Ivan Šarić Baća: «DALA SAM I DAT ĆU – I SINOĆ SAM I SAD ĆU» EROTIKA U BABOGREDSKIM NARODNIM PJESMAMA

UVOD

Već kod prvi’ moji’ susreta s Babinom Gredom, kad sam i po njekoliko dana provodio u tom velikom selu, «najvećem u Slavoniji», uočio sam dosta razlika u odnosu na moje selo, Štitar, koje je u toj okolici slovilo k’o siromašno i već u to vrime, šta baš i ni bilo odlika šokačkih sela, pobožno.

Babogreci su se od ostali susjedni sela razlikovali samo po nješto drukčem govoru. Duduše svako je od komšinski sela imalo svoj «govor». Šta sam više «srasto» s tim «neobičnim» selom i njegovim ljudima, sve sam više mor’o uočiti njiov specifični odnos prema erotici, seksualnosti. U svakom selu, pa i u mojem, «pobožnom» događalo se sve ‘no šta je ljudski razumljivo, šta spada u šokački mentalitet, al se to prikrivalo, «radilo kad niko ne vidi», prid djecom se nije «lajalo».

Babogreci su u tom pogledu otvoreniji, «šta na um – to na drum». To mi se čak i svidilo, jer to je pošteno. Ako smo već taki onda se ne moramo «pravit fini».

Sve me je to, ta babogredska ćud, dovelo do zaključka, doduše pomalo šaljivog, možda malo prićeranog al’ simpatičnog – to je moja «teza»: u Babinoj Gredi je seksualna revolucija prije prošla nego u Švedskoj.

Babogreci imaju «drukču» dušu. Zbog te njiove duše, jezika, slobode, otvorenosti i pjesme često su «korišteni» ili čak «zlorabljeni» za kojekake viceve, ali i sami su oni pravili viceve na svoj računa. To je još jedna njihova odlika: smokritičnost.

Dakle, uz sve šokačke vrline, koje rese svakoga Šokca: radinost, veselje, ponos, inat, rasipnost i škrtost (o vom bi se fenomenu trebalo također pisat, ali nekom drugom zgodom), Babogrece resi i opisana otvorenost glede erotike i seksualnosti te samokritičnost.

Moram, zbog poštenja prema tim simpatičnim ljudima, bit jasan: ne znači to da su oni «kurvari» par exellence, da se kod njih «ne stvari» rade «na drumu, upo bila dana». Ne! K’o i u svakom drugom selu, ali oni iz njekog odnosa oženitog muškarca s drugom udanom ili neudanom ženom nisu pravili skandale, slučajeve. Ono što u moje vrime u svim susjednim selima ne samo da nije bilo «u modi» nego čak nezamislivo, to je u Babinoj Gredi još uvijek bilo normalno: nediljom potlja večernjice su žene, ali brez svoji muževa, odlazile u birtiju. Opet zbog objektivnosti i poštenja prema Babogradkinjama moram kast, a to znam iz pripovidanja moje mame, da su i u Štitaru «njekad davno» također žene «potlja večernje» išlu kod «Franje u birtiju», znale «pod gasom» i zapjevat i «igrat na trpezi», ako su se tod našli i tamburaši. Ali u Babinoj Gredi se vaj «običaj» k’o uostalnom i puno drugi, duže održao.

Zbog čega ja uopće pišem o ovoj temi?

Najprije iz osobne znatiželje. Ni mi do sada do ruke došla ni jedna knjiga u kojoj bi naiš’o na ‘vu temu, al k’o «babogreski specifikum».

U mojoj putositnici «S handyem u Slavoniju» napis’o sam o vome i slijedeće:

„Možda su u susjednim selima, koja su bila „čestita“ iz zavisti o Babogracima kružile svakake priče i vicevi. No to „zuce“, kako smo ih mi u Štitaru zvali (a ovi su tako zvali ljude iz susjednih Gundinaca), nije ni malo smetalo. Oni svoj život žive i dalje, no ne tako intenzivno kao prije.O “pustopašnosti” Babogredki, općenito o moralu u tom pograničnom dijelu Slavonije piše Krunoslav Tkalac (1910-1978) u svojoj knjizi “Babogradska kompanija“ (Slavonica, knjiga 80.»Privlačica» 1994.) među inim i ovo:

«Stav ljudi prema života tj. moralu u  Granici

Babina Greda imala je za vrijeme vladavine Turaka u Slavoniji starosjedilačko stanovništvo, koje je i poslije njih uglavnom ostalo. No age i begovi sa pravom “jus primae noctis” (latinski= pravo prve noći) bili su već oni koji su javni moral postavili na temelje feudalizma i shvaćanja istočnih naroda. Poslije Turaka prva polovina 18. st. je stanje opće nesređenosti i mijene zakona, te ne može niti moral sa svojim turskim naslijeđem biti na visini. U drugoj polovini 18. st. Relkovićev Satir naglašava da je ženski svijet skoro bez stida, a moral na veoma niskom stupnju. Babogredski kroničari vele, da su tada mnoge djevojke razuzdano živjele. Česti ratovi unijeli su neredovno stanje u bračni život graničara, jer su desecima godina muškarci bili po evropskim ratišitima. Pored toga strano vojništvo bilo je nastanjeno po graničarskim kućama. Isto tako oficiri i podoficiri su stanovali po kućama graničara do oko 1780. godine. Koncem 18. st., te u prvom i drugom deceniju 19. st. zahvatili su Evropu napoleonski ratovi. Djevojke se nisu mogle redovno udavati, jer su mnoge generacije muškaraca izginule. Tako su one ostajale neudate i do 28 godina. Saznavši za ovo, kao i za moralnu pokvarenost u Granici, izdaje Dvorsko ratno vijeće naredbu da djevojke stare preko 20 godina plaćaju poseban porez. Konačno, one koje se nisu htjele udati, slali su na prisilni rad u tvornicu sukna u Turnju kod Karlovca.

Posebno ćemo još prikazati veoma veliku borbu kompanije u prvoj polovini 19. st., sa pustopašnošću ženskog svijeta. Djevojka Matijka Verić kućni broj 174 pucala je iz pištolja na ženu Rezu Stivaničević, te ju ranila u ruku. Kompanija veli da je Matijka vrlo lošeg vladanja. Kažnjava ju se četiri dana u gvožđu, dok joj ne bude sudio regimentski sud. Rezi mora platiti 30 krajcara na dan, dok se rana na ruci bude izliječila. Pustopašnost žena i djevojaka ima svoje korjene i u jakoj gospodarskoj podlozi graničarskih kuća u plodnoj Panonskoj nizini. Često su bili slučajevi da je poglavar uhvatio nekoga u kućaru «u nevrime» sa soldatušom.U Granici su vojne i zdravstvene vlasti ozakonile samo brak, a sve ostalo bili su nedozvoljeni odnosi. Kompanija je kažnjavala graničare za takove prestupe sa 15 – 30 batina. Ponovljen slučaj donio je prestupniku regimentski zatvor. Naš narod veli, da nikad jedno zlo ne dolazi samo. Već smo čuli da preko ljeta i 10 sati, pa i kroz cijelu noć po ulicama hoda i pjeva ženski svijet. To je prilika za moralne i krivične prestupe. Tu se nađu momci, te bude vike, trke, igre, prela, nemorala, krađe i konačnu ubistva. Kompanija primjenjuje opomene, zastrašivanja, fizičke kazne, zatvore, pa čak konačno veli, da će ih, osim svega gore navedenog, i sam Bog kazniti. Međutim, tok života i moralnih zasada, koje je vojna vlast povojničenim narodima davala i oblikovala, nije se dao ničim zaustaviti. Kompanija je očajna, jer se raspuštenost ženskog svijeta i prestupi  muškaraca njoj pripisuju, te je namoćna – barem tako veli regimenta. Strašno je kompanijskim silnicima, koji imaju veliku vlast nad životom graničara, da su u ovome potpuno nemoćni. Preostajalo im je jedino, da su mogli gledati i škripati zubima, iako su u mnogome sami kumovali. Posljednja prijetnja bila je da će gospoda oficiri obilaziti selo, te će u slučaju prestupa i nadležni kapral biti kažnjen. Nešto kasnije general-komanda opet daje upute u pogledu nemorala, želeći graničarima zadati strah, a divan potpuno spriječiti. Opet prijeti da će kućne starješine kažnjavati, a žensku i mušku čeljad, koja se na djelu uhvati, poslati regimenti na tjelesnu kaznu. Ta je uputa uslijedila koncem ožujka 1828. Međutim, u lipnju iste godine Dvorsko ratno vijeće upućuje opet naredbu. Nemoral je, veli, veoma raširen u slavonskoj Vojnoj granici, te se naređuje da ga mora nestati. Kućne starješine moraju održavati dobro vladanje svoje čeljadi i brinuti se za svaku neurednost, te će konačno odgovarati, ako ukućane ne upućuje na rad. U nedjelju i zapovijedane blagdane mora slati svoju čeljad u crkvu. Na večer ne dozvoliti da se ostaje izvan kuće poslije 9 sati. Ozloglašene kuće, gdje se divan održava, nadgledati i sprečavati policajnim odredbama graničara. Kuće treba više puta preko noći iznenada pregledati. Da bi se sve navedeno zlo iskorijenilo, moralo se sumnjive kuće povjerenstveno pregledati, kako bi bilo dokaza o nemoralu. Ako se takove kuće ne poprave, regimanta će im odrediti kazne. Izvještaj zapovjedništva kompanije, da je selo veliko i da ga se ne može do u sitnice nedgledati, regimenta ne prihvaća. Ona naređuje da se odredi više nadglednika i sve prestupnike regimenti javi, te da ih ona kazni. Dvorsko ratno vijeće, general-komanda, regimenta i kompanija iscrpili su sve po savojim savjetima i zapovijedima, fizičkim kaznama i zatvorima, a stanje je bilo isto.» …

Vo Tkalčevo štivo me njekako zagolicalo. Znam da on to nije izmislio. To je znanstveno utemeljito. Al šta mene vod zanima je slika Babine Grede, a i ostali graničarski sela, tog doba. Ruku na srce – ja mislim da je bilo dobro. Priko Save su bili Turci. Stalno je pritila ratna opasnost, pa su se ljudi (dakle i muški i ženske – ‘vo moram pojasnit, jer ljudi su samo muški, kako se to kod nas kaže), neznavši koliko će još dugo živit, trsili iskoristit svaku priliku ovozemaljskog užitka. Osim toga to i‘ nije ništa koštalo. I sam Tkalac veli, da je uzrok takvog ponašanja bila dobra materijalna baza stanovništva. To im je onda bila svojevrsna «kulturna nadgradnja», u koju je svakako spadala i glazba.

Eto, kako smo vidili, ‘vo je ponašanje «povijesno uvjetovano», tako bar «tvrdi» Tkalac, i to Babogrece (ili u vom kontekstu možda više Babogredke) donjekle opravdava.

Eto, to bi bila svojevrsna «povijest babogredskog ispoljavanja putenosti».

Al’ vrnimo se mi mojoj tezi.

Vo je, čini mi se, preuopćeno. U svakom slučaju u jednom drugom kontekstu.

Moja je intencija ‘nu moju tezu potvrdit i to analizirajuć babogredske stare pjesme izišle na dva CD-a:»Stari glas» i «Konji bijelci», ali i nove tekstove pjesama Ilije Babić Andrinog.

Definicija erotike odnosno seksualnosti

Riječ «erotika» prema Riječniku stranih riječi Vladimir Anić / Ivo Goldstein (Novi Liber, Zagreb 1999) znači:»1.čulost, ljubavna strast 2. ljubavna poezija, literatura o osjećajnom životu prožetom ljubavi».

Ova grčka riječ, koja u prijevodu znači ljubav,  ljubavna čežnja, požuda, ime je boga ljubavi u grčkoj mitologiji koji se zvao Eros, a bio je sin Afroditin. Potpunosti radi spomenimo i rimsku riječ Amor koja ima isto značenje. Amora se obično prikazuje kao krilatog dječaka s lûkom i strijelom ili s žičanim glazbalom lirom.

Riječ seksualnost, prema istom izvoru dolazi od latinske riječi sexus i označava «ukupnost sklonosti i pojava vezanih uz spolni nagon; spolnost».

Dostaj znanosti. Ajmo mi prić na praksu, jer tod smo pravi majstori!

ANALIZA POJEDINIH PJESAMA

1. AJD NA LIVO                               

Dala bi, dala tri dukata mala – I dala bi crne oči sam da oće doći.

Šokac dida, Šokica sam sama – Šokačka me i rodila mama.

Dala sam i dat ću i sinoć sam i sad ću – Ja sam mome loli dala srce iz njedara.

Kaži meni golubice bijela – Koliko si ljubila švalera?

Tri put sedam i još osam, eto koliko sam – Ti se sjeti da si trideseti.

Mene pita moja ma štos radila s dikom sama? – Što si i ti  i moj dada kad si bila mlada.

Zanimljivo je da su žene u svojim pjesmama otvorenije od muških; one skoro ništ’ ne kažu “kroz cviće” nego po noj staroj “što na um – to na drum”.

U pjesmi, ustvari kolu, “Ajd na livo”, koju doduše zajedno pjevaju i ženske i muški, tekstovi su ipak ženski.

Tod nalazimo žarku želju za dragim, pa ma koštalo koliko bilo: “dala bi tri dukata mala” pa čak i “crne oči, sam do oće doći”! Budući se iz voga teksta ipak još jasno ne vidi intencija te tako “užarene” djevojke, ona ide dalje i objašnjava cilom svitu: “Dala sam i dat ću, i sinoć sam i sad ću”. Vod se između redaka očito čuje i inat. Ona se ne stidi, daje kad ona hoće – po noj staroj:”Moja roba, moj dućan, kome oću tome dam!” A inat je ipak slavonska vrlina. A da se ipak krivo ne s’vati doda :”Ja sam mome loli dala srce iz njedara”. Dakle ona je gotova, zaljubila se dodna, ili kako bi se to u Bosni reklo “pala u sevdah k’o šljiva u travu”.

“Šokac dida, Šokica sam sama, šokačka me i rodila mama” djeluje pomalo rezignativno: eto taka sam, taki mi je bio đed, taka i mat’ koja me rodila, pa onda ne mogu ni ja bit drukča, bolja. Djeluje i k’o opravdanje. Ona svoj “problem” proglašava generacijskim problemom. Važno je da se ona ne mora minjati, jer očito su joj tak’i geni, a taj način života joj itekako odgovara! Moramo bit pošteni: a kom vaki način ne odgovara, ‘ko ne voli biti zaljubit?

Kad ‘va pjesme nebi išla dalje bila bi to “priča” o jednoj zaljubljenoj djevojki – kako se to u Babinoj Gredi kaže: divi -, koja bi dala sve samo da njezin dragi dođe, da ga može gledati. Bila bi tim sretna i dala bi mu ama baš sve. ‘ko međutim ne pozna mentalitet i “jezik” slavonski, posebice babogredski, taj bi “dala sve” mog’o ograničiti na rečene “dukate” i na “srce iz njedara”; no to ipak ni sve. Dat sve ide daleko dalje, to znači potpuno davanje, tod nema ograničenja, tod nema zapreka. To uključuje i ‘no “zadnje” – sex!

A da ‘va đevojka s tim nema problema, govori nam u narednoj strofi: na pitanje “koliko je ljubila švalera” (dakle koliko je imala ljubavnika; to nisu momci s kojima se zabavlja, to su uglavnom oženiti muškarci dok je djevojka, ili pak mladići a ona udata žena,  snaša), ona čak odgovara matematički: “tri put sedam i još osam, eto koliko sam”. Možda ‘oće tog novog švalera testirati, ‘oće vidit zna li on računat. Možda ‘oće vidit dal’ je iz višeg sloja, možda ona u sebi računa svoju zaradu? A možda je njoj stalo samo do seksa? Dobro je i zapamtila, jer taj broj ni baš mali.Očito ima dobro pamćenje. I onda “tješi” toga koji joj je postavio pitanje:”Ti se sjeti, da si trideseti”! Sada ne mjere tadašnje vlasti u Brodskoj kompaniji, koje se odnose na moral u Babinoj Gredi, izgledaju ipak opravdanima. Ako je to tako bilo onda ni čudo. Međutim “povijest” i iskustvo govore, da se vakim ženama nikakvim represivnim mjerama ni moglo stat na kraj. One su uvik dobile no šta su ćele, nji’ova fantazija je jako inovativna.

Zadnja kitica očito govori o odgoju. Na majčino pitanje “što s’ radila s dikom sama?”, ona odgovara materi “k’o iz topa”:”Što si i ti i moj dada kad si bila mlada!” Dakle, šta ti sad oš od mene? K’o da ja ne znam šta si ti radila. Vod se pjesma zaokružuje: genetski uvjetovan  “problem”. Odgojne mjere matere, njezina pedagogija ne uspjeva. Vod se uči na primjeru starijeg.

2. DRUMARAC MUŠKI                    

Ej, šumo mlada ti si puna ‘lada

Ej, srce moje još punije jada.

Ej, gesi mila urosila krila?

U šljiviku čekajući diku.

Ej, daj mi mati rano večerati

Ej, da ja idem cure milovati.

Ej, tijo, tijo sjajna mjesečino

Ej, tijo sjaji, mene ne odaji.

Evo odma dokaza za moju tvrdnju, da su ženske daleko otvorenije od muški’. U pjesmi “Drumarac” jedna sasma drukča “priča”, Najprije uvod iz kojeg se doduše vidi da je njegovo “srce punije jada” od mlade “šume i koja je puna lada”. No on taj svoj jad ostavlja za sebe. U mojoj autoanalizi “Zašto volim Slavoniju” sam između ostalog napisao i to, da : ”Šokci ne revu, oni svoje «gutaju», uvijek demonstriraju snagu, muškost pa i nakon najvećeg fijaska. Oni su dobri glumci. Nose oni svoju tugu sasobom, čuvaju je do prve odgovarajuće prilike i onda je «istresu na trpezu», ali u podesnom ambijentu: „kad već vino ili rakija dobro natapaju pod po kojem se više od razbijenih čaša ne može hodati, kad se uz jecanja tambure čuju duboki uzdisaji iz jakih grudi šokačkih, kada prijatelji zagrljeni jedan drugome brišu suze i time se tješe, kad s par riječi neke pjesme, koju nemogu više pjevati jer nemaju glasa, žele druga ohrabriti…Kad ih je prošo razbijački inat a duša i dalje boli, onda tek pokazuju «pravo lice».

Vaj mladić, muškarac, čini se ‘nako, konvencionalno pita milu, koja očito ni njegova mila, «ge je orosila krila»; na izravno pitanje dobiva izravni odgovor «u šljiviku čekajući diku». Taj njen »dika» očito nije naj kojemu je «srce puno jada». Možda mu ona zato i odgovara otvoreno. Nema se čeg bojat. Jer ni baš jednostavno priznat da je krila orosila u šljeviku. Dobro se zna kad je šljevik rosan. Ona je očito dugo čekala, ‘odala po šljeviku tam’ vam’ i izgleda ni dočekala. Njezin se odgovor more razumit i k’o izazov za ovoga muškarca: čekala sam, nisam dočekala, bila sam pripravna i duhom i tilom, a ti si tod. Mi sad razgovaramo, otvorito, pa hajd! Ili je ona toliko sažaljiva; vidi njegovu tugu i želi ga utješiti. Radil’ se o obostranoj koristi? Na to nam pitanje ‘vaj muški glas ne daje odgovor. Il? Možda njegova molba majci da mu ranije priredi večeru kako bi šta prije mogao ić’ «cure milovati» govori protiv ve insinuacije? Međutim nismo ni tod načistu. Mog’o je on priko dana jako benevolentno prihvatit «sućut» ‘ve privarite, na cjedilu u šljeviku ostavite djevojke, i da se na tom i svrši. Nisu išli dalje od toga «obostranog tješenja». Možda će nam u njekoj drugoj pjesmi taj muškarac kast, dal on nju sad, potlja «svršitog čina» smatra svojim «sigurnim plijenom» kad nige ne nađe ništa boljeg? Moj prijatelj Ilija Babić Andrin u svojem monologu «Žalost djeda Lovre» kaže: «Nagovaro on (Pava, pokojni drug djeda Lovre – op. a.) njekoliko puta i mene da se i ja s nji par upustim. Kaže on:»Reci da si ju vidijo tud i tud samnom u toliko sati i daš joj kast čojku daj šarena, ako neće s tobom.» Možda i ‘vaj muškarac more vakvim «agrumetima» osigurati «njenu naklonost»?

