Vrtio i okreto se tih godina dinar bezbroj puta prije nego što bi se potrošio. Svega treba, a dinara niotkud. Razmišljao tako čiča Josa i nikako da smisli način kako da zaradi koji dinar.
Probo ovo, probo ono al’ ništa ne ide, a dinara svaki dan sve manje. Godina bila bolja od prošle pa kad je podmirio „obaveze” ostalo mu kukuruza više no inače. Neće barem bit gladni. Al’ kome u selu da prodaš kukuruze kad ga svi imaju. Ne previše al’ dovoljno za sebe, a ni cina mu nije bog zna kaka.
Čuo on od nekoga da se u Bosni kukuruze može prodati pa još i dobro zaradit. Idem probat, nemam što izgubiti pomisli on u sebi. Upregne konja u „gvozdena” kola i natovari šest metera kukuruza. Natakne na noge klompe s pet centimetera debelim drvenim đonom i krene.
Probo se on vozit na kolima. Cesta nasuta kamenom pa se kola teško kreću. Škripanje drvenih točkova i cvilenje švaraga, lojtri ili vrag bi ga znao čega podsjeti ga kad je ono bio za vrime rata u siječnju ’43-te tri dana u rovu bez jela i pića (snig im je ti dana bio i jelo i piće). Pa ne znaš jel’ su više cvokotali zubi od hladnoće ili trbu cvilio od gladi. Počeo konj dahtati i zastajkivati. On shvati da mu je teret prevelik i da tako neće daleko stić. Razmišljo da se vrati kući ili da na stanu kod prvog stanara istovari meter kukuruza. Što ako stanar proda kukuruze pa nema ni kukuruza ni novac. Sve mu njake gluposti padaju na pamet.
Odjednom mu u glavi nešto sini ko grom iz vedra neba. Ako konj može nositi sebe i vuć natovarita kola pa mogu i ja nositi sam sebe i ići pored njega. Siđe s kola, pomiluje nježno konja, ko ženu što milovo je kad mu je cura bila. Stane pored njega te mu tihim i nježnim glasom prozbori „Ajde Putko”. I krenuše njih dvoje zajedno. Tiho je on razgovarao sa svojim Putkom al’ čulo se samo kloparanje dal’ drvenih točkova ili njegovih drvenih klompi koje je nosio na nogama.
I tako su zajedno, kilometar po kilometar, išli jedan pored drugog. Već su davno iza njih ostala duga slavonska polja i most na rijeci Savi kod Brčkoga, a ispred njih se nadzirala Tuzla. Hajde još malo Putko moj pa ćemo se onda obojica zajedno odmoriti. Prvi gutljaji vode koje su zajedno zagnjurenih glava popili na tuzlanskoj česmi i razdragano rzanje njegovog Putka, kad ga je potapšao po vratu mokrome od znoja, u njemu je izazvalo neopisivi osjećaj ponosa i sreće. Nije osjećao bol rane koju mu je na tabanu noge napravio kamen prošavši kroz istrošenu drvenu klompu.
Prodo je kukuruze duplo skuplje nego što je očekivo. Kupio on svom Putku zobi, ječma i mlade djeteline, a ovaj se čudio dok je sve to jeo. Neka. Zaslužio je. Kad su se vraćali nazad, išo je on opet jedan dio puta pored svog Putka. Pričao mu je, a Putko je veselo njištao. Kad su se drvene klompe potpuno raspale, a oštri kameni počeli zabadati u bose tabane sjeo je u kola. Čulo se samo lagano tuckanje drvenih točkova po kamenu. Ni kola više nisu cvilila i škripala. Iza njih su se lagano dizali oblačići prašine dok su se u laganom kasu vozili cestom. A onda su nestali negdje u daljini, na dugoj cesti, koja ih je kroz široko, dugo i nepregledno slavonsko polje vodila do kuće.
ANTUN JELIĆ