Da bi ministar nadležan za lovstvo ustanovio državno lovište (lovište koje država daje u zakup), lovište se mora sastojati od najmanje 1.000 hektara neprekinutog zemljišta u vlasništvu države.
Zajednička lovišta ustanovljuju se na svim područjima na kojima nema 1.000 hektara države zemlje u komadu.
Tako barem piše u Zakonu o lovstvu.
U Štitaru nema površine od 1.000 hektara državnog zemljišta u komadu jer šuma Rastovica (Velika šuma) i obližnje državno poljoprivredno zemljište zajedno imaju površinu od 745 hektara, a šuma Rastović (Mala šuma) ima površinu od 85 hektara.
Sve ostalo zemljište je u vlasništvu mještana Štitara. Iz toga je jasno da nema uvjeta za ustanovljenje državnog lovišta, a ono je ipak ustanovljeno.
Sjeverna polovica područja Općine Štitar obuhvaćena je državnim lovištem „Banov dol“
čiji je sadašnji zakupnik trgovačko društvo u vlasništvu Bosiljka Stanića, a prije njega zakupnik je bio Antun Džinić.
Banov dol je državna šuma veće površine koja se nalazi na području Općine Cerna pa je nejasno kako je još prije 25 godina državno lovište Banov dol prošireno prema jugu na Štitar, a pogotovo je nejasno kako takvo ustrojstvo traje do danas.
Uopće nije teško utvrditi da ne postoji uvjet iz Zakona o lovstvu za ustanovljavanje državnog lovišta na sjevernoj polovici područja Općine Štitar jer nema 1.000 hektara državne zemlje u komadu, nego samo postoje uvjeti za ustanovljenje zajedničkog lovišta.
Državne šume su dvije enklave potpuno okružene poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu mještana Štitara, a ne obrnuto. Zemljište u vlasništvu mještana Štitara nije enklava ili poluenklava okružena državnom šumom i nikako se ne može uključiti u državno lovište.
Stotinu godina zajedničko lovište obuhvaćalo je cijelu površinu Općine Štitar, čak se i lovačka kuća Lovačkog društva „Sokol“ nalazi u sjevernoj polovici područja Općine.
Apsurdno, ali i ovo zajedničkog lovišta što je preostalo nosi naziv „Rastović“ iako se šuma Rastović (Mala šuma) više ne nalazi u zajedničkom lovištu „Rastović“ koje je preostalo pod upravom Lovačkog društva.
Zapravo, potpuno je nejasno zašto uopće postoje „državna lovišta“ i zakup državnih lovišta. Stanje podsjeća na film o Srednjem vijeku u kojem jača država osvoji manju državu pa cijelu pokorenu državnu vladar-osvajač podjeli svojem plemstvu- dvorjanima, prijateljima, rodbini, švalerkama i njihovim muževima…
Ali nije ovo film o Srednjem vijeku, niti je država pokorena (osim mentalno).
Ima li išta logičnije od toga da uopće ne postoje „kraljevska lovišta“, „Antina, Titina i svakoga tko je zavladao lovišta“, „državna lovišta“ i slične izmišljotine?
Republika… U republici bi po ovom pitanju stvari trebale biti jasne. Površinom cijele katastarske općine bi po pitanju lovstva u cijeloj Republici Hrvatskoj trebala upravljati lokalna lovačka društva, a svi koji nisu članovi lokalnih lovačkih društava bi trebali dolaziti kao gosti, a ne kako gospodari.
Međutim sada nije tako, još se vuku ostatci feudalizama i još postoje „državna lovišta“, ali kad već postoje onda je minimalan zahtjev da se Zakon poštuje pa da „državna lovišta“ budu uspostavljana samo tamo gdje je to zakonski moguće, a ne i preko toga kao u Štitaru.
Zbog toga će jedna od točaka sljedeće sjednice Općinskog vijeća biti upućivanje zahtjeva Ministarstvu poljoprivrede, Upravi za lovstvo da izmjeni granice državnog lovišta Banov dol i vrati ih na rijeku Beravu koja je i sjeverna prirodna granica Općine Štitar, a da se sjeverna polovica područja Općine Štitar opet proglasi zajedničkim lovištem.
Drugi segment problema su štete od velikog broja divljih svinja zbog kojih je poljoprivredna proizvodnja u sjevernoj polovici Općine Štitar ograničena, narušena, a za dio kultura i onemogućena. I to traje godinama.
Stanje je toliko loše da mještani Štitara ulažu ogroman trud u obranu usjeva od divljači, ali obrana usjeva zapravo i nije moguća. Zbog toga kulture kao što je kukuruz ljudi sve manje siju u sjevernoj polovici Općine, a to je područje gdje je zemlja bolje kvalitete.
U Štitaru, gdje god se pogleda, postoje zaposjedanja površina koje su oduvijek bile zajedničke.
To su pravi problemi koji tište sve, o kojima se stalno priča među sobom, a koji se ne rješavaju.
Medijski se ne istupa o tim problemima. Štitar je cijeli zaposjednut zato što sam sebe ne brani, zato što se dodvorava; I što se više ne brani i što se više dodvorava, to je sve više i više Štitara zaposjednuto i zatvoreno za Štitarce, koncesionirano, privatizirano i uzurpirano.
Pogledom na kartu Štitara vidi se da u Štitaru imamo puno toga. Pa ipak…
Od Berave pa do Save prevedeni smo žedni preko vode.
Stjepan Gašparović
