Šimun je jednoipolgodišnji dječak, treći sin u obitelji Stojanović i, premda za svako dijete možemo reći da je posebno, Šimun je ipak posebniji. Njegovu smo mamu pitali koje promjene je u njihove živote donijela trudnoća sa Šimunom. Zanimalo nas je kakva je bila svakodnevica prije Šimuna, a kakva je danas. Kako su bližnji, ali i okolina, reagirali na susret s bebom koja ima teške fizičke deformacije? Slijedi iskreno svjedočanstvo ove Bogu i obitelji predane majke.
Suprug i ja već imamo dvoje velike djece: Tomislava (14 god.) i Nou Matiju (12 god.). Kada smo pokušavali ponovno zatrudnjeti, 7-8 godina se ništa nije događalo. Ja sam krivila sebe, suprug sebe, a istovremeno smo tješili jedno drugo. Fra Smiljan Kožul je 2017. godine držao trodnevnicu pred Uskrs u mjestu do našeg i suprugova sestra mi je javila da je ispovijed kod njega divna jer svatko dobije nakon ispovijedi i blagoslov.
Započela sam svoju ispovijed i nabrajajući grijehe stigla sam do drugog, gdje sam spomenula da se ponekad svađam s djecom (oko banalnih svakodnevnih stvari), na što me on upitao koliko imam djece i bih li htjela imati ih još. Objasnila sam mu situaciju gdje suprug i ja pokušavamo godinama, ali ne uspijevamo.
Moja ispovijed je tog trenutka prekinuta i fra Smiljan je započeo s blagoslovom. Sjećam se kako sam sjedila pored kipa Gospe prilikom ispovijedi i on je, zazivajući svece, glasno na kraju zazvao blagoslov svete Ane. Tog trenutka sam imala osjećaj da su se svi prisutni u crkvi okrenuli, ali bas nitko nije reagirao. Još mi je rekao; „Beba će doći i prije nego li se nadaš!“. Danima nakon te ispovijedi mi je odzvanjalo ime svete Ane u ušima.
Dvije crtice
Došla sam kod muževih roditelja nakon ove ispovijedi i rekla im da nikada nisam imala „čudniju“ ispovijed i kako mi je svećenik rekao da će beba doći prije nego li se nadam. Sve mi se to tada činilo besmisleno i u neku ruku smiješno. Bila sam sva tri dana na svetim misama, još jednom sam (posljednji dan) primila blagoslov.
Dva dana nakon toga, iz puke znatiželje, jer mi još nije bilo niti vrijeme za ciklus, zamolila sam u podnevnim satima supruga da mi kupi test za trudnoću -najjeftiniji, jer smo se do tada već toliko puta istrošili na skupe testove. Nazvao me i rekao kako je u ljekarni i da mu gospođa govori da taj jeftini vrijedi samo s jutarnjim urinom. I dalje sam inzistirala da bude taj najjeftiniji. Pola sata nakon našeg razgovora su se pojavile 2 crtice.
Zahvalite Isusu
Oboje smo ostali nijemi i u tišini neko vrijeme. Nismo mogli vjerovati. Zatim je krenula euforija. Otišla sam ginekologu da potvrdim trudnoću, međutim, on mi još to nije mogao potvrditi sa sigurnošću. Nakon mjesec dana sam dobila i službenu potvrdu ginekologa. Tada sam potražila na internetu broj i nazvala fra Smiljana da mu zahvalim na blagoslovu, a on mi je samo rekao: „Isus se proslavio, njemu zahvaljujte.“
To je tek početak…
Prve dvije trudnoće su mi bile uredne, a sa Šimunom sam dobila blago krvarenje između 2. i 3. mjeseca trudnoće i suprug me odveo u bolnicu. Tamo su zaprimili neku ženu prije mene i kada sam ja došla na red za pregled – ultrazvuk je prestao raditi. Izvukli su neki stari koji im je bio tu za rezervu. Liječnica koja je s njime radila je rekla da se baš i ne snalazi jer je uređaj jako star pa joj je medicinska sestra nešto objašnjavala. Jednako tako mi je rekla da sam se bezrazložno uspaničila i da je s bebom sve u redu, da se plod gnijezdi i pronalazi svoje mjesto u maternici i da nema brige. Dobila sam tablete Duphastone kao prevenciju u čuvanju trudnoće. Imala sam neki čudan predosjećaj koji me pratio sve vrijeme moje trudnoće.
