Glazba govori univerzalnim jezikom, bezvremenska je, prelazi granice i povezuje kontinente. Čak smo u daleki nepoznati svemir poslali Zlatnu ploču sa zvukovima s našeg planeta. Glasanje kitova, note klasične i svjetovne glazbe, zvuk poljupca… sve se to vrti negdje u zvjezdanim daljinama. A mi glazbu još uvijek koristimo na sve moguće načine i rado se kroz nju izražavamo. Ponekad se uz nju zabavljamo i opuštamo, nekad kroz nju izražavamo svoju tugu ili ljutnju, nekad uz nju plešemo, nekad plačemo. Ali uvijek je prisutna. U vožnji autom, na zabavi ili u filmovima.
Moja najranija sjećanja o pjesmama, svode se na ono što su slušali moji bližnji. Uz mamu i tatu sam upoznala šlagere šezdesetih, zlatnog dečka Ivicu Šerfezija, Ivu Robića, Zvonka Bogdana, bečke valcere i mađarsku violinu. Sa sestrom sam slušala Nenu i 99 Luftballons, Falca i Bajagu, a brat mi je otkrio svijet Iron Maidena. Kako je vrijeme odmicalo tako su se i moji glazbeni ukusi mijenjali. U osmom razredu sam čula za punk i ta vrsta revolta kroz pjesme sasvim je odgovarala mojim tinejđerskim brigama. Onda je došao grunge i melankolija odrastanja. Pearl Jam je bio ( i ostao ) moj favorit. Eddie Vedder tješio je slomljeno srce i nemirne misli, baš kao što to čini i danas. U ranim dvadesetim David Bowie ušetao je u intimni svijet moje muzike i zauvijek tamo ostao. Uživala sam i u stadionskim snimkama grupe The Queen i divila se tom neobičnom pjevaču porijeklom iz Zanzibara. Još uvijek mu se divim istim žarom.
[embedyt] http://www.youtube.com/watch?v=W4ga_M5Zdn4[/embedyt]
Kasnije je na red došlo nešto sasvim drugačije. Zaljubila sam se u baršunasti glas Deana Martina i pjesme pariškog vrapca Edith Piaf, te saznala za jedan čitavi nepoznati svijet glazbe. Zlatno doba Hollywooda me oduševilo i vesele pjesme iz tog perioda još uvijek su često na mojoj playlisti. Ali sa jednom vrstom glazbe nikako nisam mogla na zelenu granu. Kao klinka imala sam i kasetu Doorsa. Slušala sam ju, pjevala pjesme, ali nikako, ali baš nikako ih nisam mogla razumijeti. Nisam shvaćala o čemu sanjare ti hipiji. Bili su mi zanimljivi kao ideja. Ljubav je bila jasno istaknuta kao njihov simbol, ali ja ju nisam osjećala na njihov način. Mama mi je često pričala o tim turbulentnim godinama društvenih revolucija. Hipiji su se motali po parkovima, protestirali protiv rata i nepravde, nosili cvijeće u kosi i pjevali pjesme o miru. Ta njihova ideja o slobodnoj ljubavi, bratstvu i solidarnosti bila je izvor moje velike znatiželje i mašte, ali nikako nisam shvaćala kako ona može opstati u ovom ludom svijetu.
Hipi pokret nastao je krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća kao odgovor na probleme koji su tada prekrivali svijet tamom. Vijetnamski rat, socijalni nemiri, rasizam…sve je to potaklo želju u mladim ljudima da se oslobode okova tadašnjeg društva. Željeli su živjeti bez nasilja, a kroz ljubav i pjesme pokušali su srušiti predrasude i nevidljive zidove koje razdvajaju ljude. Maštali su o svijetu bez nepravdi, voljeli su prirodu i sanjali o miru. No njihova vatra prebrzo je izgorjela. Loša strana cijele te pozitivne priče zapela je u raljama droge. U toj vrućoj kaši revolucionarnih ideja, seksualnih sloboda i života u komunama mnogi su se izgubili. Glazbenici poput Morrisona, Hendrixa i Janis Joplin preminuli su u svojim najboljim godinama, sve ono što su još mogli stvoriti zauvijek je izgubljeno, a svijet se okrenuo nekim novim glazbenim smjerovima i idejama.
