LIKOVI: MATIJA, EMILI, KARLA, ANTO, IVA, MILAN, MAMA, SESTRA
(Na pozornicu dolaze Matija, Emili i Karla.)
MATIJA (obraća se publici): Zamislite jedan vedar proljetni dan…
EMILI: Ptičice pjevaju, sunce sja visoko na nebu, cijela se priroda raduje i uz pjesmu budi…
KARLA: Učenici čekaju posljednje zvono pa će iz škole van…
EMILI: Nasmijani i skakutavi krenut će svojim kućama…
MATIJA: Samo naš junak nosi oblak na svom licu…
KARLA: Pogledajte ga kako se natmureno vuče…
(Dolazi Anto. Hoda pokunjeno. Iza njega trči Iva.)
MATIJA: Tko ga to doziva?
IVA (iz pozadine): Anto! Anto, stani!
EMILI: To je prijateljica iz ulaza. Ne treba mu njeno zapitkivanje, živčano će se otresti na nju.
(Iva dotrči do Ante.)
ANTO (živčano, izdere se): Šta je? Što hoćeš?
IVA (razočarano): Samo sam te htjela pitati kako si, oprosti što mi je stalo.
ANTO (i dalje razdražljivo): Pusti me na miru, ne treba mi tvoje suosjećanje!
IVA (oponašajući njegov ton): No, krasno, hvala što si pokazao kakav si. Bok! (Udaljava se ljutito.)
(Anto se okreće prema njoj i belji se.)
KARLA: Čekaj, stani!
(Likovi se zaustave.)
EMILI: Što je bilo?
MATIJA: Ne može tako, on je tužan, nije ljut. A i nema razloga da se izderava na prijateljicu, nije ona njegov problem.
EMILI: Imaš pravo, treba nam tuga, a ne ljutnja.
KARLA: A treba nam možda i još koji lik, djeca obično imaju više od jednog prijatelja.
EMILI: Da, inače će publika pomisliti da mu je to cura, dajte još jednog prijatelja! I neka bude tugaljivo! (Poviče.)
(Anto se vuče pozornicom. Iva i Milan trče iza njega.)
IVA: Anto! Anto, stani!
(Anto staje, tužno se nasmiješi prijateljici koja je dotrčala do njega.)
MILAN (suosjećajno): Kako si?
ANTO (tugaljivo): Bilo je i boljih dana…
IVA: Hajde, glavu gore, nisi jedini koji je kiksao danas.
ANTO: Znam, ali to što su i drugi dobili jedinicu nije neka utjeha.
MILAN: Ispravit ćeš, pomoći ćemo ti, a rekla je da ima i dopunska.
ANTO (suznih očiju, plačno): Kako sam se izblamirao, joooj…
IVA: Ma hajde, sve ti to sad djeluje gore nego što zaista jest.
ANTO: Lako je vama govoriti, vi ste sve znali, a ja… Smijao mi se čak i Robi, uhvatio sam njegov podrugljiv osmijeh kad sam se vraćao na mjesto. Najgori učenik u razredu smijao se – meni. Zamisli, joooj…
MILAN: Ma de, pretjeruješ, već sutra će svi zaboraviti i da si odgovarao i da si dobio jedinicu.
ANTO: Ja znam tko neće zaboraviti…
EMILI: Stanite, stanite!
(Glumci se zaustave.)
MATIJA: Što je sad bilo?
EMILI: Depresivno je ovo, nije za gledati. Glavni junak samo cendra i cendra, treba to malo vedrije, življe, otići će nam publika s predstave.
KARLA: Kako da bude vedro kad je dobio jedinicu? Ne znam je li to baš uvjerljiva situacija.
EMILI: A zašto ne, nije učio, izvalio je glupost i što sad, ni prvi ni zadnji…
MATIJA: Ma da, ne treba odmah sve shvaćati tako dramatično. Ponovimo, ali ovaj put puno malo vedrije!
(Glumci se vraćaju na početne pozicije.)
MATIJA: Tri, četiri, sad!
IVA: Anto, Anto, stani!
ANTO (okreće se, malo vedrije): Hej, nisam vas skužio…
(Iva i Milan dolaze do njega.)
MILAN: Kako si?
ANTO (s blagim smiješkom): Bome, bilo je i boljih dana…
IVA: Hajde, glavu gore, nisi jedini koji je kiksao danas.
ANTO: Znam, ali to što su i drugi dobili jedinicu i nije neka utjeha.
MILAN: Ispravit ćeš, pomoći ćemo ti, a rekla je i da ima dopunska.
ANTO: Ma, naučit ću, javit ću se sljedeći put.
IVA: Ideš s nama na igralište?
ANTO: Ne mogu, moram kući.
MILAN: Učiti?
ANTO (s osmijehom): Naravno.