Evo još jedne velike razlike između žena i muškaraca: dok su one otvorene «do daske» on naprosto moli mjesečinu da «tijo sjaji» da ga ne oda. Nemora ‘vo biti «dokaz» njegove «čestitosti». To može bit samo mjera predostrožnosti. Ako bi ga na jakoj mjesečini njeko vidio danas s jednom curom, pa se o tome po selu pročuo glas, onda bi mu, bar za njeko vrime, zbilja ostala samo ‘na «iz šljevika». On si na vaj način sve mogućnosti želi ostavit otvorenim. Danas je s ‘vom, sutra će ić drugoj, (ta kaki je bećar koji istovremeno nema bar dvi, tri cure?) a ‘voj današnjoj će izmisliti njekaki razlog da sutra ne more doć, ali to niko, pa čak ni mjesečina, neće znat!  Muškarci idu na sigurno.

3. DRUMARAC ŽENSKI                   

Ej, sad moj lola na granicu mora

Ej, sadam dana moram spavat sama.

Ej, oj ti Bosno ti nemirni vraže

Ej, dragi mi je kraj Save na straže.

Ej, alaj mi se i spava i drijema

Ej, moje lole još sa straže nema.

Uvod u ovu pjesmu, koju pjevaju žene, počima vrlo trijezno, otvoreno. Bez ikakvog „uvijanja“ problem u prvom stihu biva jasnim. Kako će toj „loli“ biti na granici, prijeti li mu kakva opasnost, ništa ta diva il snaša ne govori. Njoj očito nije važan „pos‘o“ i opasnost tog posla, njoj ja važno, da će ona „sedam dana morat spavat sama“. Mogla je ona kukati, izjašnjavati se o kojekakvim bojaznima, strahovima za svoga lolu, bojati se da li će se uopće vratiti. Ali ne! Egoizam? Da! Čisti egoizam.

Ta diva il snaša bez imalo diplomacije „vriđa“ susjednu državu nazivajući je vragom. Da nije te Bosne, tog “nemirnog vraga” njen dragi ne bi morao ići na stražu, ona ne bi morala sedam dana spavati sama. Ona uopće ne prikriva svoj „egzistencijalni“ seksualni problem: ona sedam dana mora spavati sama! Točka. Jasno i glasno. Pošteno priznanje? Da!

I sada, kad ona već misli da bi on trebao doći a očito ga nema, njoj se spava, jer tih sedam dana nije dobro “spavala” budući nije imala s kime, a i drijema joj se, jer je jednostavno umorna. No zaspati ipak ne može, ma ne želi. Treba dočekati lolu, treba bar još jednu noć nespavati, treba nadoknaditi one “propuštene”.Možete li si zamisliti tu prvu noć poslije povratka ovoga stražara? Iako se iz pjesme uopće ne nazire njegovo “stanje” nije teško zamisliti da je i on “zagorio” i da će trebati puno “truda”, puno znoja i snage da opet svijet bude u redu.

Što se ovoj “paćenici” ipak mora uzeti za dobro jeste da ona unatoč te svoje teške situacije niti ne sanja o nekakvoj “supstituciji”, o zamjeni, iako su “vojnikuše”, dakle žene profesionalnih vojnika bile na zlu glasu glede obdržavanja moralnih principa. Moral tam – moral vam, al kad sam ja u pitanju i moja “druga”, moja žarka želja, požuda, onda tu moralu nema mjesta. Što jedino iz ove pjesme nije jasano je to, da li se radi o djevojci ili oženjenoj ženi – snaši? Ukoliko se radi o djevojci, onda već sam uvod dobrano stavlja u pitanje njen dosadašnji morali život. Ako ona kuka što sad, kad joj lola mora na stražu, sedam dana mora spavati sama, onda je onda očito prije njegove straže naučena na svakonoćno “spavanje s lolom”. Insinuacija? Ne! Logički zaključak! Ako ona nije u stanju tih sedam dana “prebroditi” onda to govori o navici, možda dugoj navici, ona je onda jednostavno tako kondicionirana: čim se smrkne, zasvrbi je! Ako je ona pak udata žena – snaša, onda je vjerojatno kratko u braku. Da je ona nekoliko godina u braku onda taj njen muž više nebi bio “lola” već tamo njaki Mata, Đura, Ilja, Josa, ”naj moj”, kojem se više ne tepa. Onda i ta požuda nebi više bila toliko jaka i aktualna; ne što je ne bi bilo, nego što ona više ne bi bila toliko vrijedna takvog žarkog uzdisanja. To bi onda bilo više manje nekakva trijezna konvencionalnost za stišavanje požude.

4. DUNI MI, DUNI                  

Duni mi, duni lađane

Dođi mi dođi dragane.

U moju bašču zelenu

Pod onu ružu rumenu.

Neka ti ruža miriše

Neka moj dragi uzdiše.

I ova naoko bezazlena pjesma krije u sebi nešto što zaslužuje bar kratku analizu. I ovdje moramo poći od mentaliteta. Već smo ustanovili da je ženska fantazija jako inovativna i bujna pogotovo ako se radi o metodi kako pridobiti nekog željenog muškarca. Čini mi se da je i ovdje riječ o jednoj tako naoko bezazlenoj želji za isto tako “bezazlenim susretom” u “bašči zelenoj”.

Već samo ponuđeno mjesto susreta “u bašči zelenoj, pod ružnom rumenom” dovoljno je izazovno i skoro pruža jamstvo da pozvani “dragan” taj poziv nikako neće odbiti. A da “draganu” još malo više poraste želja za susretom ona svoju pozivnicu romantizira:”Neka ti ruža miriše”! Neka ga ruža naprosto opije svojim mirisom, neka ga zanese, a onda će taj zanos neminovno dovesti do “uzdisanja”. Iako se iz same pjesme to ne može zaključiti, stiče se dojam da ova “ženska glava” jako dobro zna kako se s relativno malo napora postiže cilj: samo neka on dođe! U “bašči zelenoj” koja nudi očito skrovito mjesto, k tome još puno romantike, iako Šokci baš ne padaju na ovaku vrstu romantike, ali na što oni padaju ona očito dobro zna. I ova pjesma nam ne nudi ono što smo pretpostavili da bi se trebalo, moralo dogoditi. Samo susret bez “susreta”? To ovo pjesma ostavlja mašti slušatelja. I upravo je u tome njena drž: kao i ova ženska, hajde recimo djevojka, ili kako se to u Babinoj Gredi kaže diva (što vjerujem ne mora uvijek značiti djevica), naprosto svojim pozivom draži “dragana”, ona očito zna da se on na niti jedan ovakav poziv ne može oglušiti, a da bi bila sigurnija ona mu, ovaj puta “kroz cviće”, nudi neuobičajenu romantiku koja može uroditi samo jedinim “plodom – pravim susretom”.

5. GOLUBICE BIJELA         

Golubice bijela što si nevesela?

Kako ne bi bila mlada nevesela

Kad moj golub leti od jata do jata

I on ljubi lice druge golubice.

Golubane bijeli kad ćeš doći k meni?

Bijela golubice kroz tri godinice.

Nadam se da mi Babogreci neće zamjeriti što i u ovoj pjesmi, koja nije samo babogredska, koja se pjeva i u Lici i u Bosni, ali i u drugim slavonskim selima, tražim neki “babogredski, erotski štih”. Na prvi bi se pogled moglo reći da je ovo tugaljiva pjesma u kojoj diva (ostanimo kod ovog izraza; a ako je iz pjesme vidljivo da se radi o udatoj ženi, ona će ona biti snaša) razgovara s nekim poznanikom, prijateljem i otkriva mu razlog svoje neveselosti. A taj je razlog nevjera njenog “goluba”, koji leti “od jata do jata”, koji je nevjeran, “ljubi lice druge golubice”. Nema u ovome ništa erotskoga? Vidjet će mo! Na pitanje “golubane bijeli kad ćeš doći k meni” on odgovara “bijela golubice kroz tri godinice”. Ovo je ključna stvar. Ova diva je, ma koliko kog bila žalosna zbog nevjerstva svoga “golubana” ipak načistu: on će deći tek “kroz tri godinice”.Hoće li ona njega vjerno čekati? Možda u pjesmi, iako nam to ni ona ne odaje, ali u realnosti? Nipošto! Možda je upravo taj njen razgovor, to iznošenje njene tuge, njene iznevjerene ljubavi dobar povod da stupi u novu vezu, u novi odnos s ovim koji očito uživa njeno povjerenje. Dopuštam da mi se spočitava bujna mašta, no sve se ovo o čemu insinuiram, što tvrdim ili o čemu nagađam ipak stvarno dogodilo. A gdje je ovdje erotski momenat? To ću i ja, kao i ova pjesma, prepustiti mašti čitatelja. Ovdje ženske nisu tako otvorene, ovdje i one žele zagolicati maštu i autora i čitatelja. Pa izvolite!

6. JEDNOGA JUTRA

Jednoga jutra čim stigo doma

Bibliju žena otvori o᾿ma.

Oj mužu, mužu a ge si bio

A ge si bio ‘uljo, bekrijo?

Oj ženo, ženo ne jaduj jada

Popravit ću se, još imam kada.

Ovdje bismo mogli reći da se radi o svojevrsnoj bračnoj «drami», koja ustvari i nija drama. Ovo je, mogli bismo mirne duše reći, «razgovor ugodni» muža koji nije prvi puta došao doma u jutro, a da žena ne zna gdje je bio. A kad žena otvori «bibliju» onda to znači da mu «skreše u brk» sve što joj se skupilo na duši. Naziva ga « ‘uljom i bekrijom », a to baš nisu fini epiteti, oni namjerno ciljaju k vrijeđanju. Zanimljivo je njegovo držanje. On djeluje miran, čak pokornički ; «posuo se pepelom»  i kao na ispovijedi obećava da će se popraviti. Ali kada? I na pravoj ispovidi je on prizno svoje grije i obećo da će se popraviti i da više neće griješiti, ali «duh je istina voljan, ali je tijelo slabo». Tako on vjerojatno nije ni ženi  prvi puta obećao da će se popravit. Možda je nekad i rekao kada će se popraviti pa mu nije uspjelo i iz toga je nešto naučio : ne veži se na vrijeme ! Zna on da se kaže «Ljudi se vežu za riječi a volovi za rogove». On svojoj očito veoma goropadnoj ženi, koja je i ove noći morala bit budna jer od srdžbe i želje ali i znatiželje nije mogla zaspati, kojoj je već «prikipilo» daje ipak nekakvu perspektivu : »popravit ću se, još imam kada» !

U uvodnom dijelu moje analize rekao sam, da Babogrece resi i opisana otvorenost glede erotike i seksualnosti, da oni od javnog odnosa muškarca s tuđom ženom nisu pravili nekakve «slučajeve». Ako ova razjapurena žena poslije još jedne usamljene noći svoga rođenog muža naziva huljom i bekrijom, onda se to može odnositi samo na njegovu nevjeru. On očito nije onaj «Pava» Ilije Babića Andrinog iz «Žalosti djeda Lovre» kojem je «puno  doduše i to značilo što se ni nikom faljijo, sve mu vjerovale da sam nju voli i da niko nezna za nje.» Nije naučio šokačku mudrost da nije bećar ‘naj koji «zna prifircat, već ‘naj koji zna sakrit».

A što je s erotikom? Ovdje je nema. Ovdje se radi vjerojatno o «pravim stvarima». Ovdje nas ovaj «pokornik» dovodi pred gotov čin. Nema ovdje mjesta mašti. O čemu se eventualno može maštati je njegova kurtizana kod koje je bio cijelu noć. Gdje si bio: nigdje, što si radio: ništa!

7. OJ ANICE, DUŠO MOJA 

Oj Anice, dušo moja

Oćeš biti ljubav moja ?

Volim biti šumska ptica

Nego tvoja ljubavnica.

Ja ću mladi lovac biti

Pa ću tebe uloviti.

Volim biti kelnerica

Nego tvoja ljubavnica.

Ja ću piti tiš točiti

Opet moraš moja biti.

Ispada da bi bilo logično da je ova pjesma ispred “Jednoga jutra”; one bi mogle sačinjavati nekakvu cjelinu, ispričati čitavu priču. Kažem, izgleda. No i ovakav raspored je zanimljiv, i on nam nudi jednu cjelovitu priču.

Pođimo od baje iz pjesme “Jednoga jutra”. On konfrontiran s činjenicom da ga je žena “uvatila” ako baš ne inflangranti onda ipak dala do znanja da zna “štaj na stvari”, recimo stvarno odlučio popraviti se. Recimo da je čak prekinuo s dosadašnjom ljubavnicom i time održao riječ. Njegovo poimanje “popravka” ne znači nemati više ni jednu drugu. I dosljedno tome on “vrbuje” novu. On je lijepo pita, tepa joj, jer zna kako se to radi, ta nije mu ona prva, ima on iskustva:”Oj Anice, dušo moja, oćeš biti ljubav moja ?» In medias res, bez uvijanja. I za šokački mentalitet čudna otvorenost. A možda i nije ? Ona očito zna da je on oženjen čovjek i da joj nema što lagati. Ako joj kaže «dušo moja» onda je time rekao da je «volji» i to je dosta. Ako hoće hoće, ako neće neće. No to ipak nije tako jednostavno. On ju je očito zamjerio i neće «šâle» popustiti. Sjećam se «ispovijesti» jednoga šokačkog seoskog kurvara koji je kao svoju kurvarsku filozofiju «propovijedao» : »Na (ženska) koja se nećka to je prava. Nju ja želim. Imam ja vremena, doće on kad tad !». Tako i ovaj ima vremena obasipati je kojekakvim epitetima uvjeren da će «doć kad tad». Ona, vjerojatno znajući da je on oženjen, očito ne želi vezu. Čak ga vrijeđa : »Volim biti šumska ptica nego tvoja ljubavnica.» Dakle spremna sam nemati niti jegnoga, al samo neću tebe. Ovo je doista grubo odbijanje. Spremna je odreći se užitka, al neće uživati s njim. Ali on nastupa samouvjereno i daje joj do znanja s kojim on sve «vještinama», s kojom taktikom raspolaže : »Ja ću mladi lovac biti pa ću tebe uloviti.» A u lovu je lovac taj koji dirigira situaciju. Ona će biti samo plijen i morati će se pokoriti volji lovčevoj.

No ona ide dalje. E ovdje ženska logika baš ne izgleda shvatljivom. Umjesto da mu ona «otežava» posao, da postane neka druga «ptica » ili zvijer, koja će izbjeći njegovoj «ruci», ona mu olakšava posao : »Volim biti kelnerica nego tvoja ljubavnica.» Eto ti ga na ! Kelnerica ! Veoma se dobro sjećaj poznate babogredske birtije koja je vjerojatno imala « ljepše » ime, ali se u «narodu» zvala «Kod šest sisa» jer su u njoj radile tri ženske, gazdarica Manda i dvije konobarice. Konobarice su u slavonskim birtijama «novije otkriće». Prije su bili birtaši, eventualno njegova žena birtašica. Ali njena je uloga bila jasna : samo dvoriti goste pićem, ničim «drugim», dok je kod tih «modernih» konobarica uloga bila drugačije «opisana». One su više «dvorile» drugim no pićem. Ako dakle ova naša ženska glava iz pjesme «konjugira» onda to čini krajnje nespretno. Ovaj se baja u sebi samo može smijuljiti i čekati sigurnu priliku :»Ja ću piti tiš točiti, opet moraš moja biti.» A onaj «moja rano» dođe mu ne kao uzdisaj nego kao potvrda, sigurnost uspjeha, jer očito je da ona mora biti njegova. Izgleda da se i ona s time pomirila. Više joj ne pada na um ništa čime bi se mogla obraniti. Rezignira, predaje se.

Analizu ove pjesme smo počeli s onim našim baćom (baća je u Šokadiji stariji brat) iz pjesme «Jednoga jutra». Ako bi samo malo slijedili tu pretpostavku da je to on onda bi, sada kad znamo da je ova «riba u mreži», da je njegov plijen, nastavljena opet ista priča. Novi krug. On će sa svojom novom «ljubavi» opet provoditi noći kod mu se jednoga jutra ponovo ne ispriječi njegova vlastita žena i konfrontira ga s problemom. I tada će on obećati da će se popraviti, samo za ljubav mira u kući, jer zna da on još nije došo do toga da se iz ovoga ili onoga razloga stvarno mora «popraviti». Jer, «štoj tikva navikla, to tera dovika» !

8. SAD ĆE, ZORA ĆE          

Sad će, zora će – sad će, svanit će.

Sad se moje rosno cviće – po krevetu primiče.

Sad će, zora će – sad će, svanit će

Sad se moja bila ruža – po krevetu pruža.

Sad će, zora će – sad će, svanit će.

Oj da mi je pružit tilo – uz to janje milo!

Ovu pjesmu sam naučio još kao mladić, ali nikada me se nije tako snažno dojmila kao sada. To je za mene najerotskija šokačka pjesma. To je probrana, fina erotika, čak joj je i melodija zavodljiva, i dobro je da se izvodi a capela, da tambure svojim raskošom ne narušavaju ovu “svetu” atmosferu. A “počimalji”, koji ju je očito isčupo iz dna srca, čak ponestaje daha. Čujem kako je izvlači iz duše, moglo bi se reći kako “reve od želje”.

Čitava je pjesma jedan jedinstveni duboki uzdah, čežnja par exellence. “Sad će, zora će – sad će, svanit će.Sad se moje rosno cviće – po krevetu primiče.” Očito da ove noći nitko ne spava: niti ovaj čeznutljivi muškarac, niti njegovo “rosno cviće”, koja se po krevetu prevrće, sâmo, koje zbog neispunjene želje jednostavno ne može zaspati, pa grli i ljubi jastuk na kojem je neke druge noći ležala lijepa glava, mrka kosa najdražega.  Slaba utjeha, jer krv vrije i nikakvi je jastuci ne mogu umiriti. To “rosno cviće”, simbol jedrosti, mladosti, mirisa, nježnosti i strasti noćas pati. Ne može zaspati, jer stalno joj je pred očima i na pameti on.

A on? Očito niti on ne može zaspati. On stalno misli na nju. Pate i jedno i drugo. Uzdisaji njegovi se dižu k nebu kao velika molba, lamentacija.

“Sad će, zora će – sad će, svanit će – Sad se moja bila ruža – po krevetu pruža.” Nije to ono zadovoljno “pružanje” poslije, kad joj se crna ispružena kosa lijepi na oznojeno lice, kad joj pokriva bijela ramena i tvrde nabubrale grudi, kad još mišići pomalo drhte, kad zatvorenih očiju sjedi u golom krilu dragoga i čvrsto mu na jedre grudi privlači mokru glavu, kad mu na vratu još uvijek osjeća jako kucanje srca i tiho grčenje mišićavih ruku. Nije čudo da ovaj muškarac samo što ne jaukne, glas mu je sve tiši, jedva do kraja otpjeva svoju, solo dionicu “sad će, zora će, sad će svanit će”! Kao da je u predinfarktnom stanju.

Kulminaciju patnje ipak najzornije dočarava posljednji stih:”Sad će, zora će – sad će, svanit će. Oj da mi je pružit tilo – uz to janje milo!” Pjevač ovo “Oj da mi je pružit tilo uz to janje milo” pjeva s toliko osjećaja, imam dojam da pjeva kroz suze, da je uzdigao obje ruke visoko k nebu odakle očekuje pomoć: ostvarenje svoje žarke želje. Taj njegov “Oj” je u svari krik i kod slušatelja pobuduđuje želju da se sada nešto dogodi, da se prekine ta patnja, da konačno ode, pa makar i u zoru, svojoj dragoj, da dođe do hapy enda, da se ta dva užarena tijela konačno spoje i izgore u slatkoj vatri, da im se iz grla vine krik slasti a ne bola i čežnje, i da ovaj patnik, čeznutljivac, konačno zadovoljan “pruži tilo uz to janje milo” i da oboje usnu miran san.

No sve ipak ostaje na želji, čežnji, boli, kriku očaja. U tome i jeste ta posebnost ove divne pjesme. Tu ništa ne ruši ovaj erotski sklad. Nastavak bi je “degradirao” na možda neki bezosjećajni sex “na brzinu”, jer zora će, nema se vremena, svanit će, hajd, ispucaj se, odradi posao i posprema!

9. SAD MOJ DIKA                

Sad moj dika u šumi kod svinja.

Naložio vatru od jasinja.

Oj da mi je k onoj vatri doći.

I kod nje se malo ogrijati.

I moje se dike nagledati.

Treba li uopće još naglasiti da ovu pjesmu pjevaju žene? Doduše ovdje nema one uobičajene otvorenosti, ovdje je dominantna čežnja, čak bi se moglo reći neka platonska ljubav. No vidjeti će mo.

