Razmatranje o Pokladnom jašenju
( I. dio)
Tijekom vremena mnogi običaji tradicijske baštine jednog naroda ili etnikuma koji je sastavnica tog naroda nestanu ili s vremenom poprime drugačije značajke i izgube prvotno značenje i namjenu, te i svrhu izvornog postojanja. Za nestanak ili prelazak istog običaja u nešto drugo ili novo postoji niz razloga kroz življenje i društvene odnose u narodu ili njegovom etnikumu. Tako su i Šokci (bivši graničari uz rijeku Savu) u Slavoniji i Srijemu tijekom jednog stoljeća tj. od dolaska pod krunu Karađorđevića 1918. sve do druge polovine tog 20. stoljeća živeći pod trima diktatorskim režimima (izuzev određenog liberalnijeg stava vlasti u vremenu 1938.-1942. i 1968.-1971. potom i nešto blažeg odnosa komunističkih vlasti od 1980. do samostalne Hrvatske države) doživjeli niz namjernih zatiranja i nestajanja pojedinih običaja i baštine, tome je također doprineo i nezaustavljivi civilizacijsko- industrijalizacijski napredak koji je donosio druge vrijednosti i mjerila u društvu.
Jedan od niza običaja koji je između mnogih drugih nasilno nestao (do svog ponovnog upriličenja početkom 1970-tih) je i običaj pokladnog jašenja kroz selo ili više sela. Taj vid slavljenja ili „tračenja“ poklada danas je raširen po čitavoj Slavoniji, Baranji i Srijemu u okviru naše domovine . Za vrijeme Vojne granice i sve do 1918. Taj vid zabave tj. običaja izvođen je samo na dijelu području triju Slavonsko-Srijemskih pukovnija.
(U to dali je isti običaj postojao u dijelovima područja gore spomenutih prostora naseljenih šokcima tj. civilnog ili građanskog područja (Paorije) koje je bilo podijeljeno i pod jurisdikcijom nekoliko županija za vrijeme vladavine carske kuće Habsburg do godine 1918. autor ne bi htio ulaziti. Iako je isto danas poprimilo u nekoliko mjesta s tog prostora i turističku značajku, kao u Tenji. Iako po mišljenju samog autora pokladno jašenje prvotno nije postojalo, i to iz razloga što taj dio nije potpadao pod granicu niti imao vojne značajke kao što je konjaništvo. Dajemo mogućnost da je možda isto postojalo u ponekim mjestima/selima poslije, u vremenu povoljnijeg gospodarskog položaja te preuzeto iz granice. Tako i gosp. Mihaljević jedan od organizatora jašenja u Tenji kaže da je taj običaj iz vremena Vojne granice. Što u konačnici znači da jašenje nije na tom prostoru tradicionalno.)
Zašto kažemo „jašenje“. Ako se pridržavamo tradicije i baštine (a pridržavamo se ili bi se trebali pridržavati) ne možemo reći „jahanje“ i to s toga što šokci ne izgovaraju slovo „h“ i ne drže se standardnog jezika u svome govoru. Tako imamo primjere; hvala-fala, hoću-oću, hajde-ajde, hej-ej, hiljada-iljada, htio-tio, hlad-lad itd. Također posuđenice iz drugih jezika izgovaraju na sličan način; hoklica-oklica, hulja-ulja, hasnio-asnio, halva-alva, halo-alo, hohoštapler-oštapler, i još mnoge druge riječi izgovaraju na taj način. Stoga ćemo se u ovome radu i djelovanju na polju tradicije i baštine držati prvotnog narodnog izričaja.
