Već sam nekoliko godina okupiran ovim pitanjem koje uvelike determinira moj život. Moja je, kako tvrdi moj prijatelj Marko Žarić u svojoj zadnjoj receniziji moje knjige, «iracionalna ljubav prema Slavoniji» prisutna u mom životu od početka, no njen intenztitet se svakako povećao mojim odlaskom iz Slavonije. Stoga mislim da se ta moja ljubav «začela» još tijekom moje primarne socijalizacije, pa bi je trebalo analizirati.
Leže li temelji u djetinjstvu?
Rođen sam u Štitaru 1946. godine, dakle u veoma teško poratno vrijeme. Nisam siguran da sam ljubav prema Slavoniji stekao već tada, da mi je ona «stavljena u kolijevku». Moja je daljnja socijalizacija uvelike bila determinirana odgojem u obiteljskom ali i u župskom domu (u kojem sam maltene odrastao). Tada još relativno mladi župnik, zasigurno veliki domoljub, ali ne lokalni patriota, je Slavonju više kritizirao nego isticao njene dobre strane. Nije samo «bijela kuga» bila njegova «omiljena» tema, nego i svi oni drugi «poroci slavonski» (za njega su već kolo, pojedini «poganski običaji», «ašikovanje» /dakle zabavljanje djevojke i mladića/, «divani», poklade i svi oni drugi lijepi momenti koji čine dušu slavonsku bili poroci, na njima se širio «blud»). Dobro se sjećam njegovih propovijedi, njegovog preklinjanja «šokačkih brkatih mudraca».
No tada ja to baš nisam mogao potpuno shvatiti. Propovijedi su mu bile veoma duge, pa je to već bilo dosta da ih pažljivo neslušamo, iako smo morali glumiti pozoranost jer bi inače morali računati najmanje s jednom ćuškom od njega a s ostatkom kod kuće od mame. To je bila tadašnja pedagogija. Bilo je to vrijeme jačanja socijalizma i ateističke indoktrinacije u školi. Dok su nam učitelji govorili da nema Boga, u crkvi ali i u obiteljskom domu je upravo Bog bio glavna tema. Sigurno je to bilo i zbog svojevrsnog proteste prema «drugovima», koji je samo u takvim okvirima bio dopušten. No to je na psihu djeteta itekako djelovalo. Odgajan sam «šizofreno», od malih nogu sam morao lagati: u školi sam morao potvrđivati učiteljeve postavke, u crkvi župnikove u kući roditeljske, a bile su dijametralno različite.
Budući je otac bio zanatlija nije se bavio zemljoradnjom. Ja recimo nikada nisam čuvao naše svinje ili krave, ali sam ponekad išao s dječacima iz susjedstva jer me je to privlačilo. Osim toga oni su uvijek o tome pričali kao o nečemu posebnom, tajanstveno su govorili o tome što su od odraslih momaka, često prisluškujući, naučili. No niti tu ja nisam naučio ništa posebnoga; možda pokuju psovku ili nekakav krivi pristup pitanju seksualnosti, eto na čobanski način. Kasnije sam tek shvatio da i to spada u backgraund, da je i to jedan od važnijih segmenata te moje kasnije velike ljubavi prema Slavoniji.
Možda u mladalaštvu?
Vjerujem da je činjenica, da sam u 4. razredu pučke škole počeo učiti tambure (hvala učitelju Iliji Biondiću iz Bickog Sela!), odigrala jednu od značajnijih uloga. Kroz tamburu, tipični slavonski instrument, su mi se kasnije otvarali «slavonski vidici» i to ne samo u pjesmi. Već s 16 godinama počimam svirati po svatovima, kasnije u štitarskom KUD-u, babogredskom KUD-u i u «Kristalu» u Županji . Osim toga sam još u 7. ili 8. razredu već veoma dobro igrao narodna kola. Na tom sam planu doživljavao i moje prve «uspjehe», moje prve «aplauze». Po svatovima su ti «aplauzi» bili drugačiji, više su bili putene naravi.
Ovdje se već može govoriti o mojoj svjesnijoj ljubavi prema Slavoniji koju je uvjetovalo pozitivno i lijepo iskustvo. Osim toga svirajući susretao sam se s običajima drugih slavonskih sela, počeo otkrivati bogatstvo nošnji, pjesama, govora, običaja.
Smatram jednom od mojih vrlina, koja je sigurno plod odgojnih metoda mojih roditelja, da se nikada nisam pravio važan.Hvala im! Iako sam već bio gimnazijalac i iako su moje kolegice iz škole i kolege iz «intelekutalnog kruga» (kakvim su se oni smatrali) očekivali od mene kretanje u nekakvom «boljem, školovanijem» društvu primjerenijem meni kao gimanzijalcu, ja sam ostao onakav kakav sam. Moji drugovi su bili ili učenici škole učenika u privredi, kako se to tada zvalo, dakle zanatske škole, ili pak zemljoradnici. Kasnije se iz toga poprilici velikog kruga iskristaliziralo prijateljstvo četvorice, od koji su dvojica bili zemljoradnici.Dok su si uglavnom nedjeljom moji «inteluktualci» dosađivali i na nasipu, ili kako se to kod nas zove «gat», sanjali o Zagrebu i nekakvom «gospodskom» životu, ja sam s mojim drugovima ili organizirao kolo (za takvu zgodu smo na brizinu sazvali tamburaški sastav) u domu ili nečijem velikom dvorištu («avliji»), ili pak s curama igrao «kriće», «kajiša» ili neku drugu «društvenu igru». Meni dakle nije bilo dosadno.
Za vrijeme kasne jeseni, vrijeme tucanja suncokreta,«divana», «čila» (čijanja perja) tek nije bilo dosadno. Mi smo, dakle moji drugovi i ja dobro pjevali, i nikada se nismo libili noću proć selom po pol «druma» i pjevati. Puno su se puta otvarali «pendžeri» ali ne zato što bi nekoga drekom probudili iz mirnog sna, nego što se ta naša pjesma ljudima očito svidjela.Ubrzo smo morali imate «nastupe» i u «drugom kraju». Naime kod mene se ulice zovu «kraj», a «sokak» je manja ulica. Cure su nas često znale pitati kada će mo doći pjevati u njihov kraj. A naš smo repertoar često znali slagati u birtiji, jer smo se skoro svakog petka sastajali na piće i dosta tog repertoara uz obilno piće tu odmah isprobali. Kroz sve to vrijeme smo pjevali i u crkvenom muškom zboru, iako nas je jednom župnik «navistio» na velikoj misi da smo mu se «derali ispod prozora», što naravno nije bilo istina. Tada je bio običaj da se s pjesmom prekine dok se ne prođe crkva. No on je bio «jači». Ipak smo mu to jednom zgodom vratili na njegovoj laži primjereni način.
To je bilo vrijeme poslije odsluženja vojske. Dakle socijalizacija, bar ona primarna, je već završena. No ja i ovo vrijeme smatram socijalizacijom jer me je i ono uveliko significiralo, iako ti signumi nisu uvijek bili «dobri» (bar prema «izjavama» pojedinih baba ili zluradih snaša, koje su nas na svakom divanu nastojale ocrniti).
Vrijeme poklada ili «bušara» je pak imalo svoje posebne čari. Tada se naše društvo sastojalo od nas trojice, jer je Antun iz poslovnih razloga otišao, ja sam radio u Županji a obadva Đure «Mrki» i «Emil» su bili zemljoradnici. Spremali smo se skoro svaku večer. Najčešće smo bili «La kampanela»: ja sam svirao harmoniku, Mrki kontru a Emil je bio pjevačica. Kostimi su uvijek bili dobri, posebno je Emil uvjerljivo djelovao. I tako od divana do divana, do u rano jutro.
Mi jednostavno nismo dozvolili da nam bude dosadno. Sjećam se da smo se jedne zime nas četvorica pješice, po snijegu, pokraj šume uputili u Gradište. Znali smo da su tamo nečiji svatovi, a tamburaše smo poznavali, pa smo išli «kolu». To je nekih 7 – 8 kilometara kraj šume. Poslije «kola» smo vlakom do Županje, iskočimo iz vlaka na Šećerani i odemo u restoran, gdje je pak bila «moderna» glazba. Dobro «pokisli» u neko doba noći opet pješice, pjevajući iz Županje nasipom u Štitar. Tu smo se na «izvoru» (arterškom bunaru ispred Mjesnog ureda) napili vode i svako svojoj kući. Tako je prošla recimo jedna večer i jedno jutro. A naše večeri petkom su uvijek završavale jako «mokro» i to u rano jutro. Po tome smo već bili «na dobrom glasu».Iako je od dobroga glasa uvelike ovisila mogućnost naći dobru djevojku, to nas nije baš puno smetalo. Eto to bi mogao biti jedan «slavonski specifikum». «Kad je nama nješta volja, onda ćeraj doka ide. Šta kog briga šta ja radim?» A ako je ta «briga sela» velika, onda je naš inat (opet jedna slavonska vrlina) još veći. Slavonija je puna ovakvih primjera. To su ti opjevani bećari. A kojem Slavoncu, unatoč svih posljedica, ne odgovara epitet bećara? Često smo nakon ovakvih večeri išavši «drumom» znali pjesmom «odgovoriti» selu:»Kerti ću se i bećerit ću se, doće vrime i oženit ću se!»