Novi problemi s ultrazvukom
Molila sam, sve više i sve jače. Otišla sam s mamom do Međugorja zahvaliti našoj Majčici za trudnoću. Po povratku sam trebala opet kod svog ginekologa na ultrazvuk. Međutim, u Županji su ultrazvuk ukrali iz ginekološke ambulante. Doslovce je nestao preko noći. To je bilo početkom lipnja 2017. godine. Natpisi po medijima su bili tipa: „Nevjerojatna krađa – ukraden ultrazvuk“. Pa kome treba i tko bi se usudio krasti ginekološki ultrazvuk?! No dobro… Taj pregled je odgođen i dalje su ultrazvuci rađeni isto na nekom starom uređaju. Moj ginekolog mi je svih 9 mjeseci tvrdio da je moja trudnoća školski primjerak trudnoće, a beba natprosječno napredna.
Bila sam i dalje u molitvama, ali i dalje u nekoj neobičnoj brizi koja me nije morila u prve dvije trudnoće. Kada bi se Šimun micao, osjećala sam strašne bolove u utrobi. Znala sam reći suprugu da imam osjećaj kao da me ubada vrhom kosti; oštra i strelovita bol od koje bih se čitava naježila.
Stiže dječak
Moj ginekolog je vidio da nosim dječaka, ali nije vidio kakve sve tjelesne nedostatke ima naš Šimun. Nije vidio da mu nedostaju kosti od kralježnice do stopala, njih više od 25. Par dana prije poroda sam dobila uputnicu za bolnicu i nastavila tamo pratiti trudnoću. Prvi pregled je bio petak, bila sam otvorena 4 cm i rekli su mi da dođem u ponedjeljak. U ponedjeljak mi je liječnica rekla da legnem kako bi napravila ultrazvuk. Oslobodila sam trbuh i krenula leći, no tada mi je rekla: „Ma idemo mi Vas odmah pregledati, bili ste i u petak, i tad ste već bili dosta otvoreni.” Nakon pregleda mi je rekla da nećemo niti raditi ultrazvuk te mi je ponudila porod. Rekla je da nema gužve i da je treća trudnoća – beba će brzo van. Pristala sam.
Šimun se rodio
Porod uistinu nije bio težak, suprug je bio uz mene i porodila sam se kroz neka 2 sata. Bila je liječnica i dvije babice. Nastupio je muk u rađaoni, babica je potiho dozivala supruga da dođe ispred mene da vidi bebu, liječnica je prekrila usta i odmaknula se od stola. Suprug nije shvatio dok mu babica nije rekla zabrinutim glasom: „Tomislave, moraš doći ovo vidjeti, imamo problem.” Potkrala se i suza u njezinom glasu. Suprug je glasno plakao u hodniku, a ja sam ostala u šoku. Kroz maglu sam ga vidjela prije nego su ga iznijeli. Vidjela sam da nešto nije u redu s nožicama, ali nisam bila niti blizu onog što mu je uistinu. Šimuna su odmah odvezli u Osijek, mene nisu htjeli transportirati, nego sam do jutra ostala u bolnici u Vinkovcima. Ujutro su me samo otpustili.
Kroz ovih godinu i pol, dijagnoze su se nizale i još se nižu, ali mi nikada nismo pomišljali odustati i znamo da će uz Božju pomoć sve biti na koncu dobro. Vodimo Šimuna na svete mise, vodili smo ga kod fra Ive Pavića u Šurkovac kada je imao svega 7 mjeseci. Puno divnih stvari nam se dogodilo nakon molitve, ispovijedi, euharistije.
Šimunove dijagnoze
Šimun je prvi put operiran s nepuna 2 mjeseca života. Spina bifida meningomijelocela, dobroćudni tumor kralježnice i opuštanje zapetljanih živaca u donjem dijelu leđne moždine… Teška i duga operacija, nekoliko dana intenzivne skrbi, ali u konačnici pozitivan rezultat. Trenutne dijagnoze koje Šimun ima su: prekomjerno aktivan neurogeni mjehur, spina bifida meningomijelocela, theter cord sindrom, rascjep desnog stopala, duplikacija femura, tibija aplasia, ekvinovarus lijevog stopala, lijena crijeva i opstipacije, lordoza, kifoza, skolioza kralježnice i nedostaje mu više od 25 kostiju u nožicama i kralježnici. Nikada nam nije rečeno koliko točno, jer se radi o košticama stopala. Prošao je do sada 8 uspavljivanja (7 magnetskih rezonanci i operacija) te desetke rendgena.
