Ante Knežević
NEMOJ SINE, SRUŠIT’ STAN
Nemoj sine srušit’ stan,
ne otvaraj srcu ranu,
imam samo život jedan,
ispisan je baš na stanu.
Stan je sine, svatove tračio,
stan je kuću u selu kućio,
stan je bio ‘ranitelj Šokaca
stan je bio kovnica novaca.
Kada umrem, sin moj,
sruši, prodaj sve na stanu,
koljebicu samo nemoj,
uspomene nek’ ostanu.
Stan je sine, svatove tračio,
stan je kuću u selu kućio,
tan je bio ‘ranitelj Šokaca
stan je bio kovnica novaca.
U koljebskom toplom gnijezdu,
prvo mliko ti si sis’o,
iz njeg gledam zadnju zvizdu,
tako nam je Bog propis’o.
Stan je sine, svatove tračio,
stan je kuću u selu kućio,
stan je bio ‘ranitelj Šokaca
stan je bio kovnica novaca.
Od kako sam noćas, prevrćući po časopisu za književnost, umjetnost, kulturu i povijest «Hrašće» tražeći neke druge teme i tekstove, otkrio pjesmu Ante Kneževića, s kojim me je upoznao moj prijatelj Mata Blažićev, «Nemoj sine, srušit’ stan», nikako mi ona ne ide iz glave, neda mi mira.
Ova me se pjesma doima kao svojevrsna duhovna oporuka oca, koji je očito ili cijeli svoj život proživio na stanu, ili se taj stan do te mjere «usadio» u njegov život i snažno ga determinirao. On, očito već u godinama, nije siguran u svog «modernog» sina kojemu vjerojatno taj stan ne predstavlja ništa ili čak nekakovo opterećenje. Očito nije to sin kao Ilija Babić Andrin, koji u svojoj crtici «Sa stana» kaže:»Kad bih se s dadom vozio doma, u kolima, i prolazio pored koljeba, svaki je stan drugačije mirisao, svaka je šikara imala svoj dah i svoju poruku. I sve sporedne linije su bile obrasle drugačijom travom i svaka je imala svoj vagaš, a ja bih tad uspoređivao tragove kolskih kotača, uspoređivao ih s drugim te se u sebi veselio što bih uvijek mogao prepoznati trag naših «rafova» i tragove potkova naših kobila.
Sanjao sam kad ću narasti da i ja kočijašim i kobile «ćeram» kud ja hoću i kud je ravnije. Sanjao sam kad ću i ja smatat cigaru i držati uzde među koljenima, a onda zaklopiti tozu, netegnuti kajase da kobile dignu glave i krenu kasom.
Sanjajući rastao sam, narastao, vraćao se, došao i nažalost, kasno se vratio. Mnogi su porušeni, oronuli i obrasli trnjem, mnogi su prazni, ali neki žive, neki oživljavaju i kada ih takve vidim, u meni raste sreća, vraćaju se sjećanja u koja bih želio vratiti i svoje kćeri i sina, a brižnu majku i oca u mladost i sve rođene i pokojne koji su me koje čemu korisnome naučili, upućivali u život stanarski.«
Zato ovaj dado naprosto preklinje sina «Nemoj sine, srušit stan, ne otvaraj srcu ranu»! Ta ne ruši bar dok sam živ ono što mi je život značilo, ono što je bilo moj život, «ispisan baš na stanu».
Ova je pjesma ne samo duhovna oporuka oca sinu, nego me se doima kao duhovna oporuka stare generacije Šokaca novoj, jer očito vide u opasnosti propast onoga što im je život značilo, što ih je činilo onim što jesu.
«Narod bez prošlosti je narod bez budućnosti!» Nije to moja mudrost, a zar nije istinita? Josip Lovretić (30.06.1865 – 27.10.1948.), svećenik, povjesničar, etnograf Šokac rođen u Otoku, kojega se smatra začetnikom hrvatske etnografije, jednom je rekao:»Sve što je u narodu iz naroda je. Smije se pobilježiti i ostaviti narodu na spomen”. Ja bih čak rekao: mora se ne samo pobilježiti nego sačuvati i ostaviti mladim naraštajima na spomen. Ne odnosi se to samo na jezik, književnost, opis pojedinih običaja, slike, pjesme, nego i na ahritekturu, onu jedinstvenu slavonsku, šokačku. Gdje se možemo diviti takovim lijepim štagljevima kao u Šokadiji, gdje tako lijepim kućama, dvorišnim zgradama, vanjskim pećima i ambarima kao u Šokadiji? A sve je to »u narodu i za narod».I sâm sam nažalost bio tužnim svjedokom rušenja ovakvih prastarih svjedoka kulture življenja šokačkog kraja. Morali su praviti mjesto modernim stajama, garažama, kupaonicama, kućama na kat!