Ili se možda rađa u tuđini?
Iz takvog me je društva otrgnu moj odlazak u Njemačku. Došavši u jedno malo njemačko selo, u kojem sam bio prvi stranac, ostao sam potpuno sam. Nije dugo trebalo da skoro definitivno odlučim vratiti se kući jer tu samoću nisam izdržao. Obzirom na razloge moga odlaska iz Slavonije to nije bilo niti pametno, jer je bilo vezeno uz jake sankcije vlasti, niti realno.
Nastojao sam se «integrirati» u društvo, što mi zbog poznavanja njemačkog jezika nije bilo teško. Kad sam nakon nešto više od godinu dana počeo studirati čežnja za Slavonijom je dosta popustila budući za tugovanje nisam imao vremena. Dvije godine po mom dolasku pišem prvu pjesmu pod naslovom «Jesenje jutro u mom selu». Jedan mi prijatelj nakon što ju je pročitao reče:«Ko da si ju piso na štitarskoj struki», «ko da si sliko».
JESENJE JUTRO U MOM SELU
Još nije sunce prosulo svoje zadnje blago žuto,
I pijetao nije još svoju pjesmu zašut’o,
a selo moje je već žamorom osuto.
Svjetla sad gore svuda, krave na mužnju čekaju,
blago svoje bijelo gazdi svome da daju.
I pas laje ispod starog duda.
Drumom širokim, blatnim, kola već klepeću stara,
umormo ko da žele taj drum što se hara.
A konji pognutih glava.
U njima čovjek mršav, al jaki, crnoga lica od vjetra,
Razmišlja, jer sad ga nitko ne smeta,
Što kome treba ove jeseni dati?
Djeca idu u školu, poreza doći će rata,
Da li će repa bit jako blatna,
Da li će na proljeće i moje njive orati traktor?
Ali odjednom, naglo iz misli on se trže,
Sve ovo mu pričini brigu veliku, jaku,
Došavši do crkve porstom podiže kapu
I kandžijom udari konje da kreću se malo brže.
U kolima torba je lanena, stara žuta,
Otkana tko zna još kada.
Hranu mu u nju stavila žena je mlada.
Pipa, kad gle: i sajtluk je tu, rakija ljuta.
Crno, mršavo lice malo zasja od sreće,
Al u tom času smiješka s lica mu nesta,
Kao da ga ote ta crna, blatnjava cesta.
Pomisli: “Ove godine, bome, šljiva ko neli bit neće!“
I uto naglo skrene on konje svoje
Na put uzan, još više mekan i blatan
Da tovari repu, taj dinar tako jadan.
„Tko zna koliko meni će ostat da platim trudove svoje?“
Sprema se bijeli dan, zora polako nestaje,
Na drumu se tom blatnom stvori kolona duga.
I kao da zorom iz sela sve je nestale tuga.
Kao na neku komandu, selo na nege staje.
1971.
Prozni rad «Selu u pohode» sam također napisao nekako u to vrijeme,26.11.1972., a onda nastaje moj «pjesnički tajac».
SELU U POHODE
„26. studeni je 1972. godine. Bio je hladan zimski dan. Bio i prošao, kao što uostalom sve prolazi.
Sada je noć, tamna noć bez zvijezda, noć bijedna, kruta i hladna. Ali meni je toplo. Sam si ovo predbacujem možda zato da bih pred samim sobom ispao skromnim. Što sam ja kriv onima kojima je sada zima, što sam ja kriv zecu u šumi koji traži majku? A tko je meni kriv što i ja tražim majku koju imam, a nisam kraj nje, što me bije studen tuđine? Zašto lutam od jednog do drugog truloga, hladnoga stabla tražeći toplinu i zaklon, kad imam svoje sklonište, svoje ognjište u šumi hrastovoj, u šumi jasena punog topline na plemenitoj zemlji slavonskoj……..?
ZAŠTO?
Uvijek mi je ovo na umu, često o tome razmišljam, o tome sanjam kao utopljenik o kopnu, kao siromah o zlatu, kao bolesnik o zdravlju. A nisam li i ja sličan utopljeniku, siromahu ili bolesniku? Danas mi je duša nemirna, sav sam rastresen iako nisam doživio ništa posebno uzbudljivo, dirljivo.
Pokušao sam se smiriti Bachom. Ali Bach me još više uznemirio. Bas pa tenor, forte, fortissimo. Jeza me je obuzela. Nije mi preostalo ništa drugo nego Mozart-ova “Mala noćna muzika”. Piano, pianissimo, nježno sviraju violine i paze na mene da me ne uznemire. I smiješe mi se; da, svaka violina mi se smiješi, svako gudalo me tješi… A bas je utihnuo. I sad se osjećam još bjednijim. Godi mi da se oko mene sjati mnoštvo zvukova nježnih, blagih, tihih, veselih, samo zato da smire moju nemirnu savjest.
I ja sam sâm……….
Kome ću reći svoju bol, svoju tugu, u koga ću zatražiti utjehu, tko će me razveseliti? Da pijem, možda bi to bar na čas bila čaša, da imam prijatelja, bio bi on, da imam majku, bila bi ona. Ah da imam, da imam. A ja sam sâm i nikoga nemam.Svi su oni daleko od mene.
Gledam ukočena lica na zidovima svoje sobe. Njih to ne zanima. Oni žive svoj svijet. Gledam crveni karanfil u vazi pokraj moga kreveta. Možda bi me on utješio, ali i njegovo rumeno lice počelo se sušiti, počelo je crniti… Svuda vlada grobna tišina koju tek pokoji automobil prekine, ali samo na tren, i opet je sve tiho, i ja sam i dalje sâm. O zar nitko ne čuje vapaje moje očajne, zar nikoga nema da mi pruži ruku, da mi digne glavu koja tone, koja će uskoro potonuti u smradu i kalu ovoga civiliziranoga, asvalitarnoga svijeta, u ovoj bujici pokvarenosti, ljudske taštine, zlobe, razvrata, bluda, droge?
A TAMO ima toliko ljudi poštenih, dobrih, plemenitih, hrabrih, razumnih, zdravih. Zdravih duhom, oplemenjenih mudrošću, ojačanih vjerom. Toliko dragih mojih Slavonaca. O proklet da je onaj dan kad stupih na ovo tlo, u ovu močvaru, u ovaj kal. Prokleta taštino ljudska, proklet bio novac, prokleta da si civilizacijo!!!! Došao sam zbog tebe, Marko, očekivao mnogo, želio mnogo. A izgubio sam svoje najveće blago. Plemenitost moju si požderala, moje vrline, otrovala me zlobom, prezirom.
Oči su mi mutne od svakodnevnog varenja, od rada na sitnozoru, pune boje iz lakirnica ili ličilačkih radnji.
A TAMO je lijep svjež zrak, čisti opojni zrak stare hrastove šume ravne, ponosne, dične, drage, raspjevane, obijesne, pijane, prkosne, vrijedne, bećarske SLAVONIJE.
I ostavih sve to tamo. Sve što sam imao. I zato sad nemam ništa. Ostavih svoje drago zaostalo selo. Mirno moje malo siromašno selo, tako drago moje blatnjavo selo, bez okrutnosti asvalta, bez buke automobilske, bez prkosa uličnih svijetiljki, bez zavodničkih svjetlećih reklama i neona, bez opojnosti droge i smrada, razvrata i bluda.
Ostavih svoju majku, oca, svoju ženu i dječicu, prijatelje, ostavih svoj topli, očinski dom, svoje tople, pijane razgovore s prijateljima, naše k’o šor široke, k’o vranac gizdave, k’o grom glasne, k’o mlada snaša vesele, k’o bećar pijane, k’o udovica željom ispunjene, k’o Sava hladne ili k’o krv vruće i mlado jutro žarke, nikada posve nedopjevane pjesme. Oj, Slavonijo, oj!!!