Smještaj u Americi
Prije nego što sam napisala post na svom profilu (na inzistiranje prijatelja i obitelji, gdje molim za financijsku pomoć), prvo smo se pomolili. Zamolili smo Boga za pomoć, za blizinu. Naša priča je u kratkom vremenu zavirila u sve kutke Lijepe naše. Javilo nam se na stotine ljudi s riječima ohrabrenja, podrške, molitve. Brinuo nas je i smještaj u Americi, preskup je na Floridi. Nakon jedne nedjeljne večernje svete mise, javio nam se moj prijatelj iz gimnazijskih dana i spojio nas s čovjekom koji nam je ponudio smještaj i to svega 5 km od same bolnice u kojoj će Šimun biti operiran. Čula sam se i sa suprugom tog divnog gospodina, predivna žena u vjeri koja je rekla da, kad joj je suprug rekao za nas, osjetila je kako se njihova kuća ispunila Duhom Svetim i da je neobjašnjiv taj osjećaj koji je imala. Napomenula je da oni medije uopće ne prate, niti gledaju TV, nego su im poznanici javili za nas i da žele ostati anonimni. Ima tih Šimunovih anđela još jako puno, hodaju među nama i ne žele da se zna za njih. Ljudska dobrota i nesebičnost seže toliko daleko, toliko da boli…
Šimunovo liječenje u Americi
U Americi će Šimunu ojačati desno stopalo (spojiti rascjep i na taj način stabilizirati stopalo) i opustiti tetive. Na lijevoj strani će mu amputirati nogu iznad koljena (jer Šimun nema koljeno) i izvadit će mu dupliciranu bedrenu kost (femur). Kako je kuk nestabilan (plitak), taj manji rudimentarni femur će iskoristiti i s njime napraviti rekonstrukciju kuka. Nakon operacije, Šimuna će kapsulizirati u gipsu 6 tjedana. Poslije skidanja gipsa kreće s fizikalnom terapijom i, nakon nekog vremena, s prilagodbom na proteze i učenjem hodanja.
Znamo i realni smo – Šimun se nakon šestomjesečnog liječenja iz Amerike vraća s puno drugih problema, od kralježnice do mjehura i crijeva. No, uz ovakvu silu Božje ljubavi, milosti i blagoslova, nas više ničega nije strah. Znam da Bog ima velike planove za Šimuna, a mene/nas koristi kao instrumente da te planove i ostvari.
Smatraju li Šimunove dijagnoze križem koji je pretežak za njih ili pak blagoslovom? Kažu da svi trebamo imati i vrijeme samo za sebe, kako ona stoji s tim? Kako je Šimunov dolazak utjecao na njihov brak, stariju djecu i ostatak obitelji? Gdje crpe snagu za sve što prolaze? Slijede iskreni odgovori mame Martine.
Čast i blagoslov
Ono što sam doživjela sa Šimunom, smatram da malo koji roditelj ima tu čast. Šimun nije križ, niti bih voljela da odrasta kroz spoznaju da ga netko vidi kao križ u našim životima. BLAGOSLOV, neizmjeran blagoslov, spoznaja vida ljubavi za koju nismo znali da postoji. Ljubav koja je zbližila, ne samo supruga i mene, već i našu obitelj. Prije nismo imali vremena ni za što, bar smo tako mislili, a sada svi imamo sve vrijeme ovoga svijeta za sve, posebno za Šimuna… Svi u našoj obitelji bi htjeli u neke prijevremene mirovine i svi maštaju o tome da provedu više vremena s njim.
Pred kraj trudnoće sam završila fakultet (studirala sam kriminalistiku u Zagrebu), ostao mi je još diplomski. Tema diplomskog rada je „Utjecaj stresa na funkcioniranje u obitelji“. Plan je bio završiti diplomski nakon poroda, ali evo sad će i dvije godine, a ja nikako da se pokrenem. Imam osjećaj da bih od Šimuna krala vrijeme ako se posvetim ovome. Zaposlena sam u MUP-u te, iako sam planirala vratiti se nakon godinu dana na posao, zbog kredita, i taj plan smo promijenili. Šimuna kateteriziram 5 puta dnevno i na terapijama je 3 puta dnevno tako da se nitko ne usudi čuvati ga.
Vrijeme za sebe
Vremena za sebe preko dana baš i nemam (zbog kućanskih obveza, obveza oko Šimuna, obitelji, administracije…), ali ako bih imala želju, znam da bi suprug ostao s njim da si ja uzmem slobodnog vremena. Jednostavno niti nemam neku posebnu potrebu, najbolje se osjećam kad je Šimun u mojoj neposrednoj blizini. Uža obitelj je baš kao i šira, a i prijatelji, bila prvotno u šoku (da se ne lažemo, bili smo i Tomislav i ja i još imamo jutara kada se probudimo, pijemo kavu i pitamo se jel’ sanjamo ili se ovo sve izdogađalo). Suprug je radio vani, vratio se u Hrvatsku i pokrenuo s još dva prijatelja građevinsku firmu koja je još u povojima. Ima dosta posla i zbog svih financijskih obveza koje imamo sa Šimunom i bolje da je tako. Sreća je da su mu partneri na poslu razumni i da shvaćaju da je Šimun na prvom mjestu, tako da ne zamjeraju česte odlaske u Zagreb na kontrole i preglede.
