Oni, zakonom zaštićeni, svojim neobičnim dimenzijama, u odnosu na koje se čovjek osjeća tako malen, podsjećaju na davnu prošlost kada je Slavonija bila prostor velikih neuređenih i neprohodnih prašuma hrasta i drugih autohtonih vrsta drveća koja rastu na tom velikom močvaranom terenu, a koji svake godine ciklično natapaju vode rijeke Save i Bosuta s brojnim pritocima.
Hrastovi se, pomalo skriveni od slučajnih prolaznika, nalaze u šumskom predjelu Južno Radiševo gospodarske jedinice Trizlovi-Rastovo, kojom gospodari Šumarija Gunja Uprave šuma Vinkovci i na njih su ondje posebno ponosni. Svjedoče tako o nekadašnjem izgledu spačvanske šume u vrijeme kada su se u njoj naročito isticali hrastici starosti od 150 do 300 godina. I vrlo je zanimljivo da su oni upravo na tom mjestu ostali posve slučajno.
Preživjeli slučajno
– Nakon Drugog svjetskog rata u posljednjim sječama starih hrastova (1946.-1951.), prema pričama starih šumara, skupina tih stabala spletom okolnosti izbjegla je oštricu sjekira. Prema kazivanju upravitelja šumarije Gunja, Ivana Mikinca, dipl. ing. šumarastva, priča govori kako su zbog olujnog nevremena Kranjci, poznati sjekači hrastovine iz Gorskog kotara i Slovenije, koji su ondje radili na sječi stabala, otišli kući te se više nisu ni vratili kako bi posjekli preostalih, tada još, dvanaest stabala hrastova orijaša. Ona su tako, igrom slučaja, ostala svjedočiti o nekadašnjim starim hrasticima šumskoga kompleksa Spačva koji se danas još uvijek rasprostire na oko 40 tisuća hektara.
Svih tih dvanaest starih orijaša zajedno se držalo do 1970. godine, kada je zubu vremena potpuno podlegao prvi od njih, čiji se trupac prsnog promjera gotovo dva metra danas čuva u dvorištu, prije pet godina otvorenog, Šumarskog muzeja-zbirke u Bošnjacima.
S drugim orijašem isto se dogodilo 1993. godine, a njegovo se deblo nalazi u središnjem vinkovačkom parku ispred zgrade Uprave šuma Vinkovci.
Godine 1998. spačvanske šume, poglavito one na području Šumarije Gunja, zahvatilo je veliko nevrijeme, kada je snažna oluja polomila krošnje i izvalila brojna drveće. Tada su dodatno teško oštećeni preostali stari hrastovi, ostavši bez krošnji, odnosno tek s ponekom granom. Tako oštećen, još jedan od njih srušio se na zemlju u prosincu prošle godine i tako i danas ondje tužno leži, gdje će ga dočekati i potpuno raspadanje za nekoliko godina.
Ni ostalim hrastovima orijašima vijek još neće biti dug, predmnijeva Mikinac, ipak sretan što je ispod njih prijašnjih godina, dok su još rodili, skupljeno stotine kilogram žira pa njihova genetika nastavlja životni ciklus u spačvanskim i drugim hrvatskim šumama. Zanimljivo je da je na jednom od nih još 2010. godine rodio žir. Danas ih je već pet potpuno suho i napali su ih šumski štetnici, a tek po nekoliko grana ovog će proljeća djelomice, očekuje Mikinac, prolistati na samo njih četiri.
Pojam kvalitete
Slavonija je u vrijeme turske vladavine bila rijetko naseljena zemlja, pa se slavonska šuma hrasta lužnjaka skoro dva stoljeća nakon njihova odlaska razvijala bez značajnijeg utjecaja čovjeka. Još u 18. stoljeću Slavonija je obilovala pravim, neprohodnim prašumama hrasta. Početkom 19. stoljeća počinje premjeravanje, opisivanje i procjenjivanje šuma u Slavoniji.
Drvo se u to vrijeme počelo sve više koristiti u različite svrhe, a eksploatacija slavonskih šuma počinje 1830. godine, no sve do 1861. ona je tekla sporo. Otkako je te godine sagrađena željeznička pruga Sisak – Trst, eksploatacija je bivala sve intenzivnijom. Nakon što su prve količine građe slavonske hrastovine doprle u svijet (Njemačka, Francuska, Engleska i dr.) slavonska hrastovina postaje pojam kvalitete i visoke vrijednosti.
Tadašnji su vlastodršci tu konjunkturu iskoristili i počeli šume prodavati na licitacijama – “tko da više”. Veliki šumski bazen Spačva pogotovo je postao prohodan kada je sagrađena pruga od Vinkovaca do Gunje 1896. godine, prolazeći središnjim dijelom šume, gdje je nastalo radničko naselje Spačva.
Mikinac ističe kako se u šumarskoj struci procjenjuje da je 1870. godine u Posavini bilo još oko 130.000 katastarskih jutara starih slavonskih hrastovih šuma, da bi krajem 1925. godine ostalo još samo 9.330 katastarskih jutara s oko 193.000 starih hrastova, te oko 984.000 kubika hrastovog tehničkog drva. Od 1861. do 1912. godine, dakle punih 50 godina, udarale su sjekire, brujale ručne pile, tutnjale jarmače (gateri), sve je živo po Slavoniji bilo u pokretu, a zatim je najednom sve utihnulo i stalo.