Oj blaženo selo moje rodno, tamno, blatno, vesela pjesmo na sokacima tvojim, na tvojim divanima, na njivama, u tvojim šumama. Dobra žuljava ruko seljačka. Vrednija si hvale od svih stvaralaca moderne civilizacije, jer si poštena, vrijedna i plemenita i dok držiš plug i motiku, kosu i srp, sjekiru i pilu, uzde i ulare. Ta u stanju si ispružiti se na pozdrav i sućut, pomilovati, otrti suzu, obijesno razbiti čašu, sitno prebirati po tamburi i vaditi dušu, opiti nikada zasitno srce, prekrižiti i sklopiti se na molitvu.
Plemenita dušo seljačka, vrednija od svih duhova modernog čovječanstva. Plemenitost te uzvisuje, dobrota te diči, snaga te drži i vjera krijepi.
A TAMO je toliko siromašnih, bijednih materijalno, ali prebogatih duhom. S lica im žari zadovoljstvo jer su zdravoga duha.
I teško dišem. Pluća su mi puna dima i otrova počev od moje traljave peći u sobi, automobilskih plinova na ulici, od otrovnog, crnog, tvorničkog dima. Puna su mi prašine iz ljevaonica, od brusilica, puna cementa i vapna s gradilišta.
Gdje su današnji pjesnici da opjevaju to tako drago selo slavonsko? Gdje su slikari da svoja platna obogate seljakom u staroj kapi, prljavim hlačama, oznojenoj rubini, blatnim opancima, dok ore, sije, žanje ili bere, dok se veseli u svatovima i grbi nad plugom? Gdje su? Svi su se dali na modernizaciju, pjevaju pjesme automobilima i Mjesecu, svi nas svojim kistovima pozivaju na sex, svi uveličavaju ono što nas uništava, što nas truje, što iz naših duša satire svaku plemenitost, prijateljstvo, osjećaj, pravu ljubav.
Svima nama gospodari ono što smo sami stvorili. Nemamo atome, nego oni nas, nemamo novac nego on nas. Stvorili smo tempo koji nas gazi, u kojem trčimo bez cilja, ginemo na cesti, na tračnicama, u zraku, u vodi. Trujemo se alkoholom, drogom, svi smo živčani, bolesni, beznadežni, lakomi, pokvareni. Gdje nam je cilj, što su nam ideali?
I dalje je sve tiho. Tišinu moje sobe narušava tvrdoglavo kucanje budilnika koji kao da mi govori: ta-mo, ta-mo. Uhvatio sam se za glavu, zatvorio oči. Želio sam misliti na nešto drugo, ali nisam si odgovorio na toliko postavljenih pitanja. Nervozno sam zapalio cigaretu i stavio na gramofon svoju omiljenu ploču: “Misa alpskih naroda”. Prve riječi su privukle moju pozornost: “Gdje mogu naći utjehu u nuždi moje duše”. Pogled mi je pao na veliki križ na zidu povrh moga kreveta. Dugo sam ga promatrao i osjetih blagi osmijeh na svome licu. Bio je to odgovor na moja pitanja. Moje misli nisu više tako crne, osjećam da je vani toplije, svjetlije. Ova Misa, koju sam toliko puta do sada slušao, još je svečanija, još ljepša. Znao sam i prije da je Bog taj koji me može utješiti, ohrabriti. Znao sam, ali ovaj put sam i osjetio. Sada mi je jasno zašto sam danas bio tako rastresen i očajan. Bio je blagdan Krista Kralja.
Mirno sam zaspao i otišao blatnim zidanim drumom u najdraže mi rodno selo. Stao sam na gat* i viko da me se čulo u svakom njegovom kraju od Save do Ljaljevca, od Sitnoga do Bogaza. “Evo me! Došo sam natrag i neću nikud više ić’!” Sava se namrgodila a (h)rašću je k’o od stida pospadalo lišće. Golim granama ćelo je pokrit sramotu k’o mlada cura oplećcem nabrekle grudi. Stidi se (h)rašće zbog mene, stidim se ja zbog (h)rašća, zbog sebe. Jer i vaj put sam slago.
Zazvonio je sat i stara tuga vratila se tamo, otkuda nikad nije niti otišla.“
Već na početku sukob sa samim sobom, rekao bih sa savješću. I varoliziram, postavljam si pitanje na koje još nemam odgovora:
« A tko je meni kriv što i ja tražim majku koju imam, a nisam kraj nje, što me bije studen tuđine? Zašto lutam od jednog do drugog truloga, hladnoga stabla tražeći toplinu i zaklon, kad imam svoje sklonište, svoje ognjište u šumi hrastovoj, u šumi jasena punog topline na plemenitoj zemlji slavonskoj?”
Ta šuma, kojom sam kao dječak trčkarao oko debelog hrašća, poneki se put u njoj velikoj izgubio, dobiva do sada nečuvenu hvalu, postaje sklonište duši mojoj bijednoj.
I veliki ZAŠTO ? To očito važno, egzistencijalno pitanje ide do apsurda i ne nazali odgovor.
«A nisam li i ja sličan utopljeniku, siromahu ili bolesniku?» Duša se očito bori na život i smrt. I naravno da je nezadovoljna, bijedna.“Danas mi je duša nemirna, sav sam rastrešen iako nisam doživio ništa posebno uzbudljivo, dirljivo.”
I unatoč svega tražim utjehu na krivom mjestu. Čak ni glazba, koja me je «odhranila», puno puta razveselila ali i rasplakala, nije više u stanju biti taj sedativ nemirnoj duši. Konflik je više nego očit. Najprije me smetaju Bachove orgulje koje sam tako rado slušao, uživao u dubini svakoga basa, A kad mi Mozartove violine počmu milovati dušu «osjećam se još bjednijim». Nikada te violine nisu toliko punile tu sada bijednu dušu, kao one nekog starog Cigana u nekoj zadimljenoj primitivnoj seoskoj birtiji. Toj duši sad manjka prava glazba slavonske tambure, jer ona je sinonim ne samo lijepe pjesme, nego veselja, prijatelja, društva. Ona je puno puta vadila tu dušu, al ju uvijek znala i pomilovati, utješiti. Nije ona bila samica. A ja sam sâm…
I zdvajam, zovem upomoć:”Kome ću reći svoju bol, svoju tugu, u koga ću zatražiti utjehu, tko će me razveseliti? Da pijem, možda bi to bar na čas bila čaša, da imam prijatelja, bio bi on, da imam majku, bila bi ona. Ah da imam, da imam. A ja sam sâm i nikoga nemam.”
Jedini likovi su ukočeni ”na zidovima svoje sobe”, nijemi, zabavljeni samim sobom. I naravno da ih ja ne zanimam.Čak se i cvijeće u vazi pokraj kreveta sprema na smrt, a crni samrtnici su slabi tješitelji.
I onda jedna sasma normalna reakcija. Okrivljujem ono što nije krivo. Krivicu za moju bijedu pripisujem “smradu i kalu ovoga civiliziranoga, asvalitranoga svijeta, u ovoj bujici pokvarenosti, ljudske taštine, zlobe, razvrata, bluda, droge”, zato što očito nisam u stanju biti sam prema sebi pošten i sam sebi priznati, da sam si sam kriv? I onda se hvatam za TAMO slamke:”A TAMO ima toliko ljudi poštenih, dobrih, plemenitih, hrabrih, razumnih, zdravih. Zdravih duhom, oplemenjenih mudrošću, ojačanih vjerom. Toliko dragih mojih Slavonaca”! Iz ekstrema u ekstrem. Zato što su ti dragi, plemeniti, pošteni, hrabri, zdravi Slavonci tamo, moja glava “tone, i uskoro će potonuti”.
Jasan je krivac: Mamon! On je pojeo plemenitost, vrline. On me otrovao zlobom i prezirom!?
I opet neminovna komparacija zla i dobra, propasti i spasa, tame i svjetla.“A TAMO je toliko siromašnih, bijednih materijalno, ali prebogatih duhom. S lica im žari zadovoljstvo jer su zdravoga duha.”
Teško je biti sam. I zato tražim makar i anonime “supatnike”. Svoje probleme projiciram na neke bezimene ljude, koji zbog mene i sami moraju “udisati otrov”. Udruženi smo jači? No to ne traje dugo. Možda bi pomogla prava konfrontacija sa samim sobom, otvorena analiza, priznanje i poučak. No umjesto toga ja lutam po svježem zraku ”stare hrastove šume ravne, ponosne, dične, drage, raspjevane, obijesne, pijane, prkosne, vrijedne, bećarske SLAVONIJE.”
