Baš kao i brak, jer čitave generacije moje nove obitelji i sva rodbina godinama su živjeli u tom melting-potu na granici. Od prvog posjeta Gunji postala sam dio njih, objeručke su me prihvatili kao“svoju“, odrađivali smo zajedno i pričesti, i krizme, kirbaje i svatove. Plesali valcere u dvorištima koja su sada pod muljem i patnjom, pjevali tamburaške šlagere, jeli kolače i masnice sa orasima. Ali isto tako i plakali su sa mnom, kad mi je tata umro, a i ja sam plakala s njima na gunjanskom groblju.
I sada plačem. Ne samo sa njima, koje poznajem već desetak godina, već i sa svim uništenim mjestima. Sa svim razorenim domovima i raseljenim obiteljima. I taj osjećaj nemoći i tuge pokušavam ublažiti na papiru. Neka ga svi vide i osjete. Baš kao što želim da svi vide te užasne prizore, sve te fotografije i izvještaje sa terena, jer mnogima su oni tek udaljena slika nesreće, baš kao što su to nama bili prizori iz New Orleansa ili Južne Amerike i Indonezije, a onim drugima, ljudima što žive u ovoj potopnoj situaciji, to je surova stvarnost u kojoj se svakog jutra bude, pod nekim novim, nepoznatim krovom, te se iznova šokiraju i iznova podižu.
I baš zbog te odvojenosti, te razlike u doživljaju želim da se čuje vapaj naroda i da se vide njihove suze. Jer dok jedni mirno sjede u sigurnosti vlastitog doma, drugi iz svoja četiri zida moraju baciti sve u smeće. Od kutnih garnitura, televizora, dvd-a i playstationa, pa sve do tanjura i šerpi, ograda kokošinjca i drvenih taraba. Šteta se ne može ni nabrojati, od brojki i statistike čovjeku se zavrti u glavi. A od one cifre životinjskih lešina, kad mi nije jučer pozlilo. Ja, koja živim u stanu i nemam pojma kako je to ustajati u zoru, čistiti svinjac i hraniti svinje, fizički sam osjetila bol koju svaki seljak što je živio od svoje zemlje proživljava svaki dan od kad je Sava razlila svoje moćne vode po Posavini.
A ono što mi pruža najveću utjehu jeste baš ono što sam zavoljela u Gunjancima, vedar duh i široko srce, jer kad sam ih prije nekoliko dana vidjela, nakon više od dva tjedna progonstva i izbjeglištva, na bezbroj načina sam osjetila njihovu nadu i upornost. Jer kad čovjek koji je izgubio sve ima hrabrosti šaliti se na svoj račun, onda znaš da mu duša nije plitka kao mala bara, već šira od najšire rijeke. I to je baš ono što nas čini ljudima, a ne odustati kad je teško je najveća vrlina koju čovjek može imati.
Druga je bezuvjetno pomaganje drugima. A pružanje ruke drugima u krvi je svim skromnim ljudima. Kao dokaz tome, neki dan sam bila svjedok kako dečko koji je ostao bez svog doma, časti volonterku iz Zagreba pizzom u znak zahvale što je dobre volje došla rintati u skladištu i timariti pse iz poplavljenih područja. To možda izgleda kao mala stvar, ali vjerujte mi, dragi moji, ponekad najmanje stvari zauzmu najviše mjesta u našim srcima. Pogotovo kad smo u nevolji. Tako je i sa svima nama što smo se borili sa poplavom i što još uvijek ratujemo sa svim nedaćama što ona donosi. Samo jedno dodavanje vreće s pijeskom na nasipu je dovoljno da ti netko postane brat i trajno pronađe mjesto u kući tvog srca.
A kad jednom svoje srce usidriš u suludoj pozitivi, neće te ni jedna poplava odnijeti. Blatnjave čizme ti neće biti teške, a niti jedan oportunist neće moći naškoditi tvojoj dobroti. I u toj dobroti, i jedino kroz nju, narod će obnoviti svoje živote. Oni koji su „imali“ skrpat će se nekako, teško i uz puno muke, a oni koji nisu imali ni prije poplave još će teže nadoknaditi izgubljeno.
Zbog toga i želim da svi vide njihove patnje, jer, iako poplavljene slike i novinarski izvještaji “teško padaju na želudac”, one još teže padaju onima koji su svakodnevno šetali tim istim ulicama, a sada su pune blata i otpada. I unatoč tome što poplava već polako tone u medijski zaborav i nije udarna vijest na televiziji, uvjerena sam da što više očiju vidi ove prizore, tim bolje. Usta će im ostati nijema, ali zato će, barem nekima, srca narasti od tuge i suosjećanja. A jedino ako srce suosjeća, onda i pomaže!
Viktorija Majačić