Dakle diva misli na svog diku koji je “u šumi kod svinja”. Tko je nekada čuvao svinje zna da to baš i nije nekakav posao. Ako ima dobroga psa koji će paziti na svinje, onda svinjar mirne duše može spavati, odnosno baviti se čim god hoće i to preko cijeloga dan, dok ne dođe vrijeme da svinje tjera nazad, nastan u okol. I ova diva zna kakav je taj svinjarski posao. Vjerojatno misli da si njen dika dosađuje, pa misli kako bi mu pravila “društvo”.

Radnja se očito događa u kasnu jesen ili čak zimu, jer “dika je naložio vatru od jasinja” . Ova diva ne samo da nije uobičajeno otvorena, nego je čak malo i povučena. Nije njoj u pravome redu do “dike”. Izgleda da više želi vatru no diku. “Oj, da mi je do te vatre doći”! No to je samo prividno. Zna ona da bi nju u njegovoj blizini grijala druga, još jača vatra. Ove normalne vatre i topline ona nije niti žaljna, ali one, kako kaže Ilija Babić Andrin «što topi mraz»! Te se «vatre» ona želi nagrijati i onda se zadovljna «dike nagledati “.

Ona isto tako zna da ni njen “dika” ne bi samo sjedio kraj vatre i čekao da se ona grije ili da ga samo gleda. Ona si upravo priželjkuje tu aktivnost “dike”, jer ako bi se nekada nekome morao polagati račun, onda bi kriv za eto to što se dogodilo bio on, jer je prvi počeo, a ona se, jadna, nije mogla obraniti. Možda će se i pokoji stariji čitatelj sada sjetiti da u Šokadiji prije nitko nije govorio o silovanju žena. Dakle, mogli bismo pomalo neznanstveno, jer taj fenomen koliko je meni poznato nije istražen, tvrditi, kako prije u Šokadiji, ma u čitavoj Slavoniji nije bilo silovanja. Zašto? Po mom se sudu nameću dva moguća odgovora: prvo, da su jake moralne norme bile te koje su i muškarce toliko “obuzdavale” da mu tako nešto nije niti padalo na pamet. Međutim ako se sjetimo Tkalčevog opisa moralne situacije iz uvoda onda te moralne norme baš i nisu bile neka prepreka širenja nemorala. Što onda ostaje kao drugo moguće objašnjenje: da se niti jednu ženu nije moralo silovati. Znam da je ovo dosta smjela “tvrdnja”. Ovo nije tvrdnja, jer ničim je ne mogu potkrijepiti jedino mojim, jasno subjektivnim, mišljenjem koje sam stekao životom u tom kraju, iz priča strijih i proučavajući šokački mentalitet. Možda je ipak neko plauzibilno objašnjenje negdje u sredini? No za našu analizu ono nije niti relevantno. Mi ne analiziramo nemoral nego erotiku, a to ipak nije jedno te isto.

10. PARGARUŠA                 

Ej pargaruša radila pargara

Ajd pargar do pargara ne se pargar para

Sjela cura do bećara pa se razgovara.

Ej nadila mu ime šljingeraja

Ajd pargar do pargara nek se pargar širi

Sjela cura do bećara pa se kokoširi.

Ej ajde diko, ajde janje moje

Da idemo kolu obadvoje.

Der, der lane moj, der javore

Oj deder lolo igraj do mene.

Ej ljubimo se…..

Ej grlimo se u tom nema grija.

Koliko je god diva u prošloj pjemi bila povučena, toliko je ova “ratobornija”. Ima onda doduše toliko vremena da sa svojim “bećarom” razgovara, ne juriša ona na prvu, ali njena suzdržanost neće dugo trajati. Nek se zna štaj na stvari! Očito je  taj njen razgovor s “bećarom” prošao za nju povoljno, ona sjela do “bećara pa se kokoširi”. Ovo “kokoširenje” može biti u najmanju ruku dvojako: postigla je svoj cilj, osigurala si “bećara” i sada drugima, koje su možda također na njega “bacile oko”, inati uspjehom. Ona u svakom slučaju i dalje ima inicijativu. Ne zove on nju da idu u kolo nego ona njega. Ona se očito zaljubila preko ušiju. Hajde, dobro je. Put do kola, a kolo je obično bilo navečer, je u pravilu bio mračnim šorovima, sokacima, drumovima. Nije baš bilo “opasnosti” da ih netko vidi. Ali ona ne traži anonimnost, ona se očito ne želi pred nikim skrivati. Ima se dojam da su oni u najmanju ruku zaručnici, jer tek poslije zaruka je diva smjela s đuvegijom javno ‘odati. Ona svoju zaljubljenost pokazuju među čitavim svitom: u kolu! Ona ga poziva”Oj deder lolo igraj do mene” . Uvik se u kolu vidilo tko do koga igra i uvijek se “znalo” u kakvoj su oni vezi, pa čak i onda ako je to bila tek puka slučajnost ili pak prvi pokušaji približavanja. Svako su kolo neke neminovne babe pratile, njihovom budnom oku ništa nije moglo promaći, za svaku su one prigodu imale spremljeno obrazloženje, čak “tvrdnje”. Ako dakle ova diva, znajući koju ulogu kolo uz čisto zabavni karatker, uz sociološki također, ima, koje se sve “opasnosti” tamo događaju, koje priče oko kola kruže i koje joj moguće sankcije prijete otvoreno poziva “bećara” da uz nju igra, onda je ona spremna na sve. A tako se i dalje ponaša. Ide do kraja, jer ljubiti se i grliti “nije grijeh”. Netko je ovdje zakazao, no nije nam uloga tražiti krivce za neuspjeli odgoj. A zašto bi konačno ovo trebalo biti znak neuspjelog odgoja? U uvodu smo vidjeli da su Babogreci glede ovih stvari bili daleko liberalniji od ostalih. Da li ovo čak odstupa od tog liberalizma ocijenite sami. Ovdje postoji u svakom slučaju opasnost, da se veoma transparentna erotika na ovom vlažnom tlu oklizne u čisti sex!

11. SVATOVAC        

Alaj voljim ići u svatove

Još u one ge je janje moje.

Udat ću se među đeverove

Da ne moram tovarit vozove.

Udat ću se udaja mi draga

Al se bojim nabasat na vraga.

Sinoć Iva donio mi šljiva

Pe me nudi ajde moja budi.

Oj da mi se mati razudati

Sad bi istom znala đevovati.

Voljim piti vina i rakije

I ljubiti što je najmilije.

Svatovi su u Šokadiji uvijek poseban događaj i to ne samo za one koji toga dana stupaju u brak. Onima, kojima je to svejedno, koji su to već «prebrodili», je važno ići u veselje, jer su svatovi uvijek predstavljali nekakvu «slobodnu zonu»; u njima je uvijek bilo daleko više dozvoljeno negoli pri nekom običnom veselju, u svatovima vrijede druge moralne norme. Jasno da je takvom «raspoloženju» pomogla i neumjerena konzumacija alkohola, pa je onda sve «ljepše», sve su «prepone» spuštene jako nisko.

Nije onda čudo da ova žena pjeva:»Alaj voljim ići u svatove”. Međutim ne volji ona ići u svatove zbog svatova, zbog veselja, nego iz posebnog razloga u posebne svatove: »Još u one ge je janje moje.» Neće ona u njima gledati svoju buduću ulogu mlade, kontrolirati i »kopirati» što se sve dogodilo «štoj usvit» a što ne. Ma to nju ne zanima. Važno je da je u tim svatovima njeno «janje». A svatovi su šokački uvijek dugi. Počimalo se već u petak navečer i to s tamburašima, pa do jedan ili dva sata po ponoći, onda u subotu već od oko 9 sati pa do narednog nedjeljnog jutra, dok kum ne ode kući, a rijetko je kada kum išao kući po mraku. U nedjelju se, uz još više slobode slavilo, opet sve uz tamburaše do noći. Ovo sam ovako malo opširnije opisao da vidimo koliko vremena svatovi nude onima koji ne moraju uvijek biti na vidiku, koji se mogu «povući u stranu», zabaviti mimo tamburaša, odnosno sa nekim drugim »tamburašom». To sve zna ova diva koja tako rado ide u svatove. Već joj se na glasu «vidi» kako jedva čeka.

Prilika je to da i ona razmisli o svojoj udaji, o njenim svatovima. A ona je već sklopila plan, zna za koga će se udati: »Udat ću se među đeverove, da ne moram tovarit vozove»! Ovdje najprije moramo napraviti kratki jezični ekskurs, moramo budnim čuvarima hrvatskog jezika objasniti, da mi dobro znamo o čemu se radi. Ovaj «voz» odnosno ovi «vozovi» nisu vlakovi. Ovi su vozovi zaprežna kola natovarena sijenom ili slamom. I Šokci se željeznicom još uvijek voze u vlaku! Malo je doduše nezgodno kad nekoga, koji je vlakom dugo putovao pitate, da li se navlačio? A on se u stvari navozio. Jasno!?

Dakle, ova se diva hoće udati u kuću s više sinova. Čudno je da ne želi jedinca, da sve naslijedi, da bude prava gazdarica. Ne ona hoće «u rpu» da ne mora tovarit vozove, raditi posao koji baš nije lak. Možda je lijena? No to nas ne zanima. Nudi ona nama daleko zanimljivije stihove.

Dakle ona u svakom slučaju razmišlja o udaji. Zašto? U našem bi kontekstu, želimo li mu ostati vjerni, a zašto ne, mogli ustvraditi, da se želi udati kako bi riješila svoj «gorući» problem: da uvijek ima «’no» što joj treba. Ili moram biti još jasniji? Hajde, da riješi svoj seksualni problem, da se više ne mora sakrivati iza tuđih gamara, po tuđim baščama, bježat na stan, da to konačno može radit kad joj volja, «ko i sav pošten svit». Unatoč njenog očito čvrstoga i konkretnoga plana ona se ipak boji: udaja (vidi zašto) joj je jako važna, čak joj je draga, jer kaže: «Udat ću se udaja mi draga”. Tvrdnja potpuno jasna. Međutim ovu jasnoću ipak muti sumnja:»Al se bojim nabasat na vraga»! E, ženska glavo, «nemoš imat i jare i pare». Izgleda da taj baja iz velike familije, s puno braće koji će umjesto tebe «tovarit vozove» ipak nije najsretnije rješenje. Možda bi ipak bilo bolje ići za nekoga sigurnijeg, pa makar morala raditi i teže poslove?

Ona već očito razmišlja i o toj soluciji, jer kaže:«Sinoć Iva donio mi šljiva, pe me nudi ajde moja budi “. No ovaj se Iva čini pomalo naivan. Donio joj šljiva, jakog li mamca, i odmah, bez uvijenja «nudi ajde moja budi». Iva bi svoj problem očito htio riješiti s malo «ulaganja». Nisam siguran da je on za ovu divu prava prilika.

Međutim kada čujemo njenu želju: »Oj da mi se mati razudati, tad bi istom znala đevovati”, stvar postaje jasnijom. Mogla bi se ona mirne duše udati i za ovoga «škrtoga» Ivu, pa ako ne ide ona će se razudati, dakle razvesti. U «ovom grmu» leži velika želja:»tad bi istom znala đevovati»! Da mi je ova pamet a ‘ne godine! Ona se ne boji svoga novoga statusa raspuštenice, kako se to kod nas kaže. One su, čast izuzecima, uvijek «uživale» poseban «glas», njima je bilo «dopušteno» što drugima, posebno udanim ženama, nije. Ova naša upravo žali za tim. Mogla bi birati jer se više ne bi radilo o planovima za buduću udaju, nego «šišaj baja dok ide». Ako nije dobar ovaj, ima drugih. A i momci su, da ne govorim o oženjenim «ljudima», uvijek ovakve raspuštenice imali rado kao «pričuvne». U stvari one su bile glavne, njima se uvijek moglo ići, i najčešće od đevojke pravo k ovoj «kurtizani». Mlađi su kod njih, ako su im bili «po mjeri», imali i svojevrsne «tečajeve prvih koraka», puno je njih «prohodalo» kod ovakvih bivših snaša (samo što onda doma nitko nije peko pogaču). Kod nas je naime običaj da kada dijete prohoda baka u tu čast peče pogaču. Bake obično nisu zamjećivale ovakve «prve korake», vidjele nisu i tako i tako. Jedino su mogle čuti, recimo: »Joj, joj, jesil čula da vaš Mata ide k noj raspuštenici? Bože mili, tako lip momak pa daj spo na nju, gaduru!?» Nekad je zabrinuta mama znala zvati i dadu u pomoć, dakle autoritet. No očevi tome nisu baš pridavali veliku pozornost, jer su možda i oni prošli istu «škulu» i samo se podsmijavali od veselja «štoj sin proodo».

Ovakve su žene imale i jednu daljnju ulogu: bile su savjetnice! One su, hvala Bogu na temelju bogatog vlastitog iskustva, rado savjetovale đevojke, učile ih kojekakvim «lovnim vještinama». Jedna, veoma oprobana, je bila i navodna trudnoća. Ako se đevojki sviđa momak ona će već naći priliku, pa ako on baš i nije jako zagrijan, i ona će s njim «ostati noseća» ili kako se to još kod nas još kaže «kuljava», jer to je već određeno jamstvo sigurne udaje. Često su puta ovakve «trudnoće» trajale do zaruka, koji su morali biti na brzinu, dok mlada «još nema trbu», zbog «svita», zbog «sela, da selo šnjima ne ispira usta». Znali su se na brzinu organizirati i svatovi. No za čudo nedogu poslije svatova se utvrdi, da je «dijagnoza» bila kriva. Ali diva je postigla što je htjela, njena mama je jako ponosna što joj se kći udala u «dobru kuću». U ovakvim slučajevima je najlošije prošao nesretni, bolje rečeno «neoprezni» mladoženja, kojega skoro nitko nije ništa ni pitao. On bi morao ponovit «tečaj» jer je očito pao na ispitu. Nerijetko ovakvi postanu «stalni studenti», jer im se «profesorice» jako svide, i nude im ono što kod kuće nemaju, a osladilo im se.

Još spomenimo i jednu daljnju ulogu ovih «prosvjetiteljica»: kortešovanje. Ne znate što je to? One su stari «instituti za upoznavanje budućih supružnika». Još vam nije jasno?  One «sastavljaju» mladiće i đevojke, koji se kod njih, u njihovom «institutu» «pobliže» upoznaju, ali sve bez obveze na ženidbu. Ako što bude, bude, ako ne nikome ništa! Bojite se da su onda one ostale «kratkih rukava»? Makar što! One su sve «kandidate» poznavale «u dušu», sve su ih one prije, ali i poslije «isprobale». Ma nebi one prodale «mačka u vreći». Njihova je «roba» uvijek bila dobro provjerena! Kod ovakih su raspuštenica uvijek bili najbolji divani. Njihovi su divani bili u pravilu jako dobro posjećeni, bili su najveseliji. Društvo je uvijek bilo dobro izmiješano, kod njih su se smjele igrati «društvene igre» koje su u drugim «poštenim kućama» bile tabu tema. I ti su divani uvijek duže trajali! Nikome se nije žurilo. Jedino ako je domaćica imala s nekim posebnim «poslovnim partnerom», dakle nekim oženjenim «čojkom» kasniji termin, onda je to već na vrijeme dala do znanja, kako ovaj ne bi morao čekati, ili kao onaj u pjesmi «Jednoga jutra» morao doista doći kući «jednoga jutra».

Dakle, kod ovakvih je žena uvijek vladala potpuna sloboda. Onda nije čudo da su to i priznavale:»Voljim piti vina i rakije i ljubiti što je najmilije”! Tko prizna pola mu se prašta!

«KONJI BIJELCI»

Ilija Babić Andrin

1. BABOGREDSKI STANOVI

Čuvao sam goveda na stanu

Divio se zelenom bogatstvu

Jagodama, jasinu i ‘rastu

Udisao miris Slavonije.

Ej, Slavonijo!

Gledao sam Rastjerac štoj sadio Babogradac

Babogredska ravna polja mirisava do Miolja.

Svake noći čule su se puške

U Orljaku i u Voluvaku.

Kada snaša sanja o soldatu

Sjećajuć se Mioljače kruške.

Ej, Slavonijo!

Mama ju se vikala, lola ju se štipala

Oni su se ljubili a mamu su kružili.

Na stanu je uvik marva pasla

I svirala samica i gajde.

U nedilju kad Šokci ne rade

A đečica u rubine rasla.

Ej, Slavonijo!

Krivolovci svi bili, lipicance su jašili

Priko štapa skakali, a snašama šaptali.

Babogreci i sad su na stanu

U okole zatvaraju marvu.

Babogredski stanovi su tude

Kraj nji’ rastu orase i dude.

Ej, Slavonijo!

Svinje kupe jedri žir, bake prave suvi sir

Štuke suše kraj ladnjaka i čuvaju do Badnjaka.

Šumar dođe na kajmak, udovici na konak

U šumu se ćera marva, o šumaru čuva tajna.

Možda će se netko zapitati zašto sam uopće ovu pjesmu uvrstio u analizu erotike kad u njoj toga nema. No, kao i obično, ja mislim drugačije. Autor ove pjesme, njenog teksta, je finu, skoro neprimjetnu erotiku tako znalački «utkao», «ušlingao» u krasnu prirodu, koja se isprepliće s različitim poslovima i događajima na stanu, da je ona skoro neprimjetna, ali ipak dovoljno «miriše» ili je pak čuva za kraj prema onoj «šećer dolazi na kraju». Možda su to upravo one «jagode» kojima se autor divi?

No, hajdemo redom: Autor stihova, moj prijatelj Ilija Babić Andrin, odvodi slušatelja u pravu šokačku idilu, «na babogredski stan» koji je među jasenjem i hrastovima, u šumu koja miriši Slavonijom. Ova bi idila na prvi pogled prije izmamila neku molitvu Bogu za dar tako veličanstvene prirode i njene ljepote, tog «raja na zemlji», no nešta profanoga. Ali Ilija dobro zna u kakvom se okruženju što događa, konačno i on je sam kao dječak, a vjerojatno i kao momčić ali i pravi momak, u tom «zemaljskom raju» imao svoje «zemaljske doživljaje», koji su mu se, kao uostalnom sve što je babogradsko i šokačko, uvukli pod kožu, zaposjeli mu srce. Mirisali su ovi prostori svačim, ali sigurno i erotikom. Kad se samo sjetimo da se život od proljeća do jeseni odvijao na stanu, i kad znamo da su Babogreci imali odnosno imaju 331 stan (!), kako saznajem iz web – stranice također moga prijatelja Mate Petričević Blažićevog, onda nam mora biti jasno da se život na stanu nije skoro ništa razlikovao od života u selu. Zbog čega bi na stanu, u toj Božjoj divnoj prirodi koja upravo inspirira putenost, tjelesnu napast, u tom «slobodnom teritoriju» koji kapom i šakom nudi predivna i skrovita, ko stvorita mjesta za «sne i uživanje», i muški i ženske bili čedniji?

Tu slobodnu nisu samo rado koristili krivolovci čije su se puške «svake noći čule» (a sigurno su se javljale i druge «puške» koje baš nisu «zvukom» odavale mjesto). Te su puške eto kod «snaše» pobudile «san o soldatu» i sjećanje na «Mioljaču krušku», jer je očito «puška» opalila pod tom kruškom, jer ne bih baš rekao da su «soldat» i snaša samo sjedili pod tom kruškom i sladili se njenim plodovima. Sigurno su se sladili ali nečim drugim. Kada se netko, molim vas lijepo, a posebno neka «snaša» tako rado sjeća kruške kao ploda? Ta bi kruška morala «u raju narast». Ma sjeća se ona kruške, odnosno mjesta pod kruškom isto kao što se sjeća toga vjerojatno «zagorjelog soldata» i njegove «puške». Ilija nam konačno «priznaje» što se dogodilo:» Mama ju je vikala, lola ju je štipala, oni su se ljubili a mamu su kružili.» Dakle nisam ništa insinuirao! Dogodilo se ono što sam pretpostavljao. Mama je sigurno znala što se događa. Ona ju je doduše «vikala» da bi primirila savjest, ali to je bila čitava njena «intervencija». Da je ovaj  «soldat» bio siguran momak neke dive koji će ju po odsluženju vojske ženiti, stvar bi izgledala drugačijom. Ali ovdje se radi o snaši! Dakle nikakva ženidba odnosno udaja ne dolazi u obzir! Što ne znamo, no to nije ni važno, iako bi donekle «olakšavalo» i obješnjavalo držanje majke, da li je ona i dalje vikala, a da su je ovo dvoje  jednostavno pustili da viče? A tko zna da li su u strasnom zanosu daljnje vikanje mame uopće čuli?

