Piše: Matej Delaš
Odgovara: Katarina Labrtić
Zavičajnost je tema stara koliko i sama tema doma. Poznati su književnici, kojima se bavimo i na svome portalu, ostavili u naslijeđe priče i pjesme iz svoga vremena. Glazbenici, glumci, redatelji, slikari, kipari, arhitekti, pjesnici… ostavljali su za sobom umjetničke uratke koji bi ovjekovječili razne istine u koje se vjerovalo ili bi ih se kritiziralo. Više sam puta napisao kako smo u ovome kraju obilježeni vrlo poznatim, često negativnim pričama. U ovome vremenu koje bi nespretni moderatori nazivali vrtlozima postmoderne i seciranjima starih tema, naišao sam na jednu zanimljivu staru, a novu priču vezanu uz slavonski sokak, a nalazi se na Facebookovoj stranici “Priče iz slavonskoga sokaka”. Uređuje ju i skuplja lajkove djevojka koja danas razgovara s nama. Zove se Katarina i reći će nam sve o sebi i svome budućem radu.
Katarina, dobro došla na naše stranice. Reci nam za početak više o sebi.
– Pozdrav, hvala vam na pozivu. Ja se zovem Katarina Labrtić i rođena sam 1997. godine u Vinkovcima. Živim u malome selu Šiškovcima nedaleko od Vinkovaca. Završila sam Ekonomsku školu Ivana Domca Vinkovci, smjer ekonomistica. Nedugo poslije škole, s navršenih devetnaest godina počela sam raditi u ugostiteljstvu, a danas radim kao prodavačica u jednoj trgovini. Volim pisati priče i objavljujem ih na svojoj stranici. Osim pisanja priča, bavim se i skupljanjem podataka o naseljavanju i raseljavanju svoga rodnog sela, o prošlosti te možda u nekoj daljoj budućnosti uspijem skupiti dovoljno za jednu malu knjižicu. U budućnosti bih svakako voljela više pisati i istraživati o svojem kraju.
Iskreno, viđao sam razne prozne oblike, razne priče koje bi prenosile osjećaj ljubavi prema svome kraju i ljudima. Nešto bi me dotaknulo više, nešto manje. Čitajući tvoje radove, ne ostajem ravnodušan i jako mi se sviđa što su poput pjesme izvučene iz jedne priče. Reci nam više o sadržaju tih priča, a sadržaji su se mijenjali kroz godine tvoga stvaranja. Osim svega spomenutog, što te nadahnjuje ili, kako to inače kažemo, nadahnjuje pri stvaranju?
– Ispočetka su se u mojim pričama ispreplitale noći uz tamburaše, bančenja i bećarluk, ašikovanja, ljubav prema Slavoniji, a najviše s ljubavlju prema svojem selu i običajima. Pisala sam o djetinjstvu, baki i djedu, nostalgiji za nekim minulim danima, a kasnije su priče poprimile drugačiji oblik. Iz nekoga osobnog razočaranja pisala sam i o ljubavi. Mislim da mi inspiracija čuči negdje duboko, u osjećajima koje želim prenijeti na papir. Slobodno mogu reći da su neke priče nastale upravo iz želje za nekim minulim danima, druge opet iz vizije kako bih živjela u tamo nekoj davnoj godini, neke iz nostalgije za djetinjstvom… Svaka je priča zasebna i priča za sebe, ali ono što im je zajedničko je provlačenje i istinitih rečenica, a to ih za mene čini još posebnijim. Najdraže su mi ipak one koje su cijele napisane po istinitom događaju. Do sada sam napisala 90 priča raznih tematika te sa sigurnošću mogu reći da je tema ljubavi ona o kojoj najviše volim pisati. Kako su tamburica i tamburaška glazba nešto neizostavno u mojem životu, upravo te pjesme doprinose mojoj inspiraciji. Sjećam se kako je jednom, dok sam se vozila u automobilu, svirala pjesma Zlatnih dukata „Tena“ te sam odmah uzela papir i olovku te u jednome dahu napisala priču koja je itekako dobro prošla u čitateljskim kritikama. Sjećam se i kako je jedna od prvih priča nastala nakon što sam po ne znam koji puta pogledala film „Đuka Begović“, gdje me upravo Đuka inspirirao za nastanak priče. Tako da razne su stvari koje me inspiriraju. Svoju sklonost pisanju ne bih nazvala nekim posebnim talentom ili umijećem, prije bih rekla da svi posjedujemo neki „način“ na koji ćemo moći iznijeti svoje osjećaje. Pjesnik to iznosi kroz svoje pjesme, fotograf kroz fotografije, a ja kroz priče iznosim ljubav i divljenje prema selu i Slavoniji, običajima, tamburici i ravnici. U šali često znam dodati da sam svoju sklonost naslijedila od svojih susjeda, sada pokojnoga pučkog pjesnika Ive Jemrića Rusa te bake Mare Jemrić Pavlove o kojoj sam pisala u jednoj od svojih prvih priča.
