Štitar 1506. godine pripada posjedu Kostroman  Štitar u pisanu povijest ulazi 1491. godine. Spominje se još 1496. i 1506. kao kmetsko selište feudalnih posjeda Kostromana i Gradišta. U latinskoj ispravi iz godine 1506. Štitar se spominje kao „Csitar“ i „ Szasz-Csitar.“ Ta su štitarska selištau posjedu feudalnog kastela Kostroman („castellum Kozthormanzenthdyenes“) koji se nalazio nedaleko Babine Grede, a pripadao je knezovima Gorjanskim. U ispravi se spominju još četri selišta sa područja Štitara  čije postojanje potvrđuju i sačuvani topnimi:„Hrastovcz“= Rastevci- Rastovica, “Zablatya“ = Zablaće, „Repovcz“ = Repovac i Rastić= zaselak, sjevenije od Štitara .  Uz kastel Kostroman postojala je crkva sv. Dionizija sazidana, čini se na starijem  temelju, kojoj su u okviru crkvene organizacije onoga doba pripadala selišta posjeda. Danas bi rekli kako je to bila „župna crkva“. U pisanim ispravama toga vremena ne spominje se na kostromanskom posjedu nikakva druga crkva osim one kod Kostromana.[1] Nakon poraza Ugarske vojske na Mohačkom polju 1526 godine Slavonija pada pod Tursku vlast. Brojno stanovništvo se povuklo pred Turcima, brojna sela i selišta su opustjela, među njima i Štitar. Turski porezni defteri iz 1570. godine spominju;„Kariye-i Iştitar“= selo Štitar sa svega 9 kuća[2]i stotinjak stanovnika. Crkva u to doba  nije postojala. Mirko MARKOVIĆ, Slavonija, Povijest naselja i podrijetlo stanovništva, Zagreb, 2002, str. 153-155. Bruce W. MCGOWAN; Sirem sancagi mufassal.tahrir defteri, Türk tarih kurumbu basimevi, Ankara, 1983 Štitar u Vojnoj krajini Veliki protuturski rat Eugena Savojskog i niz teških poraza Turske vojske prisiljavaju Osmanlije na sklapanje mira u Srijemskim Karlovcima 1699 g. kojim je Slavonija oslobođena i vraćena u okrilje kršćanstva.  Tijekom rata, zbog uzastopnih poraza, dolazi do odmazde Turaka nad katoličkim življem i franjevcima. Franjevci su bili odgovorni „turskoj upravi, koja u slučaju stvarnog ili prividnog nereda uvijek poziva gvardijane da joj oni, kao poglavari svih Latina, kako crkvenih tako i svjetovnih, polože račun,“ a često i živote. Nestabilna situacija i teški uvjeti dovode do velikih migracija stanovništva. Stanovništvo je, zajedno s redovnicima, živjelo i skrivalo se po šumama kako nam svjedoči i poziv prilikom preuzimanja Srijemskog vojvodstva  20. ožujka 1698. da se stanovnici vrate iz šuma u svoja mjesta. Pogranična mjesta uz Savu, među njima i Štitar, bila su izložena čestim turskim prepadima iz Bosne. Nakon rata Slavonija je ostala demografski i gospodarski opustošena. U izvještaju Luke Natalija, pisanom u Rimu 16. ožujka 1705., o žalosnom stanju župa i župnika između Save, Drave i Dunava, u popisu župa nalazimo i onu u Županji – „Sciupagnablato“. Govori da su crkve, među kojima i ona u Županji, jako siromašne te da im nedostaje paramenata. Za Slavoniju i Štitar posebno je važna ratna epizoda iz 1697. godine kada pukovnik Kyba sa 6.500 elitnih vojnika  kreće u kratkotrajni pohod na Bosnu. Ubrzo je stigao do Sarajeva, osvojio ga, opljačkao i zapalio te se povukao nazad. Bojeći se turske odmazde,  s njime je Bosnu napustilo oko 40.000 katolika.   Protuturski rat, a pogotovo „bosanska epizoda“  čine se ključnom  za novije podrijetlo  stanovništva Štitara. Turski porezni defteri za Štitar spominju devet prezimena poreznih obveznika, niti jedno od njih ne spominje se u popisu graničara iz Štitara po oslobođenju od Turaka iz 1702. godine. I u ostalim mjestima vrlo je mali broj prezimena  koja se spominju u turskim defterima iz 1570. godine, a zatečena su prilikom oslobođenja. Vremenska je razlika  između ta dva popisa gotovo 140 godina i štošta se u strukturi i broju stanovništva do oslobođenja  moglo promijeniti, no o tome zasad nema podataka.   