Rođen je 24. ožujka 1939. godine u Štitaru od oca Martina i majke Lucije rođene Martinović.
Osnovnu školu završio je u Štitaru, a kasnije se školovao u Županji, Zagrebu i Đakovu. Maturirao je 1958. godine, a teološki studij završio je 1964. u Đakovu. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1964. godine u Đakovu. Kao svećenik djelovao je u Vinkovcima od 1964. do 1970. u službi duhovnog pomoćnika, a potom kao župnik u Trnavi od 1970. do iznenadne smrti u Trnavi 2. srpnja 1998. godine navečer u župnom dvoru. Osim svećeničkom službom bavio se pisanjem u brojnim listovima, revijama i časopisima, novinarstvom i političkim radom. Na izričitu želju majke Lucije sahranjen je na groblju u Štitaru. Misu zadušnicu, uz ispraćaj pokojnikova tijela, predvodio je biskup Marin Srakić u župnoj crkvi u Trnavi, 3. srpnja 1998. u 14 sati. Na ispraćaj pokojnika, uz rodbinu i mnoštvo župljana, okupilo se oko četrdeset svećenika i dvadesetak časnih sestara Sv. Križa, koje u Trnavi imaju svoju kuću i zajednicu. Nakon mise zadušnice i ispraćaja iz Trnave, pokojnikovo je tijelo preveženo u Štitar, gdje je istoga dana u 17 sati ukop obavio županjski dekan Ivan Varoščić u nazočnosti okupljene rodbine, prijatelja, znanaca i većeg broja svećenika.
Imao je šest godina kad su mu oca Martina ubili partizani, ali taj ga bolni gubitak nije naveo na put mržnje. Naprotiv, čitav će svoj život propovijedati kršćansku ljubav, oprost i milosrđe, zbog čega od ideoloških protivnika biva prozivan kao „crveni župnik“ i „lijevičar za oltarom“.
Vlč. Luka shvaćao je svoj svećenički poziv kao službu za dobrobit svih ljudi bez obzira na njihovu vjersku pripadnost ili nepripadnost, a Kristov nauk kao izazov da se ne bude dogmatizirani crkveni činovnik nego čovjek živog duha, otvorenog za istinu, ma kako ona bila opora ili teško podnošljiva. U svojim propovijedima i u tekstovima, objavljivanim i u vjerskom i u svjetovnom tisku, pozivao ljude da se oslobode nametnute navike da čuju samo sebe i svoje.
Velečasni Luka je punim srcem živio, pisao i ispovijedao svoju vjeru u pravedniji svijet, u kojemu će ljudi jedni drugima priznavati pravo na različitost. U svom pisanju oslanja se na počesto zaboravljene poruke Drugog vatikanskog koncila, koje doživljava kao novo svijetlo i perspektivu crkve i vjere. U svojim tekstovima progovara neponovljivim produhovljenim glasom čovjeka koji je iskreno uvjeren da se Bog može slaviti samo poštujući plemenitost i dostojanstvo ljudskog bića kojeg je Bog stvorio na svoju sliku i priliku, a koji tako često, zaveden zločinačkim ideologijama trati svoje zemaljske dane i na svoju i na tuđu nepriliku.
Ekumenizam za vlč. Luku nije bio daleki ideal kojemu treba težiti u onoj mjeri koliko to uvijek nezgodne društvene i političke okolnosti dopuste. Naprotiv on je u potpunosti živio svoja ekumenska uvjerenja da su dijalog i pomirenje pitanja ovoga svijeta i ovoga vremena. Nije se libio niti otvorene borbe za zaštitu ljudi čija su temeljna prava i slobode bili ugroženi, pa se uz svećenički i publicistički rada angažirao i u Hrvatskom helsinškom odboru.
“Živjeti sam, i samo od toga: ‘Nadam se, da će biti bolje’, teško je. Sam i s nadom dijalogizirati s drugim koji je isto tako sam i s nadom, dobitak je. To je već zapravo život; doduše prkosan i izdajnički, kad se obrne u prošlost”
Napisao je vlč. Luka na koricama svoje pjesmarice, i zato je posvetio svoje pjesme i sve svoje članke, feljtone, polemike, cijeli svoj “Duh angažirane Riječi” svima onima koji su ga obogaćivali osobnim iskustvom i razmišljanjem i uvjeravali ga da nije sam i bez nade.
Vlč. Luka bio je iznimno cijenjen u lijevim intelektualnim i političkim krugovima. Nekadašnji predsjednik SDP-a i hrvatski premijer Ivica Račan navodi ga kao svoj uzor;
„ Don Luka – uzor. Na njegov je svjetonazor jako utjecao katolički kolumnist ljevičar Luka Vincetić.
Kao jednog od svojih, uvjetno rečeno vrijednosnih mentora, koji su bitno utjecali na njegovu političku i svjetonazorsku preobrazbu, navodio je pokojnog don Luku Vincetića, javno angažiranog svećenika iz Slavonije, koji je krajem osamdesetih godina redovito pisao u političkom tjedniku Danas.“
( Nedjeljni Jutarnji od 27. travnja 2008. g. Panorama, Davor Butković, Ivica Račan; Hedonist sa žestokim političkim instinktom )
Marin Jurjević;
„ Takvi je bija i don Luka Vincetić, župnik iz Trnave…I on je dolazija u SDP u Split i drža nan u Stranci tribinu o Kršćanskom socjalnom nauku Crkve.“
( https://radiogornjigrad.wordpress.com/2017/03/20/marin-jurjevic-sjora-file-tuguje-za-don-ivanom/ 24.10.2018.)