(Likovi se pozdrave doticanjem zatvorenih šaka i odlaze u suprotnim pravcima.)
KARLA: E, tako, problem onoliki koliko ga velikog napravimo.
EMILI: Da, sviđa mi se što je naš junak konstruktivan, ne očajava, već se prima posla.
MATIJA: Hm, može se on vrijedno primati posla i učiti, ali s jedinicom treba doći kući, treba znati kako doći…
KARLA: Misliš, pred mamu?
MATIJA: Da, da, prvi put boli kad nastavnica otvori e-dnevnik i zabiberi rubriku ispod tvojeg imena, a drugi put…
EMILI: Uf, da, drugi put kad to pred mamom moraš izgovoriti…
KARLA: Našem junaku stvarno nije lako, onaj oblak iznad glave sve je sivlji i mračniji…
MATIJA: Mogle bi i munje iz njega sijevnuti…
EMILI: Ne bih mu bila na mjestu nikako…
KARLA: Pogledajmo kako će on to riješiti.
(Na pozornicu dolaze mama i sestra. Sestra gleda u mobitel ili radi već nešto slično tome, mama se šminka, naređuje kosu, sprema za posao.)
ANTO (natmureno): Jesam.
MAMA: Ručak ti je u pećnici, podgrij ga, ja se vraćam oko 8.
ANTO: Dobro.
MAMA: Kako je bilo u školi? (Govori ne gledajuću njega, usput, dok se sprema, užurbano kupi stvari itd.)
ANTO: Ma, tako…Ne baš dobro…
SESTRA (provocirajući): Opla, nije valjda da je pametni sin dobio lošu ocjenu.
MAMA: Ana, kakvim to tonom govoriš?
SESTRA: Eto, sad je moj ton problem, uvijek sam ja problem…
MAMA: Ne dramatiziraj, dosta mi je više tvog puberteta…
SESTRA: Naravno, što sam rekla, uvijek sam ja problem… A što je mladić napravio u školi? To smo već zaboravili pitati…
MAMA (umorno): Naravno da nisi uvijek ti problem, odakle ti uopće takve ideje? Što je bilo u školi? (Obrati se Anti.)
ANTO: Ma…
SESTRA (likujući): Hajde, hajde, da čujemo.
ANTO: Ja mislim da nas nastavnica iz hrvatskog mrzi…
SESTRA: Dakle, jedinica iz hrvatskog!
MAMA (prekida je): Pusti ga da ispriča do kraja! Zašto misliš da vas mrzi? (Obraća se Anti.)
ANTO: Ušla je učionici, nisu svi bili na mjestima, ali mislim, nije bila velika buka ni ništa, ono, nisu pravili nikakav nered…
SESTRA (upada mu u riječ): Mo’š mislit’…
ANTO: A onda odmah pošizila, ono, ne mora ona to trpjeti, neki se red mora znati, ništa ne učimo i još smo bezobrazni i tako sve, a onda nas redom podizala i ispitivala, ali ono, baš detalje i gradivo iz prethodnih razreda.
SESTRA: A tebe zapalo baš najteže…
ANTO (pravdajući se, na rubu suza): Ne lažem, stvarno me pitala neka pitanja, ni drugi nisu znali što je to.
MAMA (s rastućom ljutnjom u glasu): I kažeš, nastavnica vas mrzi. I baš je eto tebe namjerno pitala neodgovoriva pitanja…
ANTO: Nisi bila tamo, nisi vidjela, nisam ja jedini dobio jedinicu, pola nas je, evo pitaj koga god hoćeš.
MAMA: Ma ne zanimaju mene drugi, mene zanima zašto ti ne učiš i kako si možeš dopustiti jedinicu iz hrvatskog!
SESTRA: Eto, pametni sin možda i nije baš tako jako pametan.
ANTO (kroz ljutnju i suze): Ne bih dobio jedan da sam znao kako ću odgovarati, nije fer, stvarno nije.
MAMA: Nije fer, je li, ja bih ipak rekla da nije fer to što ti odgovornost prebacuješ na druge, a ne pitaš se jesi li pozorno pratio nastavu i učio, to je tvoj posao, znaš. Ja radim svoj posao svaki dan, tvoj posao je škola i točka, nemoj da ti više padne na pamet kriviti druge za svoje propuste!
EMILI: Stanite, stanite!
(Glumci se zaustave.)
MATIJA: Ovo nije baš dobro prošlo.
KARLA: Naš je junak trebao malo zrelije postupiti…
EMILI: A i sestra je mogla biti na njegovoj strani, nekako mi je ružno što ga tako napada.
MATIJA: Slažem se, braća i sestra bi se trebali podržavati.
KARLA: Dajmo im priliku da to bolje izvedu.