Nestalo je starih slavonskih hrastova orijaša. Posljednji stari hrastovi posječeni su u vremenu od 1946. do 1951. godine, Time je nestalo i posla za stanovništvo, kojemu su tadašnji strani poduzetnici prijevoz snažnim zaprežnim drvenim kolima iz šuma do željeznice plaćali dukatima, koji su poslije postali “štafirom” imalo bogatije šokačke djevojke.
Za slavonsku hrastovinu iz toga doba kroničari navode da joj zbog njezinih svojstava nema premca u cijelom svijetu te da je na tržištima zapadne Europe bila vrlo tražena i dominantna. Od njezinih svojstava valja spomenuti finoću i pravilnost godova, elastičnost, lakoću obrade, zlatnožutu boju, a posebno dimenzije. Trupci od 20 metra duljine nisu bili nikakva rijetkost, a ni oni promjeri od 120 pa i više centimetara. Za sadašnje pojmove to su doista zavidne dimenzije, ali su ipak mnogo manje od onih koje su u prijašnjim vremenima dostizali stari hrastovi slavonskih šuma.
Nekadašnji prašumski karakter spačvanskih šuma, koji je onemogućavao bilo kakav gospodarski razvoj, mijenja se. Postoje pisani dokumenti o tome da je već 1752. godine počelo iskorištavanje slavonskih šuma za pranje rublja. Tek nakon otkrića sode i drugih sredstava, pepeljarenje je u slavonskim šumama prestalo iako su sjećanja na luženje odjeće još uvijek prisutna i čak literarno opisana.
Osim pepeljarenja, prva upotreba šuma odnosi se na ogrjev, pašarenje i žirenje te tehničko i građevno drvo za izradu različitih naprava, alata, stanova i kuća. Tesana i cijepana hrastovina bila je najvrjedniji sortiment koji se prevozio rijekama i putovima. Posebnom tehnikom cijepanja hrastovih trupaca izrađivala se francuska i njemačka dužica. Takvom tehnikom rada prosječni postotak iskoristivosti bio je oko 25 posto pa su tako goleme količine hrastovine ostajale u šumi kao otpad. To je ponukalo strance, posebno Engleze, da počnu prerađivati otpatke hrasta lužnjaka za tanin.
Tako su Englezi osnovali prvu veliku tvornicu tanina u Županji 1883. godine, u kojoj je radilo 600 radnika.
Golemi trupci
S vremenom je proizvodnja hrastove dužice bila dopunjena izradom tesanih hrastovih pragova za gradnju željezničkih pruga i drugo. Primjerice, od spačvanskog hrasta u Budimpešti je sagrađen neogotički parlament te vrata i prozori u Muzeju povijesti umjetnosti. I mnoge građevine u Beču imaju drvenu opremu izrađenu upravo od slavonske hrastovine. Hrast je u županjsku Posavinu donio i opći napredak, pa je tako prvi tenis i nogomet u Hrvata, zahvaljujći Englezima, igran upravo u Županji.
Marija Terezija bolji čuvar šuma
Za razliku od vrlo starih hrastova golemih dimenzija, sadašnje spačvanske šume imaju većim dijelom oko 80 do 120 godina, a srednji im je prsten promjera od 40 do 60 centimetara. Kada šume dožive 140 godina, smatraju se zrelima, a Marija Terezija je smatrala svojom uredbom da treba proći 200 godina da počne sječa. Sadašnji Pravilnik o uređivanju šuma predviđa 140 godina kao minimalnu ophodnju za hrast lužnjak.
PROBLEMI S TRANSPORTOM
Kao poseban raritet valja spomenuti pripreme za Svjetsku izložbu u Parizu 1900. godine. Tamo je, naime, proizvode iz Hrvatske trebao upotpuniti i jedan pozamašan trupac. No to je izostalo zbog nedovoljnih profila željezničkih tunela da se onamo odveze izabrani spačvanski hrastov trupac prsnog promjera od čak 260 centimetara i drvne mase 65 kubika. Zapisi govore da je donji šuplji dio toga stabla dopremljen 1900. godine željeznicom do Vinkovaca, a bivolskim zapregama u dvoriše kuće direktora direkcije šuma, gdje je preuređen u vrtnu sjenicu. U njegovu šupljinu bio je smješten stol s nekoliko stolaca. Nakon Prvog svjetskog rata preseljen je u Šumski muzej u Beogradu, gdje je, već načet zubom vremena, i završio svoj nekoliko stoljeća dug život.
STOLJETNI DIVOVI
Dolaze ih vidjeti i turisti “Ponosni starci” – stoljetni hrastovi orijaši još uvijek izazivaju divljenje mnogih, pa ih vrlo često dolaze vidjeti šumari iz Hrvatske, ali i njihovi kolege iz drugih zemalja, ponajviše iz Mađarske, Austrije i Italije. U šumariji Gunja vesele se kad i povremeni turisti, poglavito su to učenici, pokažu interes da vide hrastove, pa ih rado onamo odvedu, naravno bez ikakvog plaćanja. A hrastovima je tu slobodan i individualni, nenajavljeni pristup.
Nikola VUKADINOVIĆ/Glas Slavonije