[embedyt] http://www.youtube.com/watch?v=dIhtE4TCzz8[/embedyt]
Ali, ostala je njihova glazba. I dok ovo pišem, sobu mi ispunjavaju pjesme iz filma Kosa. „The Flesh failures“ kompjuter mi već svira po tko zna koji put i ja samo maštam o suncu. Konačno ih u potpunosti razumijem. Poput hipija i ja se nadam da ćemo jednom shvatiti da su razlike koje nas razdvajaju malene u usporedbi s onim što nam je zajedničko. Njihove poruke o jednakosti među ljudima još uvijek su jednako glasne. I važne. Danas svijet još više žudi za mirom. Svaki dan neko novo bojno polje je otvoreno i neka nova nasilja opsjedaju naš svakodnevni život. Terorizam, zaluđene religijske misli, rat, mržnja i strah još uvijek haraju ovim svijetom. Udaljili smo se od ideje mira koju su nam nudili hipiji i slijepo se predali vladavini materijalnog. Novac i moć nas drže pod čarolijom. A strah pod kontrolom. Zaboravili smo biti ljudi i možda je došao trenutak kada bi bilo korisno iznova promisliti o nasljeđu koje nam je ostavila hipi generacija. Oslobodili su žene od spolnih stereotipa, govorili nam o jedinstvu i povezanosti svih ljudi, borili se protiv predrasuda, zauvijek osudili rat kao najluđu ljudsku tvorevinu, pokazali nam da je promjena moguća, samo ako ju želimo i odškrinuli nam vrata duhovih sloboda. To su sve solidni temelji na kojima se može graditi.
Reforme nam trebaju, ali one se kriju u nama. Revolucija ljubavi još uvijek je moguća, ali ona neće krenuti od državnih institucija i imućnih gospodara. Mi smo ti koji ju možemo pokrenuti. Iznutra. Svatko za sebe. Jedan po jedan. Malim djelima ljubavi. Još uvijek možemo pružiti miru šansu. Samo se na to moramo odlučiti. Naši životi su u našim rukama i sve što činimo ima svoje posljedice. Nasilje uvijek rađa novo nasilje, jer vatra se ne može ugasiti vatrom. Voditi ljubav ljepše je nego voditi rat, a biti slobodan uvijek će biti bolje nego živjeti u zlatnom kavezu. Cvijet zataknut u cijev puške još uvijek govori glasnije od metka.
[embedyt] http://www.youtube.com/watch?v=CvwQmxLaknc[/embedyt]
Ali u ovom današnjem svijetu terora nema koristi od sanjarenja. Postoje nepravde koje imaju duboke korijene i teško se mogu ispraviti. I uostalom, možda su ta djeca cvijeća zaista bila samo djeca. Puni mašte i fantastičnih ideja. Svijet je u međuvremenu odrastao. Problemi s kojima se danas susrećemo mnogostruko su veći i teži od prijašnjih. Moderno doba u kojem živimo darovalo nam je nove mogućnosti, ali i nove probleme. I kao da nam to nije dovoljno, mi još uvijek iznova vrtimo i ponavljamo greške prošlosti. Kao da preslušavamo najdražu nam pjesmu. Ne znam zašto je tako. Ne znam zašto uvijek vrtimo istu ploču, a očekujemo drugačiji rezultat.
Bilo bi lijepo kada bi, slušajući staru glazbu, shvatili da će i sva ova naša današnja buka jednom biti dio prošlosti. Pitanje je samo kakve ćemo note ostaviti u nasljeđe onima što dolaze poslije nas.
Viktorija Majačić