Ako je na stanu uvik «svirala samica i gajde» onda nije vrag da nije bilo i kola. Ponavljam moju prijašnju tvrdnju «da se život na stanu nije skoro ništa razlikovao od života u selu». Konačno Ilija u svojoj crtici «Sa stana» već u prvoj rečenici kaže:»Život babogredski nije tekao samo u selu… začuti pjesmu i reski fićuk stanarskog čobana, upućen tek podjevojčenoj mladoj stanarici koja je stiščući kravsko vime pobudila u sebi ženstvenost i želju da njeno pupajuće poprsje makar i nehotice dodirne onaj koji ju doziva fićukom. On ju podsjeća na pijuk mladog jastreba, poletarca, željnog da prvi put u svojim oštrim prstima osjeti slasni plijen.

Hitra je žurna i radoznala, a po suncu se ravna na koji će pravac prema zovu i prispjelom znaku. Bose se noge neprestano posklizuju na ovlaženoj, toploj zemlji, poškropljenoj srpanjskom rosom.

I tako je bivalo s dana u dan dok ne krene gologlava, a tad će svake nedilje ranom zorom ići u selo, namjestiti glavu i onda na misu u novi život, novi životni zakoračaj koji će ju  obično odvesti na drugi stan, na drugi dio atara, k voljenom i budućem dadi njene đečice». Eto dokaza! Ali eto i inspiracije za ovu prekrasnu pjesmu. Dakle nisam slagao tvrdeći da je Ilija u svom srcu vrlo dobro pohranio svoja dječaka i momačka iskustva «sastana». Ali vratimo se «samici i gajdama» odnosno rečenom kolu. Analizirali smo jedno kolo «Ajd na livo» i vidjeli što se sve tamo događa, što se sve nudi i uzima. A oni noćni krivolovci s njihovim puškama i «puškama» su možda upravo u tom «narodnom veselju» nakon «priskakivanja štapa» «snašama», koje su do njih igrale u kolu, «šaptali». Što? Pa sigurno ništa o poslu na njivi. Konačno ako se šapće onda se to čini da se nešto prikrije, da ne čuje svatko, dakle nešto povjerljivo. Očito se radilo o «važnim poslovima» koji su se možda radili još dok su drugi igrali u kolu, u nakakvoj obližnjoj šikari ili čak u stanu, jer su stanari bili u veselju.

Na početku smo, opisivajući lokalitet stana, ustvrdili, a to tvrdi i naš ekspert Ilija, da su stanovi okruženi šumama. A gdje je šuma tu je i šumar. U Slavoniji se oko šumara pričaju doista najrazličitije priče a skoro sve se mogu svesti na jedno:»Šumar dođe na kajmak, udovici na konak.» Očito su stanarke spremale kajmak za malo bolje goste, recimo za šumara. Nećemo sada o kajmaku što se tiče njegove hranjive i ine vrijednosti. Ispada da je kajmak samo povod za «konak». Nemojte sada naivno misliti da je ova udovica šumaru ugostila, ponudila mu «polu pansion» jer on nije daleko od sela, od svoje kuće i svoje žene, mogao naći drugo prenoćište. Nije ova udovica nikakva hoteljerka. Ona je njega ugostila kajmakom, ali sigurno i nečim drugim. Pa nismo djeca! Konačno da to nije tako, zašto bi onda Ilija rekao:»U šumu se ćera marva, o šumaru čuva tajna.». Eto nam fine erotike gdje je možda na prvi pogled nismo ni očekivali.

2. BEĆARAC

Nema sela ko Babina Greda, izdaleka ko Osik izgleda.

Od bećara gore ‘ulje nema, al od njega nema milijega.

Bećarušo jel te tukla mama, što si samnom stojala do dana.

Dođi diko kad si reko doći, nemoj varat čudesa ću stvarat.

Mala moja nikome ne kaži šta je bilo u čičinoj raži.

Dođi diko večeras sam sama, nasterat ću krevet do tavana.

Mani Maro keceljom iz trema, da ti dođem kad ti majke nema.

U ovoj se pjesmi nakon kratkoga uvoda, da znamo o kome se radi, odmah prelazi na stvar. Najprije je očita djevojačka dilema: bećar je «’ulja», «al od njega nema milijega»! U pjesmi «Jednoga jutra» smo prvi puta čuli ovaj «epitet». Hulja je čovjek kojega significira beskarakternost, na njega se ne može osloniti, u njega se nema povjerenja, dakle u nikakvom slučaju muškarac s kojom bi neka «normalna» žena htjela stupiti u brak ili u nekakav ozbiljniji «prijebračni» odnos. Oni su obično i rabijatni, «lake su ruke». Dakle od njega nema «gorega». Ali to je samo jedna strana. Na drugoj ispada da od njega nema ni boljega, u svakom slučaju «milijega». Zašto? U naše, moderno vrijeme sve se više, kad je riječ o seksu, govori o sadomazohismu, ili opće o mazohismu, kao nečemu što kod osoba koje su tome sklone, izaziva posebne seksualne podražaje. Sadomazohizam ili sadizam je prema Riječniku stranih riječi V.Anića / I. Goldsteina (Novi Liber, Zagreb 1999) «perverzija u kojoj se spolno zadovoljstvo postiže nanošenjem boli, zlostavljanjem, mučenjem spolnog partnera», a mazohizam «spolna abnormalnost, kada čovjek spolno uživa samo ako trpi bol ili  poniženje od  partnera». Dakle vrlo je moguće da je taj muškarac, ta «ulja» upravo iz ovih razloga «najmiliji». Zbog čega bi inače onda ova ženska bila u dilemi? Ti razlozi objašnjavaju zbog čega recimo žena, koju muž skoro svakodnevno tuče, njega ipak ne ostavlja. «Što me više bije, ja ga više volim!» E, pa onda neka ju bije i dalje!

U ovoj se pjesmi izmjenjuju ženski i muški napjevi. Dok ova ženska na sav glas govori o svojoj dilemi, odnosno dok tvrdi tko je «najmiliji», muškarac pita:» Bećarušo jel te tukla mama, što si samnom stojala do dana?» Ma da je ta «bećaruša» dobivala batina zato «što je s nekim stojala do dana», onda ona ne bi bila «bećaruša». Ona očito ize sebe već ima stanovito iskustvo. Ona sada može mirne duše «uživati» u svome društvenom statusu, nikakva mamina pedagogija tu više ne pomaže. Zna to i ovaj muškarac koji postavlja to apodiktičko pitanje. Međutim razlog njegove «zabrinutosti» može biti nešto drugo: on javno pita a time se želi «pofaljit» da svi znaju da je ona «šnjim» «stojala do dana». Ovdje u svakom slučaju riječ «stojala» moramo staviti pod navodnike, jer oni sigurno nisu samo stajali. Ja vjerujem da su više sjedili ili ležali no «stojali». Koncediram da se «’ne stvari» mogu raditi i na stojeć, ali onda sigurno ne «do dana». Što u svakom slučaju kao mogućnost možemo isključiti je, da su oni doista «do dana» samo «divanili» Zašto? Sve da ovaj «hvalisavac», a hvalisanje nipošto nije bećarska karakteristika (nije bećar koji nješta nađe, nego naj koji zna zatajit – ovo je pitanje bećarske časti, bećarskog kodeksa) bećar samo na jeziku i da čitavu noć nije niti pokušao «konkretizirati stvar», u akciju bi stupila «bećaruša». Ona s njim ne bi gubila vrijeme, onda bi mu nakon kratkog vremena, budući je u tim stvarima iskusna, dala «nogu» ili ga silovala ako joj se svidio. Vjerujem da se nakon ovakvog epiloga taj «mučkarac» nipošto ne bi hvalio i prid svitom izazivao ovu «bećarušu» koja sigurno nema «dlake na jeziku».

Slijedi ženska «prijetnja»:» Dođi diko kad si reko doći, nemoj varat čudesa ću stvarat.» Ova «čudesa» u nikakvom slučaju ne «mirišu» na dobro. Možete zamisliti kako bi se osjećala ova ženska, djevojka, kojoj je nekako uspjelo pobjeći oku roditelja, koja se psihički već pripremila na sastanak, možda sama već «poduzela uvodne korake» kako se ne bi gubilo vrijeme, koja čeka, a njega nema. Sve bi bilo uzalud, propala bi ne samo noć nego i naredni dani. Što bi joj drugo preostalo nego da se prevrće sama po krevetu, da plače od muke, da traži ali ne nalazi nikakve nedomjeske ( vidi «Sad će, zora će»). Ona je možda i zbog takovog iskustva rezolutna: e to mi se više neće dogoditi. Jednom je dosta, jer te muke nitko ne želi ponoviti.

Evo još jednoga «hvalisavca»:» Mala moja nikome ne kaži šta je bilo u čičinoj raži.» Pa ako od nje zahtjevaš da nikome ne kaže «šta je bilo u čičinoj raži», onda i ti zbog predhodno spomenute «bećarske časti, kodeksa» šuti i nadaj se drugoj prilici, dok «raž» još nije «pokošena». A što je moglo biti u raži možemo si zamisliti. On sigurno ne misli na štetu koju su napravili valjajući se po «čičinoj raži». A valjati su se morali da ih nitko ne vidi, jer raž je dosta niska biljka. U raži se moraju primjenjivati i određene «tehnike» koje ne nude nikakve «orijentire». Moramo li još nešto reći ili je sve jasno? Jeste, e onda je dobro!

Što dalje sve žešće! «Dođi diko večeras sam sama, nasterat ću krevet do tavana.». Otvorenijeg poziva ne može biti. A da ona njega ne zove na divan kaže i to otvoreno. Ja sam «večeras sama» i krevet sam već pripremila. Ne kaže da će mu skuhati dobru večeru, ispeći kakav «slatki kolač». Njoj se očito žuri, iako je «večeras sama» i dakle ima vremena ako treba i čitavu noć. A treba! Čitavu noć treba do kraja iskorisiti, jer neće ona svake noći biti sama. Drž’ dok ima!

Ovaj bi muški «zaziv» po nekakvoj kronologiji trebao stajati pred predhodnim:

»Mani Maro keceljom iz trema, da ti dođem kad ti majke nema.» Međutim kako u ovakvim «poslovima» nema baš mogućnosti velikih priprema jer se događaju više spontano nego planirano, ne treba onda tražiti niti kronologiju. Kao da je to važno! Zanimljiv je u svakom slučaju «znak raspoznavanja». Mara će, kad on bude prolazio, «ma(h)nit keceljom u trijemu», kako bi on znao da je Mara sama a da to ne vidi neminovna mama. Dobar signal. Nesvakidašnji. Ne upada u oči. Već smo ustanovili da su posebno žene veoma dosjetljive i inovativne kad su u pitanju ovakvi dogovori, lozinke i indirektni pozivi na konkretne poslove. Što ovdje još zbog razumijevanja možemo reći je, da je možda ovaj muškarac Marin komšija (ja znam da se to danas u Hrvatskoj više ne smije reći, jer naši su prijašnji komšije sada susjedi, no ovaj izraz rabim najmerno, jer se, iako nije autohtoni šokački nego turcizam, kod nas toliko udomaćio, da ga se lako ne može «ekskomunicirati»), da stanuje preko puta i da samo čeka da Mara «ma(h)ne keceljom iz trema». Mislite da ga ona treba pozvati na kavu? Ne vjerujem, jer zbog čega bi ga ona trebala «izvijestiti» da on dođe kad joj «majke nema». Jedino ako bi on njoj «potljam» trebao nasamo «gledati u šojlicu».

3. BUŠARAC

Alaj voljim ići u bušare, kad me mladu spreme u kotlare.

Oj poklade jedne u godini, lolo moja jedna u rodbini.

Poklade su i dika ujeda, pa mi mama obraze prigleda.

Poklade su na izmaku diko, ajde da se poljubimo lipo.

Kao što smo rekli za svatove tako su i bušari ili poklade još više vrijeme izuzetne slobode. Dobro se sjećam mojih bušarskih dana. Moja dva prijatelja i ja smo se skoro svaku večer «spremali», dakle oblačili. Već prema tome gdje smo mislili da je najbolji, najveći divan, gdje ima najviše cura, tako smo se i oblačili: od liječnika do uličnih svirača «La kampanela». A  mi smo među prvima bili ti koji su počimali bušare; tek pred kraj su se pojavljivale i druge skupine. Tako se vrlo često dogodilo da smo mi izlazili iz kuće a druga grupa ulazila. Zanimljivi su bili sureti s tim grupama. Svatko je najstojao da ga se ne prepozna. Dobro se sjećam kako me se jednom jedan «muškarac»  napodo, kako je htio da se poljubimo, ali «lipo». Čim sam «ga» uhvatio za ruke vidio sam da nije muško već žensko, i onda nije bilo problema da taj «pozdrav završi u ustima». Dakle vrijeme poklada ili bušara bilo je vrijeme slobode, budući nitko nikoga nije poznao i svatko je mogao činiti što ga je volja.

Eto vjerojatno iz toga razloga i ova žena «volji ići u bušare, kad ju mladu spreme u kotlare». Što je bolja sprema, dakle što se manje nekoga pozna, time je veća mogućnost da se upravo određenu osobu, koju se «zagleda» ili «volji», dovede do iskušenja. Recimo u jednu kuću, u kojoj je veliki divan, upadne velika skupina bušara. Najprije je  opća vriska, jer bušari u svoj svojoj slobodi «napadaju» i žensko i muško. Najprije nitko ne zna tko je tko. Zna se dogoditi da ženska «napadne» žensku da bi «zamela trag». Međutim skoro uvijek su bušari ravno išli prema svome »plijenu». Sve se odvijalo bez razgovora kako se bušara ne bi prepoznalo po glasu. Ovaj kotlar iz pjesme je mlada diva, koja je vjerojatno pri dolasku u kuću u kojoj je bio njen odabranik, najprije «napala» njega, dakle počela ga «masirati i gore i dole» što je kod ostalog divana izazivalo buru smijeha. Međutim ove se «akcije» nisu provodile zato da bi se nasmijala «publika» nego da bi se postiglo ono što se izvan ovakoga vrema ne može tek tako postići: koja bi se djevojka usudila na divanu opipati momka ispod kajiša?

Onda nije čudo da možda upravo ova djevojka, kojoj je unatoč svega uspjelo «podvadit gnjizdo» željenog momka i uvjeriti se u dobar «nasad», kada izađe iz kuće, s divana, zapjeva:»Oj poklade jedne u godini, lolo moja jedna u rodbini.» Međutim i momci baš nisu naivni. Oni obično znaju čije bi ruke mogle biti te koje su ga upravo «vizitirale». Ako baš nisu bile neka jake, grube, muške ruke, dakle ako ga netko nije namjerno «opipo» da bi sutra mogao na račun njegovoga «čarobnog štapića» praviti šale, onda su oni znali pratiti obučenu skupinu dok ne bi bili sigurni tko se u njoj nalazi, jer na «drumu» je vladalo opet drugo pravilo. Od jednoga do drugoga divana, dok su poklade po drumu pjevale tipične napjeve toga vremena: u Babinoj Gredi «Bušarac» u Štitaru «Rođena», sastali su se «simpatizeri» pa zbog toga nije čudo da se djevojka kod kuće mora podvrgunuti «pregledu» majke: «Poklade su i dika ujeda, pa mi mama obraze prigleda.»

I tako to ide dok konačno ne dođe kraj poklada. Nije to vrijeme baš kratko, no nije niti previše dugo. Ako se svake večeri doživi nešto novoga, lijepoga, uzbudljivoga onda bi poklade mirne duše mogle potrajati još duže. Međutim tako lako, pa ni u Šokadiji, nije. Ne rastu neke «stvari» na drvetu. Nekada dapače ta sloboda, ako ne urodi pravim «plodom» može biti teška; smiješ «svakoga» opipati, jer u pokladama u pravilu nema zamjerke ako je sve u nekakvim «normalnim okvirima», a na kraju uzbuđen moraš sam otići kući, razočaran, «suva klinca mokri opanaka» i samo s utjehom, da će možda sutra biti bolje. Zbog toga je razumljiv stih ove ženske koja očito nije imala puno sreće u pokladama:»Poklade su na izmaku diko, ajde da se poljubimo lipo.» Ta dosta je bilo kojekakvih «poljubaca» nadvoj, natroj. Daj da te vidim u «pravom izdanju», vidi me i onda se «poljubimo lipo», pa neka kraj ovoga slobodnog vremena lijepo završi.

4. KAD SU STARI SVINJE ŽIROVALI

Ej, kad su stari svinje žirovali, debele su slanine imali.

Ej, male prasce u duplja metali, džigere su na trnje bacali.

Ej, na topole vješali su pole, bilu peku kurvama davali.

Iako se ova doista stara šokačka pjesma više doima kao uputstvo ili priča o nekadašnjem načinu svinjokolje i u sebi zapravo nema nikakve erotike, ja sam je izabrao iz određenoga razloga.

Prema tekstu ove pjesme skoro bi svatko  mogao naučiti kako su se «u ‘no vrime» klale svinje.  Šokci su uvijek bili i pedagozi i to u tom smislu, da su svoje mlađe učili svim važnim, životno važnim stvarima.

U uvodnom sam dijelu rekao da «Babogreci imaju ‘drukču’ dušu». Ta njihova duša se pokazuje i u ovoj pjesmi koja se pjeva po svim šokačkim selima i koju sam naučio još u djetinjstvu. No moram priznati da sam završni stih «bilu peku kurvama davali» prvi puta čuo sada. Eto to je razlog što sam i tu pjesmu uvrstio u analizu. Njome potvrđujem moju tezu glede opće babogredske otvorenosti i erotične, ako baš ne seksualne, liberalnosti. Oni ne «zgrizaju», oni svako «dite nazovu pravim imenom».

Možemo mi ovu «izjavu o raspodjeli mesa na svinjokolje» protumačiti bar s dva aspetka: prvo što se tiče ishrane: ako su stari svinje žirovali, dakle hranili, tovili žirom kako bi imali «debele slanine», onda to govori o načinu njihove prehrane. I ja se još dobro sjećam te debele slanine, «safunjare» kako se to znalo reći, «na četiri prsta» debele bez imalo mesa. Hajde još dok je malo prodimljena i smrznuta mogao sam je jesti, ali tu se slaninu jelo i po ljetu kad se na njivi kopalo a ona se topila, curila između prstiju, moglo se s njom namastiti kruh. Kad smo već kod načina šokačke ishrane onda spomenimo samo to da su oni zbog težine posla kojeg su svakodnevno obavljali ali i zbog klimatskih uvjeta, zbog nizine, močvarnog zemljišta, dakle zbog nezdravog okoliša, jakom hranom provodili zdravstvenu profilaksu. I unatoč toga su ljudi skoro masovno umirali od «težike» ili «sušice», dakle od tuberkuloze pluća. Ovakva je dakle ishrana bila neminovna. Oprostite na ovom malom medicinskom ekskursu. Još mi se jedan aspekt čini zanimljivim – svinjogojstveni. Oni su «male prasce u duplja metali». Normalno ptice prave gnijezdo u dupljima i tu čuvaju svoje male. A sad ja znam zašto moj drug Mata Blažićev u svojim «Stavovima o poljoprivredi»  kaže: »Nema tice do prasice!»

Drugi aspekt ove «izjave» je kavalirski: Šokci su kavaliri! Ako se oni zadovoljavaju s debelom slaninom a «bilu peku», dakle najkvalitetnije meso «daju kurvama», onda je to očito. Možda su oni tu kavalirštinu naučili od Austrijanaca za vrijeme Austro-Ugarske? Ma vjerujem da nisu. Što oni imaju učiti od nekoga drugoga kad su oni «ko roditi» za širokogruđe, za rasipanje, to su naslijedili, to im je u genima. Ali mislim da bi bilo krivo ovu širokogrudnost, darežljivost smatrati nekakvim karitativnim činom.  Ovdje se doslovno kaže da su «bilu peku kurvama davali». Tu nema mjesta nikakvom nagađanju, nikakvom milosrđu, ovdje je sve jasno. Isto tako nama mora biti jasno da šokačke kurve nisu izabrale taj «zanat» zbog neimaštine, siromaštva, nego iz želje. Nimfomanija u Slavoniji nije nepoznata, ona se samo drugačije zvala. Ako je zaista tako, da se ovaj stih pjeva samo u Babinoj Gredi (ja nisam čuo da ga se pjeva u bilo kojem drugom selu) i to ovako eksplicitno, onda to potvrđuje moju tezu ali i činjenicu normalnog ophođenja s «normalnim» stvarima i pojavama. U svakom selu je bila pokoja «kurtizana», no nisu ih zvali «kurvama».  U muškom društvu se uvijek govorilo otvorenim riječnikom, ali u «javnom životu» su osobe od «općeg značenja» imale svoje sinonime. I to spada u bećarski kodeks. No ovaj kodeks nije sam sebi svrha. Niti neoženjeni muškarac, momak,  a kamoli oženjeni «čojk» se baš nije okolo «faljio» svojom tajnom vezom s «kurvom». Momak bi time svoj ugled, svoju «merkantilnu cijenu», dakle «konkurentnost» na seoskom «tržištu» olako doveo u pitanje, jer bi roditelji svake djevojke nastojali spriječiti vezu ovoga momka s njihovom kćerkom. Nije nikakva rijetkost da su takvi momci ostali momci do groba, da se nisu uspjeli oženiti, jedino ako su bili jako bogati pa su svoju opalu cijenu nadoknadili velikom kućom, bakinim ili maminim suferinima ili ugledom familije. U takvim slučajevima su djevojkini roditelji rado zaboravljali lošu zetovu prošlost, jer važno «daj se diva dobro udala u bogatu kuću». Isto tako nije rijetkost da takvi momci, sada oženjeni ljudi, nastave svoje stare veze, jer «prva ljubav zaborava nema». Oženjeni pak muškarci su ovakve veze držali u tajnosti radi mira u kući. Iako se znalo «koj gazda u kuće» i «ko nosi ‘lače» ipak je društvena kontrola bila toliko jaka, da bi svaki neoprezni potez dovodio u pitanje ugled cijele obitelji. Zato su se oni držali parole: »šuti i muti».