Štitar je oslobođenje od Turaka dočekao s vrlo malo stanovnika. Ustrojavala se vojna granica pa je pogranična mjesta uz Savu trebalo ojačati. Dio je novoga stanovništva došao pri povlačenju austrijske vojske iz Bosne, a drugi je dio naseljen u Štitar  iz okolnih mjesta ili udaljenijih hrvatskih krajeva.  Unutar Vojne krajine sve je bilo podložno vojsci i njenim zapovijedima: po njima se „jelo, pilo, spavalo, molilo, stražarilo i katkad šutjelo“. Graničari bi se tijekom „skupne večernje molitve – propisane vojnim zakonom – povrh svega još pomolili za spas duša utopljenika u Savi“. Crkveni objekti, što je slučaj i u Županji ( Štitaru[1]), podizani su uz čardake kako bi se zvukom zvona pozivalo na uzbunu (Glockenschlag). Sve radnje koje je vojna uprava poduzimala dovele su do stvaranja svojevrsne države u državi, koja je djelovala sa svojim posebnim zakonima, sudstvom i uređenjem, vezanim za vojnu službu i zemljišno vlasništvo kao vojno leno. Štitar kao filijalno mjesto ŠtitarfilijalažupeLukačevŠamac Župa je osnovana oko 1700. godine u Šamcu, dok se matice vode od 1725. godine. Župi Šamac 1730. godine pripada polovica Štitara koja se nalazi u Zagrebačkoj biskupiji, a polovica toga sela pripada Pečuškoj biskupiji. U dijelu koji pripada Zagrebačkoj biskupiji postoji  46 katoličkih kuća. Štitarfilijala župe Županja Od 1717. do 1741. godine Štitar je filijala županjske župe. Štitarfilijala župe Bošnjaci Od 1741. do 1755. godine Štitar je filijala Župe Bošnjaci.Sjedište župe preneseno je 1741. godine iz Županje u Bošnjake. Štitar ponovno filijala župe Županja  Sjedište župe je 1755. godine iz Bošnjaka preneseno u Županju. Štitar ostaje filijalno mjesto župe u Županji sve do  osnutka župe u Štitaru 1848.g.  Osnutak župe u Štitaru 1848. godine Župni vikar u Županji Stjepan Spanić i mještani filijale Štitar uputili su 19. studenog 1840. godine  molbu na Duhovni stol kojom traže da se filijala u Štitaru uzdigne u rang Župe. Kao glavni razlog navode brojno  stanovništvo od preko 1500 duša. Žale se kako je duhovna skrb koju pruža županjski župnik nedovoljna i često puta, u smrtnim slučajevima, zakašnjela. Župa Županja je u to doba imala oko 1900  duša i uz to još filijalu u Štitaru. Kad god je bio potreban duhovni pastir Štitarci su morali u Županju a i župnik je morao na put u Štitar. Zbog priličnog broja stanovnika ti dolasci bili su česti, putovalo se sat vremena. Za lijepog vremena taj put i nije bio tako težak no tijekom zime i jeseni, za ružnog vremena, po blatnjavom putu to svakako nije bilo ugodno. Oko dolazaka župnika  u Štitar 1782. godine izbio je sukob pa su morale intervenirati i vojne vlasti. S vremenom je to postalo veliko opterećenje i Štitarcima a i županjskim župnicima. Kao odgovor na molbu Štitaraca, 31. prosinca 1840. godine u Štitar i Županju dolazi kanonik kustod, opat Karlo Pavić, radi izvida stanja i provedbe  radnji potrebnih za osnivanje župe u Štitaru.   Tekst molbe;  Josip MATASOVIĆ, Iz prošlosti Vinkovaca i Brodske pukovnije,  Slavonska naklada Privlačica,Vinkovci, 1994. str.86-87. „Županjski parok Anton Suncsich ( Antun Sunčić ) tužio se 15. XI. 1782., da mu štitarska općina ne daje zobi. S 3 oke zobi od jedne kuće nije bio zadovoljan, već je tražio po 3 oke od svakoga bračnoga para, a kako mu je i to općina drage volje obećala dati, tražio je opet da mu župa (Pfaraday) kupi i konja, (p. 101.). Zbog toga župnik nije htio ni da ide u Štitar. Prijavio je to i Regimenti, ova onda 10. XI. predala kompaniji babogredskoj, pa Relković odmah 16. iza otposlanog prednjeg izvještaja ponavlja situaciju. Parok se odvezao u Cernu, a poslao na adoraciju Presv. Sakramenata kapelana u Štitar, te se pretreslo pitanje o njegovu principalu.“ Tomislav BENAKOVIĆ, Povijest županjske župe (1717-1917),Diplomski rad, Đakovo, 2012,  str. 33. Ponizna Moljba Mi dole u velikoj pokornosti potpisani u ime čitave naše obćine usudismo njeovo prisvitlo Gospodstvo sa najvećom pokornošću moliti; kako:

• Mi kao Filijalci jesmo veće kroz mlogo godina mloštvom puka providiti, a sada u ovo vrime priko 1500 duša u selu nalazise.

• U otolikom puku dostase  velike bolesti i u istoj dosta puta preminjenja sa ovog na onaj vikoviki dost brez izpovidi dogadja, zbog uzroka otoga zašto umerli skrajnu uru nismo u stanja znati, a opet u našem selu Duhovnog Pastira nemamo, da možemo po dužnosti dovesti mili pako prizvak,već u Županje dakle ajdemo i opet dojdemo a osobito kadaje ergjav put, u otomu se višje puta smert dogodi.

• Imadeju dosta, koji nema na čemu dovesti i odvesti, a trefise u bolesti dabise rada ispovidit, već otako primine brez izpovidi, zašto u selu Duhovnog Pastira nemamo, kako i u selu kada svete Mise nema a starog svita dosta imade, kojibi iz sveg serza rada svetu Misu i Pridiku slušat ali otić u stanju nije.

• Na gore našu imenovatu Moljbu promotrimo molimo njiovo prisvitlo Gospodstvo ponizno dabise sverhu nas smilovali i njiovu darljivu ruku taknuli pak nas kod sadašnje prilike sa godpodinom Parokom pomilovali i u selo postavili, zaštosmo sa mlogim pukom providiti, kakoje veće gore kazano.

• Mi čitava naša Obćina jest ujedinita, i joštere podvezujese, daće ono sve, štose za jednog Gospodina Paroka pristoji brez svakaka otezanja, tojest što berzje moguće može biti spraviti i u dobro stanje metnuti samo nekanas njiovo prisvitlo Gospodstvo sa otakovim tojest Gospodinom Parokom pomiluju.

Štitar na 19. Novembra 1840. Xk.b. 28 Anton X k.b. 43 Anton X k.b. 70 Ivan X k.b. 35 Anton X k.b. 67 Ivan X k.b. 27 Marko X k.b. 84 Gjuro X k.b. 14 Shima X k.b. 79 Ivan X k.b. 15 Andrija X k.b. 33 Marian X k.b. 82 Thoma X k.b. 83 Shima X k.b. 39 Martin X k.b. 37 Shima X k.b. 30 Marko X k.b. 27 Marko X k.b. 26 Ilia X k.b. 13 Ivan X k.b.  9 Lovro X k.b. 56 Marko X k.b. 40 Albert  Marian Miličić    Odgovor Duhovnog stola na molbu   – tekst je preveden sa latinskog jezika-

