Plivao sam između fotelja i dijelova namještaja pokušavajući bar nešto spasiti. Htio sam uzeti kompjutor, sagnuo sam se, ali mi je mutna smrdljiva voda već došla do usta”, prisjeća se Bogutovac. Postalo mu je mučno i počelo ga je stezati u prsima. Teškom se mukom probijao kroz vodu koja ga je rušila.
– Bojao sam se da ću se onesvijestiti i utopiti u vlastitome domu. Uspio sam se dovući do stepenica i spas potražiti na katu. Nije bilo struje. Bio sam sav mokar, drhtao sam i htio sam se presvući. U mraku sam napipao staru sinovljevu odjeću, došao do prozora i počeo dozivati pomoć – ispričao nam je. U kasnim noćnim satima čamcima su ga kroz prozor uspjeli izvući članovi HGSS-a i ronioci.
– Dečki su bili fantastično organizirani, uigrani, spretni i nemam riječi kojima bih im zahvalio na onome što su učinili. Oni su mi spasili život. Bili su vrlo obzirni, kroz prozor su me prihvatili i pažljivo spustili u čamac i odvezli do ceste gdje sam ušao u autobus. Nikada neću zaboraviti djevojku iz HGSS-a koja mi je ponudila keks, a bio sam iscrpljen i gladan kao vuk. Prepoznao me i ronilac iz Županje Stjepan Vincetić, koji je sudjelovao u akciji moga spašavanja iz potopljene kuće. Svima njima moj naklon do poda, jer taj posao koji su oni odradili vrijedan je divljenja i zaslužuju priznanje i odlikovanje – zaključuje Bogutovac.
M.Lešić Omerović/glas-slavonije.hr