5. U MOG OCA KONJI DORATAŠI

Ej, u mog oca konji dorataši, dođi lolo pa i’ kočijaši.

Ej, šumo, goro ko bi te pooro, šumo granje ja i moje janje.

Ej, u zoru je slatko milovanje, a ti lane moraš na oranje.

Ej, dika ore a ja za njiim zubim, kad ga stignem samo ga poljubim.

Izgleda da babogredska otvorenost nema granica. Malo prije muški, a sada ženski «svit» sve više «igra otvorenim kartama». U ovoj pjesmi, lijepe melodije kao u ostlanom sve navedene pjesme, poziv ove djevojke liči na «prošnju». Zna se u Slavoniji točno «kaki je red», «ko kog prosi» ali ovdje doživljavamo da se taj «red» malo «pobrko». Ne kaže neki momak djevojci «Tvoj otac ima konje a nema ih tko kočijašiti, pa da dođem ja?», nego djevojka poziva «lolu» da dođe «kočijašiti dorataše njenog oca». Kao da ga želi «podmititi», otvoreno mu nudi «mamac». No nisam baš siguran da bi jedino  ti «dorataši» bili dovoljno veliki mamac. Zbog toga ova djevojka ide dalje i «loli» sve više otvara volju, tek. U šumi se rijetko ore. Oru se njive pokraj šume ili oranice okružene šumom, ali šuma? No šuma se može drugačije «duboko orati» pogotovo ako su na djelu «ja i moje janje».  Izgleda da se ovaj «lola», možda nakon nekoliko šumskih oranja, za stalno priselio u kuću svoje drage, da se, kako se to kod nas kaže «ud’o». Jer ako je u «zoru slatko milovanje, a ti janje moraš na oranje» onda ova tvrdnja nije nikakva insinuacija nego, rekoh, tvrdnja utemeljena na iskustvu. Oranje poslije «jutarnjeg slatkog milovanja». Ovo se doima i kao svojevrsna žalopojka. Voljila bi ona da «lola» ne ide orat, da ostane kraj nje, da obadvoje «lipo pruže tilo uz to janje bilo», ali raditi se mora. I ispada da se onda i ona predomislila i zajedno s «lolom» pošla na njivu, jer sama kaže «Ej, dika ore a ja za njiim zubim». Dakle ona mu pomaže. Mogli bi ovdje uskluknuti: koje velike ljubavi, kojeg li altruizma! Međutim ženska se sama razotkriva, sama demantira ovo naše oduševljanje:»kad ga stignem samo ga poljubim». Iskrenost? Nebih rekao. Čini mi se da se ovdje radi o zanosu koji je «isključio misaonu centralu»; ovdje izgleda tijelo, ali onaj dio ispod pupka, dirigira situacijom. Kada bi znali dimenzije te njive koju «lola ore» a ona «za njim zubi», onda bi točno mogli izračunati koliko puta ona njega «stigne i poljubi». Ostanimo pri ovom tumačenju. Ako su oni podijelili posao onda to znači da će ga prije obaviti. Prije će biti slobodni. A kad su već na njivi, kad oboje imaju siguran alibi, nikome neće pasti naum da postavlja kojekakva pitanja glede dužine obavljanja oranja i zubljenja. Kad dođu dođu. Pođemo li od njene žalopojke:»Ej, u zoru je slatko milovanje, a ti lane moraš na oranje», nastavimo li s «predigrom: »Ej, dika ore a ja za njiim zubim, kad ga stignem samo ga poljubim» onda je neminovan i «pravi svršetak». Ona je, a vjerojatno i on, već «svim svojim tilom» pripravna na «završni čin» koji će se sigurno dogoditi na njivi, na čistom zraku, daleko od znatiželje ukućana, komšija, kada se neki osjećaji mogu daleko jače «artikulirati» nego u kući. I onda će umorni od svega mirno sjesti u kola, usput se koji puta poljubiti dok ne dođu u selo i na daski u kolima zauzmu «pristojan» položaj.

 6. JEDNO MOMČE

Jedno momče crnog oka

Sa ustama malim.

Dopalo se srcu mome

Samo ne znam zna li.

Al da znade da ga ljubim

Kao rosa svijeće,

Da bez njega srce moje

Sretno biti neće.

U šali sam njemu rekla

Da ja ljubim druga tri.

A sad mu se kunem nebom, zemljom

Dragi si mi samo ti.

Slušajući ovu pjesmu lako bi mogli zaključitit da se radi o nekakvom razgovoru, o nekakvoj «ispovijedi» jedne zaljubljene djevojke drugoj. Možda je ta druga djevojka rodbina momka «crnog oka», «komšenica» ili neka poslovična «teta» koja «kortešuje» koja je ovoj djevojci obećala «sreću» s njenim nećakom. Ona dakle svojoj sugovornici odaje svoju veliku ljubav prema «momku rnog oka s ustima malim» jer mu, iz bilo kojega razloga, to nije mogla sama reći. Možda mu je to pokojim migom na divanu, u crkvi, ukolu ili na drumu ipak dala do znanja, ali on to nije shvatio ozbiljno. U ovom bi kontekstu stvarno morali pitati kakav je to onda momak? Ako njemu cura mora iskazivati ljubav, ako je ona aktivnija od njega, onda to jedino može značiti da je on ili još jako mlad (što je jako primamljivo) i neiskusan (ona će prva skinit kajmak!) ili pak jako «miran». Možda se ovdje radi o ljubavi na prvi pogled? Sve je moguće, sve je u igri. Obično se kod ovakvih «čestitih momaka», povučenih, mora «umišat» kakva strina, tetka ili dobronamjerna komšenica (pod uvjetom da ga ona ne drži «sebi u pričuvi») i posredovati. Šteta je da nas pjesma ne dovodi do kraja. Ali nam zato daje slobodu da sami napravimo naš kraj. Što će biti s tom velikom ljubavi, da li će taj «momak crnog oka s ustima malim» bez kojeg «srce moje sretno biti neće» doista doživjeti svoju sreću? On će zasigurno doznati za ovu veliku ljubav, ali mi ne doznajemo njegovu reakciju.  Imate pravo, ovdje nema erotike, ovdje se radi o jednostranoj ljubavi. Međutim ovako mogu rezonirati samo oni koji ne poznaju šokački mentalitet. Ljepota je veoma važan čimbenik, prvi. Ljepota je od presudne, iako ne jedine, važnosti, ta koja «otvara vrata nečijeg srca». Kasnije dolaze na red druge «kvalitete» koje su pak od presudne važnosti za ozbiljnost veze i njenu dužinu, njen ishod. Iako se kaže da je ljepota relativna, dakle individualno uvjetovana («nije blago ni srebro ni zlato, već je blago što je srcu drago») ipak se odprilike može reći koji su «sastavni dijelovi šokačke muške ljepote»: stasitost, «mrko oko», crna kosa, rutava prsa, snaga, lijep glas, umjereni bećarluk i t.d. Neki tvrde da u to spada veličina i oblik pojedinih dijelova tijela: nos, dugi dlan ili prsti, tjelesna veličina, da oni otkrivaju veličinu drugih «prikrivenih organa» (ne kaže se badava «da mali ljudi rastu u k…c»?). Nije jasno zbog čega ova djevojka u «elemente ljepote ovoga momka crnog oka» ubraja i veličinu njegovih usta? To je mjerilo za «utvrđivanje» veličine ženskih vitalnih organa!? No ne možemo sada našu analizu proširiti na medicinu, na urološku ili ginekološku specijalnost.

7. KIŠA PADA

Kiša pada po livadi, čija je livada?

Livada je djevojačka, čija je djevojka?

Otud ide mlado momče, čizmom rosu trese.

Stan djevojko, dušo moja, moraš moja biti!

Nit ću stati i stajati, nit ću tvoja biti!

Radnja ove pjesme se događa na livadi. Taj ambijent do sada još nismo imali. A livada je ne samo važna zbog trave, sijena kojim se hrani «marva»; ona zbog svojih  «idiličnih vrlina»: zelena trava (odmara oči, djeluje umirujuće), mekoće tla (ko ćilim mekana, ne žulja), obično dalje od puta (nudi dobar zaklon), kanala ili potoka  koji kraj nje protiče (higijenski razlozi) i drugih, ima određenu prednost: omiljeno je mjesto sastanaka koji upravo zahtijevaju sve ove odlike, raspolaže svom potrebnom «infrastrukuturom». Ali danas je taj ambijent sve više negoli inspirativan za spomenute «sastanke» jer «kiša pada po livadi». A uz to se još ne zna «čija je livada»? Ako je vlasništvo nekog «zagrebanog» gazde onda se dobro mora paziti da se ne «utaba», da se izbjegne sukob s «goropadnim gazdom». No veoma brzo je jasno:»Livada je djevojačka». E, to je već bolje. Lakše je izaći na kraj s djevojkom nego s «nakim» gazdom. Ali «čija je djevojka»? Kad bi momak to znao bilo bi mu lakše izračunati  svoje «šanse», ali ona je očito nepoznata, pa se mora upustiti u avanturu s nepoznatim ishodom. No to njemu ne pričinjava nikakav problem. Ovdje njegovo iskustvo itekako dobro dođe. Nije važno čija je pitat ću je pa će mo vidjeti. Međutim on ne pita djevojku za «podatke iz osobne iskaznice», nego prolazeći kroz rosnu travu naređuje:»Stan djevojko, dušo moja, moraš moja biti!» Ne nudi nikakvu alternativu, ne nudi nikakav razlog zbog čega bi ta djevojka, koje je ipak vlasnica te livade, trebala slijediti njegovu zapovijed.  I kad bi sada mogli doživjeti erotiku u jednom doista neobičnom ambijentu, na livadi mokroj od kiše, po kiši, kad bi već mogli početi uočavati obrise djevojačkih grudi pod mokrim oplećcem, kad smo već spremni gledati strasnu ljubav u blatu, kose s kojih se cijedi kiša (Šokci samo pri ovom poslu skinu kapu! U «mom» Mati sam među inim o ovom «poslu» rakao i ovo:»Mi Škoci na to ni ne gledamo ko na poso, iako strogo pazimo da ga redovito obavljamo, jer ga radimo ko od šale. Naj pravi poso njekda moremo i zaboravit. Al vaj, nikad!”), jauke koji se isprepliću s tonovima krupnih kišnih kapi, gledati kako curi sa svih strana, klizanje po blatu ali i po određenim «izlučinama», ova nam «gazdarica mokre livade» bezobrazno krade užitak: »Nit ću stati i stajati, nit ću tvoja biti» i ostavlja nas na kiši, na cjedilu!

Vjerujem da je ona svojim šturim, neočekivanim držanjem razočarala ne samo nas nego i ovoga momka. Iako je nije poznavao vjerojatno je zbog činjenica da su na toj iako mokroj livadi, unatoč kiše koja pada, sami, da onda nije vrag da neće biti ništa. I kao da gledam ovoga diktatorski nastrojenoga momka kako raširenih nogu, s rukama na bokovima, otvorenih usta u koja mu s kape polako padaju teške kapi hladne kiše, sav zabezaknut gleda i ne može doći k sebi, jer ovako nešto vjerojatno još nije doživio. Da njemu neka cura kaže ne! Da se njemu neka diva ne pokorava! Svašta! Moguće je da on i dalje stoji na toj livadi i da još nije došao k sebi.

8. NA JEDNOJ NOGE

Mene mama u kolo poslala

Kćeri idi svoje janje vidi.

Alaj ću se kola naigrati

I u kolu dike nagledati.

Fićni lolo kad pođeš u kolo

Jadnje medo pa će mo zajedno.

Oči moje u kolu se šire

Kog ne vole nad onim zažmire.

Da bi što je moguće bolje razumjeli ovu pjesmu moram pripomenuti da se prije kolo igralo u jesen i u zimu u velikim privatnim kućama koje su imale dovoljno veliku prostoriju, u birtijama, u «seoskom domu» ako ga je bilo, ali u Babinoj Gredi i u čitaonicama od kojih je u tom selu bilo nekoliko. Ja se veoma dobro sjećam «Čitaoničkog društva Seljačka sloga» u ulici Jelas (Mijata Stojanovića). Puno puta sam i ja tamo zaigrao kolo. Često je puta bilo dosta tijesno, ali time i ugodnije. U proljeće i u ljeto kolo se igralo na otvorenom prostoru, na ulici ili u nečijoj «avlije» dakle dvorištu. Budući su Šokci vrijedan svijet i po danu morali raditi, kolu se moglio ići jedino navečer. Sjetimo se samo još i toga da ulice nisu bile osvjetljene, da se «iluminacija» u kućama, «domu» i birtijama svodila na lampe petrolejke. Ovo je upravo davalo čar ovakvim susretima. Ono što je bilo važno našlo se, možda nakon kraćega ili dužega «opipavanja», i u toj polutami. Onda nije čudo da su o mladom mjesecu ispjevane tolike pjesme, jer je on bio «najsvjetliji» i već prema poslu koji se pri njegovom svjetlu obavljao najmilija svića ili fenjer.

Ništa se nemojte čuditi ovoj tvrdnji:»Mene mama u kolo poslala.Kćeri idi svoje janje vidi.» Uviđavna majka? Možda i jeste. Zna ona iz osobnog iskustva što to znači. A još ako je to «janje» «mame po volje» onda treba iskoristiti svaku priliku da se ta veza «učvrsti» do te mjere da postane neraskidivom. Mama će trijumfirati! Mama će dadi ako treba i slagati:»Poslala sam divu bake, nješt joj ni dobro!» Budući je odgoj djece uvijek uglavnom bio u «rukama majki» one su se za to osjećale i odgovornima. Jedino ako bi se unatoč sve mamine pedagogije ipak «nješta dogodilo» što baš nije bilo predviđeno, onda se zvalo oca u pomoć kao autoritet. «Bićeš ko tvoja mat!», često se moglo čuti prigovaranje oca na račun lošo odgojene kćerke. Šokci su uvijek polazili od toga da će se kćerka udati, «izić iz kuće». Djevojke su se u pravilu mlade udavale pa su  posljedice njihovog lošeg odgoja trpjeli svakar i svekrva koji su snaji rijetko kada bili «dobri». A možda je mama ove djevojke koja je šalje u kolo uvidjela da je zakazala u odgoju, da situaciju više nema u rukama, pa je se želi što prije riješiti?

Možda bi ona i bez mamimog poziva kradom ošla u kolo, pa se već prije počela pripremati na susret s «janjetom»? Vidjet će mo u pjesmi «Šokačka je zima najtoplija» kako se to radi. Dakle ova je djevojka u svoj svojoj nutrini iako još kod kuće ipak sa «svojim janjetom». Zbog toga nije čudo kad svoje oduševljenje, koje je dobro proradila u srcu i duši, još prije artikulira:»Alaj ću se kola naigrati i u kolu dike nagledati». Vjerujem da se ona više raduje «diki»; kolo je samo povod. No ništa nas ne bi trebalo smatati ako ova djevojka zbilja voli i igrati. Ona će onda u kolu svog «diku» dolično pozdraviti, dati «svom svitu» na znanje da i ona ima «janje», poslati mu pjesmom ili pripjevom važnu informaciju za poslije kola. Istina! U Slavoniji se pjesmom i komunicira!

Ona, možda već krajnje nestrpljiva, za svaki slučaj poručuje:»Fićni lolo kad pođeš u kolo, jadnje medo pa će mo zajedno». Zamislite da on to ne učini, da ga ona čeka a on ne dođe? Ne želimo uživati u tuđim jadima, a posebno ne u jadima jedne mlade, razočarane djevojke.

Oni će imati vremena do kola. Pa ako je mjesto gdje se održava kolo podaleko, što u Babinoj Gredi obzirom na veličinu sela nije bila nikakva slučajnost, moći će oni pojedine «stvari» i temeljito «uglaviti» kako ne bi gubili vrijeme. A poslije kola će mo vidjeti hoće li nastaviti tamo gdje su stali ili započeti novi «kontrakt».

«Oči moje u kolu se šire ,kog ne vole nad onim zažmire». Jasnije ne može biti. Ako je ovo njeno opjevano «janje» doista pravo, onda će ona morati paziti da zatvorenih učiju ne padne u kakvu rupu. A još ako se igra kako sporije kolo a djevojaka i momaka puno! Ona od tog kola neće baš puno vidjeti, bila bi logična posljedica ove njene tvrdnje. Jest, pusto! Kao da ona zbilja ne bi bar malko «s po oka» pogledala i kakovu «pričuvu». Zlu ne trebalo! Nemojte misliti da ja ovu djevojku «crnim» a pravo je niti ne poznajem. Ma ja vam, svijetu moj dobri, samo govorim iz iskustva. Bio sam svirač, puno puta svirao na ovakvim prigodama, po svatovima, po pokladama. Ništa ja ne moram izmišljati. A pamćenje me, hvala Bogu, još uvijek dobro služi. Sve sam ja to prije puno godina «fotografirao». Sada sam tek razvio film i opisujem, jer vi niste bili tamo, sliku po sliku.

9. OJ, GARAVA, GARAVA

Oj, garava, garava a ge ti je marama?

Ostala, propala ge sam sinić spavala.

Oj, garava, garava, ge si sinoć spavala?

Ostala spavala kod svojega dragana.

Oj, garava, garava, što si sinoć sanjala?

Spavala, sanjala da se s dragim vjenčala!

Baš dobrog redosljeda pjesama. Kao da je urednik pri sastavljanju redosljeda imao na umu «našu logiku»i našu temu. Počmimo analizirati ovu pjesmu s onom djevojkom iz prethodne. Recimo da ona iz kola nije otišla kući nego sa svojim sigurnim «janjetom» upoznati svoju buduću kuću, u njegov «kiljer» ili «kućar». Njihov dolazak, pa ma on bio i u «kasnije ili ranije doba» (kako već tko broji) nije ukućane smetao, budući su naučeni da njihov momak nikada ne dolazi «svečera». Oni su onda u potpunoj slobodi njegovog «kućara», umorni od kola, vjerojatno otišli na zasluženi «počinak». Vjerujem da im nemoramo poželjeti laku noć, jer ta se želja upućuje nekome tko doista ide počivati a ne «spavati».

Možemo si zamisliti kako je taj «počinak» bio turbulentan kad ova djevojka, očito na «drumu» u ranu zoru, ide bez «marame». A nije se tako «spremila» da može «ić gologlava», nije to nedjelja pa da ide u crkvu  «zakitite glave». Ona na drumu susreće, (očito je ovaj susret bio neizbježan, jer željen nije smio biti)  drugoga momka koji možda ide kući al iz «nječeg tuđeg kućara», mora se «šnjim skobit» pa je više negoli logično da je on, začuđen da jedna mlada diva «u to doba dana» ide drumom sama i to još bez «marame», onda znatižaljen upita:»Oj, garava, garava a ge ti je marama?» Ona ne okoliša, ne pokušava izmisliti priču, otvoreno odgovara, skoro se «falji»:»Ostala, propala ge sam sinoć spavala.» Ili ovo govori iz sigurnosti ili pak utučena razočarenjem. Ako je sigurna u onog «ge je sinoć spavala» onda nema problema. Čak se može i «faljiti». Međutim ako je njen plan o budućnosti «propao» kao i njena «marama» onda pak misli da je i onako sve propalo, da propada cijeli svijet pa je svejedno.

