Čini li se i vama kao da smo robovi vremena? Čini li se i vama ponekad previše gledamo u budućnost i zurimo u prošlost, a zaboravljamo živjeti u sadašnjosti? Zaboravljamo biti kao djeca. U trenutku. Jer, ipak, ruku na srce, često se sjetimo tog đačkog doba kao najmilijeg, i uostalom, sasvim opravdano. Najveće brige koje su nas tada mučile bile su školska zadaća, Barbarine pletenice, sanjarenje o novim patikama koje nam baš žarko trebaju, misli o nekoj novoj igrački, negodovanje zbog Karlovog zadirkivanja.
Igrali smo se dan i noć, vozali bicikle po naselju, a nepravde bi rješavali brzo i pravedno. Recimo, ako je netko nekome ukrao novu olovku, stvar bi bila brzo izvedena pred pravdu, krivac osuđen zbog nepoštenja i morao bi, htio on to ili ne, ispružiti ruku, pomiriti se i obećati da više neće praviti gluposti. Stvar gotova i šibaj dalje! A ne kao sada, odrasli ljudi bez problema mogu ukrasti radnicima pošteno zarađene plaće, dati im otkaz i nikome ništa. Čak i kad ugledamo nekog od njih izvedenog pred sud, za takve i slične lopovluke, brzo se i to raspline u farsi šuškavih novčanica i fotoreporterskih bljeskalica. Nekako mi se dječji sud čini poštenijim i svakako, bržim.
Ako si učinio nešto loše, nitko se više neće s tobom igrati i nemaš drugog izbora nego se popraviti. Jednako tako, kao što se divim dječjem osjećaju za ono što je ispravno, još više se divim njihovom otvorenom srcu. Djeca su mi oduvijek bila izvor čuđenja i divljenja. Pa čak i sada, kad smo im priče za laku noć zamijenili sa igricama na mobitelu, čini mi se da znaju više od nas odraslih. Djeca su put u čistoću i neiskvarenost, a promatrajući osmogodišnjeg nećaka i njegove vršnjake vidjela sam sa kakvom lakoćom djeca postaju prijatelji s nekim, nije važno da li je netko crn, čupav ili pjegav, ukoliko gledate iste crtane filmove ili imate istog super junaka na pidjami postajete instant najbolji prijatelji, a ako slučajno imate istu životinjsku vrstu za kućnog ljubimca, tada postajete nerazdvojni.
Ne znam, ponekad mislim da nisu pjesnici ti koji su vječito čuđenje u svijetu, već djeca. Ne znam, možda me je uhvatila kriza srednjih godina, pa trabunjam o djeci, iako još nemam vlastite, ali znam koliko sam prošlog petka uživala u koncertu dječjeg folklora u Kristalu, pa čak i onda, kada su ih greške u koracima vodile u tko zna kakvo šokačko kolo. Ima nešto u tim malim, ozarenim, rumenim obrazima što probudi ono u nama što drijema od kad smo mi sami bili klinci. Na trenutak, probudi se nešto što je davno zaspalo, još dok smo mi trčali po livadama, penjali se po drveću, igrali se vije, preskakivali kanale, razbijali koljena i brstili zerdelije.
I svaki put kad se vratim poznatim stazama vlastitog djetinjstva, svaki put kad dođem do vrtića, kad prošetam cestama naselja Šećerana, čini mi se kao da se ona desetogodišnja plavokosa vjetropirka u meni osmjehuje. Iako, čak i žmirečki znam gdje se u Strossmayerovoj nalazi kvrga na putu, gdje je najveća lokva kad pada kiša, u kojem dvorištu laje bijesan mali pas na prolaznike i gdje miriše jorgovan, uvijek mi je novi doživljaj vratiti se u Bronx i vidjeti neke nove klince kako sjede na rampi. Ali pomalo sam i zabrinuta za današnju djecu, sve manje ih viđam kako se loptaju i naganjavaju bicikle kroz redove, doduše, ima ih, onih manjih, onih što još idu u niže razrede osnovne škole, ali ovi stariji kao da su nestali, kao da su se sakrili u svoje flat screen monitore. Kao da su pobjegli u svoje statuse na fejsu i lajkove na profilnim slikama.
A još manje mi se sviđa slika sedamnaestogodišnjih klinki u birtijama, jer izgledaju previše kao žene, a znam da su još samo djevojčice. Sjećam se sebe iz tog šašavog razdoblja, sakrivale smo se čak kod muzeja pod nasipom samo kako bi zapalile cigaretu, pivo smo ispijale u najtamnijem kutu kafića da nas nitko ne bi primjetio, a ni na kraj pameti mi nije bilo da me tata vidi kako u dekoltiranoj majici idem navečer van.
Možda je to i bilo dobro, imali smo neki drukčiji osjećaj odgovornosti, i prema sebi i prema roditeljima, jer smo radili nešto za što još nije bilo vrijeme, pa nismo ni smjeli u tome pretjerivati. Ne znam, možda sam ja samo stara baba koja pametuje, iako nemam ni pametan mobitel, a možda sam, iako imam trideset i dvije, još uvijek klinka, pa ne znam ništa o ovom svijetu i ljudima.
Sve je moguće, ali kakav god bio slučaj, nikako mi se ne sviđa slika klinca iz drugog razreda kako za krizmu s tatom dijeli pivo, a pogotovo mi je mrska sve kraća i kraća suknja koju djevojke stavljaju na sebe, samo kako bi se u njih zaljubio dečko, koji je, izgleda, sa ključevima od tatinog automobila, dobio i sve poželjne ljudske vrline, dok, sa druge strane, onaj koji dolazi dva dana u istoj majici u školu je izopćenik i problematično dijete.
Nekako mi se čini kao da smo, dok nas točak vremena neumoljivo gazi, u ovom brzom, modernom dobu, kada jedna novotarija, gotovo svakodnevno, zamjenjuje drugu, i mi odlučili zamijeniti kriterije, pa tako više ne čeznemo za sadržajem koji traje, već žudimo za onim što brzo nestaje – vanjštinom. Možda baš zato djeca nemaju vremena biti djeca, baš kao što mnogi među nama nemaju vremena i ne mogu ni usporiti pred pješačkim prijelazom. I možda ću, upravo zbog tog razloga i zbog te žurbe, i ja sama, čim brižno porazbacam ove rečenice do kraja po tastaturi, obuti starke i uputiti se prema ulicama iz prošlosti.
Uputiti se u Bronx 2%. Kažem, Bronx, iako pojma nemam tko je, niti kad prvi upotrijebio ovaj naziv kako bi opisao ovo šaroliko naselje. No nije ni važno, i da se ružom zove, isto bi mi mirisalo, jer, izgleda, možeš curu preseliti u stan u centru na trećem katu, ali ne možeš iz nje istjerati Bronx. I možda je, baš zbog te lude užurbanosti ovog vremena u kojem živimo, dobro i korisno, s vremena na vrijeme, ugledati svoj dječji lik u ogledalu, malo zastati, usporiti i uživati u trenutku u kojem se nalazimo, jer, kad se sve zbroji i oduzme, to je, uz snove, jedino što uistinu posjedujemo.
Ovaj trenutak. Jednako tako, vjerujem da mnogima od vas jednak predah, a ujedno i ushit, može pružiti vožnja kroz Šantavu, šetnja po trgu i šmucanje oko igrališta, ili odlazak mami na kavu, negdje u Gundulićevu, Gajevu ili Gaćance. Zato, pohitajte, ako možete, u obiteljski dom. Malo se odmorite. Zaslužili ste.
