Jeste li znali? – Križari u županjskoj Posavini

Križari je naziv za gerilske hrvatske grupe koje su preostale u Hrvatskoj nakon razbijanja vojnih postrojbi NDH, a koje su još neko vrijeme izolirano djelovale od 1945. do 1950. godine. Na području Hercegovine, neke križarske grupe su nosile naziv Škripari.

Nakon sloma NDH u cijeloj Hrvatskoj bilo je na tisuće pripadnika ustaškog pokreta i OS NDH koji su se sklanjali pred pobjednicima. Za mjesec dana komunističke su vlasti vojnim i političkim mjerama sveli njihov broj na 2.500-3.000 ljudi. Mnogobrojne male skupine, bez vodstva i bez točno određenog područja djelovanja, uglavnom su se zadržavale oko svojih domova, što je jedno od glavnih obilježja gerilskih skupina. No, nakon potpune raspršenosti, već u ljeto 1945. križari su počeli sređivati svoje redove, međusobno se povezivati i organizirati uporišta. Osnovne metode djelovanja križara bile su ubijanje predstavnika nove države, dužnosnika Narodne fronte, zapravo članova KP, časnika Jugoslavenske armije, razoružavanje vojnika, policajaca, pljačkanje pristaša komunističke vlasti, ali i drugih, provaljivanje u zadruge i uništavanje državne imovine i ometanje prometa.

Križari u Hrvatskoj bili su mahom vojnici, dočasnici i časnici poraženih Hrvatskih oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske, većinom ustaše, a mnogo manje domobrani ili Hrvati pripadnici legionarskih jedinica njemačke vojske, ali i članovi ustaškog pokreta izvan vojnih postrojbi, koji nisu željeli napustiti domovinu. Nakon kraja Drugog svjetskog rata i poraza u posljednjoj velikog bitki, onoj kod Odžaka, organizirali su gerilske skupine. Kao znak su na svojim kapama koristili bijele platnene križiće, umjesto nekadašnjeg ustaškog i domobranskog znakovlja.

Među navedenim skupinama, koje su djelovale ili su imale utjecaja na županjsko područje, istaknut ću njih nekoliko.

Skupina Nikole Šikića Meme, ustaše iz Štikade pokraj Gračaca, nastala je u ožujku 1946. Imala je oko 13 križara, koji su djelovali na području Osijeka, Vinkovaca, Vukovara, Slavonskog Broda i Županje. Nažalost, postojeći dokumenti ne govore ništa detaljnije o kretanjima i o mogućim akcijama.

Skupina Marka Čalušića, ustaše iz Bosne, “prema nepotpunim podacima” imala je oko 30 križara. U svibnju 1946. iz Bosne se prebacila u istočni dio slavonskobrodskog područja, a djelovali su i na rubnim djelovima uz županjsko područje.

Skupina Pere Hećimovića Marice, iz Sibinja pokraj Slavonskog Broda, nastala je početkom 1946. kad se skupina bosanskih križara povezala s našičkim i slavonskopožeškim križarima. Imala je od 10 do 15 pripadnika. Djelovala na području Đakova, Našica, Slavonske Požege i Slavonskog Broda. Kretali su se uz zapadne rubne dijelove Đakovštine, najviše u selima Granice, Ostrošinci i Zdenkovac. Prema navodima Udbe iz 1948., skupina je osim velikog broja provala u zadruge počinila i više od 30 ubojstava. Najvjerojatnije je riječ o tome da su akcije većeg broja drugih skupina pripisane upravo skupini Pere Hećimovića Marice. No, neke od napada ova je skupina izvršila i na đakovačkom području. Moguće je upravo ova skupina izvela napad na policijsku postaju u Levanjskoj Varoši 1. siječnja 1946., kad je poginuo policajac Milan Krajnović. Gotovo je sigurno, barem prema tvrdnjama u policijskim izvješćima, da je potkraj prosinca 1946. u selu Milinac, zapadno od Đakova, ubila Stevu Mrđenovića Zavičara, zapovjednika tamošnje policijske postaje. Ubijen je u kući u kojoj se odmarao, a njegova su pratioca razoružali i svukli. Usput spominjem, da je u elaboratu SDS-a Slavonska Požega, napisanog početkom 60-ih godina, pogrešno navedeno da je Mrđenović bio zapovjednik policijske postaje Nove Ljeskovice, sela između Našica i Slavonske Požege, a ne policijske stanice u selu Milinac, kao što proizlazi iz policijskog izvješća iz 1946. Nisu poznati detalji o tome kako je završila skupina, osim da je razbijena nakon što je upala u zasjedu u selu Ruševu i to potkraj zime 1947. Njezin vođa Pero Hećimović Marica ubijen je nešto kasnije, također iz zasjede.

Skupina Marka Obajdina, ustaškog poručnika iz Slunja, osnovana je koncem 1945. u Andrijaševcima pokraj Vinkovaca. Imala je oko 35 križara. Djelovali su na području Vinkovaca, Vukovara i Županje, ali i u blizini istočnog dijela Đakovštine, napose u selu Stari Mikanovci. Izveli su “krupnije i sitnije pljačke”, a, najvjerojatnije, su ubili i nekoliko komunističkih aktivista. Skupina je početkom svibnja 1946. razbijena u sukobu s jedinicom Korpusa narodne obrane Jugoslavije, poznatog po kratici KNOJ, između Privlake i Gradišta, a 12 križara na čelu s Obajdinom prebacilo se na područje Slavonskog Broda, a zatim Slunja.

