Korizma ili četrdesetnica (lat. quadragesima) dio je liturgijske godine u kojem se kršćani pokornički pripremaju za blagdan Uskrsa.
Korizma započinje čistom sridom ili pepelnicom kada su davno naše prabake okuvavale suđe u pepelu, kako bi isprali mast i od toga dana je počeo post četrdeset dana do Uskrsa. Kuvala su se nemasna jela koja bi pouljili suncokretovim ili bundevinim uljem. Bake i starije snaše sridom, petkom i subotom jele su komad kruva polit sa vodom posoljen ili zašećerit. Kuvali su se žganci s mlikom, krompir, tisto, kiseli kupus, gra’; pekle su se turkinje i pucare i kolači bez jaja, jer je trebalo štedit jaja za Uskrs.
Nije bilo svatova, igre i veselja, svirači su se odmarali. Nediljom su cure i snaše odlazile u crkvu pokrivene u tamnije štofane marame, nisu se nosili dukati ni šamije, a cure nisu plele i kitile pletenicu. Starije snaše su bile obučene u crno ruvo i pokrite u crne marame. Posli podne nediljom išlo se na križni put te bi se za lipog vremena cure i momci zabavljali igrama: ,,šetale se frajle”, ,,žabe-labe”, ,,mjenje stupova”… i sve tako do Gluve nedilje – nedilje pred Cvjetnicu.
Na nedilju Cvjetnicu sve su žene i cure išle u crkvu pokrivene samo u crne marame noseći cice mace na posvetu.
Ako je dan velike nedilje (dani od Cvjetnice do Uskrsa) bio neki od svetaca (ko Josipovo) bila je misa na kojoj su se pjevale korizmene pjesme, a svečana misa bi se održala u neki dan poslije Uskrsa kada bi se najavilo da je ta misa u čast tog sveca.
Do velikog četvrtka, dopodne Šokci su radili po zemlji, sijalo se, sadile su se bašće, šokice su prisađivale cviće jer se virovalo da će rodit i cvast veliko – krupno, ako se uredi Velike nedilje.
Od Velikog ponediljka, Šokci su počeli šarati šibe za đecu, kako bi priredili dosta šiba za šibanje koje je bilo tri dana: na Veliku sridu, četvrtak i petak kada bi mame vodile svoju đecu u crkvu.
Šokice su uskrsne kolače pekle već na Veliki četvrtak jer se njekad davno na Veliki petak nije ni vatra ložila. Na veliki petak prije izlaza sunca Šokci su svoje kape kitili grančicom koprive koju su nosili cili dan kako ih ne bi bolila glava i đeca su došla na svoje, nisu smili dobiti batina na Veliki petak jer će mama imati čireve po rukama. Jako se postilo, u crkvu su snaše išle u crnom ruvu, pokrite u crne marame, a cure su bile u crnom ruvu pokrite u ,,krpe” (bile marame od beza sa šlingom).
Na Veliku subotu peko se kruv, kuvala se šunka i kobasice, šokice su šarale jaja i to voskom u tintoblaju ili crvenome luku; nisu one pravile ,,dročke” ko Švabice koje su jaja samo ofarbale u farbi. podmazivale su se sobe i kijeri (kućari), prala se skalina, krečili se coklovi, pomeo se put i avlija; a đeca su brala travu i pravila gnjizda ge će im zec doniti darove (šarana jaja, bombone jajašca, licitarske bebike i konjiće, a možda i šipku šećera (oblizala). Uvečer se išlo u crkvu na Uskrsnuće: cure i snaše već u svjetlijem ruvu i svečanije opremite čime su najavljivale da je Korizma prošla. Još samo da prespavaju i odnesu posvećenje na misu, a kad se vrate doma moći će se, fala bogu, čestito i najesti.
ŠTO SE JELO U KORIZMI
Na pokladni utorak, u 23,00 sati, ili jedanajst navečer kako se govorilo u Šokadiji, u svakom šokačkom selu začulo bi se veliko zvono s crkvenog tornja. To je bio znak da za jedan sat započinje korizma i da se krene doma iz kola. Svi bi požurili svojim kućama, posebice oni koji su ogladnili od ludog pokladnog utorka i cjelodnevnog pjevanja, igranja i ludovanja, jer to je bila zadnja prilika da se pojede štogod mrsno, ako je ostalo, jer sutradan je Čista srida, najstroži korizmeni post.
U svojoj knjizi ”običajnik župe Sikirevci” župnik Josip Marković-Čolin, iznosi slijedeće:
”Do pred II svjetski rat postilo se strogo, samo što su kod nas pod riječju ”post” smatrali samo nemrs, pa su se tih posnih jela dobro najeli sva tri puta na dan.”
Jedino se u prvom korizmenom tjednu, za vrijeme proljetnog kvatrenog posta, zadržao običaj strogog posta, pa se nije ni ”bililo”, što znači da se nije jelo niti mlijeko i mliječni proizvodi, a niti jaja.
Slično piše i župnik Josip Lovretić u svom djelu ”Otok – narodni život i običaji” objavljenom još 1897.godine:
”U post jedu samo posna jela bez škramice masti. Sad imade samaca koji zafrigaju ili zaprgaju mašću. Ljudi će kadgod primrstit, ali žene neće nikad, osobito starije. Imade i danas svita, osobito starijeg, koji poste čitavu korizmu, pa će ni nedilje ni sveca primrsit.”