To moje malo siromašno selo, koje sam doista volio, nikada nisam bio u stanju opisati takvim biranim riječima, epitetima. Vjerojatno sam tek sada shvatio što mi ono znači. I pretjerujem? Ma ne, ja vjerujem da je ono takovo “blaženo selo moje rodno, tamno, blatno, vesela pjesma na ulicama tvojim, na tvojim divanima, na njivama,u tvojim šumama”, al ipak ljepšeod “prkosa uličnih svijetiljki, zavodničkih svjetlećih reklama i neona, opojnosti droge, razvrata i bluda”.Sad očito shvaćam prave vrijednosti. Unatoč sve bijede te noći, rađa se jedna ljubav prema “prijateljima, očinskim domom, toplim, pijanim razgovorima s prijateljima, našim ko šor široke, ko vranac gizdave, ko grom glasne, ko mlada snaša vesele, ko bećar pijane, ko udovica željom ispunjene, ko Sava hladne ili ko krv vruće i mlado jutro žarke, nikada posve nedopjevanim pjesmama” prema Slavoniji! I sad više nema dvojbe.Sve je ona meni! Sve je njeno dobro i lijepo:“Dobra žuljava ruko seljačka. Vrednija si hvale od svih stvaralaca moderne civilizacije, jer si poštena, vrijedna i plemenita i dok držiš plug i motiku, kosu i srp, sjekiru i pilu, uzde i ulare. Ta u stanju si ispružiti se na pozdrav i sućut, pomilovati, otrti suzu, obijesno razbiti čašu, sitno prebirati po tamburi i vaditi dušu, opiti nikada zasitno srce, prekrižiti i sklopiti se na molitvu. Plemenita dušo seljačka, vrednija od svih duhova modernog čovje-čanstva. Plemenitost te uzvisuje, dobrota te diči, snaga te drži i vjera krijepi.”
I, budući su to očito apsolutne vrednote, ljepote par excellence, slijedi logično pitanje:“Gdje su današnji pjesnici da opjevaju to taka drago selo slavonsko? Gdje su slikari da svoja platna obogate seljakom u staroj kapi, prljavim hlačama, oznojenoj rubini, blatnim opancima, dok ore, sije, žanje ili bere, dok se veseli u svatovima i grbi nad plugom?” Pobrkani svijet. Pa zar on ne vidi što je pravo, što nas zavodi, truje, ubija? Pobrkani ideali?
No unatoč toga što sam našao moju istinu ona me očito ne zadovoljava u potpunosti. Jer i dalje tražim. I to je ono što mi sada izgleda ispravnim: sprega Slavonije i Boga! Nisam zadovoljan zaspao. A našao sam odgovor!? Moram ići još dalje. Ta ljepota Slavonije nije potpuna bez Boga. I pitam se:”Gdje mogu naći utjehu u nuždi moje duše?”
“Pogled mi je pao na veliki križ na zidu povrh moga kreveta. Dugo sam ga promatrao i osjetih blagi osmijeh na svome licu. Bio je to odgovor na moja pitanja. Moje misli nisu više taka crne, osjećam da je vani toplije, svjetlije. Znao sam i prije da je Bog taj koji me može utješiti,ohrabriti. Znao sam, ali ovaj put sam i osjetio… Bio je blagdan Krista Kralja.”
I sada, iako sam našao zadovoljan odgovor, ne mogu ostati sam. To moje zadovoljstvo moram podijeliti s nekim koji je toga vrijedan. Idem podijeliti sreću da bude dvostruko veća:
“Mirno sam zaspao i otišao blatnim zidanim drumom u najdraže mi rodno selo. Stao sam na gat i viko da me se čulo u svakom njegovom kraju od Save do Ljaljevca, od Sitnoga do Bogaza. “Evo me! Došo sam natrag i neću nikud više ić’!”
I krajnje žalostan epilog. Tu moju novo otkrivenu ljubav, rođenu u velikoj boli, okupanu u moru krvi očito moram zadržati samo sa sebe! Nema nikoga s kim bih je mogao podijetili. To je početak moje platonske, romaničarske ljubavi prema Slavoniji. No ta je ljubav iracionalna. Znam da moram biti tu gdje sam sâm. Od sada će ti izleti u tu predivnu, najljepšu, najveseliju, najljudskiju, najpošteniju, naj, naj, naj Slavoniju biti sve češći, i sve će češće završavati velikom laži ! Možda upravo zbog toga joj ja pjevam lijepe pjesme da je udobrovoljim, da mi ne zamjeri, da vidi da je nisam zaboravio, iako me ona danas očito nepozna, ali izgleda ni ja nju ! »Gdje se skrila Slavonija koju volim ja ?»
“Sava se namrgodila a rašću je ko od stida pospadalo lišće. Golim granama ćelo je pokrit sramotu ko mlada cura oplećcem nabrekle grudi. Stidi se rašće zbog mene, stidim se ja zbog rašća, zbog sebe. Jer i vaj put sam slago.”
I onda je jasno:”…i stara tuga vratila se tamo, otkuda nikad nije niti otišla”.
PJESME
Aocalypsa Slavoniae*
Poslije «Selu u pohode» dugo nisam ništa napisao. To je vrijeme sazrijevanja moje ljubavi prema Slavoniji. Svakog sam godišnjeg odmora kupovao svaku knjigu o Slavoniji na koju sam naišao. Proučavao njenu prošlost i na taj način punio dušu. Sigurno je i to razlogom moje ljubavi prema Slavoniji koje više nema.
I u listopadu 1989. godine ponovno počmem pisati, ali ovaj puta «proročku» pjesmu – Apocalypsa Slavoniae-. Volim bih da je nisam napisao. Kao da sam znao što će sve ta moja draga Slavonija morati pretrpjeti: na jednoj strani Slavonija u punom sjaju stare slave, na drugoj dizaster, katastrofa. Opet ta mješavina svjetla i tame, ali ne radosti i boli. Očito da radosti u tom vremenu nema mjesta, jer već se počeo nazirati početak kraja.Ostaje dakle samo bol. Ne smatram se ja nikakvim umjetnikom, ali čini mi se da imam pravo da se bar u ovom kontekstu, kada se radio o boli, uporedim s umjetnikom i to samo zbog istančanog osjećaja boli, zbog boli koju prihvaćam i s njom stupam u interakciju:
U svojoj čuvstvenoj usamljenosti umjetnik « protestira » perom, kistom, tonom, stihom… U toj njegovoj bolnoj usamljenosti njegove su interakcije umjetnički oblikovane misli, glazbeni tonovi, slike, pa makar i apokaliptičkog kolorita, jer on svoje osjećaje upravo tako doživljava i objelodanjuje ih anonimnoj javnosti. Time ulazi u riziko da ga se ne razumije, da ga se krivo razumije pa čak i osudi.
A kada ga bol obuzme on se smiri i pita je, što od njega želi? Time je stupio u komunikaciju s boli jer shvaća, da nas bol ne čini velikim, nego ljudskijim. Umjetnik nije mazohist, on u boli ne uživa. On je samo prihvaća i s Nazorom vapi: “Zar ne može mjesec sjati i cvijet noćni mirisati bez vapaja tog? Zar ne možeš zemljo spati a bez plača mog?“ Umjetnik je se rješava na svoj način. Ewald von Kleist kaže: “Bol omogućuje osjećaj radosti, isto kao što nam zlo pomaže da otkrijemo dobro.“ Umjetnik bez boli ne bi bio cjelovit čovjek. Bol može postati njegov život. Za njega se može reći da je bol sreća blaženika i da najviše živi onaj, tko najviše pati. Ne živi li ljubav i od bola a život od ljubavi? Umjetnik bol doživljava kao velikog majstora pod čijim se okriljem razvija duša. Veliki francuski pjesnik Paul Valéry reče: “Svatko od nas stvara, a da to i ne zna, isto kao što diše. Umjetnik, međutim, osjeća da stvara, njegovo djelo zaokuplja cijelo mu biće, a njegova draga patnja samo ga jača.“ Kad dakle ne bi bilo boli, smrt bi sve uništila. Jer kad nas ne bi boljele rane ne bi ih liječili, i od njih bi umrli.
Ono čega umjetnik možda nije niti svjestan je tvrdnja Jean Paul-a koji kaže:“ Veliki duhovi privlače boli kao što brda privlače nevrijeme. No na njima se slama vrijeme.“ Eto malo utjehe !
