U jednoj od meni najdražih dječjih knjiga, „Malom princu“, lisica i princ vode zanimljiv razgovor. Osim o lovcima i ruži, razgovaraju i o prijateljstvu. Mudra lija mu objašnjava kako ljudi kupuju stvari koje ih čekaju gotove u trgovinama, ali i upozorava ovim riječima: „nigdje ne postoji trgovina u kojoj možeš kupiti prijateljstvo“. I to je to. Zlatno pravilo. Mala životna mudrost napisana na stranicama knjige za djecu. Ponekad se ponašamo kao da smo tu prastaru istinu zaboravili. Zabrinuto glavinjamo kroz živote kao ozbiljni ljudi, ali svi su odrasli nekoć bili djeca…samo se neki toga sjećaju.
Slike dječjih prijateljstava nedavno su oživjele u mom sjećanju zahvaljujući našoj novoj suradnici na ovom portalu. Djevojčici Nini, koja nam vedro i iskreno prenosi dojmove iz školskih klupa. Čitajući njen tekst sjetila sam se brojnih prijatelja iz djetinjstva. U glavi sam nabrajala njihova imena i prezimena, prisjećala se izgleda njihovih lica, a stare dječje dogodovštine nizale su se jedna za drugom.
Kao u nekom davno odgledanom filmu, sada tako dalekom. Tada smo s lakoćom pružali prijateljsku ruku. Gledali smo svijet očima djeteta i divili se svemu. Naš život je bio jednostavan i pravedan. Tada u njemu nije bilo mjesta za koristoljubivost, a najveća čast bila je – biti nekome dobar prijatelj. S polaskom u školu brojnost naših prijatelja vrtoglavo je narasla. Brojali smo ih na desetke. Bila su tu djeca iz komšiluka, đaci iz škole, prijatelji sa izvannastavnih aktivnosti i djeca iz našeg razreda. Oni su imali posebno mjesto. Oni su bili naši najbolji prijatelji i zajedno s njima smo grijali stolice i učili; kroz igru, smijeh i radost. Odrastao čovjek teško se može sjetiti koliko događaja i osjećaja stane u osam školskih godina. Tada su to bile najvažnije stvari na svijetu, a sada su priče koje se mogu opet proživjeti jedino na godišnjicama male mature. A oni među nama, koji još uvijek, čak i u odrasloj dobi, imaju na listi svojih bliskih prijatelja nekoga iz osnovne škole, mogu se s pravom smatrati sretnicima. Prijateljstva iz tog razdoblja života su posebna. S djecom od prvog do osmog razreda uvijek će nas vezati čistoća dječjeg duha. Ona su naša veza s djetetom koje smo nekad bili i čovjekom koji smo postali. U srednjoj školi prijateljstva poprimaju malo drugačiji oblik. Još uvijek imamo mnogo prijatelja, čak i više nego prije, ali tada već polako formiramo svoju malu osobu i postajemo skloniji onima koji su nam slični. Koji slušaju istu muziku kao mi. Koji razmišljaju poput nas. Uz njih se zabavljamo, glupiramo, tugujemo i odrastamo.
Naše mladenaštvo je burno razdoblje, a mi smo vruće željezo koje se kuje u mlade ljude. U tim turbulentnim godinama nižu se lekcija za lekcijom. Ne samo one školske ili fakultetske, već i one životne. Na brzinu smo naštrebali što znači kad prijatelj okrene ploču, koliko boli slomljeno srce i najvažnije od svega, kolika je odgovornost zvati se čovjekom. To su ujedno i godine, barem su meni takve bile, kada nisam mogla ni zamisliti da će mi mama za desetak godina postati najbolja prijateljica. Tada za mene, to uopće nije bila mogućnost. Mama je bila netko tko me ne poznaje ili, jednostavno rečeno, netko tko me ne kuži. Moje boljke i bubice u glavi mogli su razumjeti samo najbliži prijatelji, moji vršnjaci, koji su vodili iste bitke. Ali, da, grdno sam se prevarila. Mame znaju. Kad smo klinci to nam ne izgleda tako, ali kad dođemo u njihove godine, brzo nam postane jasno da su one uvijek bile i ostale mrvicu mudrije od nas. Vrijeme i iskustvo su na njihovoj strani, jer su već proživjele sve ono što smo mi, kao tinejđeri, pokušavali preživjeti. Ista je stvar i sa očevima. Kad se samo sjetim koliko sam prgavih rasprava vodila sa tatom, ne znajući da mi on čitavo vrijeme samo pokušava biti brižni prijatelj i zaštitnik. Mogu samo biti zahvalna što smo nekoliko zadnjih godina, prije nego što je umro, proveli kao prijatelji. Nakon mnogo godina pronašli smo zajednički jezik.
