Zašto sve na mene…

Svi mi koji živimo u ovom dijelu Lijepe naše znamo da je županjski kraj jedinstven i specifičan po mnogočemu, ali šta se sve može čovjeku dogoditi u ovim našem gradu, nije za povjerovati. Tog jutra obijao sam pragove, mislim, svih javnih ustanova i zgrada koje postoje u Županji, ganjajući jedan jeb..i potpis koji mi je trebao da kompletiram dokumentaciju. Naravno, svi znamo kako to nije ništa novo i to se neće promjeniti u idućih 100 godina, i naravno da sam i ja, kako bih dobio što prije potrebne papire, nazivao i cimao sve veze i vezice, prisjećao se školskih dana sa brkatom ženskom s one strane šaltera, kumio, molio, psovao i prijetio… i na kraju naravno završio po svim nenapisanim županjskim propisima i pravilima u kafiću na kavi. Već po drevnom županjskom općeprihvaćenom i prakticiranom običaju, svoju frustraciju akumuliranu zbog neuspješno obavljenog posla, istresao sam po državi, lokalnim tajkunčićima, političarima i vlasti, okružen prijateljima i ugodno zavaljen u fotelji na terasi poznatog županjskog kafića.

I tako kava po kava, poluglasno da me čuje samo krug prijatelja za stolom, opsujem sočno mojim ugnjetavačima i odlučim za danas odustati od potjere za potpisom i već popriličo gladan i prepunog mjehura pozdravim se sa društvom i krenuh kao kući. Čim sam izkoračio iz sigurne fotelje i krenuo na stazu, umalo mi planove za potomstvo ne upropasti neki klinac na dječjem bicikliću, koji mi se svom brzinom zapucao u noge i svojom zaštitnom kacigom svom snagom pogodio precizno kao snajperista u, za nas muške, vrlo nezgodno mjest0! Bljesnuše zvjezdice pred mojim iskolačenim očima, ruke automatski krenuše prema bolnom mjestu dok su širom razvaljena usta pokušala oblikovati neki zvuk, a mekana koljena silovito me privlačila majčici zemlji.

– Auupiiččččifgrmrlj – tako odprilike je zvučao moj uzvik iznenađenja i bola, ali nisam se dao. Zadnjim atomom snage kao Betmen u završnoj borbi, spriječio sam ruke da se spuste na ugroženo mjesto i klecavim korakom se uspravih ih tipičnog za tu vrstu boli, polučučnja. Mjehur je opasno prijetio da popusti. I dok sam bijesno pogledom skenirao terasu kafića u potrazi za roditeljima tog derišta, priđe mi ona i odmahnuvši glavom kosu s lica, široko se nacerivši reče:

– Osta paja bez jaja. – Jednim trzajem ruke izvukla je derle skupa sa biciklom između mojih sad već malo čvršćih nogu, stalno se cereći i nešto mrmljajući kako joj je nećak jako živahan itd. itd.

Iako sam nabacio onaj moj ležeran i kul osmijeh, po sto puta sam malom u sebi psovao tetku, koja me je u znak izvinjenja pozvala na kavu koju sam kulturno uz stotinu izgovora odbio. Samo sam ja znao da je pravi razlog bio onaj njen golemi ćelavi tip koji me od početka sumnjičavo gledao.

Bilo kako bilo, lagano šepajući krenem prema nedaleko parkiranom autu, i naravno, kao u nekom filmu, već iz daleka zamijetih kaznu za parkiranje što su mi prilijepili naši revni i vrijedni županjski kontrolori parkiranja. I opet psujem i Čoli i Stanobirou i Gradu, al ko mi je kriv što sam se prije 10 minuta ku.čio u društvu i iz protesta nisam htio SMS.om uplatiti parkiralište. Lopovi. Svi.

Ljutito strgam kaznu i izvadim ključeve. I dok sam trtljajući oko sjebane brave vrata, uzaludno pokušavao okrenuti ključ, svojom guzicom sam očešao veliki crveni kombi Ford Transit, tijesno parkiran do mog auta.

Čim se kombi neznatno zatresao započe kaos!

Kroz poluotvoren prozor sa vozačeve strane neopisivo visokim i agresivnim tonom zaurla neka ogromna džukela!

Odskočio sam ko ofuren od iznenađenja i laktom opizdio u retrovizor vlastitog auta, koji se rasprsnio u sto komada. I dok mi je srce tražilo najsigurniji kutak u petama, osjetih da mi mišić na mjehuru na trenutak od prestravljenosti popusti i neugodna toplina se počinje širiti prednjim dijelom mojih novih Levisica od 700 kuna kupljenih nedavno u Vinkovcima. Bol iz lakta probila se do mozga i iz usta se opet ote neki neartikulirani zvuk straha, boli i bijesa, nešto kao AAAJEBOTEEEEEERRGHH.

Džukela nije prestajala lajati. Taj visokotonski i nevjerovatno iritirajući lavež čuo se vjerovatno do Cicija ili čak do Rock cafe-a, a svake sekunde meni je bilo sve neugodnije i gorje. Jebena vrata se i dalje nisu dala otključati ili je uzrok bio sve jače drhtanje mojih ruku.

Krajičkom oka sam primjetio da se već nekoliko znatiželjnih glava sa terase kafića Bilbao okreću prema meni, i to još više pojača moju želju da zbrišem, nestanem iz ove jebene situacije, ili bar da grom spuca ovu džukelu koja je siktala na mene iskeženih žutih zubi.

Iznenada tišina. Plašljivo zvjerlnem prema prozoru crvenog kombija i BUM!

Dva vragolasta crna oka malog psića, sa zanimanjem su me pratila. Glavicu je vješto okretao čas lijevo, čas desno, a repom je mahao tako sretno kao da vidi dragog gazdu. Moj bijes u sekundi splasne i ruka automatski krene da ga pomiluje. Odjednom i ključ u vratima se okrene bez problema, a ja sa olakšanjem potražih spas u zadahu unutrašnjosti svog auta.

Naravno, prije nego sam krenio uslikao sam tog psića, i pomislio kako je ovo idealan autoalarm. Oteklina na laktu, tupa bol u preponama, ova fotka i mokra fleka na novim Levisicama od 700 kuna su jedini svjedoci tog nemilog doživljaja.

by Zoran Lucić