Kako je započela ta tvoja sklonost općenito etnologiji ili, možda se pogrešno izražavam, odakle ta sklonost istraživati i stvarati na temelju istraživanja i osobnoga doživljaja stvarnosti, čak i davne?
– Pohađajući osnovnu i srednju školu shvatila sam da su Povijest i Hrvatski jezik predmeti koji su me najviše zanimali, što mi danas nakon pet godina ima nekoga smisla. Uživala sam učiti Povijest općenito, a najviše povijest Hrvatske i svojega kraja. Već kroz zadnje dvije godine osnovnoškolskog obrazovanja krenula sam zapisivati nekakve bilješke koje su kasnije prerasle u nešto ozbiljnije. Naime, odrasla sam uz baku i djeda koji su bili čuvari naše baštine i kulture, što ponosno ističem. Provodeći s njima lijepe dane djetinjstva, često sam se našla u društvu starijih susjeda i rođaka kada bi kružile priče o životu nekada. Te su priče jenjavale s vremenom kako su stari odlazili na vječni počinak. Slobodno mogu reći kako je smrt mojega djeda bila neka prekretnica, meni tada četrnaestogodišnjakinji. Shvatila sam da sa svjedocima nekadašnjeg života sve priče odlaze u zaborav. Tako sam pred kraj 2011. godine krenula u ‘pohod na priče.’ Krenula sam zapisivati priče, običaje, dogodovštine te neke najobičnije stvari iz nekadašnjeg života. Obilazila sam sve starije mještane te uz fotografije pokušavala što više zapisati i na neki način spasiti od zaborava. Fotografije koje sam u nasljedstvo dobila od bake, upotpunila sam skeniranjem originala koje su posjedovali drugi šiškovački stanovnici pa ih danas, nakon 11 godina, posjedujem preko 80. Aktivna sam članica KUD-a Slavko Janković te sam četiri godine organizirala tematske izložbe koje su članovi zajedno sa mnom izvrsno prihvatili, a mještani doprinijeli svojim dolaskom i oduševljenjem, napose one starije generacije. S odmakom vremena, kako su priče starih utihnule, sve sam više bila sretna što su barem priče i fotografije sačuvane od zaborava te što ih ponosno čuvam i tako prkosim zaboravu.
Prije nekoliko tjedana, sjećaš se, razgovarali smo o Romima koji su u jednome slavonskom razdoblju protjerani iz Šiškovaca. O tome si već pisala pa nam reci nešto i o tome.
– Godine 2015. upoznala sam se s gospođom Anom Benačić koja se bavi istraživanjem spomenika te je ostala zapanjena mojim hobijem. Pročitavši moje zapise, pozvala me na suradnju. Napisala sam članak za časopis Lupiga. Članak pod nazivom „Dan kad je doš’o vrag i odveo sve cigane iz Šiškovaca“ izašao je u veljači 2015. godine. Kasnije sam dobila poziv za suradnju na filmu „Neprežaljeni“ od gospodina Šime Dominkovića koji također obrađuje temu Roma na našim prostorima. Sniman je za HRT. Kasnije je film dobio nagradu “Marija Jurić Zagorka” za televizijsko novinarstvo. Tekst se još uvijek može pročitati na spomenutome portalu.
Budući da, kako kažeš, priča ima jako puno te dobivaš pozitivne kritike, imaš li kakav plan za budućnost? Zapravo, ja negativnu nisam vidio na tvojoj stranici.
– Da ste me prije četiri godine pitali što će biti s pričama, rekla bih da ne znam i da ja to samo tako švrljam iz dosade. No kako godine prolaze, priče izlaze sve više te mi se ljudi javljaju i pišu pozitivne komentare. Jednom sam dobila toliko emotivnu poruku da sam se i sama rasplakala, shvatila sam da je nekoga moja priča nasmijala, rasplakala, vratila u djetinjstvo ili nešto deseto, a mislim da to i jest cilj pisanja, da u čitatelju potaknemo emociju. Svi ti silni i pozitivni komentari, riječi hvale te podrška mojih roditelja, brata, sestre i nezamjenjivih mi prijatelja, potaknuli su me na jedan za mene veliki korak: da svoje priče objedinim u knjizi. To je za sada neki moj prvi plan, a dalje kako mi zvijezde zapišu. Drago mi je vidjeti i čuti da ljudi čitaju i dijele moje priču, što je jedan od glavnih razloga zašto sam se odvažila na ovaj korak te sam sigurna da ću uz dobar tim ljudi koje sam skupila uz sebe napraviti odličan posao te ostvariti svoju želju. Uz svaku svoju priču objavljujem i fotografiju te se uvijek potrudim pronaći neku koja bi iole mogla približiti priču čitatelju baš onako kako sam ju i ja zamislila u svojoj glavi. Fotografije koje se nađu uz priče, posuđene su iz arhiva moga KUD-a Slavko Janković Šiškovci i Kazališta “Mika Živković”, a ponekad se tu nađu i privatne fotografije mojih prijatelja.
Katarina, hvala ti na razgovoru i želim ti svaki uspjeh u tvome budućem radu koji ćemo, vjerujem, pratiti.