Ali biti prijatelj nije nimalo lagan zadatak. Kroz naše živote provlače se mnoga lažna i iskrivljena prijateljstva. Svi smo upoznati s tom slikom. Nije nimalo lijepa i dovoljno je reći da joj je dvoličnost ime, a laskanje prezime. Takva prijateljstva su poput onih što se sklapaju u izbornoj noći. Kratko traju i najčešće ne vode nikamo. To je svatko okusio na vlastitoj koži. Ali, ako želimo kvalitetno prijateljstvo, moramo skinuti svoje maske i dopustiti drugome da vidi sve naše slabosti, mane i vrline. I moramo imati tog nekog drugog, koji je voljan učiniti isto. Takva topla i iskrena prijateljstva uvijek su moguća. Možemo imati bliske i intimne savjetnike, odane pomagače ili trn u oku. Sve ovisi od nas samih. Mi smo ti koji oblikuju prirodu međusobnih odnosa. Nijanse prijateljstava su bezbrojne i tokom života susrećemo mnoge ljude, ali samo neke u potpunosti upoznamo.
Na poslu smo okruženi radnim kolegama i prava je sreća među njima imati nekoga tko je na istoj frekvenciji kao i mi. Tako se lakše prebrode brojne poslovne nedaće. U obiteljskom krugu izgrađujemo prijateljstvo svaki dan i često su odnosi unutar obitelji pod najvećim udarom. To su ljudi s kojima smo vezani od rođenja ili kroz brak i dinamika tih odnosa pod stalnom je mijenom. Ali oni će, baš poput naših prijatelja iz razreda, uvijek biti naša polazna točka i ako među članovima obitelji imamo najbolje prijatelje, onda smo na dobrom putu. Uostalom, ne ispisuju se na fejsbuku hvalospjevi sestrama bez razloga. Imati sestru zaista znači zauvijek imati najbolju prijateljicu.
Postoje i kratka, brza i intenzivna poznanstva koja nas obilježe za cijeli život. Poput onih koja se sklope u neobičnim okolnostima. Na ljetovanju, koncertu ili za vrijeme neke nevolje poput poplave. Ljudi koje sam tada upoznala zauzeli su trajno mjesto u mom pamćenju. Neke od njih vjerojatno neću nikada opet vidjeti, ali uvijek će nas povezivati neka tanka i tajna nit. Neki ljudi će zauvijek imati mjesto u našim uspomenama, bez obzira na vrijeme, udaljenost i životne okolnosti. Oni će uvijek biti naši dragi prijatelji. Bili mi vezani uz nekoga krvlju, dugogodišnjim poznanstvom ili kratkom vezom, nema nikakve razlike, ukoliko gledamo onako kako je lisica savjetovala Malom princu. Srcem. Samo tako možemo nekoga zaista upoznati. Pravog prijatelja nikada i nigdje nećemo moći kupiti i u zabludi smo, ako mislimo da je slatkorječivost prijateljstvo. Pravo prijateljstvo može opstati jedino onda kada je darovano i ako ne očekujemo ništa zauzvrat. A ako računamo kada nas je prijatelj zadnji put zvao na kavu ili tko je kome zaboravio čestitati rođendan, umjesto da se mi javimo njemu i pitamo ga kako je, onda pokušavamo prodati nešto što nije za prodaju. Prijateljstva su često na kušnji i sasvim je prirodno da neki odnosi s vremenom izgube sjaj. To je sasvim razumljivo, život nas odnese na različite strane i ponekad nas goni kao robove, pa zaboravimo na sve, osim na vlastite brige. Ponekad izgubimo one koji su nam bili bliski i naše prijateljstvo postane samo daleka uspomena.
Ali zato je prava radost imati prijatelja koji ti neće zamjeriti što se niste dugo vidjeli i koji će te nakon sto godina razdvojenosti voljeti kao prvog dana. Netko tko će se radovati tvojoj sreći i tko te neće osuđivati. S takvim ljudima razgovor se samo nastavlja u iskrenosti i razumijevanju, a vaša povezanost ima istu kvalitetu i snagu kao prije. Takvi su ljudi pravo čovjekovo blago i nije važno imate li jednog ili deset takvih prijatelja. Samo budite sretni i zahvalni, jer to znači da ste i vi takav čovjek. Prijatelj bez cijene i etikete.
Viktorija Majačić