Što se to dogodilo sa slavonskim selom?
Povijest je Slavonije moguće najkraće, dakako površno, odrediti kao povijest slavonskog sela i seljaštva. Premda i gradovi Slavonije imaju svoju dugu povijest, selo je ipak davalo pečat životu ovoga podneblja za većinsku populaciju. Veza grada i sela imala je svoj život, ali više službeni, rekao bih proceduralni (npr. odlasci mladića u vojsku, odlasci na sudove, u “velike” kupovine, slanje djece u više škole i sl.). Građanski stalež i seoski puk, medjutim, uvijek su ostajali na vidnoj distanci.
Dok se za grad na prijelazu stoljeća nikako nije mogla upotrijebiti sintagma gradska zajednica, selu je, pak, ona u cijelosti pripadala. Selo je uistinu živjelo život zajednice. Kao takvo, ono je u sebi oslikavalo elemente seljačkog društva.
Običaji su takodjer činili selo svojevrsnom zajednicom: tu su običaji kod jela i posla, kod zajedničkih poslova (moba), običaji prela i posila, pravni običaji kod dijeljenja u zadruzi, običaji u druženju. Osim ovih su i godišnji običaji koji se mogu podijeliti na domaće i javne. Svi ti običaji (Badnjak, Božić – prvi dan, drugi dan, treći dan, Stara godina, Sveta tri kralja, Poklade, Cvjetnica, …) pokazuju uniformnost života svakog mladića i djevojke, starih i mladih, svakog domaćinstva, pa time i cijelog sela. Oni su propisivali ponašanje svim žiteljima sela.
Selo, kao zasebni kolektivitet s njemu svojstvenom kulturom, izučavali su brojni povjesničari, etnolozi i sociolozi. Njegovu je kulturu najsadržajnije sažimala riječ seljak. Seljak utjelovljuje način života, kako proizvodnjom sredstava potrebitih za život, tako i odnosom prema uživanju tih dobara. U proizvodnji i u trošenju seljak je uvijek bio okrenut zajednici. Odnjegovane vrijednosti seljačke kulture potvrđuju ljubav za zemlju, brigu za porodicu i okrenutost kolektivitetu kojemu se pripadalo. Uslijed prodora robnonovčane privrede i industrijalizacije dolazi do zaživljavanja individualizama, koji razara zadruge, a na površinu isplivava stalež neimućnika. Zadrugari su ponosni kad svi žive u slozi i ljubavi. Tu svoju slogu iskazuju riječima:”Pogleđi u moju štalu, a pogleđi u tvoju, pa ćeš viđeti ko je gazda”.Ili “Pogleđi u moj čopor, a pribroji svoj, pa ćeš znat, šta ko vridi”.
Nove vrijednosti, koje ulaze u život sela, razbijaju autohtonost i zatvorenost seljačkog životnog ciklusa, te se selo sve više udaljava od seljaka. Seljak je postao pojam kojim se odredjuje mjesto življenja, a ne i način. Sve se rjeđe ovim pojmom misli na kulturu, na cjelinu životnog ciklusa pojedinca i kolektiviteta. Sliku je te cjeline danas moguće oživjeti jedino kroz ostavštinu, kroz ono što nazivamo kulturnom baštinom, koja nam pouzdano predočava sve segmente životne cjeline kolektiviteta i pojedinca, sela i seljaka.
Slavonsko selo obilježavala je zajednica i zajedništvo kroz život zadruga, instituciju susjedstva, vjerski život, običaje i drugo. Danas se ta obilježja sve više smještaju u sferu pamćenja, sve ih se manje živi.
Promjene izazvane modernizacijom tijekom stoljeća učinile su slavonsko selo prepoznatljivim jedino grografski. Kultura življenja sve je sličnija onoj u gradu. Seoski pogled na život i svijet više je oblikovan informatizacijom društva i procesima globalizacije negoli običajima i tradicijom predaka.
Poslije ovoga malog sociološkog ekskursa, koji mi se činio važnim za razumijevanje onoga što se i zbog čega dogodilo s i u slavonskom selu, vratimo se našem dadi, njegovoj oporuci i njegovom sinu.
