Umro je Jale. Streslo me kad sam saznala, malo sam zanijemjela. Nedavno nas je napustila Manda Džoić, a baš mi je on, kad smo se čuli za Uskrs, rekao da Manda nije dobro. Ne tako davno otišao je Mata Rakitić, prije njega Miljenko Tkalac, prije njega Vlado Vrabec. Vladimir Iličić nije dospio ostarjeti, Liza Domaćinović i Mladen Cerovečki umrli su mladi. Umrla je i naša razrednica 4.b Gimnazije „Vladimir Nazor“ u Županji, prof. Danica Grubor, vrlo brzo iza naše proslave 50. godišnjice mature. Osipa se naša generacija maturanata 1967. Posljednji put okupili smo se 2017. Kad smo za večerom deklamirali onu našu „molitvu“ ( O- ve, o- ve- ne ra- bi…), znala sam da je to zadnji put, zašutjela sam prije kraja. I Jale je zašutio je i snuždio se, i on je znao. „Tko se rodio mora i umrijeti“, rekao je jednom Bobi Maroti i te neumoljive istine kad-tad postajemo svjesni. Sad nas je napustio Jakob Horvatović, naš Jakša, naš Jale.
Neću o Jaletu misliti kao o čovjeku koji je umro i nema ga više. Znam da ću, dokle god dišem u glavi čuti kako mi iz telefonske slušalice tepa „Mi-ro-o“, kako jauče u slušalicu što se njegova Anica teško razboljela, kako mi priča anegdote onim svojim otegnutim, gundinačkim govorom i nasmijava me. Sjećat ću ga se kako s puno ljubavi, priča o svojoj Anici, o svojoj Željki, o svome Vladimiru, na kojega je bio izuzetno ponosan, o svojim unucima koje je obožavao, o svojim đacima, koji su njega obožavali. Jale učitelj, Jale glumac, Jale komičar, Jale kolega iz razreda, Jale odani prijatelj, iznad svega Jale dobar, plemenit čovjek. Sigurna sam da sada gore negdje zabavlja sve svete, njegova duša može biti samo u raju.
Zbogom Jale, prijatelju, druže stari, neka ti je laka tvoja slavonska zemlja kojoj si uvijek bio vjeran!
Tvoja školska kolegica i prijateljica
Mira Zorić, rođ. Brčić
Jakob Horvatović
16.05.1947. – 20.08.2023.