Pregledavajući mnoge uratke bilo iz starijeg vremena ili one novovjeke te i dokumentarnu građu u kojoj se obrađuje pučka/narodna baštinu Slavonaca i Sremaca tj. šokaca graničara zanimljivo je da se rijetko gdje spominje/obrađuje pokladno jašenje.Tako od starijih autora niti Josip Stipan Relkovic Mijat Stojanović, Josip Lovretić pišući o običaju poklada i Marijan Markovac o životu sela i seljaka te niti Vladoje Ika Ivakić u svome radu o šokcima, ne pišu ništa o jašenju u to vrijeme. Vinkovčanin Ivan Vučevac opisujući svoje vinkovce koncem 19. i početkom 20. stoljeća piše da se u vinkovcima jašenje odvijalo na pokladni utorak i to u razne kostime obučenim jahačima. O konjima i konjogojstvu nam govori i neveliki ali bogat katalog „Konji u tradicijskoj kulturi Istočne Slavonije“ Potom samo u dvije rečenice na taj se običaj osvrće u svome velikom rukopisu „Opis sela Klakarja“ etnograf Luka Lukić koji bilježi“ Neki dečki jašu na konji, lipo spremiti ko Turci ili trgovci, lica si ofarbaje a metnu kopre na oči, da j ne poznaju. Bude i 6-10 u rpi, a pjevaje putera i idu gor dol.“ Jedini koji konkretno i dokumentirano govori tj. piše o jašenju za vrijeme poklada u Vojnoj granici je svećenik, etnograf Luka Ilić Oriovčanin.
Tako spomenuti u predgovoru svojoj knjizi godine 1846. navodi da se punih šest godina bavio sakupljanjem građe za istu koju sam naslovljava „Slavonski narodni običaji i navade“ gdje u poglavlju „Poklade“ piše „ …Skupi se obično po 30-40 ljudi na konjih, kao Turci, soldati, kalfe it.d. obučeni te idu sokakom. Gde znaju da dobra vina imade , tude se svernu. Dobro ponapiju, kadšto i konjma, osim zobi, vina na mesto vode dadu. Čim se napiju uzjašu konje, te dva i dva među pevanjem, pocikivanjem, sviranjem u rog i bubnjem jašu dalje, kadšto u drugo i treće selo. Obično ova četa imade svoga vođu , koji upravlja. Red zatvara jedan s volovačom (kanđžija ili bič , kojim se volovi orući gone) i dičinu putem tera. Buduć pako da u sličnih četah Turakah i soldatah imade tako i pucanje pušakah nemanjka.“ Zanimljivo je da također nitko od novovjekih etnologa i etnografa u svojim uradcima o pokladnim običajima na nama zanimljivom prostoru ne spominje jašenje u pokladno vrijeme. Iznimka u tome je etnologinja Zdenka Lehner koja opisujuću Baranjske „Buše“ govori o konjanicima koji su u „lipe buše“ spremitim. Tek unatrag nekog vremena jašenje se usputno spominje u pojedinim radovima koji obrađuju život u selu ili monografskim prikazima pojedinih smotri kulturne baštine. Tako o „jašenju“ usputno u svom radu naslovom „Simboli Šokadije- zemlja, šuma, konji“ piše etnologinja Ljubica Gligorević . Ona navodi da se po sjećanju nekolicine kazivača rođenih nakon 1920-te godine (Otok, Drenovci, Vinkovci, Županja) jašenje odvijalo na pokladnu nedjelju ili pokladni utorak te su jahači bili prerušeni većinom u turke, u znak sjećanja na protjerivanje istih preko rijeke Save (autorica navodi da su jahači u Đakovštini bili razno maskirani). Autorica također navodi na osnovu prikupljenih iskaza kazivača, da je jašenje za vrijeme „Prve Jugoslavije“ bilo zabranjivano od strane žandarmerije. (Po mišljenju autora tek nakon izborne pobjede HSS-a u Hrvatskoj 1938., jašenje je ponovno oživjelo. Takvu pretpostavku je potvrdio svojim iskazom od nedavno pokojni Mato Ćosić tj. Male Matić koji se sjećao da je kao dječak viđao grupe jahača u Vrbanji, vjerojatno 1940.- 41. iz susjednih mjesta.)