Otac očito zna koliko taj stari stan vrijedi njegovom sinu. Zna on da će ga ovaj “baštinik” srušiti, ili još gore prodati prije očeve smrti. A vjerojatno zna nažalost i to, da toga sina takav otac koji mu nije ostavio “bogzna šta”, njegovi osjećaji, njegov “promašeni i zaostali” život na blatnom stanu i sa stanom jednostavno ne zanima. Zato otac pokušava pojačati argumente: “Stan je, sine, svatove tračio, stan je kuću u selu kućio, stanj je bio ranitelj Šokaca, stan je bio kovnica novaca.” I očito u velikoj nuždi dada, koji je čitavog svog života uvijek nekome morao popuštati, popušta i pred svojim sinom samo da ga udobrovolji:”Kada umrem, sine moj, sruši, prodaj sve na stanu, koljebicu samo nemoj, upomene nek ostanu.” Tko zna da li će ova velika molba, ma ja je doživljavam kao krik očajnika, udobrovoljiti ovoga “modernog Šokca” koji je možda već novac od prodanog stana uložio u nekakav statusni simbol, “bijesni auto”. Teško nama ako nam statusni simboli moraju biti automobili, kojekakvi izumi modernog doba! Teško nama ako nam je do takvih simbola stalo! Takav simbol danas jeste – a već ga sutra nema. I što onda? A mi bar imamo toliko slavnih simbola koje nemoramo kupovati skupim novcima, za njim nemoramo kuće stavljati pod hipoteku – imamo svoju stoljetnu zlatnu, slavnu, dičnu, junačku prošlost. Imamo svoje na čitavome svijetu najbogatije narodne nošnje, najljepšu pjesmu, autohtono, jedinstveno glazbalo na svijetu – tamburu, imamo jezik naš. Još prije više od stotinu godina Šokci su imali pravopis šokačkog jezika! Koji se još narod na svijetu može pohvaliti takvom kulturnom tradicijom? Stidimo se i tog stana, i te nošnje, i te pjesme jer nam je očito nečiji turbo folk s istoka ili juga ljepši, stidimo se jezika našega, stidimo se uopće reći da smo seljaci, jer upravo ti tako moderni i utjecajni možda i “Šokci” su tu riječ koja je bila sinonimom poštenja, radinosti, čestitosti, pjesme i veselja proglasili psovkom, riječju kojom se vrijeđa.
Otac vadi i posljednji adut iz rukava:”U koljebskom toplom gnijezudu, prvo mliko ti si siso, iz njeg gledam zadnju zvizdu, tako nam je Bog propiso.” Žao mi je ovoga oca. Sve što je u životu radio bilo je najmanje za njega. Svi su bili “preči” pa i taj nazahvalni sin, kojeg je možda stid reći da je rođen na stanu, da je u koljebi odhranjen. Za ovakve moderne sinove je i argument:”tako nam je Bog propiso” preslab. Koliko im je Bog uopće važan? Kakvu ulogu u njihovom modernom, materijaliziranom, lopovskom vremenu, u kojem stare vrline više ništa ne vrijede jer su neisplative, igra Bog? I s njim se nemogu napraviti novci. A uz to on ne popovijeda materijalno bogatstvo. On je po svome Sinu rekao: ”Blago siromasima, jer njihovo je kraljevstvo nebesko!” Isus je rekao:”Tko među vama želi biti najveći, neka bude sluga!” Ovi su doduše sluge svemu onome što posjeduju, a misle da su gazde! Osim toga Isus i njegova vjera zahtijevaju pomoć bližnjemu, idealno prijateljstvo, odricanje. Ali životna “filozifija” ovakih je:”Jedi, pij i uživaj!” Ali ne u društvu, ne u zajednici, ne u komšiluku. Ja sam, meni, moje, samo moje, što više meni! Nikad dosta.
Tako će evo završiti život jednoga poštenoga, radinoga, štedljivoga Šokca. Možda će prije vremena umrijeti od jada i tuge vidjeviši da mu je srušena i posljednja uspomena, isčupama i zadnja “žila” koja ge je još hranila. I možda “zadnju zvizdu” iz svoga stana, iz koljebe neće vidjeti. Možda će umrijeti negdje “ostavljen” u nekakvom staračkom domu od tuge i jada. A tako malo je želio, tako malo tražio!