Štitar se u pisanim povijesnim dokumentima prvi puta spominje u jednoj latinskoj ispravi iz godine 1506. kao „Csitar“ i „ Szasz-Csitar“ kao selišta u posjedu feudalnog kastela Kostroman („castellum Kozthormanzenthdyenes“) koji se nalazio nedaleko Babine Grede a pripadao je knezovima Gorjanskim. U ispravi se spominju još tri selišta sa područja Štitara čije postojanje potvrđuju i sačuvani topnimi: „Hrastovcz“ = Rastevci- Rastovica, “Zablatya“ = Zablaće i „Repovcz“ = Repovac. U ispravi se spominju još tri selišta sa područja Štitara čije postojanje potvrđuju i sačuvani topnimi: „Hrastovcz“ = Rastevci- Rastovica, “Zablatya“ = Zablaće i „Repovcz“ = Repovac.
Uz kastel Kostroman postojala je crkva sv. Dionizija (sazidana, čini se na starijem temelju) kojoj su u okviru crkvene organizacije onoga doba pripadala selišta posjeda, danas bi rekli kako je to bila „župna crkva“. U nekome od navedenih selišta na području Štitara možda je postojala kakva skromna filijalna kapela.
Nakon poraza Ugarske vojske na Mohačkom polju 1526 godine Slavonija pada pod Tursku vlast. Brojno stanovništvo se povuklo pred Turcima, brojna sela i selišta su opustjela, među njima i Štitar. Turski porezni defteri iz 1565. godine spominju; „Kariye-i Iştitar“= selo Štitar sa svega 9 kuća i stotinjak stanovnika. Crkva u to doba nije postojala.
Veliki protuturski rat Eugena Savojskog i niz teških poraza Turske vojske prisiljavaju Osmanlije na sklapanje mira u Srijemskim Karlovcima 1699 g. kojim je Slavonija oslobođena i vraćena u okrilje kršćanstva.
Od 1702 g. ustrojava se Vojna krajina a paralelno se gradi i crkvena organizacija. U tadašnjem Lukačevom Šancu ( Slavonski Šamac) je od 1710. godine bilo sjedište župe kojoj su pripadala naselja Kruševica (Michalowatz), Šabac (Kissabac), Babina Greda (Baba gerenda) i jedno od selišta naselja Štitar.
Zapis kanonske vizitacije župe Lukačev Šanac iz 1730.g donosi jednu zanimljivost koja se odnosi na granicu između Zagrebačke biskupije i Srijemske ( Đakovačke ) biskupije. Ta granica išla je područjem Štitara pa je jedno selište pripadalo Zagrebačkoj a drugo Srijemskoj biskupiji. U sredini selišta koje pripada Zagrebačkoj biskupiji postoji drvena bogomolja i oko 46 katoličkih kuća, postojala je i kapela ali ju je vjetar srušio. Crkve su u to doba doista skromno građene najčešće od drva ili čak pletera omazanog blatom.
O točnom položaju tih štitarskih selišta i crkava nema podataka. Jedno selište vjerojatno je Staro selo na vrhu Buruma a drugo možda selište u rudini Zablaće ili na današnjem mjestu ( Savska i M.Gupca- Doljanski i Gorjanski kraj).
Prema zapisniku kanonske vizitacije iz 1745. godine Štitar je, zajedno sa Županjom, bio filijala župe Bošnjaci. Selo je brojalo 50 bračnih parova. Crkva je u vrlo lošem stanju, dotrajala je a nije bila ni dovršena, unutra nije bilo nikakvog namještaja, nema čak ni kalež, zato u zapisniku stoji; „Bilo bi odlično kad bi se bogomolja u Štitaru sasvim dokinula, budući da i inače nije gotova…“.
Zapisnik kanonske vizitacije župe Bošnjaci, filijale Štitar iz 1755. g. konstatira puno bolje stanje crkve i crkvenog inventara. Crkva je građena od drva i posvećena je sv. Mateju apostolu. Od namještaja postoji drveni oltar ukrašen sa slikom sv. Mateja i jedan prenosivi oltar te ostali inventar potreban za služenje svete mise između ostalog i novi misal i hrvatski (ilirski) evanđelistar. Crkva je dolično čista a misa se služi svake treće nedjelje. Štitar u to doba broji 534 duša i ima 103 bračna para. Te godine je sjedište župe iz Bošnjaka preneseno u Županju jer je zbog čestih poplava Štitarcima i Županjcima bilo gotovo nemoguće pristupiti sjedištu župe u Bošnjacima.
Mega Camera 1300
Vizitacija župe Županja iz 1769. godine opisuje stanje u filijali Štitar: „Crkva je posvećena sv. Matiji. Mjesto Štitar običava plaviti voda te je selo iz jednog položaja preneseno u drugi do jednog sata a crkva je ostala samotna. Ako bi se ova crkva htjela iz mjesta prenijeti, budući da je načinjena od drveta, sva bi se raspala te ne bi više mogla služiti, osim za ogrjevna drva“. Selo je preseljeno na današnje mjesto nakon što je tih godina izgrađen prvi savski nasip koji su rabotom gradili sami graničari. Prelaskom na novo mjesto Štitarci žive znatno ugodnije nego u Starom selu gdje su izloženi stalnim poplavama živjeli u vrlo teškim uvjetima. Izgradnja nasipa omogućila je i znatan gospodarskog napredak jer vode više nisu uzrokovale velike štete na poljoprivrednim površinama.
