Maleno mjesto srca moga

Maleno  mjesto srca moga

Maleno mjesto srca moga leži uz rijeku Savu, u jednom slavonskom džepu,  kako se to čini na karti. Istočno, samotno i pomalo zabito. Ali uđeš li u njega, vidjet ćeš kako njime kola život, kako vrijedni ljudi nekamo žure, kako su ulice i kuće lijepo uređene, sve je puno zelenila.

 Široki šorovi  dušu su dali da se voziš kilometrima  na biciklu, bez straha od kakve uzbrdice. U tom mjestu miriši šećer jer je tu veliki pogon za preradu šećerne repice, ali miriši i Sava i njeni vlažni rukavci, njezina pješčana kolijevka.  Miriši još uvijek hrastovo stubište moje bake, miriši dom u kojem se rodila moja majka. To mjesto, maleno mjesto srca moga, zove se Županja, a  naselje Šećerana. Ondje  sam provela svoje najranije djetinjstvo kod dide i bake, ondje  sam prohodala, ondje  sam prvi put kušala čvarke i kulenovu seku, doručkovala toplu veknicu, budila se dok su se zrake sunca probijale kroz svijetloplave šalufne. Tu me je dida vozio na gepeku starog velikog muškog bicikla, tu sam se  na obali Save, na Polojima, gdje je bilo kupalište, utrkivala s djedom svojih bratića, Perom šusterom. On mi je svako ljeto darivao sandale s remenčićima, popularne isusovke.  Dvadeset godina kasnije to je mjesto jako stradalo u ratu. Brojalo je tisuću dana opće opasnosti. Danas, dvadeset i  pet godina nakon rata ja tu dolazim kao turist, odsjedam u lijepom apartmanu, a ne u bakinoj kući zakrivenoj zelenom živicom. Kuća je prodana. Ondje sad netko drugi grije svoj dom. Moja baka  je odande morala otići zbog starosti i bolesti i više se nikad nije vratila. Njezini i djedovi zemni ostaci počivaju u Dugom Selu. Htjeli su da im budemo blizu. Da ni u smrti ne budu daleko  od nas.

Evo me opet u Županji. Tu je i cijela moja obitelj. Zauzeli smo tri luksuzna apartmana u središtu Županje. Tu je i mamina sestra Nada, moi brat, sestra i ja s obiteljima i, naravno,  moji roditelji. Mama je odlučila učiniti konačni oproštaj od voljenog mjesta. Napisala je knjigu „Šećeranski spomenar“. U nju je utkala svu svoju ljubav prema naselju Šećerana u Županji  gdje je odrasla i biranim temama je predočila nama ljudima 21. stoljeća kako se tada živjelo. Knjiga napisana veoma jednostavno, toplim riječima i s puno osjećaja, ali bez suvišne patetike. Pisana riječ ipak čuva prošlost i kad pretvoriš svoja sjećanja u zapis, život postane priča, a priča nam pomaže da prebrodimo ono čega više nema. Pokraj starog graničarskog čardaka, u sjeni breza, u hladu savskog nasipa sudjelujemo u promociji mamine knjige. Došlo je jako puno ljudi, njenih prijatelja i susjeda, potomaka mnogih koji se u knjizi spominju. Sve je nekako mirno, vjetar polako pirka s nasipa, moja sestra čita ulomke, drže se govori, brat svira na gitari, svi zajedno pjevamo hit iz mamine mladosti, pjesmu Diana tada toliko popularnog pjevača Paula Anke. Publici suze u očima, a u meni neka divlja radost pa usred instrumentalne pratnje izgovorim ono što dugo nisu čuli nekadašnji stalni posjetitelji plesnjaka:   Dame biraju!  I svima se odjednom vraća osmijeh na lice. Ma ne dam te žalosti, draga moja Županjo, kad si ti meni dala puno radosti!

Sutradan odvodimo svoju djecu na Šećeranu, da vide gdje se to baka rodila i gdje je to mama provodila sjenovita ljeta u dvorištu okruženom živicom. Promatram drago naselje obasjano  jutarnjim suncem.  Blizu je dućan koji je uvijek mirisao po mlijeku i šećeru. Živice su se stanovnici Šećerane u velikoj mjeri  riješili. Sve je nekako otvoreno i drugačije. Bašče su sada  travnata dvorišta s dječjim ljuljačkama i prilazima za  automobile. Bakina kuća je oronula i zatvorena. Nemamo ključ da barem malo udahnemo miris bakinog hrastovog stubišta, ali nema veze. Susrećemo se sa susjedima i beremo zelene plodove oraha kojeg je davno posadio moj dida. Orahe za orahovac.  To ću ponijeti svojoj kući u Dugo Selo i napravit ću orahovac, moj suverenir iz Županje. Kada  dođe zima, pijuckat ću to aromatično piće s okusom prošlosti i prisjećat ću se malenog mjesta srca moga – moje Županje i Šećerane. Srećom da ništa nikad nije izgubljeno ako si to spremio u jednu ladicu negdje blizu srca. 

                                                                                                     Larisa Kramer