Skupina Adama Dekanovića Ace, demobiliziranog borca i suradnika Udbe iz Cerne pokraj Županje, nastala je u srpnju 1949. Imala je 3 ili 4 aktivna križara, ali u akcijama je sudjelovalo i do 30 njihovih suradnika. Djelovala je na području Vinkovaca i Županje.

Najznačajnija skupina koja je djelovala na đakovačkom području bila je skupina Filipa Tomića Slavonca, učitelja, ustaškog tabornika i natporučnika, rodom iz Piškorevaca pokraj Đakova Tomić se povlačio sa jedinicama OS NDH prema Sloveniji gdje je zarobljen i upućen u neki od logora, vjerojatno, u Hrvatskoj. Na putu prema logoru uspio je pobjeći, međutim, ponovo je uhvaćen. Osuđen je na 4 godine prisilnog rada i sproveden u logor Krndija. No, u srpnju 1945. uspijeva mu pobjeći iz logora sa skupinom zatvorenika, među kojima su bili Šimun Gašpar, Stjepan Markovac i Tomo Vragolović.

Jedan zanimljiv tekst napisala je i spisateljica Marija Dubravac iz Štitara:

“U Gradištu kod Županje, na »Medniku«, u predjelu što ga seljaci prozvaše »Suvo Korito«, Tuna Jelić u ono doba vrlo uman čovjek također i pjesnik, imao je stan gdje je preko ljeta boravio. Zadnjih godina živjeli su tamo stanari. Jedan od njih, Niko Marić, doseli na spomenuti stan iz Tramošnice (Bosna). Gradište bijaše udaljeno sedam kilometara od Suvog Korita.

1947., grupa križara hrabrih bivših ustaša, njih dvanaest, završetkom rata ne predadoše se partizanima. Skrivajući se po šumama zadavali su neprijatelju strah i brigu. Jednoga dana dođoše u gradišku gostionicu kupiti cigara i rakije. U gostionici je sjedio čovjek zvani »čiča«. Taj »čiča«, bivši ustaša, da spasi glavu prebježe k partizanima. Stekao je mnoge privilegije zbog kojih i dobi spomenuti nadimak.  Prepoznavši ustaške uniforme čiča se potajno uputi za dvanaestoricom križara. Vidje da se kriju na stanu Tune Jelića u Suvom Koritu gdje je trenutačno prebivao stanar Niko Marić. Čiča-kukavica obavijesti vojničku kasarnu u Vinkovcima. Stigoše dva kamiona vojske da zarobe ili pobiju grupu križara. Nasta borba na život i smrt. Stan bijaše zidan i otporan. Vojska je kroz prozore ubacivala bombe, križari im vraćali nazad. Pucalo se je tu dosta dugo. Križari se nisu predavali. Pobiše mnogo vojske. Nažalost poginula su i njihova šestorica. Drugih šest proguta šuma. Vojska uhvati jednoga ranjenog križara, koji pod velikim mukama prizna da ih je Niko Marić i prije sakrivao kod sebe. Komunisti tada ubiše i Niku.

Dvojica odbjeglih križara, Anto Pejaković i Anto Kristić, bivši ustaški tabornik u Tramošnici, uhvaćeni su i suđeni na dvadeset pet godina zatvora. Toga dana nakon sramotne »čičine« izdaje radi koje se proli krv hrabrih šestorice junaka iz Odžaka i Tramošnice, seljani Gradišta Ilija Ćatić i Gabra Rastin odvozili su s Jelića stana mrtvace.

Vlast naredi da križari budu sahranjeni u dio ciganskoga groblja. Taj događaj zbio se zimi. Početkom proljeća stiže iz Odžaka kamion jugoslavenske armije. Otkopavši grob, spomenute ljude staviše u škrinje i odvezoše. Gdje su završili ti hrabri borci kakvi se ne rađaju svaki dan, nismo nikada saznali. Svijet će spominjati povijest, a s njome dobro i zlo ponavljajući istu poslovicu:

»Neka sunce grije svakog, svakog, al’ ne  izdajicu«

Ubrzo, neki Bosanac sa svojom mnogočlanom obitelji doseli iz Bosne na Jelićev stan gdje bijaše žestoka borba njegovih zemljaka sa jugoarmijom. Nisu ostali dugo na tome mjestu. Bijahu uznemirivani raznim znakovima o kojima su ljudi pričali na veliko. Oko stana čuo se nerazuman ljudski govor, pucnji i topot konja; najviše su viđavane »svjećice«. Kćerka toga Bosanca, djevojka, zavrišta jedne noći tvrdeći da svjećica ide pravo k njoj. Od straha  pade u nesvjest. Cijela obitelj je prisustvovala tome događaju nakon čega odseliše dalje. Redahu se tu drugi stanari. Oni također doživješe iste stvari.

Svijet je uvjeren da to bijahu duše pokojnih križara hrabrih bosanskih junaka, koji se ne predadoše neprijatelju nego na stanu Tune Jelića u Suvom Koritu, za ispaćenu domovinu proliše svoju krv. Slava im i pokoj vječni.”

Priredio Zoran Lucić