Kanonska vizitacija filijale Štitar iz 1782. godine donosi podatke o brojnom stanju pa navodi kako Štitar ima 66 kuća, 153 bračna para te 870 duša. Vizitacija iz 1812. godine donosi detaljan opis tadašnje crkve: „Ta zgrada je sva od drveta, nalazi se u lošem stanju i poduprta je, dugačka 7 hvati i 4 stope a široka 3 hvata i 4 stope, pod je od zemlje,svod od obojenih dasaka a pokrivena je šindrom. Crkva ima toranj s kupolom, isto u lošen stanju, u kome se nalazi manje zvono teško 60 libri, a veće je zvono u zvoniku u dvorištu crkvene zgrade načinjenom od drveta s krovom od šindre, teško 250 libri.( 1hvat=6 stopa=1,9 m – libra=0,56 kg ). Sličnog je stanja i unutrašnjost crkve i sakristije:“Taj je oltar od mekog obojenog drveta, ali ruiniran kao i crkva“. Crkva se nalazila na sredini mjesta između Doljanskog i Gorjanskog kraja, uz nasip, spram današnjeg cestovnog raskrižja.
I na groblju postoji drvena kapela u čast Kristova preobraženja. Vizitator dalje navodi: „…vidjevši loše i ruševno stanje potaknuo sam njezine vjernike, uz prijetnju skorog njezinog zatvaranja ukoliko ne počnu što prije sa izgradnjom nove crkve za koju već od prije imaju priređenu šindru i drva za pečenje opeke“. Potrebna je bila izgradnja nove crkve, no za to nije bilo dovoljno novca: „Novac ove crkve doduše je slab i nedovoljan za izgradnju nove crkve, no ovdje postoji mnogo vjernika koji mogu doprinjeti u naravi kao i u plodovima a osobito u stoci, kojima su obiljno opskrbljeni svim vrstama….“. Za izgradnju nove crkve pukovnija je usred sela izdvojila zemljište ali uza sva poticanja nije bilo pretjerane volje župljana za izgradnjom. „Jedino što su ove zime pripremili drva za pečenje opeke, dok za ostali posao ili rad nisu skloni niti imaju volju da ga započnu“. Štitar u to doba ima 81 kuću i 1150 stanovnika.
Ipak, pored svih teškoća, 6 godina poslije, 1818. godine, dovršena je izgradnja nove crkve, tada skromnog unutarnjeg uređenja – samo je ožbukana i okrečena a oltar sa slikom sv. Mateja prenesen je iz stare crkve.
Štitar 1848. godine postaje samostalna župa. Iste godine započinje izgradnja župnog stana i gospodarskih zgrada a uređuje se i oprema crkva, nabavlja se liturgijsko ruho i inventar, harmonij, na zvonik se postavlja sat i još jedno zvono.
Godine 1891. za štitarskog župnika postavljen je Antun Hinorany koji je do 1917. na službi u Štitaru. Za njegovog službovanja unutrašnjost crkve dobiva sadašnji izgled. Sav trud i uloženo se isplatilo; stvorena je jedinstvena ljepota, ugođaj mira posvećenoga mjesta koji obuzme svakoga tko kroči u nju.
Kako vidimo iz ovoga kratkog povijesnog pregleda uvijek je bilo teškoća ali isto tako vidimo kako su teškoće marom i slogom nadvladane, kad se teži boljem i kad smo svi predani zajedničkom cilju sve je ostvarivo. U tijeku su radovi na obnovi unutrašnjosti. Obnoviti je, naša je obveza pred starima koji su je gradili, naša je obveza i sačuvati je i predati budućim generacijama, stoga obnovimo našu ljepoticu, našu staru crkvu.
Mato Dominković
Literatura:
1. Bruce W. McGowan; Sirem sancagi mufassal.tahrir defteri, Türk tarih kurumbu basimevi, Ankara, 1983.
2. Stjepan Sršen; Kanonske vizitacije, knjiga IV., Srijem 1735-1768.,Državni arhiv u Osijeku-Biskupija Đakovačko-Srijemska, Osijek, 2006.
3. Stjepan Sršen; Kanonske vizitacije, knjiga VII., Županjski i Vrbanjski dekanat 1782-1833.,Državni arhiv u Osijeku-Biskupija Đakovačko-Srijemska, Osijek, 2009.
4. Stjepan Sršen; Kanonske vizitacije, knjiga IX., Brodsko područje 1730-1833.,Državni arhiv u Osijeku-Biskupija Đakovačko-Srijemska, Osijek, 2010.
5. Vjekoslav Kalić; Vjesnik arheološkog muzeja u Zagrebu, Topografske sitnice, 1.Kostroman=Casrta romana, Zagreb,1907.
Još o tome…
Prvi župnik bio je Stjepan Spanić koji je u rujnu iste godine umro i bio sahranjen na Štitarskom groblju. Njega je naslijedio Šišman Emanović (bio župnik do 1849.), koji je u Štitaru ostao godinu dana, ali je već prve godine svoga boravka započeo gradnju župnog stana i gospodarskih zgrada. Poslije župnika Emanovića dolazi Vojtjeh Knežević (bio župnik do 1877.) rodom iz Babine Grede, koji je bio revnosan župnik i učinio mnogo na materijalnom poboljšanju crkve. Dovršio je posao svoga prethodika oko gradnje župnog stana i opremio crkvu potrebnim inventarom. Pribavio je sedam kazula, tri plašta, „Božji grob“, ciborij, srebrni pozlaćeni kalež, harmonijum i jedno crkveno zvono te postavio sat na crkveni zvonik.