Dante pak reče: “Bol opet sjedinjuje s Bogom.“ Utješna, stalno prisutna misao može biti, da nam Bog šalje boli i to iz ljubavi. Ako je točno da umjetnik više i bolje uočava nego drugi ljudi i da zbog toga pati, onda to u ovom kontekstu znači, da ga Bog više ljubi. Samo sretni susreću i upoznaju bol. Moža je ovo ipak previše idealno, jer najprije se živi na zemlji. Pa da nas bol ne bi iznenadila, zavapimo s Tinom Ujevićem: “I patnje daj nam, o Bože, ali tek onda kada smo jaki toplinom srca da je savladamo.“ (Ivan Šarić – Baća:Umjetnik i bol, 1998 na otvorenju slikarske izložbe Josipa Pecika)
Tena je ovdje inkorporacija slavonske ljepote, slave, prkosa i erotike. Ali sada na scenu stupa i još jedno stvorenje, bez kojeg se Slavoniju ne može zamisliti: konj! Slavonac ne može bez konja. On je bio pomoćnik u obavljanju ratarskih psolova, ali i statusni simbol. Što bolji konji, to veći gazda. Kao i da on ima iste odlike Tenine: objesan je, propinje se i nosi ponosnu Tenu ko «vilu pobjede, prkosa, slave»; njih dvoje kao da ostavljaju u nasljeđe svoju sliku, jer to je posljednja slika, takvih više nikada neće biti. Jasno da Tena a niti konj ne mogu bez tambure. Bez nje ova slika nebi bila potpuna.I tu sam sliku očito duboko pohranio u svom srcu i duši, stalno je nosim sobom. Ja taj oproštaj sa slavnom Slavonijom, koji se davno dogodio, još nisam prebolio. Ja ga vjerujem neću nikada preboliti jer ne želim. A za to imam jako puno razloga. A razloge su mi pri svakom pohodu Slavoniji «kapom i šakom» nudili, bacali pod noge sami njeni sinovi, nekakvi moderni Slavonci, koji je se doduše nisu baš potpuno odrekli, ali ona u njihovom životu više ne igra nikakvu ulogu.
′Ajde, dado, kaži sinu*
Zima 1994. godine, a posebno vrijeme Božića i Nove godine, nakon svega zla rata, presudna je za nastavak moje ljubavi u stihu. Na putu u Slavoniju, u automobilu «napišem» ovu pjesmu. Budući sam vozio i nisam mogao pisati naučio sam je napamet. Kao da mi nije dosta «podataka» o slavi i ljepoti moje Slavonije, pa tražim «učitelja», dadu, da mi kaže nešto što još nisam čuo. I dobivam lijep, ali ne novi odgovor:»Slavonija, sine dragi, vječna je ko pjesme poj. Nema nigdi takog roda tu na zemlji Hrvatskoj».Potvrda je to mojega uvjerenja. No sada je ta potvrda nužna, jer se u Slavoniji dižu neke glave koje je ne poznaju, koje neznaju njenu slavu, kojima do te slave nije niti stalo. Pa dada mora nastaviti i pojasniti tu svoju tvrdnju:»A mi Šokci, vilenjaci, volimo svoj ravni kraj, zemlju svoju, polja, šume, svoj šokački zavičaj». Ovi novi to doista ne vole, jer nisu Šokci. I očito da je potrebna i prijetnja:»Šokac nikad nije bio niči sluga, niči rob!», ali i «mea culpa»: «Mi volimo robovati samo brazdi i rakiji, lipoj snaši i kulinu, konju vrancu, tamburi». Ma nije to grijeh niti nekakvo priznanje. Kako ljubav, pa makar u obliku «robovanja» može biti grijeh? Šokac voli svoju «brazdu», svoju crnu grudu. On je nerado napušta. On je ne želi mijenjati s lagodnijim životom u gradu. Bez te crnice bi njegova ljubav slavonska bila nepotpuna, krnja. A on je kongruentan, vjeran svom uvjerenju, ne prodaje ga za nikakve «novce». Šokac je pošten! Rakija, šljivovica slavonska, «iz rastovog ili dudovog bureta» pronijela je slavu Slavonije svijetom. Ona je lijek i umornom, objesnom i prkosnom tijelu i duši. Bez nje se u Slavoniji ne događa ništa važnijega: od rođenja do smrti. Svaka vrata ona otvara. Ona je svojevrsni životni eliksir Šokaca, afrodizijakum. Daje im snagu i nudi veselje. A tako «veselom» Šokcu prvo što će pasti napamet je snaša, al ako baš ne mora, ne njegova. Tuđe je slađe. To je očito genetski uvjetovano. Ne, nije to nikakav genetski kvar. Šokci to smatraju vrlinom. Što čini Šokca bećarom: stasitost, tipična slavonska”, radinost, inat, stanovita tvrdoglavost, društvenost, veselje, pjesma, piće, „lov sa strane“ i objest. On nije morao misliti što će sutra jesti. Njegova ga je zemlja uvijek dobro hranila, njegov šljivik pojio. Kulin, isto tako «zaštitni znak» Slavonije nije samo neka gastronomska kategorija. I on je sinonim kvalitete življenja. Kad dakle Šokac, nakon teškoga dana za brazdom, okrijepljen rakijom, nasićen «kulinom», izljubljen od neke «lipe snaše» uživa, onda to ne može biti bez njegovog vječnog «druga», konja, koji će ga odvesti do trambure, gdje ga čeka pravi drug i prijatelji, kako bi upotpunio svoje zadovoljstvo, svoju sreću. To je objašnjenje da upravo ovi koji to još ne znaju, konačno shvate s kim imaju posla.Ovo je «robovanje» željeno, izabrano iz nekakavog šokačkog «mazohizma», al je lijepo. Radi, voli, jedi, je.i, pij i uživaj! To je šokačka filozofija nasljeđena od pamtivijeka. I eto dada tu filozofiju prenosi sinu:»Pamti, sine, ove riči, nikad ne zaboravi». Ne znači to da su Šokci zbog toga «od juče», da su rezistentni na «napredak». Oni itekako valoriziraju to što se «prodaje» pod tim imenom, ali ga zbog viših vrednota odbacuju. A te više vrednote dada ponavlja sinu, nisu one anonimne:»Voli svoje, poštuj tuđe, tako smo ti Šokci mi»! Voli svoje! Eto ja sam ne samo dobro zapamtio tu vrednotu, nego je u potpunosti preuzeo. Znam da to nije ona prava ljubav, znam da bi Slavonija od mene ali TAMO smjela očekivati nekakvu veću pomoć. Zbog toga si neki puta i predbacujem, ali taj manjak nastojim kompenzirati još većom ljubavlju, koju u mojoj situaciji mogu iskazati jedino stihom.
Zbog toga je znam i pozvati:
Pjevaj samnom, Slavonijo!*
Mata se kiti starinom i starim sjajem. Možda nam se može prigovoriti da to volimo jer nismo u stanju stvoriti neki «novi sjaj». No ja ne mislim tako. Sigurno da sam tu namjerno subjektivan i nepopravljiv. Jednostavno neću promijeniti mišljenje. Prkosim. «čvrsto drži kajas stari, svi mu viču, on ne mari». Narod bez prošlosti je narod bez budućnosti. Mata se drži tog «starog kajasa». Neka je stari. Drugi nemaju nikakav! Jasna je meni latinska poslovita «Sic transit gloria mundi»! A zašto bi naša «gloria» morala propasti? Ona ne smije propasti, jer što će mo imati onda? Nestati će nas! A drugi će nam se s pravom rugati. A čuvati imamo doista puno toga.
