Čauš je voditelj svatovskog protokola, vodi brigu o redu događanja tijekom svatova, organizira posluživanje jela i pića, vodi brigu o uzvanicima, vedar je i raspoložen, šali se na svoj račun i na račun gostiju kako bi svatovi bili što veseliji.Vodi običaj „ prikazivanja „ tj. darivanja mladenaca kada može, do neke granice, zadirkivati i biti zajedljiv na račun dara. Ako pak dođe do kakvog nereda po potrebi je i redar.
Riječ dolazi iz turskog jezika „ çavuş „ u izvornom značenju nižeg čina u osmanskoj vojsci ( rang narednika – vodnika ), a može značiti i glasnik ili onaj koji čita zapovijedi. Jasna je povezanost između svatovskih dužnosti čauša i izvornog značenja turske riječi – onaj koji vodi i zapovijeda. Sama vesela prigoda proširila je njegove dužnosti i na uveseljavanje i održavanje dobrog raspoloženja.
Pisani trag o „ čaušu „ nalazimo u Kanonskim vizitacijama Srijemskih župa Pečuške biskupije iz 1755. godine. Vizitacijski zapis odnosi se na župu Bošnjaci kojoj tada pripadaju Štitar i Županja a zabilježen je i u drugim vizitiranim župama ( nap. Ivankovo, Otok, Vinkovci ) te se čini kako se radi o masovnoj pojavi.
„Nadalje dok se ide u crkvu na vjenčanje, ide se s galamom, bukom, glazbenicima i nekim mimom pučki zvanim „czausz“, koji prikazuje mnoge neprikladnosti, stvara galamu, dvosmislene pjesme, besramne riječi i nedolične čine okolo stojećoj mladeži. Osim toga je u običaju u kući svatova neko zločesto podizanje stijega. Sve to, budući da se baš ne čini prikladnim za raspoloženje kod primanja ženidbe, štoviše, da kod dobrih katolika, a posebno kod mladeži stvara sablazan i vrijeđa druge pobožne uši, a ti se ugovori, kao neko kupovanje zaručnice, protive slobodi ženidbe, treba sve to dokinuti. „1
Prijetnja dokidanjem ovih običaja nije bila samo mrtvo slovo na papiru, Crkva, kao onodobni stup društva zajedno sa vojnom vlašću poduzima mjere kako bi se stalo na kraj nedoličnom ponašanju. Krunoslav Tkalac o tome piše;
„ U svakoj kumpanijskoj zapovijedi koja se tiče svatova, izričito se naređuje: “čauš“ se u svatova nesmije vidjeti. Tko primi istu dužnost dobit će 25 batina. ……….On je bio začetnik svih gluposti i nepodopština, a svatovi su ga oponašali, te je zbog toga bilo zabranjeno njegovo prisustvo.“ 2
Uspjeha u dokidanju tih nepoćudnih svatovskih običaja nije bilo, „ čauš „ je preživio do današnjih dana. Oblici čajo, čavo, kapetan, čale, buljubaša, barjaktar i sl. iz novijeg su vremena.
Citirani tekst otkriva nam još jednu zanimljivost koja se čini pretečom bećarca, Nadalje dok se ide u crkvu na vjenčanje, ide se s galamom, bukom, glazbenicima i nekim mimom pučki zvanim „czausz“, koji prikazuje mnoge neprikladnosti, stvara galamu, dvosmislene pjesme, besramne riječi i nedolične čine okolo stojećoj mladeži. Bećarac je vedar pučki napjev, često razuzdan, dvosmislen, pun aluzija ( erotskih i drugih ), poruga ali i političkih poruka. Izvodi se u svatovima, ali i u drugim veselim prigodama.
Moguće je kako su upravo čauši začetnici bećarca. Čauš je morao biti vesela i duhovita osobu ali isto tako i prkosna i otresita. Opisano ponašanje čauša nije bilo su skladu sa krutim vojnim i društvenim regulama onoga doba, ustvari je to bio protest uperen protiv sustava. Možda se taj protest izražavao pjevanjem, pretečom današnjeg bećarca.
1 Stjepan Sršen; Kanonske vizitacije, knjiga IV., Srijem 1735-1768.,Državni arhiv u Osijeku-Biskupija Đakovačko-Srijemska, Osijek, 2006. str. 593.
2 Krunoslav Tkalac ; Slavonica, Babogredska kompanija, Privlačica, Vinkovci, 1994. str.145-146.
Mato Dominković