Ovaj znatižaljen momak ne popušta. Nije mu dosta rekla, on želi pojedinosti pa postavlja drugo, preciznije pitanje:»Oj, garava, garava, ge si sinoć spavala?» Mogla je ona reći da je spavala kod bake, da je možda prespala a zbog važnoga posla mora doći kući rano, mogla je proći bez «ve ispovidi». No ona ostaje sebi vjerna:»Ostala spavala kod svojega dragana!» Sigurno je ovaj momak na njemom licu ili pak vratu vidio «tragove noći», u očima sjaj i neobičnu jutarnju «sreću». No on se pravi «tošo» i u sebi možda i naslađuje. Možda upoređuju svoju besanu noć s njenom da vidi tko je bolje profitirao? On zna da se kod nas kaže:»Kad prvi put spavaš u nječoj tuđoj kuće zapamti šta si sanjo jer će ti se to ispunit!» I zbog toga on želi doznati:»Oj, garava, garava, što si sinoć sanjala?». Želi vidjeti do kuda su ovo dvoje «dogurali». I sada dobiva isto tako izravan odgovor, vjerojatno veseli:»Spavala, sanjala da se s dragim vjenčala!» Da li ovdje možemo reći:«Što se babi smilo to joj se i snilo»? Prosudite sami, dajte oduška vlastitoj fantaziji, i recite mi, molim vas, da li smo došli do istoga zaključka.

10. OPŠAJ DIRI

Da sam znala ne bi se udala

Pa bi bolje u kolu igrala.

Da ni zvona i noga zvonara

Ko bi moga budio bećara?

Ide dika priko jasenika

Vodu gazi i meni dolazi.

Diko moja priko kola priđi

Poljubi me pa ope otiđi.

Šokadija očito ne može bez kola. Evo nas opet u kolu, «Opšaj diri». Baš dobar naslov. Dobro se uklapa u naš «znanstveni rad». Šalim se. Pa već se od samoga početka vidjelo da smo ovu temu počeli, doduše prema nekim znanstvenim principima, no ipak bez zahtjeva znanstvenosti. Ako pak netko na kraju zaključi da je znanstvena, tim bolje.

E, moja ženska glavo! A tko te je tjerao da se udaješ? Zaljubila se i udala možda «nadvoj, natroj» bojeći se da nema drugih momaka, da je «vaj najbolji», jer je ovaj možda bio prvi. Ova je mlada žena jer u kolo baš nisu išle starije (izuzev svatova ili nekog važnijeg obiteljskog slavlja), već razočarana. Neće doduše reći pravu istinu, pravi razlog svojeg razočarenja, međutim tvrdnjom:»Da sam znala ne bi se udala, pa bi bolje u kolu igrala» dovoljno otkriva svoju ozbiljnu bračnu situaciju. Nebi ona stvarno «bolje igrala», jer bolje ne zna. Ona vjerojatno žali za onim što se događalo oko kola u mraku, na putu do kola, na «dugom» putu «iskola», za «infrastrukturom». Zato ona dalje pjeva kao da stvarno nije udata. Pa nije nam odmah na početku morala reći istinu; mislili bi da se ona doista nije udala, jer bi onda daljnji tekst bio logičniji.

Ona prividno hvali «zvonara i njegovo zvono», jer da nije njega, tko bi njenog «budio bećara»? Kažem prividno. Ja sam uvjeren da se ona ljuti na ovoga «zvonara», da želi da njega nema pa da ona onda mora buditi «bećara», povući u ranu zoru za tko zna od «koga» ukočeni «jedek». Tako bi snažno «vukla» dok «zvončići» nebi «prozvonili», iz kojih nebi do kraja iscurio i posljednji «glas». Stiče se dojam da je ona nakon ovoga veoma dojmljivoga buđenja otišla i u «jaseniku» čeka da vidi da li se ovaj pospanko digo. Možda zna kako se kaže:»Ko kasno ide spavat, tom se ujutro ne diže!» Međutim ovaj se digo, dakle ustao je. Ma kako se nebi digo probuđen takom «zvonjavom»?

«Ide dika priko jasenika, vodu gazi i meni dolazi», kaže ona. Međutim ostaje nam dužna odgovor o tipu ovoga susreta: da li će se ovaj «prodrmani» još ljut što se nije naspavao pokušati osvetiti, «nagrditi» je, «osvetit joj se»? Moguće je, jer on «vodu gazi». No to može biti i od bijesa. Može doduše i od ljubavi, jer kad netko gore gori nije mu dolje hladno. Al se onda razmišlja o prehladi? Kraj ovoga susreta je otvoren. «Vrati koko što si pozobala»? Možda ipak nije bio «po mjeri» ove razočarane snaše «zvonarice», jer se ona brzo vraća kolu i priželjkuje: »Diko moja priko kola priđi, poljubi me pa ope otiđi». Ovdje se očito bolje osjeća prema onoj: di bolje, tam dulje!

“Opšaj diri… E, moja ženska glavo! A tko te je tjerao da se udaješ?. Nisi li ovdje malo prestrog. Ne kažem da nemaš pravo to reći. Možda bi se trebalo malo suosjećati sa snašom. Dešava se to. Meni ljepota njenih riječi ne dozvoljava prostor za strogost. “

Sigurno već znate tko mi je ovo napiso. Jest. Mata Blažićev. On jest moj prijatelj ali do danas nisam znao da on tako brani ženski svit. Blago njegovoj žene! On je suosjećajan. Ako meni spočitava strogost onda on svojoj nije strog. Al kad on kaže “možda bi se moglo malo suosjećati sa snašom” onda mi to miriše malo na suosjećanje s računicom. Nije to Mata rekao. Nedaj Bože! Ja to samo tako mislim. Sad ću ja suosjećati s tobom, a onda ti samnom. Štaj to onda? Međusobno suosjećanje. I budući on ne kaže koliko bi se dugo trebalo suosjećati, dakle koliko se te su – osjećaje treba ograničiti, ili možda ne, iz tog se može svašta “roditi”, jer “vrime nosi svoje”. A on sam kaže “Dešava se to”. I ja rado vjerujem da se to dešava i da će se dešavati. Ali ljudi moji krv nije voda. Ako se već radi o suosjećanju onda se taj su-osjećaj osobi s kojom suosjećamo mora i pokazati. Što bi inače ona imala od nekakvog suosjećanja na daljinu? I sada zamislite da ta snaša, da ostanemo kod našega prijmera, počme plakati, da joj bude toliko teško da joj je sve crno prid očima, samo što ne padne. Prvi je korak pomoći da ju prihvatimo da ne padne, da je ako ne može sama, odnesemo da lagne, da joj zbog smetnje u krvotoku uzrokovane stresnom situacijom dignemo noge, da joj potom osvježimo lice, da je malo podignemo i damo joj  piti vode, i da je ne ostavimo samu, da s njom razgovaramo da vidimo da li je vremenski i prostorno orijentirana ali i sugurna da nije sama, da je ne uhvati panika. I recimo da ta kriza u neko doba noći prođe, da se ona dobro osjeća, da se iza kratkog sna probudi i vidi “spasitelja” kako sjedi kraj nje na krevetu. Ovaj bi joj onda ispričao što se dogodilo, što je on sve poduzeo da je spasi. I kakva bi njena reakcija bila: da se zahvali. A na koji način pronađite vi. Ja znam!

11. SINOĆ PROĐO JA

Sinoć prođo ja pokraj pendžera

Moja draga večera.

Draga večera kave, šećera

Prid njom bila kecelja.

Draga večeraj, mene ne čekaj

Ja ću tebi opet doć!

Pomalo se upotpunjava slika šokačkog života: bili smo u šljiviku, na granici, u vrtu pod «ružom rumenom», dočekali zoru odnosno priželjkivali jutro da konačno prestane bol čežnje, bili u «šumi kod svinja» i grijali se kod «vatre od jasinja», bili u kolu, u svatovima, zorom smo prošetali selom s «garavom bez marame», čuli jutarnju «zvonjavu» uporne «zvonarice», i sada s jednim drugim momkom prolazimo «pokraj pendžera» dok njegova «draga večera».

On skoro fotografskom točnošću bilježi detalje. Ne samo večeru koja se sastoji od «kave i šećera» nego i to kako je njegova «draga» odjevena.»Prid njom bila kecelja». No očito ga ništa ne vuče k njoj. Još ne vuče. Poručuje joj, da se ona «ne sekira» «Draga večeraj, mene ne čakaj. Ja ću tebi opet doć».

Radnja ove pjesma nije nipočemu čudna. Jedino je «večera» ove «drage» netipično šokačka. Kad Šokci večeraju onda to mora biti nešto «konkretno» a ne «kave i šećera». To oni ne jedu ni za «froštuk». Rekli smo da hrana šokačka zbog teškoga rada ali i drugih «poslova» mora biti kalorična. Na kavi i šećeru se ne «ore». Možda je ova «draga» trenutačno «bolesna» pa se čuva «jake rane»? Vjerujem da će nam neka druga pjesma ponuditi bolju prigodu da opišemo šokački jelovnik.

Ovdje se očito radi o momku, jer oženjeni «čojk» ne bi baš svoju ženu tako «olako» nazivao «dragom». Opet vi krivo shvaćate. Već smo prije ustvrdili, a to je «živa istina», da su Šokci gleda ispoljavanja svojih osjećaja škrti na riječima. Dosta je dok kao momak mora kazat: Ma volim i ja tebe! Budući smo mi «odriči» i mislimo da imamo posla s pametnim ljudima, ne moramo to stalno povaljati. Pametnom «čojku jadanput dosta». A i činjenica da Šokac, iako oženjen, ima i još jednu «sa strane» opet ne govori da on «vu svoju» (kad Šokci u muškom društvu govore o svojim ženema onda su one: »na ma», «naj moj vrag») ne voli. Makar šta! Posebno ako se radi o Babogrecu. Pa sjetite se uvoda u ovu analizu.

Dakle ovaj momak se uvjerio da je njegova «draga» doma, da «večera», da pred sobom ima «bilu kecelju». I miran je. U «biloj se kecelji» ne ide na divan. Ona će dakle ostati kod kuće i očito čekati ga, jer je rakao «Ja ću tebi opet doć». A nije rekao kada? Pa najbolje da sve kaže. Kao da on zna kada će se vratiti, jer ide «za poslom» kojem se uvijek ne može unaprijed utvrditi svršetak, iako se stiče dojam da ide na sigurno. Lako je moguće da je u fazi «istraživanja», da ga je neka druga, s nekog drugog kraja sela, zaintrigirala. A Šokci su jako znatiželjni ljudi. Možda mu je po nekom poručila, možda mu je u sinoćnjem kolu poslala poruku nedvosmislenom pjesmom, možda mu odvratila na njegov mig? Sve je moguće, sve to spada u život šokački. I sad mu vrag neda mira. Ako pak od svega toga večeras ne bude ništa, ako s njom samo odstoji par sati na «kapici» ili ispod kakog drveta, u «anjforu», i ako joj uspije samo «opipati puls» i tako utvrditi visinu «tlaka», on će se vratiti svojoj «nahranjoj dragoj» i skinuti joj «bilu kecelju» da se «ne umaže».

12. STANARSKI DRUMARAC

Štitar selo i Babina Greda

Ta dva sela kompanija cijela.

U Štitaru orasi u redu

Sve bi cure u Babinu Gredu.

Oj Štitarci, jabuke vam gorke

Babogreci ljube vam đevojka.

Ge si mila naranila ovce

Ge i krave kraj naše Berave.

Kad netko pročita ovu bezazlenu pjesmu, tko ne zna zbog čega sam je uvrstio u analizu, dakle njenu «pozadinu», vjerujem da će najprije pomisliti da odstupam od linije. Pa što ta pjesma ima s erotikom? Moglo bi se doista reći da nema ništa. No to može zaključiti samo netko tko dovoljno ne poznaje Babogrece. Nikad oni ništa ne kažu badava. Oni mogu praviti viceve i na svoj račun, rekao sam da su samokritični, ali i na tuđi. Izgleda da su im Štitarci, ali ne samo oni, zahvalna tema.

Moj mi prijatelj Mata Blažićev neki dan napisao ovo:

“Ove tvoje analize me potiču (i uspijeva im) da obratim pažnju na ustvari bitnije, na tekst. Sad će zora će. I nisam baš znao tu pjesmu. Ta analiza me i primorala da svaku strofu i po dva puta pročitam, da još jednom čujem tu pjesmu, i da na kraju čitanja mudro zaključim – ma tako je.” A onda par dana poslije:”U analizama i dalje od nevidljivog stvaraš vidljivo.”

Da li je sada jasno zbog čega želim i ovu pjesmu staviti “pod povećalo”? Najprije moram priznati da sam ja Štitarac. Babogreci bi na ovo moje “priznanje” rekli: ”To ni gri’, toj sramota!” Ali što mogu? Unatoč sve moje simpatije prema Gredi i njenim ljudima (ma i ženama!) moram pokušati braniti “boje“ moga sela.

Oni nama najprije podilaze, “dižu nam rep”. Štitar je, kako sam kratko rekao u uvodu, u odnosu na Babinu Gredu ali i ostala susjedna, veća sela, slovio kao siromašno selo, a rekao sam u novijoj prošlosti i kao pobožno, zbog čega su nas posebno Babogreci često znali uzimati “nazub” . No ova je pjesma nastala prije “obraćenja” Štitara. Neću niti pokušavati nabrajati razloge zbog kojih su se Babogreci uvijek smatrali “boljim”. To nije naša tema. Pođimo od činjenice da je to tako. A kad vam netko podilazi, pa makar i nebili sigurni da je u to uvjeren, to ipak godi. Dakle Babogreci nas najprije “vuku” sebi, ujedinjuju nas “:Štitar selo i Babina Greda. Ta dva sela kompanija cijela.» Ispada kao da nam više nitko ne treba! Prelijepo da bi bilo istina. Ja vjerujem da bi oni to htjeli jer misle da bi u toj «kompaniji» s nama oni bili «gazde» jer to su oduvik bili. Onda pokušavaju opisati svoje «simpatije» prema Štitaru:»U Štitaru orasi u redu»! Opa! E, sada već moramo biti skeptični, jer toliko hvale od Babogredaca Štitar nikada nije doživio, pa s pravom moramo misliti da oni ipak nešto smjeraju. Oni, otvoreni, ma lajavi kakvi već jesu, to odma i kažu:»Sve bi cure u Babinu Gredu»! Ovo je tvrdnja, ali može biti i prigovor, da baš ne kažem uvreda. Eto vama vaši «orasi» koji su «u redu» (ovdje do duše ne znamo da li oni misle da su orahova stabla zasađena u redu, ili su plodovi u redu, dakle dobri?), ali što vam oni «vride» kad bi se sve vaše cure htjele udati u Babinu Gredu. A to oni misle da su bolji? Da misle to je sigurno, oni su čak uvjereni. E sad bi još samo trebalo da kažu da su i potentniji, pa da je to razlogom masovnog egzodusa štitarskih cura u Babinu Gredu. Ali dragi moji Babogreci, nije li ovo i samokritika? Ako bi sve naše cure u Babinu Gredu a gdje su onda vaše? Ili se vi morate ženiti iz Štitara jer ste u vlastitom selu možda na zlu glasu? A zbog čega bi mogli biti na zlu glasu? Sigurno ne zbog ljepote, dobrote, zavodljivosti, vrijednosti ali i «vridnoće», donžuanstva. Možda zbog vašeg «jezika», zbog vaše «pustopašnosti», zbog vašeg inata: «Radiš uz nu stvar ko Babogredac», kako samokritički piše moj prijatelj Ilija Babić Andrin u svojoj knjizi «Šokačka burgijanja»? Zbog  «bećarluka, lopovluka, smicalica, ogovaranja, naklapanja, ruženja, olajavanja, sakrivanja, kopilenja i tajenja» ( i ovo je po Iliji)?

I kao da im ovo nije dosta, a stvarno su tvrdoglavi, oni nastavljaju još jasnijim stihom:»Oj Štitarci, jabuke vam gorke – Babogreci ljube vam đevojke»! E, ovo već graniči s uvredom. Pa ako je kojem od njih, «siromahu» i dospjela koja Štitaruša oni sad odmah hoće «anektirati» sav štitarski mladi ženski svijet. Dobro pa nisu muslimani da mogu imati harem. A jesu nazasitni! Pa što vas briga za kvalitetu naših jabuka? Sve se bojimo da će vama «dopast ne najslađe»! Oće, pusto! Nismo mi zajedljivi, nismo ni ljubomorni. Mi smo sa svakom tako naturaliziranom Babogretkinjom koja je u vrlo kratkom vremenu poslije «seljidbe» u Babinu Gredu počela «voljit», počela se «faljit», skinula vezenku pa «navukla odnjicu», koja više nema dva konja nego «dvoj konjeva» i sama mora radit jer joj je «čojk u vojske», koja više ne prostire gubu «no asuru», više ne loži komaljike «no ajdamace» i t.d. zbijali šale. E, no! Ali vas nismo vriđali!

Svaka čast Iliji Babiću Andrinom i njegovoj knjzi «Šokačka burgijanja». Vjerujem da je ‘vi bahati Babogreci nisu pročitali. E tamo vam je dobro reko. Pročitajte samo «Dadin savjet» pa će te viđet kaki ste. E nek je to rako. A on je vaš. Al ni ko vi!

Izgleda da su i oni sada konačno shvatili da su «prićerali» pa da ne bi bilo vraga, ajd svojoj kuće:»Ge si mila naranila ovce? Ge i krave kraj naše Berave»! I bolje je tako. Dođite vi nama na Matijevu na kirbaj, najedite se našeg kulina jer je bolji od vašeg (mi nismo nikad u meso za kulin metali slanine da bude masniji), malo će i nama biti zabavno vaše «lajanje». Vaš Ilija Andrin tvrdi:»Svaka naša rič ima pouku, a malo ‘slobodnija’ i svoju zatajnost i pouku.». A mi smo «oduvik» poznati po tom da rado učimo, pa makar to bilo  i od Babogredaca.

13. ŠIRI KOLO

Ej, dođi diko iza kola stani, nikud nedi već u mene gledi.

Ej, kad se dika u kolo uvati, oma mi je kolo veselije.

Ej, što me lola gleda priko kola, a šta mu je samo nažmiguje.

E, pa Babogreci, a posebno Babogrete su stvarno «široke». Neće nam one «ušparat» ni jedan dio života a dan ga ne pokažu. Evo ljubomore! «Ej, dođi diko iza kola stani, nikud nedi već u mene gledi». Ovo se čak doima kao zapovijed. No ova «zapovjed» nije slučajna. Zna ova diva s kim ima posla. Sinoć joj se možda na «uskom sastanku» zaklinjo da ju «volji, da nemore brez nje», i ona, jadna, povjerovala i pristala na sve njegove «prošnje». Sada vesela ide u kolo, hoće se «pofaljit» drugima divama kakog je lipog momka našla i kako ju on «volji, jer stalno stoji u u nju gledi». E, divo draga! Pa nije on to «sam tebi kazo». Na njegovu «ispovid vjerne ljubavi» palo je njih već tko zna koliko. Al «izdurat» će on to kolo, gledit će on u tebe, otpratiti te doma, nastavit «tam ge je noćas sto, prifirac no štaj podero» da u tebi još više zapali vatru žarke ljubavi, al nemoj se čuditi ako to na kraju ispade «jalov posol». Doduše za tebe bi bilo bolje da bude «jalov», jer tko zna bil te i onda oženio? A štaćeš ako ne bude, ako se «udebljaš». Znam ja da ti večeras o tome ne razmišljaš. A nisi ni sinoć. A, jel? Jesil već rekla mame ko ide zatobom? I štaj mama rekla? Lip je! Ma malo mu je otac bio bećarast, malo joj se mišo u familiju, al to nije bila baš prava, tam njaka strina. Al onda se ope smirio, ništa se o njem ni više pripovidalo! Samo ti kaži mami da je on bolji no njegov dada. Pa ti si «isprobala». Ajd, to baš nemoraš kast mame, al moš joj rit da ti je reko da te volji. Samo pazi! Nije ni tvoja mama baš bila nevinašce. Znam ja da ti to neznaš, da ti to mama nije pripovidala. A jesil čula njeki dan kako joj je dado dok su se svađali reko da bi ostala sida diva da ju on nije moro oženit, da je tako bila dobra? Ali prepustimo sada ovu divu njenoj sreći.