Mnoge su knjige zabilježile bogastvo šokačkoga stola za Božić, Uskrs, kirvaje, zaruke, svatove, krstitke i mnoge druge običaje. Ali za korizmeno vrijeme baš i nema puno podataka.
Šime Varnica, poljodjelac iz Gradišta, u svom djelu ”Iz Gradišta – narodni život i običaji” objavljenom 1900. godine, piše šta se jelo: ”Kod nas se najviše jelo žitno brašno. Jede se doduše i kukuruzno (prošno) i ječmeno, tj. od žitnog se brašna misi kru, a kod nas se kru jede. Jede se i prova od kukuruznog brašna i kru ječmenak od ječmenog brašna, ali to bude samo onda kad se izmakne (pofali) žita. Drugog brašna kod nas ne jede nitko.”
Od brašna su se pravile masnice, torte, kiflice, pita u kiselo, pita slatka, gibanica, muškaconi kolači, kolači sa salikadom, kolači listarići – ali samo korizmenom nediljom, a ostalim danima posna provara, simenjača, makovača, lokše, varenice, pogaču, valjušci i rezance s raznim dodacima poput sira, maka, simena i dr.
Kuvali su se variva s kruhom (gagula, korice, kiselice i privare), variva od brašna (žganci, kukuruzna kaša, tarana, rezanci na više načina, valjušci obični i u rasolu, veliki valjušci), variva na mliku (griz, bundeve i repice u mliku) te variva na vodi (gra zafrigani i posni, papula od gra, kupus kiseli, rasol čorba, repice obične, repice u mundiru i repice u simenu i lutina čorba). Kuvala se i riba.
”Ribu kuvamo ‘vako: Razlagodimo ju, operemo, u lonac pomećemo i pristavimo. Kad riba bude kuvana, onda uljemo u lonac sirćeta i malo se prokuva. A ima tko ne kiseli nego jede slatku čorbu.”
Luka Lukić iz Varoša u svom djelu ”Varoš – narodni život i običaji” obogaćuje šokačku siniju s još nekim jelima iz Varoša. Peče se; u kvas pita, sirna pita, pekmezara, mutača ili pita s mlikom, prgnjača te razne vrste kolača. Najbrojniji su paprenjaci, salaši, kolači od pekmeza, kolači s mandulama, pereci, pletenice, kolači s crnim vinom, brašnom i šećerom te kolači s maslom, jajci i šećerom.
”Na goloj se žege peku: kukuruzi, krompir, jajca i gljive. Krompir se i jajca u žegu zapreću, kukuruz se na ražan natakne i peče, a gljive se na golu žegu metnu i peku.”
U posudama se peku ribe, pite, kolači i jajca, a u vodi se kuvaje jajca, gra, grašak, krompir, zeleni i kiseli kupus,…rezanci i valjušci. U mliku se kuva pirinač (riža), griz, rezanci, tganci, kruv i kaša. Na maslu i kajmaku se peku jajca.
Kuva se kupus kiseli i slatki s jubučicama, krompir se kuva ili čitav ili izrezan, sa mundirom ili brež njeg. Gra se kuva ko cušpajz s maunama ili brež nji.” Luka iznosi i jednu osobitost iz svoga kraja: ”U ‘vom kraju, kad se kuva gra ili kupus, ne miša se ništa drugo, a ne ko što njeki svit smiša i gra i kupus.” Ovako se pravilo tj. način priprave održalo u brodskoj Posavini kos šokaca starosjedilaca do današnjih dana.
Kuva se i dublek (bundeva), zafligana čorba, krompirova čorba, jabučna čorba, kiselica ili kisela čorba, riblja čorba koja se ne fliga nego se dobro zakiseli sirćetom, te lukovar od kruva i mlika.
”Zabilita se jela pravu kad se posti. Mjesto da se razne čorbe i cušpajzi mašću zafligaje, prečinju se mlikom i brašnom. U mliko se meti po dvi, tri žlice brašna, dobro se izmete i u jelo salje.”
Kako je i uobičajeno da konac djelo krasi, završiti ćemo djelom Josipa Lovretića ”Otok-narodni život i običaji” objavljenom još 1897.godine, u djelu gdje pisac govori o jelima i nabraja slijedeća: ”Kiflice u kiselo, mućene, u slatko na prste – mafeži ili amići, s modlicom, na suvo s jajima bez masti i škvarnjače za nedilju.
Navode se ; sosina cicvara, cicvare u mliku, na kravjem maslu, od kukuruznog brašna, od sirutke i na kajmaku. Svoje mjesto nalaze i prove i to prova obična, prova ladnjača, prova balzamača i provara simenjača. Nalazimo i uvijače kao što su posna i masna makovača, simenjača i makovača s medom. Slijede njegova najmilija jela, obzirom na prostor koji im je posvetio i njihovu brojnost, pite; s grizom posna i masna, s grizom i medom, s pirinčem i medom, sa sirom, sa sirom i medom te masna pita ili maslenica.
Na kraju nalazimo i obilje čorbi od kojih izdvajamo; prženu čorbu, slatku čorbu, kiselu i slatku čorbu od bundevskog simena, cvarog, čorbu od bila gra, kiselu graovu čorbu, zaprženu graovu čorbu, čorbu od ripe (krompira) zaprženu slatku i kiselu, od sose s jajcem, s kajmakom i sa sirutkom te čorbu od sose slatku i kiselu. Tu su i prikuvnica, čorba od slatke sirutke, rasolna čorba, šljiovik i gljiova čorba te zapržena gljiova čorba slatka i kisela.