Uglavnom svi koji su ga poznavali zaključuju da je to bio iznimno vrijedan suradnik, ali još više izvanredno ugodan, topao i jednostavan čovjek,
Luka je volio ribolov i branje gljiva. Strasno je volio svoje najvjernije prijatelje, njemačkog ovčara Vihora (čiju je smrt oplakao kao dijete) i njegova nasljednika u čuvanju vrta župskoga doma, Groma (koji je pak danima cvilio nakon gospodareve smrti, a onda stao izgubljeno lutati dvorištem očekujući neponovljivi osmijeh vlč. Luke).
Vlč. Luka redovito je posjećivao majku Luciju u Štitaru. On i moj otac vršnjaci su i zajedno su odrastali u istoj ulici pa je ponekad znao navratiti u posjet drugu iz djetinjstva. Jednom prilikom sjećam se kako se pomalo razočaran, ali posve smiren, žalio kako u crkvenim krugovima redovito nailazi na nerazumijevanje zbog svog pisanja i društvenog angažmana.
Velečasni Luka Vincetić bio je crkveno i društveno vrlo angažiran. Bio je nositelj ideje stvaranja uspješne katoličke revije za djecu Mali koncil. Puno je pisao a svoje članke objavljivao je u katoličkom i svjetovnom tisku.
Pisao je u raznim crkvenim glasilima. Jedan od njegovih najvećih doprinosa na tom terenu su feljtoni objavljeni u kršćanskom mjesečniku KANA, piše o bunjevačkim Hrvatima i o Katoličkom pokretu, čiji je bio jedan od najboljih poznavatelja. Pisao je i za Glas Koncila. Bio je i čvrst suradnik informativne službe Kršćanske sadašnjosti AKSA.
Pisao je o ekumenizmu, o razdoblju NDH, o odnosima Crkve i državne vlasti, o Strossmayeru i o mnogim drugim temama. U svojim tekstovima rukovodio se potrebom za “cjelovitim, točnim i istinitim informiranjem“.
Pisao je i o kardinalu Stepincu. Tako se, na primjer, prije nego itko drugi, u svjetovnom tisku predstavio kao konzistentan branitelj Stepinčevih vrlina, i to ne samo u Zagrebu. Njegovo ga je pisanje, primjerice, doveo i do poznate adrese Udruženja književnika Srbije , Francuske 7 u Beogradu, gdje je pred gomilom razularenih srpskih književnika govorio da Stepinac nije zločinac. Nakon toga slijedile su velike polemike u srpskim tiskovinama, poput Duge. Zalaganjem vlč. Luke tjednik Danas došao do kopije Stepinčeva dnevnika koji je objavljen kao feljton zahvaljujući dr. Ljubi Bobanu. Objavio je i zbirku pjesma “Liturgovi bolji dani“.
Bio je član Hrvatskog novinarskog društva, bio je suradnik i pisao je za; Danas, Vjesnik, Feral Tribune, Oko, Glas Slavonije, Bumerang, Erasmus, Pečat, Vijenac itd.
Bio je član Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava. U znak trajnog sjećanja na svoja tri preminula člana, vlč. Luku Vincetića, Sulejmana Mašovića i Jovana Nikolića, HHO je po njihovim imenima ustanovio nagradu za doprinos u promicanju međureligijskoga dijaloga.
Velečasni Luka Vincetić je 24. svibnja 2001. godine posmrtno odlikovan redom Stjepana Radića za zasluge i stradanje u borbi za nacionalna i socijalna prava hrvatskog naroda.
Zbog svog zapaženog publicističkog i društvenog angažmana uvršten je u Hrvatsku enciklopediju Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža;
Vincetić,Luka, hrvatski svećenik i publicist (Štitar kraj Županje, 24. III. 1939 Trnava, 2. VII. 1998). Završio je studij teologije u Đakovu i Zagrebu. Zaređen za svećenika 1964., isprva je bio župski vikar u Vinkovcima (1964–70), a od 1970. do smrti služio je kao župnik u Trnavi kraj Đakova. Objavio je niz stručnih i publicističkih radova o položaju Crkve u suvremenom hrvatskom društvu, o odnosu Crkve i KP u Jugoslaviji te o povijesti katoličkoga pokreta. Bio je suradnik Glasa koncila te idejni začetnik katoličke revije za djecu Mali koncil. U Kani je objavljivao feljtone o bunjevačkim Hrvatima i o katoličkom pokretu. Tijekom 1990-ih osobito se zauzimao za univerzalni karakter Crkve nasuprot njezinoj identifikaciji s nacijom. Pozivao je na poštovanje vjerskih sloboda, afirmaciju manjina i građanskih prava. Objavio je zbirku Liturgovi bolji dani: pjesme (1978).
Priredio Mato Dominković, studeni 2018.
Izvori:
1.Dražen KUŠEN, In memoriam +Luka Vincetić, župnik u Trnavi, u: Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije, broj 9/1998, Đakovo, 1998, str. 582.
2. Internet izvor; https://hrcak.srce.hr/index.php?show=toc&id_broj=3910
Drago PILSEL, O imaginaciji, drhtaju i duhovnom nespokoju– ili kako ostati na površini života-U spomen don Luke Vincetića (1939–1998),Nova prisutnost 7.str 447.
3. http://www.regionalexpress.hr/site/more/bio-jedan-dobar-ovjek-sveenik-luka-vinceti
4. Nedjeljni Jutarnji od 27. travnja 2008. g. Panorama, Davor Butković, Ivica Račan; Hedonist sa žestokim političkim instinktom
5. https://radiogornjigrad.wordpress.com/2017/03/20/marin-jurjevic-sjora-file-tuguje-za-don-ivanom/
6. https://twitter.com/ThunderSturm7/status/946812680173768704
7. http://www.hho.hr/nagrade-2/2010-2/
8. Narodne novine br. 57/2001
9. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=64699
Hrvatska enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža – on-line izdanje