«Ej, kad se dika u kolo uvati, oma mi je kolo veselije». Otvorena konstatacija. Možda ova diva još i nije baš potpuno sigurna u svoju budućnost s tim momkom, ali on ga očito voli. Mogu si samo misliti kako uzdignute glave, sa sretnim smješkom na licu gleda «diku» izvan kola, ravno u oči. A on onda po običaju «žmigne», a njoj samo što ne klecnu noge; možda u tom trenutku ispod sebe ostavi vidnih tragova «oduševljenja». On očito nije «nažmignio» samo jednom. Al ga to nješta košta? Ta Šokci namiguju i oz običaja, jer stalno njekom moraju namigivat. U mom «Mati» sam o tome rekao:»Stoji Mata u po kola raširiti nogu, kajase drži čvrsto i nagne se malko natrag. Na glavi mu kapa, koja od te jurnjave lebdi nad malom mu glavom i tako dopušta da mu vjetar brka svjetlu kiku, nježnu poput svile, na čelo, ko da mu oće sakrit bećarsko desno oko, koje je namigivalo svakoj lipoj curi al i po kojoj mladoj snaši. A možda ga baš oće malko i zaštitit. Ta zna i kapa i sunce i vjetar i njegova kika, da njegovo namigivanje nije prošlo… Mata se opusti, skupi noge, skine kapu pogleda ju i po starom običaju najeri baš na desno oko, iz kojeg iskoči mig ko na kaku curu. Ma ima Mata kom namigivat i u selu i na prelu i na njivi i u šumi.” Nemoj se ti divo čuditi što on tebi stalno “nažmiguje”. To je dobro dok “nažmiguje”, ali koliko će on dugo tebi namigivati?

Ilija Babić Andrin

14. ŠOKAČKA JE ZIMA NAJTOPLIJA

Šokačka je zima najtoplija

Jer su kuva i pije rakija.

Na divane ide stare bake

A kod kuće ostave didake.

Dida čuva unučića i zavraća dva brčića

Svom unuku priča priče i puca mu pucavice.

Snaše peku krofne i masnice

A u dimu suše kobasice.

Svekrve im tkaju i štrikaju

I opet im nikad ne valjaju.

Mladi ljudi škiju puše obilaze bećaruše.

Snaša Kata misli doma, kud je ošo njezin Toma?

Đevojke su kožuve navukle

I kradom se od mame izvukle.

Idu tamo ge će naći lolu

Na čijalu il možda u kolu.

Škripi snig pod opancima i prkosi svim momcima

Momci čuju škripucanja, pjesmom zovu svoje janje.

Dođi diko na divan, poslje će mo u kućar

Na jastuke, pod perine, tam ne pada bilo inje!

Evo nam Ilija nudi još jednu zimsku idilu, ali najprije za malo stariji «naraštaj». Ma nije šokačka zima najtoplija samo zbog kuhane rakije, ali vjerojatno i zbog nje. Malo je zanimljivo, ali ipak istina, da su divani ženski privilegij. A što bi «didaci» radili na divanu? Nije im više do ženskih, ne podnose trač i ogovaranje, ne mogu raditi ručni rad (ni do toga im više nije). Onda im je ipak najbolje da imaju svoj mir u svojoj kuće, sa svojim unukom. I vjerojatno on zbog toga mira zadovoljan «zavraća dva brčića»; možda se još sjeća svojih divana iz mladosti, a možda o tome priča i unuku «jezikom koji odgovara dobi unuka». Možda ga i podučava. Šokci su, to smo već rekli, i pedagozi. A da se sve ne svede samo na priču on unučiću «puca pucavice». Pucavice, ili kako se to u gradu kaže «kokice» ili pak još modernije «popcorn» su se uglavnom pucale u zimu, na divanima. Nije tada bilo slanih štapića («uz vaš hobi štapić Bobi»), kikirikija i druge «zanimacije». I tako ova dvojica uživaju na svom divanu.

Snaše znaju za sebe. Ne zadovoljavaju se one pucavicama. One «peku krofne i masnicu ko da su poklade, il ko daj njeko umro». Masnica, kolač od dizanog tijesta koji se «filovo» mljevenim orasima, makom ili «koričicama» je bila tipični kolač na sahrani il ako treba «naranit veliku moljbu». «Moljba» je, mogli bismo reći, šokačka dobrovoljna radna akcija (u Štitaru se kaže «moba», mi smo i na slovima morali štedjeti). Osim toga masnica se pekla i uoči svatova. Dakle snaše peku kolače ko da im nije do kobasice koju čuvaju, koju u dimu suše. Ilija u snaše doista ima veliko povjerenje, jer njima «povjerava» čuvanje kobasice! A ima pravo. A tko zna bolje pazit na kobasicu od žena? Pa još ako je debela, kulinova seka?

Ako «svekrve tkaju i štrikaju» onda to znači da snaše, osim što udovoljavaju svojoj «guzice» ništa ne rade. One vjerojatno rade al samo ustima, na tom su poslu jako «vridne ko da uvik rade po učinku», i možda čak ogovaraju ove jadne «svekrve», koje im «nikad ne valjaju». Ovu smo «ljubav» snaja prema svekrvama već jednom spomenuli.

Dok su snaše na divanu, «mladi ljudi škiju puše» (prije su pušili samo ljudi) i sada kada su slobodni, «obilaze bećaruše». To su one već spomenute i analizirane osobe iz «javnoga života». Zbog toga «snaša Kata» koja je, tko zna zbog čega ostala kod kuće, misli, kud je ošo njezin Toma?» Bolje bi joj bilo da je i ona otišla na divan. Vjerojatno tamo ne bi morala razmišljati o svom Tome, jer šta će bit bit će.

Budući je puna kuća žena «đevojke» su vidjele da je prilika pobjeći gdje im je bolje. Očito je zima pa su «kožuve navukle i kradom se od mame izvukle». A znaju one «ge će naći lolu». U to vrijeme imaju samo dvije mogućnosti: «na divanu il možda u kolu». Budući smo već pobliže opisali i situaciju na divanu i u kolu nećemo ponavljati. Dakle svatko se «sladi» na svoj način: snaše «krofnama i masnicom», a «đevojke nječim još slađim, najslađim».

Očito ne traže samo đevojke. Traže i momci. Činjenica da «škripi snig pod opancima», dakle da je ciča zima, njih ne smeta. Oni se griju toplim mislima, čežnjom. A ako se zbilja «smrznu» stojeć s đevojkom dok ne «uglave» šta će, kako će i ge će, onda im jedino poslije divana može pomoć «kućar». Možda je upravo u njemu đevojka «nasterala krevet do tavana», koji jedva čeka da obavi svoju zadaću, da ovih dvoje mladih, ozeblih počmu jedno drugo «grijat», da se uvuku «pod perinu» i čitav kućar napušu toliko da sa zida nestane «bilo inje».

15. ŠTA ĆE MENI CURA GARAVA

Šta će meni cura garava

Kad se meni plava dopala.

U plave su oči anđelske

U garave oči đavolske.

Plave oči stid kažu pa kažu

A garave lažu, pa lažu.

Plave oči bolje šaraju

A garave uvik varaju.

Prepotentnoga li Šokca! Šta će njemu cura garava! Nisam do sada tvrdio, ali nisam ni uvjerenja, da su Šokci, bez obzira na sve, bili zadovoljni sa svakom djevojkom. Imaju oni itekako istančan ukus. No taj ukus proradi istom kad se već počme ozbiljno razmišljat o svatovima. Jer od starih je naučio ‘vu mudrost:»Ako se ženiš, budi radoznal i gledaj tri koljena unatrag» (Ilija Babić Andrin, «Šokačka burgijanja» str. 100). A do tad to baš i nije tako jako važno. Pogotovo nije uopće važno ako je u pitanju uobičajeni bećarluk, skupljanje iskustva (da broj štima) ili baš njaka prika nužda.

Osim toga smo već rekli, da su garavuše pred ostalima uvijek uživale svojevrsnu prednost a njihova je «boja» u Šokadiji i najzastupljenija. Ali nije to razlog. Inače bi upravo plave predstavljale nekakvu atrakciju, izazov. Jasno da govorimo o vremenu kad su cure kosu brenovale al’ nikako farbale.

Ovaj nam sada muškarac (ne znamo radi li se o momku ili oženitom čojku) jasno i glasno daje prednost plavoj, jer ona mu se «dopala». Ajd, nek’ mu bude. Da on u nekom drugom kontekstu falji plavušu i da je ne upoređuje s garavušom, možda bi mu i vjerovao, ali ovako? Ja imam dojam da se on priklonio ‘voj jer mu ja ‘na dala «nogu»! Otkad momak obraća pozornost na to dal je cura lažljiva? Ako ona njmu nije slagala i to «u velikoj stvari», ako ta njena laž nije imala za posljedicu njegov «neuspjeh», ako je dakle ost’o «suva k…ca mokri opanaka», na cidilu, onda ga to sigurno nije smetalo.

On se nikako ne može riješiti «garave». To je više no očito. Zbog čega bi upoređivao: «U plave su oči anđelske, u  garave oči đavolske»? Otkad Škac ne voli «đavolske oči»? Otkad su odjednom bolje «anđelske»? Ta uduvik su đavolske oči predstavljale izazov. Kad nisi načisto, kad si pun neizvjesnosti, onda tek raste želja i još njeka stvar. Sjećate li se tvrdnje onoga velikog kurvara.»’Na koja se otima, koja neće odma’, drž’ju. I kad tad će dat!» Što on ima od očiju «anđelski» koje ga doduše mogu milo pogledat, kad one ne znaju «varati». To je upravo suprotna situacija ovoj o kojoj govori već citirani švaler. On doslovno kaže: »Kad ja nju prvi put pitam i ona odma oće dat, onda ja neću! Ma ja voljim kad se i ma vlastita žena malo proba izmicat. Istom onda u mene udre vrag.» A ovaj ovo dugo, temeljito životno iskustvo okreće na glavu!?

Kobojaga «Plave oči stid kažu pa kažu, a  garave lažu, pa lažu.» Pa zar ti tražiš «stid»? A otkad to? Otkad si se ti tako popravio? Il možda ‘oćeš samo otračit svoje da si na miru?

Ma nije nama do toga da te odgovaramo. Mi se samo teb’ čudimo. Ta volji ti kog oš, al nemoj onda lagat:» Plave oči bolje šaraju , a garave uvik varaju.» Ma otkad to «plave oči bolje šaraju»? A jesi  ti otkrio toplu vodu.  Znamo mi točno štaj na stvari: garava te neće, a ti si ‘tio, to je u teb’ povridilo tvoj šokački ponos, nemoš privatit neuspjeh i onda nam sad oš soljit pamet. Kad si već tako proš’o, znam da ni lako, al onda priznaj, dobro ne moraš baš to kast prid cilim svitom, al eto nama u povjerenju, štaj’ i kako pa bilo i gotovo. Pjevaj ti onda plavuši ćućuriš ako ti ona vjeruje. A ‘oće! Znaš da ona i ‘nako nije nikad imala bogzna kakog momka, jedva čeka. Nek ti bude sretno. I slušaj, nemoj molim te više pripovidat vake gluposti! 

Istini za ljubav moram reći , da mi moj prijatelj Mata, znate već Blaćićev, pomalo «prigovara»: »Što ako on nije taki bio.? Što ako je zatucani Šokac mislio to štoj i pjevo?”

Ma nemam ja svitu dragi ništa protiv toga da i Šokac volji plave žene. A rašta bi im’o? Ma nek volji ‘ko kog’  ‘oće. Stari su Rimljani (sad sam se sjetio da smo mi Štitarci Bošnjačane zvali “Rimljani”; nemojte me pitati zašto. Ne znam.) dakle oni povijesni Rimljani još davno i davno rekli:”De gustibus non est disputandum!” A to na našem jeziku znači:  “O ukusima se ne divani!” Svako ima svoj, a svi su različiti. I dobro je da su različiti. Što bi bilo kad bi svi imali isti ukus? Na tom svitu ja neb’ voljio življet. Važno je da se volji. Ja govorim samo o onome što je za nas Šokce tipično. Dakle: čast izuzecima! Kod mene iznimke ne potvrđuju pravilo. A budući je sam tekst pjesme dosta skroman, ne nudi nikakvu “okolinu” u kojoj se radnja odvija, moram je ja “stvorit”. E sada ona može biti vaka može bit naka. Ja sam se odlučio za vaku. A čitatelji, ako im se ova ne sviđa, neka sebi naprave drugu, ljepšu, njihovu. Ta “živimo u slobodi djece Božje”. Ovje nikada ne možemo pogriješiti. Važno je da je duša zadovoljna.

A moram reći i ovo: ovo “zatucani” Šokac nije moja riječ. Ja  Šokce nikada ne bih nazvao “zatucanima” jer ih previše voljim. A kog se volji tog se ne vriđa!

16. TRI LIVADE

Tri livade, nigdje hlada nema.

Samo jedna ruža kalemljena.

I pod ružom zaspala djevojka.

Ja ju budim, među oči ljubim.

Ustaj rano, svanilo je davno.

Ustaj srce granulo je sunce.

E, svitu moj, ‘vaj se momak čini mi se naš’o u nepriliki. Na tri livade on nije naš’o ‘lada. A izgleda da ga traži, da mu treba. Ili on nama samo dočarava ambijent; kao kakav fotograf odabira mjesto na kojem će glavna stvar biti u najboljem svjetlu, gdje pozornost gledatelja neće odvraćati nikakvi drugi nevažni predmeti. Dakle na te tri livade je «Samo jedna ruža kalemljena« koja uz svu svoju ljepotu, miris, čar i primamljivost očito nudi malo hlada, u kojem bi «zaspala djevojka».

Ja vjerujem da je ova pjesma tek drugi dio one prave. Ovako nam ne nudi nikakavu «radnju», a ona se dogodila neposredno prije. Onaj momak na tri livade traži hlada, da bi u njemu u ovom lijepom kutku inspirirajuće prirode, na osami neometan od nikoga, konačno mogao »izljubio» svoju dragu nako kako Bog zapovida. Ona je očito zajedno s njim došla ovamo «po istom zadatku». I kada unatoč intenzivnog «traganja» nisu našli boljeg hlada, nalaze «ružu kalemljenu». Ova je ruža upravo simbol onoga što se dogodilo. A to što se dogodilo je «ljepota, miris, nježnost, opojnost od koje se gubi svijest». A budući se ipak radi o ruži, ne smijemo zaboraviti niti «trn». Tko bere ruže mora računati da će ga ubosti trn. Ovaj «trn» je kulminacija svih onih epiteta koje smo nabrojali o ruži. Njegov ubod upotpunjuje sve, iako ne boli izaziva jauke, vrisku, zapomaganje ali i kod ubodene i kod grane na kojoj je izrastao trn.

Ako su oni najprije tražili hlada i nemogavši od puste želje više čekati u slabom hladu ruže, skoro se na jarkom suncu prepustili najslađem užitku, onda nije nikakvo čudo da je nakon svih napora tijelo toliko iscrpljeno i da samo utone u duboki zadvoljni i sretni san. Možda momak nije zaspao, možda je on držao stražu da bi se njegova draga u miru mogla odmoriti, možda od tolikog silnog uzbuđenja nije mogao zaspati, možda očekuje nastavak jer nije još sve «svršio»? Možda? Nije važno. On očito ne spava. U toj velikoj sreći je zaboravio na vrijeme. Iako on pjeva:» Ja ju budim, među oči ljubim» to ne mora značiti da je on nju stvarno htio probuditi. On još zadovoljan i sretan ovom «igrom» na jarkom suncu, još uvijek pod jakim dojmom Amorove strijelice, koristi prigodu da uljepša osjećaj koji možda pomalo popušta. A ako bi ipak netko nenadano naišao  imao bi izgovor da je budi, jer eto teško su radili, umorila se pa je zaspala.

Tko zna koliko je on nju dugo budio? Tako zna po koji je ona puta «zaspala», tako zna da li je ona uopće bila u stanju ići kući pješice? Polazeći od toga da su najprije tražili hlada i na tri ga livade nisu našli, onda su na «igralište» došli u pol dana.

A kad on sada kaže «Ustaj rano, svanilo je davno», onda možemo vjerovati da su pod tom mirisnom ružom, možda još uvijek s velikim trnom u tijelu (jer ruža je kalemljena, velik je trn) prespavali čitavu noć i da ih je novo sunce probudilo. Zato on kaže:» Ustaj srce granulo je sunce».

Nemojte mi predbacivati bujnu maštu. Nemojte tvrditi kao moj prijatelj Mata Blažićev:»… i dalje od nevidljivog stvaraš vidljivo”, da bi onda ipak priznao:” I nisam baš znao tu pjesmu. Ta analiza me i primorala da svaku strofu i po dva puta pročitam, da još jednom čujem tu pjesmu, i da na kraju čitanja mudro zaključim – ma tako je.”

Ilija Babić Andrin

17. MALI ŠOLJA

Nasradali ja i baća

Na obadva viče ćaća.

Svakog dana on nas muči

Bjež od zemlje samo uči.

Ašta vridi šta on priča

Kad sam isti ko moj čiča

Moje oko stalno skreće

na dukate i oplećke

I niže mi čak odluta

oko lipi ženski skuta.

I mama se jako brine

Govori mi uči sine,mani zemlju uči škole

Pa ćeš sinko življet bolje.

Šta me vridi s knjigom plašit

Kad ja voljim kočijašit,

U srcu mi oranica

Kapa špencle i Šokica.

Baš mi tako življet volja

Oću ostat pravi Šolja.

Stara naša poslovica kaže:»Neće kruška pod jabuku!» To je prvi dojam. Drugi je dojam da je autor ove pjesme, moj prijatelj Ilija, bio taj koji je zajedno s «baćom nasrado» da je dado i na njega «viko» i «svakoga dana ga mučio» istom priđakom »Bjež od zemlje, samo uči». Koliko je to «vridilo» kaže autor sam. Ništa! On doduše krivnju prebacuje na «svog čiču» jer je «isti ko» on. A moguće je da on te svoje sklonosti, možda genetski uvjetovane, nije samo naslijedio od «čiče» nego i od dade, jer «čiča» i «dada» su iste  krvi. Dakle nije on kriv što mu «oko stalno skreće na dukate i oplećke, i niže mi čak odluta oko lipi ženski skuta»!Eto, dado. To je tvoj sin! A jesil ti bio bolji? Od malena se uči. Ma ja sam uvjeren da je ovaj dado znao za sklonosti svoga sina, da je koji puta vidio njegov odlutali pogled, da bi na njega bio ponosan. Šokac i ženske i to u najrazličitijim kontekstima  ne mogu jedno bez drugoga. Ma kad dado vidi da ima «vražeg sina» on se ponosi. A još ako je i on sam bio takav, ili možda još uvijek jeste onda je i smiren, jer ima «doličnog nasljednika». To što on njega «uči» da «bježi od zemlje» posljedica je stanja u kojem se ratarstvo nalazi, posljedica lošega statusa Šokaca ratara. Ma budi ti sine taki, sam ti gleđi i dukate i oplećke, gleđi i niže, al nemoj vako teško radit ko ja, jer nećeš imati puno vremena i snage za tu tvoju «ljubav». Lakše radi, imaj bolji status paš imat i više prilika. No ja ipak mislim da je ova logika kriva. Nemam ja ništa protiv Šokaca intelektualaca, ali mislim da je njihova izobrazba iskvarila njihovu nepatvorenu sklonost prema šokačkoj erotici. Čim ti skineš spencle i izuješ fusekle i opanke, onda to više nije to. Ti više ne mirišiš po «zemlje», izgubiš svoju spontanost, bećarsko srce. Čim ti i te stvari podvrgavaš razmišljanju (a gospoda tvrde da se i seks događa u glave) onda od toga nema puno birićeta, jer o tome nemaš šta razmišljat. Kad te «spopade» ti si oma spreman i hajd. Nema čekanja! U tom su pogledu Šokci jako spontani. Ma kako bogovito razmišljanje. Možda o posljedicama? Ako do nji dođe onda će mo vidit kako će mo ih riješit. Najbolje da se sekiram unaprijed, da si pokvarim raspoloženje. Pa nisam lud!

A i mama, ko svaka mama, «se jako brine», volji da joj sinu bude lakše, da bude gospodin, pa da se i ona može zvat «gospocka majka». Ona samo ističe bolji život. Nema tu nikakvih drugih osjećaja, to je čista matematika: manje radiš – bolje živiš!