Odaslano mišljenje niže potpisanoga u kauzi vjernika filijale Štitar koji su

ukrilu svoje župske zajednice željeli uspostaviti svoju samostalnužupu. Budući da se vrhovni zakon Crkve temelji na spasenju vjemika, ovomu pak zakonu i svi drugi zakoni, te naposljetku i bilo koji drugi obziri i ciljevi, ako su doista s njime u nekakvom sukobu, nužno imaju uzmaknuti. Pošavši odatle i hoteći na bilo koji način to ostvariti, pokazala se opravdanom molba vjernika štitarske zajednice da se unutar njihova naselja uspostavi župa, te se tako pobrinu za svoje duhovno dobro i svojih potomaka. Što se tiče zatraženog trebalo se očitovati tim više, što su svoj zahtjev u žalbi na višu vlast tijekom mjeseca studenog ove godine, koja je još u tijeku, opširno obrazložili, tako da s nesumnjivim dokazima jako dobro podupru i priprave dokument, kako dalje slijedi: Kao prvo, s obzirom na stanje duša netom spomenuta područna crkva u Štitaru prema izvještaju viših vlasti čini se da tek jedva prelazi brojku od 1500 duša. No i to se također isto tako dade prepoznati kao nešto što je osobito važno i promišljeno. Naime, ne samo da su vrlo mnoge nove źupe, već osim njih i više njih starijih — ako se brojčano uspoređuju — značajno manje od filijale Štitar. Tako je bila ustanovljena trnavačka župa sa 1460 duša, podvinjska sa 1212, sotinska sa 1217, sotska sa 1199, te morovička sa 908 duša. Kao drugo treba još reći: Kad se radi o tako velikom broju ljudi, ne rijetko se dogodi da vjernici umru a da prije nisu bili proviđeni sakramentima umirućih. Ne doduše zbog nemara kako svojih ukućana tako i odgovornih njihovih dušobrižnika, već naprosto zbog značajne udaljenosti od župskog središta u Županji. Ta se udaljenost tako reći još više povećava u zimsko doba, kad put pokraj rijeke Save, već ionako dosta loš, pokatkad postaje baš posve neprohodan. Isto tako, i to bas zbog istog razloga, a to ponekad mogu potvrditi i više vlasti, kako se znade dogoditi da siromašniji ljudi, jer nemaju svoje konje i uopće svoj prijevoz, ne mogu sami doći kako bi o tome obavijestili svećenika, već zato moraju potražiti nekoga drugoga. Zato se znade dogoditi da umirući skonča svoj život prije nego li sam svećenik pristigne, osobito onda kad je ionako opasnost u odgađanju, što bi se svakako rjeđe događalo kad bi svećenik trajno boravio u mjestu. Treće: kad se radi o tako brojno naseljenoj zajednici već se uočilo nemalo pogoršanje u ono vrijeme kad se sveta misa ne slavi u mjestu. A to stoga što se zbog poteškoća na putu primorava zanemariti ono što je božansko, a što se sigurno ne bi baš događalo kad bi sam župnik boravio u mjestu. Ovo su sve oni ponajvažniji razlozi za vise vlasti, kojima bi se svakako mogli pridodati, ako bi to zatrebalo, dakako i svi oni drugi, iz kojih bi se isto tako lako moglo razabrati kako je posve bilo opravdano razmišljanje da i oni zavrjeđuju da budu prihvaćeni. A to pak tim više, što baš cijela zajednica, a što se doista rijetko događa, prihvaća suvremena rješenja i dogovore, i to tako primjeno i upravo jednodušno složno, kao da svi žitelji za to  jednoglasno jamče, i ne obaziru se na bilo kakav drugi protivni običaj. Čitava se dakle zajednica očito jako dobro i dobronamjerno pripremala i založila što se tiče čestitog i valjanog osnutka, a osim toga svega neophodno potrebnog za dobar i nesmetan rad ove novo uspostavljene župe. I kad je sve to bilo tako, nije bilo preostalo drugo već da bude uskoro i Zapovjedništvu slavne brodske uprave o sadašnjoj plemenitoj odluci Štitaraca službenim putem saopćeno, te ne samo obaviješteno već i ujedno uljudno zamoljeno kako ono sa svoje strane ne samo ne bi postavljalo nikakve objektivne i razložne zapreke namjerama onih koji mu se budu obraćali za kakvu pomoć, već neka radije raspiri njihov žar s obzirom na lijepo i snažno opremanje nove župe svime potrebnim, a smetnje pak, ako bi takvih i bilo, odmah uznastoji otkloniti, te sve ono što treba još napraviti prema svojim mogućnostima olakšaju i pospješe. Ovo sve otprije spomenuto, a prije nego li bude spomenuta filijala Štitar na uobičajeni način po županjskome żupniku predana, što se sve podrazumijeva, misli niže potpisani. U Đakovu, 30. studenog 1840. Pavao Filipović, arhidakon i kanonik K broju: 748/1840. Sjednica dvadeset i četvrta, održana 1. prosinca 1840. Proces osnivanja župe u Štitaru trajao je osam godina i dovršen je tek 1848. godine. Godina osnutka župe poklapa se sa godinama velikih društvenih gibanja u Monarhiji, 1848. godine započinje rat sa Madžarima i pobunjenim Pijemontezimau Italiji. Pod zastavom bana Jelačića okupljaju se sve raspoložive snage, tako su se u ratu našle i graničarske pukovnije, među njima i 7. Brodska  pukovnija popunjena ljudstvom sa područja Brodske i Županjske posavine. Selo je od ljeta 1848. ostalo bez muškaraca, sve što je moglo ponijeti oružje upućeno je na ratište.  „ …Graničari naši radi idu na vojsku, jedino žele da se čim berže na šake dodje, pak da ide svaki sebi. U našoj regimenti sve je pod oružjem što oružje nosit može. Šest batalionah imamo… „ “cela brodska krajina otišla, samo ženskadija doma”. Tako je u tome turbulentnom vremenu osnovana župa u Štitaru. Mato Dominković, rujan 2018. mato.dominkovic@skole.hr