Ovaj tekst osmišljen je s ciljem da u kratkim crtama opiše kako se izabiru izvođači radova i kako se formira konačna cijena kada općina, grad ili županija nešto gradi ili rekonstruira.
Radi točnosti uzorka istraživanjem su obuhvaćene sve općine i gradovi u Vukovarsko-srijemskoj, Osječko-baranjskoj i Požeško-slavonskoj županiji, a istraživanje je usmjereno na uređenje jednostavne nabave radova po općinama u tri županije u Slavoniji. Pojedine općine nemaju javno dostupan opći akt o jednostavnoj nabavi, imaju objavljene stare akte ili je pristup iz drugog razloga otežan te podaci za njih nisu uvršteni u istraživanje.
Što je jednostavna nabava? Jednostavna nabava je nabava (izvođača) radova čija je vrijednost manja od 500.000,00 kuna bez PDV-a. Tema istraživanja je nabava (izvođača) radova, a nabava roba i usluga nije predmet istraživanja te je iz rada izostavljana jer bi ii njeno uvrštavanja izazvalo lošiju preglednost istraživanja.
Pola milijuna kuna + PDV tj. 625.000,00 kn je vrijednost radova do koje se ne primjenjuje Zakon o javnoj nabavi, nego općine i gradovi sami vlastitim općim aktima odlučuju kao teče procedura ugovaranja radova, raspisivanja natječaja, otvaranja ponuda, sklapanja ugovora itd.
Uvjeren da postoje neki pozitivni primjeri, pristupio sam proučavanju rada općina, gradova i županija sve u uvjerenju da ću u moru općina, gradova i županija pronaći barem jednu općinu koja bi prilikom određivanja izvođača radova skupljih od 5.000,00 kuna objavila natječaj na svojoj internetskoj stranici. Na stranputicu te naivne pomisli navele su me dvije spoznaje: prva je spoznaja ta da svaka općina ima internetsku stranicu na kojoj može objaviti natječaj, a druga spoznaja je da većina stanovnika Slavonije radi za mjesečnu plaću manju od 5.000,00 kuna. Možda, nadao sam se potiho, pronađem općinu koja objavljuje natječaje kada nabavlja bilo što, ali to nisam smatrao vjerojatnim. Ne; nisam pronašao niti općinu koja objavljuje natječaje za sve što nabavlja, a niti općinu koja objavljuje natječaje za sve što nabavlja iznad 5.000,00 kuna. Kažu ljudi da kad bi svi mali plaću od 5.000,00 kuna, nitko nebi otišao. Da je 5.000,00 kuna sitniš za koji se ne objavljuje javni natječaj bilo bi dovoljno čudno, ali ovo nije priča o tome. Ovo je priča o tome da je 500.000,00 kuna +PDV sića za koju se ne objavljuju javni natječaji (pardon 499.999,99).
Možda ponešto znam u lokalnoj samoupravi pa sam pomislio da je posve normalno da općinska vijeća (za gradove gradska vijeća, a za županije županijske skupštine) donose opće akte kojim reguliraju neko pitanje iz svoje nadležnosti. Da, svjestan sam da neku svoju nadležnost općinsko vijeće može statutom općine prepustiti načelniku, gradsko vijeće gradonačelniku… ipak iznenadio me broj općina i gradova u kojim općinska vijeća ne određuju pravila jednostavne nabave nego to rade načelnici. Iznenadilo me i to što u statutima nekih od tih općina uopće nisam pronašao odredbu kojom je ovlast donošenja tog općeg akta prepuštena načelniku.
Drugo je pitanje imena općeg akta. Nazivi općih akata nisu strogo određeni zakon, određuju se statutom, ali općine se većinom drže pravila da njihovi opći akti nose naziv „odluka“ o …nečemu.. recimo jednostavnoj nabavi. Iako se dio općina drži tog pravila, znatan dio ih je od toga pravila odstupio. Tko zna zašto? Možda su prepisivali od trgovačkih društava čiji se akti većinom zovu pravilnici o nečemu? Možda se neki načelnik, koji je ovlašten donositi pravilnike tek ako je za to ovlašten „odlukom“ općinskog vijeća da neko provedbeno pitanje detaljnije uredi, prvi sjetio da će donijeti pravilnik sa sadržajem odluke, a vijeće na to nije reagiralo? Možda nešto treće?
Dakle od pravila da „Odluku o postupku jednostavne nabave“ donese općinsko vijeće postoje sve kombinacije donositelja i naziva općeg akta.
Kad je napisano tko, kako i kojim aktom uređuje postupke jednostavne nabave, vrijeme je da se prijeđe na glavni sadržaj. Po sadržaju ima akata koji su isti jer su jedan od drugog prepisani, a ima i akata koji su dosta maštovito pisani. Radi pojednostavljenja zanemareni su svi oni dijelovi odluka/pravilnika gdje piše „može obaviti natječaj“ i sl. jer ako može onda ne mora i u pravilu ne objavljuje natječaj, a vrednovani su samo oni pragovi u kojim je propisano da onaj tko natječaje provodi nešto „mora“.