Možda upravo taj uvijek prisutan strah od «nestanka» takve slavne, bogate, lijepe, raspjevane, prkosne Slavonije moju ljubav prema njoj još više potencira? Ljubi dok je još ima! Svjestan sam ja, iako romanitčan ipak sam dovoljno realističan. Ali ipak rado šećam njenim, mojim šorovima u jesenje dane, blatnim, idem od divana do divana, pozivam «tamburaše u zbor», «Đuku za zapjevamo», poneki put priznam pokoji propust, jer «Nikad meni ništa ne ide po planu» i tješim se dok «Idem kući iz birtije», da «Svatovi će doć i moji», a za te moje svatove moram imati i stara kola, pa pitam «Di su, dado kola stara»? I kad se već skoro počme širiti nekakva letargija, nekakva tupa tuga, razbija je čvrsta sigurnost:»Slavonija, moje dite, nikad neće nestati».Ta što se brineš, što tuguješ? «Slavonija to su kola, orma, konji, tambure. Slavonija to su Šokci uzdasi i sjećanje»! Dakle, opet po starom :»Konobaru, nalij vina» i pij do jutra – «Idem doma, jutro je»! No tom mom veselju do jutra dođe i kraj. Znam da to nije sve. Znam da nisam TAMO, da sam sâm. Ali ako i patim zbog te samoće, onda ću patiti TAMO, onda ću u njenoj «birtiji sjedit sam». Izgleda da je moja samoća u Slavoniji lakša. Ništa mi neće biti puno bolje. Ja doduše «čekam društvo kad će doć», a znam da neće doći, jer «Ne žuri se njima, nisu oni tužni, oni su sad ko zna gdje, a ja sam, bez nje». I tražim utjehu u vinu i tamburi «Donesi mi puno čaša da ih lola razbije, nek se lome ko i srce što sad tuguje». Šokcu je teško priznati da je tužan. Ne znači to da mi nismo osjećajni, da nas tuga drûga ne dira. Naprotiv mi smo suosjećajeni, ali to pokazujemo na drugačiji način. Šokci ne revu, oni svoje «gutaju», uvijek demonstriraju snagu, muškost pa i nakon najvećeg fijaska. Oni su dobri glumci. Nose oni svoju tugu sasobom, čuvaju je do prve odgovarajuće prilike i onda je «istresu na trpezu», ali u podesnom ambijentu: kad već vino ili rakija dobro natapaju pod po kojem se više od razbijenih čaša ne može hodati, kad se uz jecanja tambure čuju duboki uzdisaji iz jakih grudi šokačkih, kada prijatelji zagrljeni jedan drugome brišu suze i time se tješe, kad s par riječi neke pjesme, koju nemogu više pjevati jer nemaju glasa, žele druga ohrabriti…Kad ih je prošo razbijački inat a duša i dalje boli, onda tek pokazuju «pravo lice». U «Mati» sam o tome napisao ovo:»Ma nije to prvi put da on reve. I njeku sam ga večer vidio da prid tamburašima reve. Ma revi, Mata, al samo onda kad ti to oćeš! Ne revemo mi po ničoj komandi! Mi samo svoji gazde! Al eto. Njeki put će mo pustit da nam zapovida tambura, njekad rakija. Al nikad žena! A nije naše srce tako tvrdo. Ma mi smo ti čojče mekani ko perje, mi smo čeljad vilenja. Samo nas se mora razumit i s nama pošteno postupat. Mi se volimo klinčit, jer imamo rašta!”
Izgleda da ljubav i bol idu ruku pod ruku. A što je ljubav? Kršćanstvo pod ovom riječju shvaća «ono radikalno slobodno, bitno ispunjenje cijeloga čovjeka kako je Bog zaista zamislio i pozvao, koje ga prema Bogu integrira i tako ga stavlja u Božju milost i u spasenje. Budući da se to bitno ostvarenje događa prema tome Bogu koji sam daruje i da ima karakter dijaloga i odgovora, onda se i sam Bog shvaća kao ljubav. Ukoliko je bit čovjeka samotranscedencija prema višemu (kao osobi), to je bitno ispunjenje nesebične ljubavi prema nekom dobru koje služi opravdanom samopotvrđivanju kako moment ili sredstvo..» To teologija kaže o ljubavi prema Bogu.
Ovim će mo teško objasniti ljubav prema Slavoniji. A što teologija kaže o ljubavi prema bližnjemu? Ljubav prema bližnjemu je «ona spasenjska ljubav istinite osobne dobrohotnosti koju Božja milost omogućuje i nosi i koja drugoga traži zbog njega samoga, a ne kao vrednotu koristi ili uživanja za sebe, i zato ga prihvaća u njegovoj apsolutnoj jedincatosti, a da ga ne podvrgava vlastitom «idealu», te sebe veže s njim, a ne njega sa sobom» »te sebe veže s njim, a ne njega sa sobom.»
Znam da ovo nije definicija ljubavi prema domovini, prema Slavoniji, ali sad je nešto malo jasnije. Ova se definicija odnosi na ljubav prema bližnjemu, kojega prihvaćamo onakvog kakav jeste. Ne podvrgavamo ga vlasitom idealu. Ja u mojim pjesmama Slavoniju često nazivam «draga», u nekim se pjesmama na početku ne vidi da li se radi o ljubavi prema nekoj ženskoj osobi (kao recimo u pjesmi «Prijatelju, pozdravi mi dragu»). Tek na kraju ja «otkrivam lice moje drage». Ljubav je, bez obzira na sve znanstvene definicije i objašnjenja, barem ona ljudska, neinspirirana Bogom, posebno lijepi osjećaj.
Ako je pakao, prema definiciji moga profesora na teologiji, «stanje u kojem nemožeš ljubiti i biti ljubljen», onda je i moja ljubav prema Slavoniji upravo taj lijepi osjećaj (stanje u kojem ljubiš i bivaš ljubljen) kojeg se ne može lako opisati ali u njemu svom puninom srca i duše uživati. Pri pomisli na tu «dragu» uzbudi se ne samo srce nego čitav organizam. Možda ga se može poistovijetiti s osjećajem prave, velike prve mladenačke zaljubljenosti. Ostanimo onda pri tom lijepom osjećaju. To je bar u ovom kontekstu ta ljubav o kojoj ja pišem. To je kao osjećaj koji obuzme mladića koji je po prvi puta doista zaljubljen. Za njega ne postoji ništa doli njegova draga, sav je njegov život podvrgnut tom lijepom osjećaju, taj osjećaj diktira sve. I onda je jasno da za opis te moje drage, u koju sam tako strastveno zaljubljen, koristim puno različitih «epiteta», ja Slavoniju upravo kitim da mi bude još ljepša, da moja ljubav prema njoj bude još veća, ja joj naprosto tepam.
Vjerujem da sam u pjesmi «Zašto volim Slavoniju» na kraju «objasnio» to pitanje. Jednom je moj dragi prijatelj i moj recenzent Marko Žarić, Bunjevac, napisao da Slavoniju tako može voljeti samo netko, tko je iznikao iz te njezine brazde. I zato u toj pjesmi kažem: «Samo onaj kod rodila crna brazda, žitna polja volit može, o njoj pjevat: SLAVONIJO, MATI MOJA!»
Osim što Slavoniju doživljavam kao «dragu» ja je doživljavam i kao majku. Možda je to zbog smrti moje naravne majke, a «svako dite mora imat majku», pa zato u pjesmi «Teci, Savo, široka» kažem:»Bez nje mi smo siročići ko bez majke dječica, majka naša bez sinova kao hrast bez žirova». Eto to je ta simbioza koja se stalno provlači kroz moje pjesme. Ja poneki puta doista nemam riječi kojima bih je htio, volio dolično opisati, jer svaka je riječ preslaba za opis Slavonije koja je sve ljepša, dičnija, voljenija. Čini mi se da sam taj moj odnos prema Slavoniji kao majci dobro opisao u pjesmi «Živim samo od sjećanja». To sam si dopustio «varati» je. Obećavam joj da ću joj doći, a ona se, jadna, nada. Ja je prevarim i onda kad stvarno dođem. Ja ne ostajem s njom! «Ti bez mene, ja bez tebe, teška moja tugo». Ali ta je «prepirka» rijetka. Ne usudim se ući u otvoreni sukob. To je pitanje odgoja. Kako se dijete može svađati s majkom? To je sramota. Zato joj i pri svakoj pomisli da bi se moglo raditi o nekakvom sukobu još više tepam da je ne naljutim. A što bih onda ja? Pjesmu «Slavonijo, mati» sam napisao nakon što skoro sedam godina nisam bio u Slavoniji. Rekao sam joj svu moju bijedu, moje boli, rekao sam joj koliko mi je manjkala, jer «gdje naslonit glavu sijedu, kome kazat svoju bijedu, čije krilo zagrliti, kome li se požaliti»? Ali ni nakon olakšanja u posljednjoj strofi, ništa osim praznih riječi:»ne pusti me iz svog krila». To je krik, to je želja za ostankom. I zato ja i dalje «pjevam i tugujem».
Nisam ja uvijek melankoličan, tužan, iako se i iz «veselijih» pjesama nazire bar neka nostalgija za nečim što je prošlo i nikada se više neće vratiti. I one o lumpovanju, pjevanju po drumu u neko doba noći ili jutra, je samo san kojeg se rado sanja.
Kako je došlo do prvijenca „Romanca mojoj Slavoniji“?