(Glumci se vraćaju na početne pozicije. Anto dolazi.)
ANTO: Bok!
SESTRA: Bok!
MAMA: Hej, zlato, stigao si.
ANTO (natmureno): Jesam.
MAMA: Ručak ti je u pećnici, podgrij ga, ja se vraćam oko 8.
ANTO: Hoću, hvala. Mama, moram ti nešto reći… (Pomalo uplašeno.)
MAMA: Što? Kaži. (Govori ne gledajuću njega, usput, dok se sprema, užurbano kupi stvari, itd.)
ANTO: Danas se dogodilo nešto grozno.
MAMA (zaustavlja sve što je radila, pogleda u Antu, zabrinuto): Što se dogodilo? Jesi li dobro? (Užurbano dolazi do njega, pregledava ga, okreće mu glavu, podiže rukave i slično. Anto se zbunjeno prepušta.)
ANTO: Nisam ozlijeđen, mama… Nešto drugo je bilo…
MAMA: Nisi ti valjda ozlijedio nekog drugog?!
SESTRA: Mama, pusti ga da kaže, cijelog si ga isprepadala.
MAMA: To bi bilo još gore, znaš, da ti ozljeđuješ nekog drugog, nisam vas tako učila, ne, moja djeca nisu zlostavljači!
SESTRA: Mama, smiri se, molim te, pusti prvo da ti kaže što je bilo.
MAMA: Oprosti, zlato, mama je stalno u žurbi, a obećala sam da ću vas slušati, znam, znam, reci, sve nam ispričaj.
ANTO (pokunjeno): Nisam ozlijeđen i nisam nikog ozlijedio, nešto drugo se dogodilo. Dobio sam jedinicu.
MAMA (kao da joj je laknulo): Uh, dobro je. Mislim, nije dobro, iz čega? Pa kako?
ANTO: Iz hrvatskog.
MAMA (ljutito): Pobogu, dijete, pa kako možeš dobiti jedan iz hrvatskog? Iz jezika kojim upravo govoriš?
SESTRA: Mama, iz svega se može dobiti jedan.
ANTO: Nisam očekivao da ću odgovarati pa nisam učio.
MAMA: Ti znaš da je tvoj jedini posao učiti…
SESTRA (dolazi do mame, stavlja joj ruku preko ramena, prekida ju): Mama, zaustavi se. Pogriješio je, pogledaj ga, vidiš da mu je i samom teško. Smijemo li nekad napraviti grešku?
ANTO: Znam da sam trebao učiti, ali eto nisam, žao mi je, ispravit ću.
MAMA: Ali baš jedinica, to znači kako ne samo da nisi učio, nego baš ni nastavu nisi pozorno pratio, da jesi, nešto bi valjda znao.
ANTO: U pravu si.
SESTRA: Ma hajde, nije kraj svijeta, ovo ti je dobra lekcija za ubuduće.
MAMA: Djeco, žurim, kasnim na posao, ali vidim da za vas nema problema, ponosna sam što tako odraslo razmišljate. (Uzima torbu šalje im zračne puse, odlazi.)
ANTO: Ništa, odoh učiti.
SESTRA: Polako, prvo ćemo ručati pa zatim na posao.
ANTO: Može.
(Odlaze s pozornice. Vraćaju se Emili, Karla i Matija.)
EMILI: Ostavimo našeg junaka neka se odmori od napornog dana.
KARLA: Mi ćemo završiti predstavu umjesto njega.
MATIJA: Trebalo bi nešto reći za kraj, možda se obratiti publici.
KARLA: Čuj, s obzirom da je predstava za djecu, najbolje bi sjela neka pouka.
EMILI: Da, obavezno, što je predstava bez pouke…
KARLA: Slažem se, samo, što ćemo reći?
MATIJA: Hm… Možda da kažemo što je naš junak naučio, o učenju, neuspjehu i odnosu prema drugima?
EMILI: Imam ideju! Idemo na sladoled pa ćemo se tamo dogovoriti.
MATIJA: Odlična ideja, idemo! (Matija i Emili krenu.)
KARLA: Čekajte, nemamo li sutra ispit iz povijesti?
MATIJA: Šta zbilja?! Joj da, potpuno sam zaboravio na to.
EMILI (molećivo): Ali jedan mali sladoled, sladoledić, kuglica, hajde, hajde…
KARLA (odlučno): Sutra! Prvo posao pa zabava!
EMILI (slegne ramenima): Tja…
MATIJA: Hej, znam kako bi nam ipak moglo biti zabavno!
KARLA: Reci!
MATIJA: Idemo kod mene pa ćemo zajedno učiti, možemo napraviti i kviz.
KARLA: Super.
MATIJA: Mislim da imam i sladoleda.
(Nasmijani odlaze s pozornice.)
KRAJ
