Pored velikih prostorija za stanovanje, prostora za trgovinu izgraden je i niz pratećih objekata namijenjenih za obrtništvo. Tako Adolf, koji je nositelj svih ideja i aktivnosti u obitelji, kupuje poljoprivredno zemljište i voćnjak zasađen stablima šljiva i kreće u proizvodnju domaće šljivovice. Nešto sam izraduje a nešto od potrebne buradi kupuje, kao i velike kace za ćuvanje šljive. Priča se da je bilo kaca u koje je moglo stati 4 vagona šljive namijenjene za proizvodnju rakije. Sve se “peklo”- kuhalo u velikom kazanu zapremine 250 litara.
Obitelj Rosse se bavila i poljoprivrednom proizvodnjom. Imali su 28 jutara zemlje i sav potrebit poljoprivredni pribor za obradu iste. Godine 1913. na Bečkom sajmu poljoprivrede i poljoprivrednih proizvoda za svoju domaću šljivovicu dobiva priznanje Veliku zlatnu plaketu. Adolf Rosse je u braku s Evom imao pet sinova i tri kćerke:
Alfred, rođen 23. III. 1886. preminuo je 16. VI. 1886. godine, nepuna tri mjeseca poslije rodenja.
Oskar, rođen II. VI. 1887. preminuo je u 8. godini života, 14.VIII. 1894. godine.
Emil, rođen 17.V. 1889. preminuo je 12.IX. 1889. godine ne napunivši ni četiri mjeseca života.
Ladislav je rođen 03. V. 1896. godine a preminuo je 09.V. 1940. u 44. godini života.
Kćerka Zlatica rođena je 22. VI 1903. a preminula je s osam mjeseci 21. II. 1904. godine.
Svi su sahranjeni u obiteljskoj grobnici koja se nalazi na groblju Svetog Marka u Bošnjacima.
Sin Ljudevit, nepoznat datum rođenja i smrti poginuo je kao nadporučnik u Prvom svjetskom ratu tijekom 1916. godine.
Jedna kćerka udala se u Drenovce u poznatu obitelj Tachler a druga u Vukovar.
Najmlađi Adolfov sin Ladislav, rođen 1896. godine u Bošnjacima odlazi na “naukovanje”- obuku- školovanje u Vukovar kod jednog poznatog majstora obrtnika i trgovca. Po završetku obuke vraća se u Bošnjake i preuzima sve obiteljske poslove. Ladislav se ženi Ankom Pavić, rođenoj u Tovamiku 1900. godine. U braku 1924. godine rađa im se sin “jedinac” Ljudevit “Lujo”.
Lujo je poslije završene osnovne škole u Bošnjacima, pohađao gimnaziju u Vinkovcima i Zagrebu. Dolazeći na ljetne praznike u Bošnjake bio je u prvome redu od velike pomoći obitelji u obavljanju poljoprivrednih poslova. Slobodno vrijeme provodio je zajedno sa svojim prijateljima igrajući nogomet.
Za to vrijeme njegov otac Ladislav Rosse održavao je obiteljski posjed i bio uključen u raznovrsni društveni život. Tako je 1936. godine bio predsjednik, a od 1937. do 1939. godine član Revizorskog odbora u HSK “Zrinski” Bošnjaci. Na Skupštini HSK “Zrinski” Bošnjaci, neposredno prije svoje prerane smrti 09. V. 1940. bio je glavni perovođa- voditelj zapisnika, dok je sin Lujo, te godine kao šesnaestogodišnjak postao prvi tajnik u klubu.
Ratni vihor već je harao Europom i 1941. godine u HSK “Zrinski” Bošnjaci vlasti NDH imenuju Franju Stablern za povjerenika. Lujo je kao sedamnaestogodišnjak počeo igrati nogomet za seniorsku ekipu pa je tijekom 1942. i 1943. godine bio aktivni registrirani igrač HSK “Zrinski” Bošnjaci.
Ratni vihor prekinuo je mnoge, pa među ostalima i sportske aktivnosti, u sredini u kojoj je živio. Tako je s nekolicinom svojih prijatelja i sumještana 1943. godine stupio u Hrvatsko domobranstvo. Slomom NDH 1945. godine u koloni s tisućama drugih “maršem smrti” dolazi do Kragujevca. Tu mu se kao i mnogima drugima gubi svaki trag.
Majka Anka dugo je očekivala njegov povratak. Uzalud su bile molitve i suze, nikada se nije vratio. Slomljena bolom, mukom i patnjom nikada nije saznala njegovu sudbinu. Da li je i gdje ubijen i pokopan? Nikada mu na grobu svijeću ne zapali. Krajem 1945. godine i dolaskom komunista na vlast, gospodi Anki oduzimaju kuću, trgovinu i zemlju, a ona dobiva na uporabu jednu sobicu s kuhinjom. Lzgubila je sve i sve je prežalila, ali bol za sinom Lujom nikada. Nosila je u svom srcu neprežaljenu bol do kraja svog teškog života. A onda ju je on dočekao ispruženih ruku u beskrajnom nebeskom plavetnilu.
P.S. Na obiteljskoj grobnici stoji natpis Lujo 15. 5. 1924. – 19. 9. 1945. što upućuje na podatak da je u njoj sahranjen Lujo 19. 9. 1945. godine. Neki mještani tvrde da se je pričalo da je Lujo poginuo 19. 9. 1945. godine i da je sve bilo pripremljeno za njegovu sahranu, ali da on nikada nije dovezen i sahranjen u obiteljskoj grobnici. lme gospođe Anke Rosse ne nalazi se na obiteljskoj grobnici, iako neki tvrde da je poslije svoje smrti u njoj sahranjena. Na spomeniku obiteljske grobnice stoji prezime Rose, no u originalnim izvornim dokumentima koje su svojevremeno potpisivali Ladislav i njegov sin Lujo stoji Rosse. Za predpostaviti je da su to učinili, kao i mnogi drugi poput njih, poradi jednostavnosti ili društveno- političkih prilika koje su vladale u to vrijeme?
Tekst: Ivan Miličić, foto: Antun Jelić