Ovdje se očito radi o sukobu generacija, koji baš i nije razumljiv. Roditelji žele da im sin ide u školu, da mu bude lakše. Roditelji su ovdje «napredniji» od sina, od kojega bi se smjelo očekivati da se on suproptstavi dadinoj želji da ostane «na zemlje», da nastavi njegovu, đedovsku tradiciju, i jednostavno kaže: ja neću bit seljak, nisam ja lud rndat ko vi i zaradit gurava leđa. Ali ne! Obrnuta situacija. A kako bi taj sin i mogao reagirati drugačije? On sam kaže:»U srcu mi oranica, kapa, špencle i Šokica». A tko je jednom okusio tu «oranicu», tko je jednom metnio na glavu šokačku kapu, navuko ćurakle (to je babaogredsko»špencle») i obuo opanke, taj ih neće tako lako skinuti. Ma može on njih skinuti i zamijeniti nekakom novom «garderobom» al mu «oranicu» nitko ne može isčupati iz srca. Šokačka kob? Unatoč sve prorečene teške budućnosti on se opredjeljuje na tu svoju crnu zemlju na kojoj se rodio, koja ga je stoljećima dobro hranila, čiju je put poprimio, po kojoj miriši, s kojom se ponosi, za koju se bori i život daje. Ima u tome i inata, jer on ne kaže da će kao seljak bolje živjeti. Ne! On kaže:»Baš mi tako življet volja»! Ja sam u mojem «Mati» o tom šokačkom inatu napisao ovo:» Ta nije se (Mata) već dugo provezo selom nako kako samo on to zna, nije već dugo nikom inatio. Ma jebem ti ja Šokca koji ne zna pravit inat. Ta di bi bila Slavonija bez inata? Dok je Šokac nosio bile čorape drugi su odali bosi, dok je on bio obistan, krisko prid tamburašima, drugi su samo sanjali o kruvu, dok je on rasipo imanja, davo novce za ljubavi kojekaki Tena, drugi još ni ni bilo! Sad on iz inata ne nosi bile čorape. „Nek i sad nose drugi“ promrmlja Mata kroz sitne zube, „nek se kočopere. Al osim mene! Neće oni prćkat po mojoj zemlji! Samo ja to smijem, jer meni ona neće zamjerit, ona je moja!» Eto, taki smo vam mi. A neka smo. Pa šta nam fali? «Moj Mata» dalje  kaže:» A nije naše srce tako tvrdo. Ma mi smo ti čojče mekani ko perje, mi smo čeljad vilenja. Samo nas se mora razumit i s nama pošteno postupat. Mi se volimo klinčit, jer imamo rašta!” I zbog toga je jasno opredjeljenje “malog Šolje”: ”Oću ostat pravi Šolja»! On ne kaže da će postat, nego «ostat» ono što je od rođenja, ono što mu je bio prađed, đed, otac, što će možda bit i njegov sin. On sam kaže «da volji kočijašit» Autor ove pjesme kaže u svojoj crtici «Sa stana» i ovo:»Sanjao sam kad ću narasti da i ja kočijašim i kobile «ćeram» kud ja hoću i kud je ravnije. Sanjao sam kad ću i ja smatat cigaru i držati uzde među koljenima, a onda zaklopiti tozu, netegnuti kajase da kobile dignu glave i krenu kasom.»Nije on samo baštinio zemlju. On je s njom baštinio mentalitet, sve ono što ga činim «Šoljom»; i dobro i lošo, baštinio je i tu  sklonost, to njegovo nestašno oko koje «stalno skreće na dukate i oplećke» u kojima vidi sjaj i ljepotu, svjetlu dugu tradiciju šokačku. A baštinio je i srce šokačko. Ako njemu još kao dječaku oko «odluta i niže do lipi ženski skuta» onda se već vidi da je na pomolu novi pravi bećar. Samo tako, momče!

Ilija Babić Andrin

18. NEVOLJICA PLAVA

Što sam svitu nagraiso

Zbog ve lude glave

I zbog one iz sokaka

Nevoljice plave.

Krv u glavu stalno leti

Rumene obrazi

A trnci i štreponica

Po tilu mi plazi.

Baš sam posve pošandrco

Na nju stalno mislim,

Ne mičem se iz sokaka

Prid nje kućom visim.

Ni jelo mi baš ne ide

Tilo ništ ne prima,

na izmjence njega trese

Vrućina i zima.

Nevoljice pomozi mi

Prislonji se na me

Ti si moje sve na svitu

Dade mi i mame.

Puno sam puta pročitao ovu pjesmu, razmišljao o njoj, analizirao. No svaka je analiza, bez obzira s kojim predznakom, davala isti rezultat: ovdje se mora raditi o muškarcu nešto «starije» dobi. Zašto? Da je on mlad onda nebi «svitu» iznosio svoj problem. Rješavao bi ga na već uobičajeni način. Eventualno bi se požalio svom drugu, potražio savjet neke «iskusne snaše» njegovog povjerenja koja bi onda posredovala između njega i «nevoljice plave». Ovaj «zaljubljenik» je uočio problem i kao takvog ga jasno definira. On točno zna zbog čega mu «krv u glavu stalno leti, rumene obrazi, a trnci i štreponica po tilu plazi». On se zaljubio, zavela ga «nevoljica plava». Ali on očito u toj zaljubljenosti ne uživa. Predbacuje svojoj «ludoj glavi» što je zbog nje «nagraiso», dakle nastradao. Mladić bi uživao u ovoj situaciji iako bi patio, no to je «slatka patnja». Ovaj pak nezna što će. On «na nju stalno misli, ne miče se iz njenog sokaka, prid nje kućom visi». Ova mu je plava djevojka upravo «okrenila pamet», on je «razapet» između želje, kojoj sve manje može odoljeti, i posljedica. Jer kada

se nebi bojao posljedica onda to sve skupa nebi niti bilo problem. Šutio bi, držeći se bećarskog kodeksa, i radio svoj posao. Ali on očito nije bećar. Možda se prvi puta u svom životu našao u ovakovoj situaciji. A ako je stariji, a to je više nego očito, onda je vjerojatno i oženjen, možda čak ima i unučad,možda doživljava svoje «drugo proljeće» pa razmišlja, upravo se boji posljedica. Sam uspostavlja dijagnozu:»Baš sam posve pošandrco»; zbog toga pati duševno ali i tjelesno:»Ni jelo mi baš ne ide, tilo ništ ne prima, ne izmjence njega trese vrućina i zima». On očito nije samo dobar dijagnostičar nego i terapeut. On zna lijeka ovoj «bolsti»:»Nevoljice pomozi mi, prislonji se na me». On ne bi ni poslije ovakove terapije vjerujem danima mogao jesti, «tresla» bi ga i dalje «vrućina i zima» ali tu sada novu «fazu bolesti» nebi doživljavao problematičnom jer bi u njoj uživao. Unatoč njegovog stanovitog straha od posljedica on ipak želi ići do kraja. On joj naveliko izjavljuje ljubav: »Ti si moje sve na svitu» i tu svoju izjavu dokazuje prisegom :»Dade mi i mame» kako bi bila vjerodostojnija. Ovaj zaljubljenik kod čitatelja izaziva sažaljenje. Budući «nevoljica plava» šuti, ne reagira, ova patnja se čini bezizlaznom, latentnom. Dokle će on patiti, kako će rješiti svoj problem, kakav će biti ishod njegove teške bolesti? Hoće li zajedno sa svojom željom ipak izgorjeti u «vatri» koju tako priželjkuje, koja će biti možda njegov «labuđi pijev». Nepoznata plavuša, koju nam autor uopće ne pokazuje, navlači na se tihu mržnju čitatelja. Simpatije su na strani ovoga jadnika koji toliko pati. Kao da on od nje traži neznam što? Kao da ona to nema ili ne može dati, kao da je jednom dala, jer inače nebi bila «nevoljica» . Vjerojatno je ona velika «nevolja» ali on joj tepa, na sve načine pokušava da se ona «prislonji» na njega. Vrlo je lako moguće da je ova plavuša nekim svojim migom, nekom gestom u njemu pobudila nadu. Bez obzira što je ona očito djevojka a on očito stariji, oženjeni muškarac. I sad kad je on «reskiro», kad se zaljubio «do dna» kad više ne može, kad se njegov život jednostavno stao i stajati će dok ne dođe do «svršetka», ona se ponaša indolentno, možda uživa u njegovoj patnji. Zato bi čitateljeva želja, da ovaj nesretnik smogne toliko snage i da je negdje «uvati i smota» bila više nego doživljaj pravde, prava satisfakcija, recimo kao kraj moje pjesme «Baš za dušu»: Skoči Stipa, već mu dosta, zatvori od štaglja vrata,izvadi iz džepa ruku,pripade se, pade Kata.Sve se dobro završilo,crvena im lica, pušu,otresaju s glave sino, to je bilo baš za dušu.”

Malo je neobično da autor za ovakovu radnju bira plavušu (doduše on počima u pjesmi «Što će meni cura garava, kad se meni plava dopala»!?), jer one kao da ne «pašu» u šokački «kolorit» kojim dominiraju garave. Makar šta. Ne želim širiti nikakve insinuacije, ne želim tvrditi da je ovo nekakva «autobiografska» pjesma. Čak vjerujem da on želi uspostaviti nekakovu ravnotežu, ispraviti staru nepravdu nanešenu plavim djevojkama na račun garavih. No nisam siguran da će mu plavuše, iako ne vjerujem da su sve «nevoljice» na tom smjelom poduhvatu dolično zahvaliti. Daj Bože!

Ilija Babić Andrin

19. SEKO REZO

Avoj seko Rezo, zelenoga oka,

ajde makar malo škicni na ´vog lipog momka,

kupit ću ti ja

četir srceta

kod našeg licitera.

Kupit ću ti još,

Ako mene oš

Jedan lipi sjajni broš.

Kupit ću ti,

Nek se žene jede,

Na vašaru u Babinoj Grede.

Ti si Rezo zlato u mojim očima

Od lupanja mojeg srca,

Puknit će rubina.

Ako oćeš me

Kupit ću ti sve

Šatre i majstore.

Sve ću kupit za te

Na vašaru šatre

Ako budeš moja

Bit ćeš ko gospoja.

Kupit ću ti nek se babe jede

Cili vašar u Babinoj Grede.

E, seko Rezo, neš se ti čini mi se tako lako riješit ovoga tvog udvarača. On se izgleda zaljubio do ušiju, jer inače ne bi Šokac ovako baco svoje srce prid đevojku. On ovdje izgleda slabić, a to nipošto nije bećarske odlika. Nije nikakva rijetkost da se momak prvi zaljubi u neku curu. Nema u tome nište neobičnoga, nema u tome nikakvog reda i rasporeda. Međutim teško će Šokac bilo koji djevojci, pa da je voli nezmam kako, to prvi priznati. Oni su kad je riječ o iskazivanju svoje ljubavi, o verbaliziranju, škrti. Ma reći će on da ju voli, al to onda «I ja tebe!» Ima u ovome dosta taktike. Pokušajmo malo zaviriti u tu taktiku, razjasniti logiku na kojoj se ta taktika temelji. Kako bi Šokac, a još k tome ako ga «bije» glas bećara, zaljubljen u djevojku već pri prvom susretu to otvoreno priznao? On njoj mora pokazati da je doduše simpatizira, eventualno da mu je draga, da bi rado s njom «išao i dalje», obećat će joj čak i brak ako se to uklapa u «uži plan», ali neće joj nikada prvi reći da je voli. Zašto? U pitanju je njegov ponos. On može gorjeti od ljubavne želje za nekom djevojkom, ali neće joj dosađivati. Ako mu se «steška» onda će naći «utjehu i lijek» na drugoj strani, ali ona mora biti ta koja će pred njim «gorit». Šokac razmišlja da bi ga njegovo priznanje ljubavi dovelo u podređeni položaj. A Šokac mora uvijek biti superiorniji. «Moj» Mata kaže:»Mi samo svoji gazde! Al eto. Njeki put će mo pustit da nam zapovida tambura, njekad rakija. Al nikad žena!” Tko može biti iznad njega? Samo Bog! On uvijek mora biti «gospodar situacije». On je čak u stanju glumiti stanovitu nezainteresiranost prema toj djevojci samo da bi još više zadobio njenu naklonost.Dobro se sjećam kako me je savjetovao jedan moj prijatelj, u jednom velikom selu poznati bećar:»Ako ona oma pristane ti nemoj. Već nu, koja neće, koja se neda, e tu drž! Daće ona kad tad, al sam moraš bit uporan.» Pa čak i u «trenutku istine» neće si dati oduška i «pokloniti joj crvenu ružu». Čudno? Ma nije, brate. Čudno bi bilo da nije tako. Čudna je ovdje stanovita narcisoidnost ovoga udvarača. Ja unatoč svega vjerujem da ovaj «lipi momak» jedno glumi, drugo želi. Ovako ponašanje nije nimalo tipično. Jer što znači kupiti djevojci «na vašaru u Babinoj Grede licitersko srce»? Momci su djevojkama, obično na kirbajskom vašaru, kupovali licitersko srce koje je ona ponosno nosila obješena o vratu, kao znak da je «bezecirana». Sve su to budno pratile iskusne oči snaša i baba i komentirale:«Eno Ilja kupio Reze srce. Biće svatova»! Ovaj naš «lipi momak» «mali škic» Rezin želi nagraditi s «četiri srceta, sjajnim brošem»!? Skoro sam uvjeren da ovaj momak sve ovo iscenira kako bi prkosio nekoj drugoj djevojci. Vjerujem da je ta druga djevojka ona prava, kojoj bi on doista kupio sve jer je voli, a ona nije odlučna. A on joj želi pokazati kako ima i drugih, kako on ne ovisi o njoj. Iako se on na ovaj način upušta u opasnu igru, svjesno ide u veliki riziko: ako Reza prihvati njegovu ponudu, objesi njegovo srce o vrat onda je donekle njena ali i njegova budućnost zapečanjena. Oni se smiju «šetati ipod ruke». Srce se kupavalo samo onim djevojkama koje će jednom «prerasti» u ženu dotičnog momka. Nije to doduše uvijek bilo jamstvo ovakovog raspleta situacije, ali skoro uvijek. Međutim inat je jači. On će toj svojoj neodlučnoj divi pokazat da ne ovisi o njoj i to zbog toga da ona shvati ozbiljnost situacije. On «na vašaru,prid čitavim svitom» demonstrira naklonost drugoj! On očito ne misli na posljedice ovoga inata, ne misli o selu koje će «šnjim ispirat usta», o sramoti koju je time nanijeo «ciloj kući». Ali on se ponaša dosljedno mentalitetu.

I kad je to u pitanju, onda mu nije nimalo teško Rezi prosipat ljubav ko mliko:»Ti si Rezo zlato u mojim očima, od lupanja mojeg srca puknit će rubina».Kad sada Reza naučena na sasma druge «proljeve» ljubavi čuje ovakve riječi, a žensko je žensko, vrlo se lako može očekivati da «nasjedne» i dozvoli da joj ovaj glumac kupi i «šatre i majstore». Al ona mora biti njegova. Eto to je protuusluga. Njegova je investicija doista velika. Ali ako je inat u pitanju onda ništa skupo nije. «Bit ćeš ko gospoja» znači da joj nudi brak. «Ti si Rezo zlato u mojim očima, od lupanja mojeg srca puknit će rubina». Ona mora steći dojam da će ovom momku, u slučaju da ona ne pristane, puknit ne smo «rubina» nego da će mu «puknit srce», da će umrijeti. ‘vaj prosipaš ljubavi očito ne zna babobgredsku poslovicu:» Ne trči za ‘nom zbog koje te u prsju štreca, no za ‘nom na kojoj zvecka» (misli se na dukate – pr.a. – Ilija Babić Andrin «Šokačka burgijanja» str. 100).

On jasno kaže:»Kupit ću ti nek se babe jede cili vašar u Babinoj Grede»,i upravo u tim babama i njihovom «jadu» je ključ svega. On želi napraviti inat pa nek bude šta bude. Nek se «babe jede»! Nije njemu važna čak niti «rendita» ove skupe investicije, nije mu stalo da «zapečati» ovaj svojevrsni «ugovor s Rezom». Njemu je važno da cili vašar, dakle cilo selo vidi njega s Rezom. On je s ovim zadovoljan, jer to i jeste njegov cilj danas. A što će biti sutra? On će danima biti glavna tema seoskih priča, njegova će se mama ljutiti, žalostiti, sve će strine i tetke, sve komšenice dolaziti na konzultacije, a on će vjerojatno «napustiti teren» i otići na sigurno mjesto gdje će s nekom «profesionalkom» naći ono što možda još od Reze nije dobio, ali bome niti uporno tražio.

CD „ŠOKAČKA DUŠA“

U PROLJEĆE KAD ŠEVA ZAPJEVA

U proljeće kad ševa zapjeva,

Seljim na stan ja i moja želja.

Ajmo, mila, do našega stana

Tam ne smeta ni dado ni mama.

Al je lipo na našemu stanu

Po strnjaku kad čuvamo marvu.

E, svitu moj, va me je pjesma na jednu stranu toliko rastužila da vam nemogu kast. Vaj mi je tako mili, al jako žalosni glas „počimalje“ stalno u glavi. Ta kako i nebi, kad mu je već dodijalo, kad samo šta ne zareve. A vidićemo i rašta.

U voj se pjesmi radi o u mladom paru, morda istom oženitom, koji sam sa svojom „željom“ mora spavat u istoj sobi ge mu spava dada i mama i morda još koji brat. Da, tako je to bilo kod Šokaca. Njiove su kuće, uglavnom od druma, imale veliku sobu, u kojoj su svi spavali. A rašta to vom našem revljivom mladom čojku nevalja? A kako bi mu i valjalo, kad ni slobodan radit no štaj jedva dočeko. „Spavat“ sa svojom željom i pobrinit se da mu dada bude đed. Prije su se svatovi tračili u jesen, kad ima rakije i mesa. I sad vaj jadničak mora pridurat cilu zimu u selu, u kući i pazit kad će va druga čeljad pospat, da on more počet radit. I eto rad čeg mu je glas vako plačljiv. A ko u njegovoj koži nebi revo? I rad tog je čvrsto odlučio da, čim ševa zapjeva, dakle čim grane proljeće, seljit na stan. Tamo će istom bit sam sa svojom dragom, tamo će moć radit šta oće i kad oće.

Vaj je baja pošten. On sam kaže rad čeg će seljit na stan. „Tam ne smeta ni dado ni mama“. Ta štaće zgrizat. Mi smo Šokci oduvik taki bili. Morda nas je ta naša otvoritost i koštala, al nam diplomacija nikad ni bila draga. „Šta na um – to na drum“, naučio sam od mali nogu. Šta misliš to kaži, pa ako se njeko treba ljutit ne se ljuti, važnoj da se ja ne ljutim.

Priko puta naše kuće bila je jedna velika, stara šokačka kuća, u kojoj je živijo čika Mata i dva njegova sina. Ilja se oženijo prije jer je bijo stariji, a onda se oženi i Josa. Poligali oni u svoje krevete, u svaki po jedan par, a Josa čeka dok bar dada zaspe. Ni njemu rad Ilje, njeg se ne stidi, al dada nesme ništa čut. I kad je on mislijo da su svi zaspali, počme on dirat svoju Mariju. „Ta nemoj, Josa, čuće dada“ – Marija će njemu. A on, da vidi dal dada zbilja spava, pita:“Dada, a šta ćemo sutra radit?“ Nato će mu čika Mata:“De, Josa, obavi ti najprije svoj poso, a ujtro će mo viđet šta ćemo radit.“ Ta zna i čika Mata o čem se radi. I on je tu škulu prošo. Moro proć.

Nesmem, svitu moj, tvrdit, daj morda i rad tog u šokačkim kućama bilo malo đece. Ta kako će i bit, kad nisu imali vremena da i’ poprave?

I zato je bit na stanu bilo spasenje. Od proljeća do kasne jeseni su se mogli nauživat slobode do mile volje, jer tam zbiljam ne smeta ni dado ni mama.

Zato va naša počimalja more pjevat:

“ Al je lipo na našemu stanu

Po strnjaku kad čuvamo marvu.“

A kako nebi bilo lipo? Ta ni lipo rad čuvanja marve, šta je bijo glavni poso, no rad ‘ni sporedni, al daleko važniji poslova, za koje se uvik imalo volje.

A šta se tiče mjesta geće ga obavljat, zbiljam su mogli birat: oš na strnjaku, dok još slama bocka u guzicu, oš pod gamarom na slami, oš na livadi na travi, oš u šumi na mekanoj maovini. Ta su mjesta bila na izboru danju. A uvečer, ako im je još bilo da toga, onda imaje koljebu.

Naj, koji nikad ni spavo u koljebi na stanu, zbilja nezna štaj uživanje. Stanovi su uvik bili blizu šume, iz koje je noću dopiro glas sove il rik jelena. Stan je obavijala tišina, koju je ponjekad prikinilo roktanje svinja, i pokrivalo vedro, zvizdama osuto nebo.

Joj, evo uvatijo sam se, da polako padam „ u sevdah ko šljiva u travu“ pa moram prikinit, da nebi prikinilo mene.

Rabljena literatura:

Ilija Babić Andrin «Šokačka burgijanja»

Tkalac «Babogredska kompanija»

Luka Ilić Oriovčanin „Narodni slavonski običaji“