Sveukupno, postupci jednostavne nabave svih općina, gradova i županija klasificirani su u tri skupine. Prva skupina su postupci u kojima se načelnik (negdje i pročelnik) izravno pogađa sa izvođačem radova do iznosa do kojeg je propisano općinskom odlukom/pravilnikom. Negdje do 20.000,00 kuna, do 70, do 100, do 300, a negdje do 500 tisuća kuna.
Druga skupina su postupci u kojima načelnik (pročelnik) šalje pozive trima gospodarskim subjektima po vlastitom izboru i među njima odabire najpovoljnijeg, a bez da se četvrta osoba može javiti na natječaj. Ti postupci propisani su u većini općina za iznose iznad iznosa propisanih za izravno ugovaranje. Kako u kojoj općini ti postupci propisani su za iznose od 20 do 500 tisuća kuna. Od 20 do 100; od 70 do 500; od 20 do 70; od 70 do 200; od 300 do 500 – sve u tisućama. Zbilja ima kombinacija kako je kome palo na pamet. Svim tim kombinacijama je zajedničko to da onaj tko određuje kome će ponuda biti poslana, ako hoće, može lako i sa svom trojicom dogovoriti cijenu tako da i najniža bude višestruka, a ova druga dvojica dobit će kad budu pozvana u vezi idućeg općinskog posla.
U svakom slučaju, čak i ako nema višestrukih cijena, postoji strahovita moć političkog ograničavanja mogućnosti natjecanja za izvođenje radova koji se plaćanju javnim novcem, novcem koji pripada svima nama.
Treća skupina koju većina općina nema jest prag iznad kojega se mora javno, na internetskoj stranici, objaviti poziv za dostavu ponuda na koji se može javiti svatko, naglašavam za ovu klasu bitan je izričaj mora objaviti, „može objaviti“ nije ubrojeno u ovu kategoriju.
Čak i za one općine koje su postavile prag iznad kojeg se mora objaviti javni poziv, postavlja se pitanje je li taj prag previsoko.
Također je zabilježeno i koja općina provodi javno otvaranje ponuda – malo koja.
Motivacija za izradu ovog rada nastala je objavom natječaja za izgradnju i rekonstrukciju staza u Štitaru. Na vijeću je iznesen podatak od 1400 kuna po dužnom metru, sad je priča oko 1100 kuna sa PDV-om, znati će se na obračunu proračuna. Tu je čudno to što se takva staza može privatno nabaviti za 250 kuna, neka je 400, ali nije 1400 ni 1100.
I nije to izoliran primjer.
Ništa neobično. Nitko nije počeo odmah sa milijunskim poslom, a kad su novi poduzetnici zapriječeni pri natjecanju za javni novac na iznosima do pola milijuna kuna, novi poduzetnici neće ni nastati, a za veće iznose natječu se samo oni koji postoje od ranije. Ako je građevinara samo mali broj, zakon ponude i potražnje tjera cijene gore u nebesa.
Građevinski sektor u Hrvatskoj je uništen. „Gazda“ može svaki mjesec vozit novu mečku, a radnici radit za minimalac iz jednostavnog razloga: Ako radnik ili više njih osnuju svoju „firmu“ oni ne mogu konkurirati za poslove jer je jednostavna nabava u većini općina zatvoren postupak u kojem će među tri pozvana na dostavu ponude opet biti pozvan „gazda“ i još dvojica takvih, a ne oni.
I svi se nešto čude što ljudi odlaze za poslom, a nema tko raditi. Izvođači radova sad se vrlo teško pronalaze.
Pa treba raspisivati natječaje za sve radove, sve ponude javno otvoriti, a posao neka dobije najjeftiniji ponuditelj i mnogi problemi su riješeni. Mnogi nebi otišli u Njemačku jer bi mogli ovdje raditi kao građevinari – obrtnici.
Načelo da se za sve radove koji se izvode javnim novcem mora objaviti natječaj na kojem se svatko može natjecati pod jednakim uvjetima, a radove dobiva najjeftiniji mora zaživjeti i u Hrvatskoj.
Ako promatramo državu republikanski, kao zajednicu slobodnih ljudi, tada svaki član republike mora imati jednaku mogućnost natjecati se za pristup svemu što je financirano javnim novcem.
Osvrnut ću se, baš namjerno, na obnovu Gunje, Račinovaca, Rajevog sela i dijelova ostalih sela nakon poplave. Skupo je bilo čujem. Pa bilo je skupo, ali to su lokalne cijene. Lokalne cijene na lokalnom tržištu koje su lokalne samouprave svojim aktima stvorile. Gradi se ili tako ili nikako. Izbor tadašnje državne vlasti zapravo je bio graditi odmah po cijenama po kojima ide i po kojima će netko doći i izdaleka ili ne graditi odnosno graditi do današnjeg dana pa i duže.
Ispravite me ako griješim.
Stjepan Gašparović