Ah, ti učitelji… „ Pa kako mi je mogao dati dva kada sam znao barem za četiri?“, „ A, što je tek meni napravila ova iz hrvatskog! Baš meni nije htjela dati peticu iz školske zadaće!“ Da, to su učitelji ili tema koja je među TOP 5 tema za ogovaranje i čavrljanje među učenicima. Kako se Svjetski dan učitelja obilježava 5. listopada, odlučila sam malo bolje sagledati obje strane te na kraju spoznati jesu li učitelji stvarno tako grozni.
Biti učitelj nije lako, koliko god se lijepo činilo. Upravo njihov najveći izazov smo mi, učenici. Jedni pravimo probleme, drugi su previše povučeni, treći ne žele učiti… Svaki učitelj želi dobro prenijeti znanje na nas učenike koji često ne slušamo. Mi ne shvaćamo kako je nekom stalo da nam nešto pokaže i objasni, mi sami izaberemo da nam je to dosadno i kako ćemo ovaj sat pričati, unatoč upozorenjima. Tada učitelji gube živce i oni koji se na to odvaže, podijele loše ocjene, što nama, naravno, odmah znači kako nas mrze i ne vole. Umjesto da pogledamo svoje ponašanje i prestanemo biti uobraženi, misleći kako smo mi anđeli i da možemo činiti što nas volja, mi odmah trčimo kući mami i tati i govorimo raznorazne priče.
Kada bih ja kome u razredu probala dočarati njegovo ponašanje i objasniti zašto se učitelj tako ponio, odmah bi ispalo da sam učiteljeva mezimica i da tako govorim samo zato što me voli. Ah, zato je bolje šutjeti i u kolumni reći ono što mislim, jer pametniji popušta.
Kod nekih učitelja (kojih je sve manje), ne smije se ni pisnuti, samo moramo pisati, slušati i ne dolazi u obzir napraviti neku nepodopštinu. Tu mi se sviđa što su učitelji dobro postavljeni, ali ipak mislim da ne bi trebali pretjerivati. Trebali bi malo pokazati nasmiješeno lice i ne davati iznenadne ispite i odgovaranja. Kod takvih učitelja rijetko tko ima dobre ocjene, a učitelj često ne objasni dovoljno dobro gradivo tako da učenici ne razumiju, nego mi samo kimamo glavama i pokušavamo to shvatiti kod kuće. Učenici imaju i poteškoća ili jednostavno ne razumiju ništa, a učitelji na to kažu trebali bi pitati. Ali ja mislim da se ni oni ne bi usudili pitati tipa koji se dere na sav glas i onako te mrko pogleda i pita je li ti sve jasno. Mogla bih se kladiti da ne bi.
I još jedna vrsta učitelja je ona koja pokušava biti najbolji učitelj u školi tj. želi da ga svi učenici vole. Kod njega manja ocjene od četvorke ne postoji (a i to se rijetko događa), a stalno govori kako će upisati jedinice onima koji budu pričali. To većina učenika koristi i onda se rugaju, prave gluposti, a taj predmet još i ne pogledaju. Da, i onda kad jednom učitelju prekipi i da nam petminutni, bit će oslovljen kao NAJGORI UČITELJ u školi. Kako sad tu postići „zlatnu sredinu“? Kao prvo, ne mogu te svi ljudi voljeti i učitelj mora biti čvrst i znati postupiti kako treba, a isto tako znati da često imamo previše obveza, i kada dođemo na sat da želimo da nam učitelj dobro objasni gradivo, da bude što jasnije i jednostavnije. Nemojte sad misliti kako učitelji trebaju biti zlatne ribice. Mi se trebamo malo spustiti na zemlju i vidjeti i druge ljude, a ne samo nas. Kada idemo u školu, moramo znati kako je to nešto važno i da i mi također trebamo imati razumijevanja prema učiteljima.
Navela sam samo neke primjere učitelja, ali većina ih je posvećena učeniku i čini sve za njegovo napredovanje. Lijepo je kad vidiš da učitelj uživa u svojemu poslu i kada je prirodan i pristupačan. Ili kada prepozna tvoje vrijednosti i tvoj način razmišljanja. Mislim da učitelja prvenstveno trebamo shvatiti kao vodiča uz kojega ćemo naučiti kako ići kroz život, kako živjeti.
Vaša Nina
Nina Matanović 7.b
OŠ Mate Lovraka Županja