Ja vjerujem da je za svojevrsnu «erupciju» mojih emocija glede Slavonije «kriva» Tamburaška skupina «Romanca» iz Gunje odnosno Županje. Njih sam upoznao 1994 godine i budući smo «zemljaci» odmah smo se sprijateljili. Bilo je to u Švarcvaldu u jednoj crkvi. Oni su tu za 3. program njemačke televizije slimali CD, pa su pozvali jednu skupinu poznatih svećenika i nas par laika, da s njima otpjevamo nekoliko pjesama. Poslije snimanja smo se sastali i jasno oni su počeli svirati «za dušu». Meni nije puno trebalo, odmah su mi našli žicu. I tako sam ja išao na njihove koncerte i to ne samo na one u mojoj blizini, nego i dalje. Ali kada su imali koncert u crkvi Sv. Augustina u Heilbronu, a poslije toga susret u jednom malo užem krugu, onda se dogodilo ono što se dogoditi moralo. Svirali su mi, tjerali suze, vadili dušu. Ostali smo skoro do jutra. Naše je prijateljstvo od toga dana bilo zapečaćeno. Nedugo poslije toga napisao sam im pjesmu «Romanci iz Gunje» i tako im se na meni najbolji način zahvalio. Te godine za Božić smo bili u Slavoniji. Jednoga popodneva smo došli u Županji slučajno doznali za veliki tamburaški božićni koncert. Odmah se uputim u dvoranu gdje je upravo „Romanca“ imala tonsku probu. Čim su me ugledali na brzinu su završili tonsku probu i odemo u obližnju birtiju, kao je to i red. Jasno da su oni organiziratli karte, jer su već bile rasprodane. Taj je dakle koncert za mene bio nešto posebnoga. Neki su nam nepoznati dečki donijeli posebne stolice, ali ja sam cijelo vrijeme, dva puna sata bez stanke, prestajao. Toliko tambura, toliko lijepe slavonske glazbe, toliko toga i sve za dušu. To je zavrijedilo da s dužnim poštovanjem preslušam stojeći. Naravno poslije smo se svi našli u onoj birtiji i što drugo nego pili i pjevali. Ja sam to volio, ali već davno nisam imao prilike. Pao sam u nekakav «delirij», ostao bez glasa, po licu su tekle suze, a srce od radosti hoće pući, duša se toliko «nadimlje» kao da nema dovoljno mjesta. Od ovakvih doživljaja ja dugo živim. I tih se dana «dogodila» i moja knjižica, moj prvijenac «Romanca mojoj Slavoniji». Jednoga dana zajedno s Stipom Bogutovcem odem u Vinkovce kod Martina Grgurevca u «Privlačicu» dogovorimo izdavanje knjige,sponzor je već bio osiguran, jedino se nismo mogli dogovoriti o nazivu. Stipa i ja se vratimo u Županju, sjednemo naravno u birtiju, izvoru svih inspiracija, i nazovemo Stipu Mazalovića, koji je odmah krenuo iz Gunje i došao na «važni dogovor». Budući je «Romanca» stvarno bila ta koje mi je «izmamila» pjesme, želio sam joj se zahvaliti. I prilično brzo smo se dogovorili da naslov te zbirke pjesama bude «Romaca mojoj Slavoniji». Romanca je ljubavna pjesma, a «Romanca» je ime sastava. Pa neka misli tko što hoće. A ostalo je lako: mojoj Slavoniji! Logično! Budući je Stipo Mazalović dobar crtač, on je na se preuzeo obvezu ilustracije. I tako su ti posebni dani urodili plodom.
Imao sam ja i poslije s njima vezu. Kada se ženio moga bratića sin oni su svirali. To je također bilo posebno zadovoljstvo.
Moja ljubav prema Slavoniji je latentna, no nije uvijek istoga intenziteta, bar što se tiče «pisanog dokaza» – pjesama. Emotivnu «erupciju» mora kod mene uvjetovati neki poseban događaj, recimo kao ova s «Romancom», susret neke drage osobe koju nisam godinama vidio, ili pak neki intenzivni odnos sa starim ili pak novim prijateljem. Budući sam poslije izdavanja «Romance» doživio smrt moja dva velika prijatelja, a za mene je «svaki rastanak ko umrijeti», jasno je da nisam mogao napisati ništa. Jednostavno sam bio prazan. Tu i tamo je javlja neka ideja koja međutim ostaje ideja i možda je se tek nakon nekoliko godina sjetim i od nje „napravim“ nekakvu pjesmu. Kroz to sam vrijeme napisao dvije pjesme «Dvije breze na grobu» i «Eli, eli Slavoniae» – dakle tužne, tužnije nemogu biti – a to je bilo zrcalo stanja moje duše!
Novo vrijeme, drugi prijatelji, druge pjesme
Ako je za mene stih «strijela odapeta iz srca», a jeste, onda je jasno zašto je vrijeme od poslije «Romance» pa sve do ove, 2003. godine, neplodno vrijeme. Imao sam ja i u tome vremenu kojekakvih doživljaja, no ne takvih da bi mi zaokupili dušu i srce iz kojega bi onda «curili» stihovi. Kroz to sam vrijeme počeo s nečim novim, počeo sam pisati «putositnice», kako sam ih nazvao. Moje sam osjećaje i moja razmišljanja za vrijeme boravka u Slavoniji jednostavno pisao, više kao svojevrsnu kroniku. Činjenica da sam «putovao» Slavonijom, jednostavno vozajući se predjelima koji su za mene do tada bili skoro nepoznati, može se razumjeti kao traženje inspiracije; ali našao nisam puno. Nisam se silio, čak sam počeo vjerovati da je «moje vrijeme» prošlo. I dalje sam ja pratio sve što se u Slavoniji događa, i dalje sam ja, možda još i više negoli ranje, čitao slavonske pisce (zbog toga sam i nabavio 100 knjiga Slavonike), no to je bavljenje Slavonijom bilo više intelektualne naravi. Vrijeme poslije rata, stvaranje novih odnosa u Hrvatskoj, negativna reperkusija tih novih odnosa na život Slavonije, njenih ljudi a ponajviše paora, itekako me je zaokupljao, pa sam se osjećao dužnim upozoravati na nepravdu i u društvu i u Crkvi, no nikoga to baš nije puno zanimalo. Samo je jedan članak iz niza «Vjera i politika» objavio Glas koncila, jer «pišem previsoko da bi to običan čitatelj mogao shvatiti». U biti se radi o tome da pišem prekritički, da to ne odgovara «ušima» apostrofiranih struktura, da to dakle nije ugodno i zbog toga se nemože objavljivati. Nisam ja prekinuo s pisanjem. Ja sam i dalje pisao, tu i tamo nekome nešta i ponudio rukovodeći se onom:Dixi et salvavi anima mea – dakle ja reče i spasi dušu svoju!
Moju «pjesničku» renesansu doživljavam u rujnu 2003 iako se ključni događaj dogodio krajem srpnja. Jednoga sam dana, potkraj srpnja, tragajući u internetu za Slavonijom (htio sam vidjeti zastupljenost Slavonije u internetu) nevidjeviši odmah Babinu Gredu, moje susjedno selo, najveće slavonsko selo (neki mu taj epitet žele osporiti) za koje me vežu duboki osjećaji iz mladosti, u tražilicu upisao «Babina Greda» i otvorim prvu ponuđenu stranicu: impresivna fotografija mlade lijepe Babogretke u narodnoj nošnji odmah mi je izmamila blagi osmjeh na licu. Autor stranice kratko, rekao bih samozatajno ali otvoreno i kritički predtavlja sebe i svoje selo:» Ovo su osobne stranice u kojima predstavljam svoje selo.
Babina Greda je jedno od najvećih sela u istočnoj Slavoniji, pa i u Hrvatskoj. Ima 4200 stanovnika, a ukupna površina zemljišta je oko 9000 hektara. Zadnjih godina selo kao da se budi iz posvemašnje stagnacije (zaostajanja) i bezvoljnosti. Polako se otvaraju obrti i mali proizvodni pogoni,a i poljoprivreda dobiva zamah (samo ne znam, naprijed ili nazad).Kulturna zbivanja isto doživljavaju svojevrstan napredak. Pored starog KUD-a, danas je aktivan likovni,pjevački, pa u zadnje vrijeme i pjesnički krug. Turizam je sasvim nova grana u koju Babogreci opet polako, ali sigurno ulaze.Osnovano je turističko društvo , preuređuju se i neki babogretski stanovi u turističke i slične svrhe.
Zovem se Mato Petričević. Kao i velika većina Babogredaca, bavim se poljoprivredom.Rođen sam 1964.g., tako da sam kompjutore počeo upoznavati relativno kasno (2001.g.). Ipak, to mi je postao veliki hobi (uz “Belu”), pa sam se odvažio zime Gospodnje 2002./03. napraviti prvu web stranicu.”