Katarina Dimšić također etnologinja u svome neobjavljenom radu iz 2016.godine naslovom „Elementi folklornog kazališta u običaju pokladnog jahanja“ između ostalog piše na osnovu prikupljenih kazivanja o samom jašenju, ali što je još zanimljivije isto obrađuje s raznih strana i analizira kao „..folklorno kazalište…dramskog tipa“ i to kao običaj vezan za etnološko viđenje i proučavanje baštine. Neke nove spoznaje zasnovane na istraživanjima o izvođenju tj. upražnjavanju običajnog/tradicijskog pokladnog jašenja i to u Cvelferiji ali u današnje vrijeme donosi etnologinja Martina Mišetić. Autorica u svome radu naslovljenom s „Konji kao dio tradicijske kulture Cvelferije“ zahvaća i taj običaj koji je izravno vezan uz konje. Autorica se za taj dio svog rada uglavnom služi izjavama kazivača s područja Cvelferije. Tako piše; da su konji u proteklim desetljećima sve tamo do polovine prošlog stoljeća kada dolazi do nagle mehanizacije seljačkih gospodarstava pored upotrebe u radu služili i za „paradiranje“. Nakon nekoliko desetljeća u Cvelferiji ponovno dolazi do povećanja broja konja, koji se danas kreće oko 70 grla. S tim trendom (koji je poremetila velika poplava rijeke Save 2014.) od godine 2010. (dio zaljubljenika u tradiciju držanja i uzgoj konja s tog prostora i bliže okoline posjedovao je konje i pastuhe već desetljećima, kao pokojni Iva Ivacić,Matkov iz Drenovaca, jedan od starijih konjogojaca u Cvelferiji, potom obitelj Jurić, Đurića iz Đurića i obitelj Petrović iz Račinovaca, koji počinju od godine 1996. uzimati učešće pri pokladnom jašenju u Županji i Babinoj Gredi, te i Bošnjak, Karalini obitelj starih konjogojaca iz Otoka) dolazi i do osnivanja triju konjogojskih udruga. Tako je na prostoru cvelferije osnovana KU „Cvelferija“, potom 2012. godine KU „Tromeđa“ i KU „Srijemci“ 2013. godine. Sve tri udruge ne samo da organiziraju pokladna jašenja na kojima se pojavljuju i jahači iz drugih mjesta pa tako i prilično udaljenih, već i sami učestvuju na pokladnim jašenjima u okolnim mjestima kao gosti konjogojskih udruga iz tih mjesta (Otok, Komletinci, Donje Novo Selo, Županja, Štitar, Babina greda, Gundinci, Vrpolje, Strizivojna).
Također organiziraju i poneke prateće manifestacije, kao što je „Konjički maraton“ te uzimaju učešće na konjogojskim smotrama i natjecanjima. Županjski konjogojci i promicatelji konjogojstva Vinko Filipović, Đipanov (iz poznate konjogojske obitelji, gdje se na žalost kao i kod mnogih ostalih nije sačuvala kućna arhiva o obiteljskom konjigojstvu iz starijih vremena) i Marko Maroševac i Svirčević (kao i mnogi drugi) običaj pokladnog jašenja (koji je ponovno zaživio u Županji krajem 1960-tih godina) ponovno nastoje dati tome običaju na važnosti i isti obrađuju u zasebnom poglavlju u monografiji povodom četrdesete godišnjice Šokačkog Sijela u Županji. Na početku samog rada govori se o tome kako je jašenje jedno vrijeme nakon II. sv rata bilo zabranjeno. Potom navode da se jahači često oblače kao turci i da običaj vjerojatno potiče iz vremena Vojne granice.
Pokladno jašenje je osnivanjem KU „Stari Graničar“ u Županji 1993. godine ušlo i kao zasebni dio u program Šokačkog sijela (koje postoji od 1968.). S toga je pohvalno da se opisano tradicijsko pokladno graničarsko događanje (običaj) zadržao sve do danas i pozitivno se razvija svih ovih godina.