Reakcije okoline na Šimuna
Odrasli se kontroliraju, iako znamo i vidimo da su šokirani Šimunovim deformitetima. Mala djeca su iskrena pa svašta znaju reći i pitati, ali tu nema zamjerke, djeca ne misle ništa loše. Djeca s kojom je Šimun češće su već sve prihvatili kao normalno, tako da im ništa više nije „neobično“. Svađaju se tko će ga nositi, hraniti, gurati u kolicima, a on uživa u tom šarenilu i tome da se čitav svijet vrti oko njega. Šimun je jako, jako, jako aktivan i pokretljiv. Penje se na kuhinjske stolice, sa stolice na stol… Neizmjerno je jak na rukama. Kada je na podu, onda puže.
Izvor snage
Suprug i ja smo i prije Šimuna vjerovali, ali ne ovako i ne ovoliko. Sad kad pogledam život iza sebe: previše smo se brinuli oko nebitnih stvari, a premalo smo uživali jedno u drugome, u djeci. Život prije Šimuna je bio dosta „nesređen“, trčali smo za poslom, ambicijama, trudili se svakome se svidjeti i svakome ugoditi, puno smo vremena provodili u društvu. Sada toga ničega nema. Moram priznati da niti imam neku posebnu potrebu, niti mi život prije Šimuna nedostaje. Zaista je tako. Ne znam zašto i kako, ali Šimun nam je donio neki duševni mir. Dobili smo neku drugu dimenziju života. Teško mi je to opisati riječima.
Nisam znala koliko divnu djecu imam dok nije došao Šimun. Oni su nesebični u izdvajanju svog vremena i pomažu nam doslovce u svemu. Volim reći da su mali, a tako veliki. Njih dvojica su aktivni nogometaši u Cibaliji, sportaši na svim poljima. Najveći mi je ponos to što se u posljednje vrijeme susrećem s roditeljima koji mi govore da su divno odgojena djeca. Nema mi veće nagrade od toga. Slažu Šimunovu terapiju, pomažu mi u previjanju, kateteriziranju, čuvanju, kućanskim poslovima. Nerijetko ostaju sami i brinu se o sebi dok smo mi u Zagrebu…
Poruka roditeljima koji su možda sada suočeni s prvim dijagnozama bebe koju očekuju
Što bih poručila? Ne znam što reći… Meni su najviše pomogli roditelji koji imaju djecu s teškoćama. Savjetima, borbom s administracijom, preporukama. Samo ne smije biti straha, strah je najveći neprijatelj. Treba biti ustrajan i kada je teško, ne odustajati, okružiti se ljudima s optimizmom. I naravno – vjera. Vjera nas je iščupala kada je bilo najteže. Kada smo rekli: „Oče, sada tebi stavljamo sve u ruke, neka bude volja tvoja!”, onda su se dogodile najbolje i najljepše stvari. I još se događaju. Razumjeti je teško dok se ne nađe čovjek u takvoj situaciji.
Možete pomoći
HZZO je donio pozitivno rješenje glede Šimunove operacije u Americi, na Floridi (West Palm Beach). Mama Martina je spomenula da su im se javili ljudi koji će im osigurati i smještaj u blizini bolnice. Međutim, obitelj Stojanović je i dalje financijski iscrpljena. Nakon Amerike (operacija je dogovorena 12.9.2019.), nastavlja se borba s mjehurom, strabizmom, probavom, kralježnicom…
Ako ste u mogućnosti izdvojiti koju kunu, uplatiti možete na račun otvoren u Erste Banci:
HR3624020063103590525 na ime majke MARTINA STOJANOVIĆ, Županja
Opis plaćanja: Darovanje za zdravstvene potrebe – Šimun Stojanović
Za donacije iz inozemstva BIC/SWIFT je ESBCHR22
Stojanovići poručuju: unaprijed vam svima hvala što ste dio naše borbe!
Šimuna i njegovu obitelj svakako preporučujemo i u molitve svih naših čitatelja. Također vas potičemo da putem Facebook stranice Za Šimunov korak pratite malog Šimuna do njegovog prvog koraka.
piše MAJA TENŠEK