Nekako s proljeća…sve u meni se budi! Moj gradić blista, pun šarenog i mirišljavog cvijeća. Često šećem gradom kada je fin proljetni duh (kada ne pada kiša) i nikako ne mogu proći mirne duše kada vidim jedan prozor pun ciklama i orhideja. Izvana je prozor blistao i bio savršeno opran, a iznutra prljav i pun prašine. Kao što rekoh u prozoru bijahu predivne četiri ciklame i orhideje, cvijeće je znalo mirisati, svakome posebno!
U mom gradu to cvijeće je nepotrebno! Ljudi se iseljavaju iz grada te ga nema tko vidjeti a ovi koji su ostali, oni ga ne osjete od boli i tuge. Proljeće je njima znak da se bliži lijepo vrijeme i da moraju biti sretni, što im na ranu dostavlja dodatnu bol. Ja kada prolazim pored tog prozora prvo što uočim izvana su bogate ciklame, orhideje i svijetlo, koje se nikada ne gasi (ni po danu ni po mraku). Ponekad se taj prozor otvori da se prostorija izrači, pa meni stalno u uhu odzvanjaju glasovi ljudi koje čujem kroz taj prozor, kako obećaju da će spriječiti iseljavanje, stvarati nove poslove, firme, tvrtke, tvornice…ne znam ni ja što sve točno obećavaju ali znam da jako puno lažu. Sve što kažu proširi se gradom da ljudi imaju barem malo daha i nade života, te poslije bude zatišje. No tim osobama koje su odgovorne nije nimalo stalo do nas. Ne žele oprati prozor da mi ne bismo vidjeli što oni rade tj. ne rade. Mi biramo te ljudi koje su slijepu, logično je ako mi njih ne vidimo da ni oni nas ne vide (zato ni ne peru stakla odnosno prozore). Tako da oni ne vide niti jedan naš problem. Oni imaju svoj posao, svoju plaću……. Proljeće je došlo, priroda se budi također i obećanja, opet se laže no ništa se ne pokreće. Mene niti bilo koga ovaj pogled kroz prozor ne može ostaviti ravnodušnim. Želim vam reći da su nam kuće duhovno i materijalno prazne, jer smo siromašni i ne možemo si priuštiti jednu ciklamu a kamoli više njih da si uljepšamo naš prozor te dočaramo i u dom unesemo prizor proljeća.
Bješe to jedan stari, drveni, slavonski prozor gradske vijećnice Županja.
Ivan Juzbašić