Pogledao sam sve što je autor ponudio na stranici i bio oduševljen. Najviše me je fascinirala činjenica da jedan poljoprivrednik vlada novom tehnikom. Dakle nisu to više oni paori iz mojih pjesama, nisu to kočijaši (ovdje moram pripomenuti da ja nikada nikoga nisam htio uvrijediti rekavši mu ”seljače” i to iz poštovanja prema seljacima; i ovaj kočijaš nije uvreda!) koje sam neki puta tako zorno opisao (recimo u pjesmi iz 1972. “Jesenje jutro u mom selu”, prvoj pjesmi koju sam napisao izvan Slavonije). Nije dakle bilo druge nego napisati Mati Petričević, mome susjedu, Babogrecu, par riječi neprikrivajući moje oduševljenje. On, očito fin, otpisuje i tako se malo po malo razvija redovita korrespondencija, sve se više upoznajemo, “divanimo” o svemu i svačemu i ja se na svojeverstan način “duhom selim u Babinu Gredu”. Moje se “pjesničko” raspoloženje očito temeljito mijenja. Budući sam u kolovozu bio na godišnjem odmoru (nažalost samo tjedan dana u Slavoniji) rujan predstavlja novi veliki “start”: pišem 9.rujna “Baja Mata u internetu”, 10.rujna “Ajmo, Mata upreć vrance”, 12.rujna “Nisam te izbrisao iz srca”, 16. rujna “Nisu Šokci kao drugi” i tako redom, da bi do sada napisao oko pedesetak novih pjesama! Očito sam se nadisao babogredskoga zraka, napio vode na njihovom bunaru, proletio kolima ulicama moje mladosti i to sve okrunio jednim novim prijateljstvom, došao u situaciju u kojoj, što se intenziteta preokupiranosti za Slavonijom tiče , još nikada nisam bio, odapinjao skoro svakoga dana, poneki dan i po dvije, tri “strijele iz srca”. Ponovno otkrivam Babinu Gredu i moj rodni Štitar, ali i druge teme. Tko mene pozna mora mu biti jasno da ja ne sjedim “samo u birtiji s mojim dobrim prijateljima, da samo ne pijem i pred tambure bacam i dušu i srce”. Jednom mi moj prijatelj Mata reče, kako on ponekad ima dojam da “pjesmom pišem dnevnik”. “Divanim ja sa Slavonijom”, kažem joj “Dvi, tri riči”, bodrim je “Digni glavu, Slavonijo”. Ali divanim s mojim prijateljem:”Pjevaj, Mata neblaka mu”, hrabrim ga “Nedaj se”, s njim se veselim “Ajmo, Mata upreć vrance”, šalim “Matina sreća”, pripovidam “Moj drug i ja”, šetam s njime po ravnim poljima “Uspomene, sjeta i “, plačem “Suza za Slavonijom”, dakle jednostavno “s njime živim”. Kao i do sada u mome životu tako je i opet jedan, naoko nevažni događaj, odigrao veliku ulogu. Mata mi šalje CD “Konji bijelci”, tradicionalne babogradske napjeve u izvođenju ženske supine “Jetrve” i muške “Babogreci” te tamburaša “Đuvegije”, ali i tri nove pjesme. Kroz to otkrivam jednoga prijatelja iz mladosti – Iliju Babić Andrinog, autora tekstova “Babogredski stanovi”,”Konji bijelci”, Šokačka je zima najtoplija”, te “počimalju” u pjesmi “Šta će meni cura garava” i “Sad će, zora će”. Iako se nismo vidjeli i čuli preko trideset godina nazvao sam ga i nakon par minuta on me prepoznaje po glasu! Još prije od Mate doznajem da je osnovao “Udrugu za čuvanje i promicanje šokačke baštine “Šokadija” Babina Greda. Oduševljan sam! U prvom, dugom telefonskom razgovoru, “dotičemo” i mladost i aktualnu situaciju ali ipak sve u kontekstu Šokadije i “Šokadije”. Jasno da jedno takovo oduševljenje nije moglo proći a da ga ne “opjevam”:”Pripozno me stari drug”, da njegovoj udruzi ne poručim “Šokadijo čuvaj staru slavu” ali i da ne ne zahvalim “Lipa pjesmo babogredska”. Tih mi je dana, budući stalno slušam te krasne pjesme (neke sam naučio kao mladić, ali neke nisam znao i to ne samo ove nove, Ilijine) sve lijepo. Živim od lijepih uspomena, pjevam s Babogrecima, sjećam se “Oj, jeseni lipa”. Korjenita promjena raspoloženja. No nostalgija nikada neće nestati iz mojih stihova. Sve je to lijepo, ja sam duhom tamo, ali sam svjestan da će za mene Slavonija ostati zauvijek tamo; “Sve još čeka, mene nema” i na kraju sam morao priznati u pjesmi “Lutanje, sreća i laž”:”doću možda u sanduku!”
Činjenica da stalno s prijateljem Matom doživljavam sve što se tamo događa, bole me svi njegovi ratarski problemi.Pokušavam mu moju solidarnost dokazati u pjesmi ”Ruko paorska”, s njim se moliti pjesmom “Šokački očenaš” o kojem Mata kaže:” I opet ponavljam: nakon toliko ljeta, a seljak nikad nisi bio,toliko poznaš dušu, trudove, patnje i grije (slabosti) naše (svoje). Ovaj Očenaš ipak nije oda prohujalom vremenu. I danas se molimo istom Bogu i isti nas vrazi potrgaše. Nije li to seljačka kob. A ja sam taj. Šta sad. U tom smislu djeluje opuštajuće i obećavajuće ono zadnje:
Ta znaš ti, Bože kog si stvorio
Znaš da sam slab, al jak bit bi tio
Ma ja sam od krvi i mesa a ne kamen
A ti si dobar, oprosti mi. Amen!.”
I kako onda može završiti sve ovo «emotivno sanjkanje preko brda i dolina», sada, kad sam na svojevrsnom emotivnom vrhuncu, ako ne pjesmom «Himna Slavoniji». Svjestan sam ja da će opet doći «klizanja u nizinu» jer vrhunac je veoma sladak ali i prolazan. Doći će opet neki «presudni događaji» koji će me baciti u mrak i potpuno zakriliti «sunce sreće». Nadam se da se to neće dogoditi tako brzo, jer predstoje mi još ljepši dani tamo u Slavoniji.
HIMNA SLAVONIJI
Nek saori, braćo mila,
Slavoniji mio glas.
Nek joj pjeva mlado staro,
glasom složnim sad u čast!
Nek poteče pjesma naša
kao bistre njene rijeke,
nek se diže u visine
glas naš za nju uvijeke.
Volim svaki njezin cvijet,
svakog njenog hrasta žir,
nek mi tijelo kada umrem,
u njoj nađe vječni mir.
Volim tvoju slčavu staru
I tvoj đeram na bunaru,
njive tvoje uzorane,
tvoje ljude razuzdane.
Ponosim se s tobom, majko,
pjesmom tvojom, tamburom,
tvojim zlatom na poljima,
tvojom dikom vječitom.
Nek‘ se sada Slavonija
uhvati u kolo sva,
nek sa pjesmom molba leti:
Daj jo, Bože, mirnog sna!
Ta, ti si, o Bože silni,
stvorio ju kao raj,
daj joj sreću, očuvaj je,
blagoslova sog joj daj.**
Gdje si bio – nigdje, što si radio – ništa?
Ovime sam htio sebi, ali i mojim prijateljima koji su mi postavili pitanje «Zašto voliš Slavoniju», otvoreno odgovoriti. Toliko sam toga analizirao misleći da ću naći pravi odgovor. Čini mi se da nisam. I na to pitanje opet ne mogu dati kratki, sažeti, općenito razumljivi odgovor. Oni koji me poznaju, moji prijatelji, neće inzistirati na tome. I njima je kao i meni jedino važno da je volim, da je volim «iracionalno», romaničarski, utopijski. Ali ja je volim i to je najvažnije i tu moju ljubav, taj lijepi osjećaj želim podijeliti sa svim ljudima «dobre volje prema Slavoniji», kako bi ta moja sreća bila «dvostruka», a tuga, kad zbog Nje budem tužan «dvostruko manja». Eto, dragi moji prijatelji! Gdje si bio: nigdje! Što si radio: ništa!? Nije tako. I meni je bilo važno još jednom pustiti stari film, pogledati stare slike, kopati po srcu i duši tražeći pravi izvor moje ljubavi prema Slavoniji. Nisam ga našao, ali ipak neću umrijeti od žeđi. A osim toga tu ste i vi, nudite mi i dalje „oke i sajtluke“ kako nebih «presušio». Ja ću vam, vjerujem, zahvaliti pokojom pjesmom, dočarati vam Slavoniju onakvu kakvu je vi ne možete doživjeti jer živite u njenoj sivoj, suroj možda neki puta bezizlaznoj realnosti. A nije li lijepo «otići iz pakla u raj»?
Baća,
Heilbronn, u studenome 2003.
*pjesme objavljene u mojoj knjizi „Romanca mojoj Slavoniji“ – Privlačica 1995
** pjesma objavljena u mojoj drugoj knjizi „Lutanje, sreća i laž“ – Privlačica 2006.
