Gledajući kako danas građani Županje užurbano i grozničavo žive, često se prisjetim onih dana kada Županja još nije bila grad, nego je nosila neodređeni i neslužbeni status – mjesto, i sjetim se života tadašnjeg vremena. Ovo nije nikakva “jugonostalgična” usporedba tipa “nekad i sad”, i ne želim ulaziti u polemike kada je bilo bolje, nego obična crtica iz moje mladosti, stvarna i ne patvorena, onako kako sam ja tada vidio i doživio.
Tamo početkom 70. godina, nova era u Županji stigla je otvaranjem prvih supermarketa, tj. samoposluga. Bilo ih je čak četiri, a tri su pripadale Trgovinskom poduzeću Posavina Županja. Prva i najveća bila je u centru, druga od poduzeća “Sava” se nalazila u novoizgrađenoj zgradi “Ljepotice” (danas Trgovina Patričar) na tada još nepostojećem Trgu, treća “Ljupkova samoposluga” bila je u tzv. Novom naselju, a četvrta u naselju Šećerana.
Kupci su u njima slobodno mogli prošetati između polica, sami izabrati ono što žele kupiti i to odložiti u žičane košarice s crvenom drškom. Nešto novo i neobično za tadašnje županjce. Građani svoje oduševljenje nisu mogli skriti, ali su tada i komentirali: “Narod će sve ovo pokrasti! Pa, roba je na izvol’te! Biraj!”
Na policama nije bilo stranih proizvoda. Kupovalo se samo “domaće”. Mlijeko u tetrapaku plave boje u obliku piramide, ili u najlonskim vrećicama mljekare Pionir koje su uvijek curile, zatim u smeđoj bočici losion poslije brijanja Brion koji je koristio “ozbiljan radni čovjek, uvijek umjereno zabrinut zbog situacije”, Solea, krema za svako doba.
Jele su se Kraševe napolitanke Novela, ali i Jaffa i keks Bambi Plazma. S Bambijeve prve ambalaže kupcu se poručivalo: “Kvalitetan keks je zamjena za meso.”
Popularni Kaladont i danas je sinonim za sve paste za zube isto kao i Faks kako i danas popularno nazivamo sve praškove za pranje veša.
S dupkom punim košaricama odlazilo se potom do velikih crvenih metalnih blagajni s ispupčenim brojevima po kojima je prodavačica udarala iz sve snage da bi se natiskao račun i otvorila ladica s novcem. Svaki dodir s tipkama, svojim je zvukom parao uši.
Mi djeca ulazili smo u njih sa strahopoštovanjem, kao u crkvu, širom otvorenih očiju čudeći se šta sve ima. Često smo znali noseva zalijepljenih za izlog gledati kako neki dečki a bome i cure ukradu poneku sitnicu i brzo strpaju u gaće. To je bio nekakav test hrabrosti koji je vrlo često završavao hvatanjem za uho i istjerivanjem lopova od strane budnih i opreznih djelatnika. Kasnije smo to dugo prepričavali i sramota je za lopova bila najveća kazna.
Umjesto današnjih kafića odlazilo se tada sjesti u gradsku kavanu tzv. “Snek bar” ili predahnuti “nakratko” u obližnji hotel Jelen i njegovu terasu gdje su uživo svirali popularni županjski VIS-ovi Lotosi, Crveni makovi i dr. Mi mladi okupljali smo se u slastičarni Ciciban da bi smo zajednički išli u kino koje je bilo vrlo popularno. Početkom 80-tih velika atrakcija za mlade je bila i tzv. “Ljetna bašća”, tj. disko na otvorenom, koje je radilo svakog vikenda ljeti, u dvorištu tadašnjeg restorana Graničar.
Nesmijemo izostaviti ni Riblji restoran i Savski vijenac. Pored “Jelena” tu je također bila glazba u živo i polako se uvlačio novi trend – traćenje svatova koji su se do tada slavili isključivo privatno pod šatorima. Stolovi su se ondje prekrivali uobičajenim kariranim stolnjacima. Uglovi rrstorana su se često popunjavali šareno osvijetljenim džuboksima s ponudom “trendovskih” pjesama. Izbor je tih godina često “padao” na legendarnog Ivu Robića i njegovu “Samo jednom se ljubi, sve je ostalo varka…” uz čije su se taktove na plesnjacima isključivo mogli otplesati “stiskavci”. No, dinari su se ubacivali i kako bi se čuli hitovi Abbe, Boni m, i Beatlesa.
Početkom 70-tih dolaze u Županju i prvi crno-bijeli televizori marke EI koji su zauzimali počasno mjesto na regalima kombiniranih soba u kojima je glavna pozicija pripadala trosjedu i dvjema foteljama prekrivenim najčešće bijelim čupavcima. Na svakom televizoru je obavezno bilo prebačeno i neko milje ili drugi ručni rad, a ispod je bio neizostavni stabilizator napona.
Posebice je zanimljivo bilo vikendom kada se sjedilo uz radioprijamnike, slušalo prijenose nogometnih utakmica i navijalo “za svoje”. Nije u to vrijeme prošla nijedna nogometna utakmica, a da svi nisu poskočili kada je komentator Mladen Delić uzviknuo: “Ljudi, je l’ to moguće? Moguće, moguće.”
Zadovoljstvo se nije skrivalo ni kada je koševe tricama punio Dražen Petrović, a direktom ili krošeom protivnike na pod obarao boksač Mate Parlov. Mi djeca čekali smo crtiće Kalimero i Profesor Baltazar, a vrhunac je bio gledanje serije Otpisani, Sandokan, Velo misto…
Nešto kasnije, početkom 80-tih, dok su mladići popodneva provodili gurkajući se uz svjetleće i bučne flipere kod Franje, slušajući Idole, Plavi orkestar, Disciplinu kičme, Nenu Belana i njegove Đavole… Davorin Popović uglazbio je svoju “priču o velikoj ljubavi prema anonimnoj djevojci iz Sarajeva” u “Bacila je sve niz rijeku”.
Često smo znali ići na izlete. Tada bismo napravili 2-3 sendvića sa tada vrlo popularnom i obaveznom salamom Parizericom naribanim sirom Trapistlm i kojim kolutićem kiselog krastavca, napumili bocu vode i biciklom na Poloje ili Vjerove. Ti legendarni sendviči, uz tortu od banana su bili obavezni dio svakog rođendana.
Školsko zvono nove škole Moša Pijade, danas Ivana Kozarca, najavljivalo je mir u učionici poredanoj s drvenim klupama čiji su đaci u stavu mirno i uz otegnuto ZDRAAAAAAAVOOOO dočekivali drugaricu ili druga i ne trepćući zurili u veliku katedru s globusom iza koje je na zidu visjela zelena ploča. Po njoj su se matematički računi i prva slova redovito učila pisati škripavim kredama. Ispod stolova su se “dodavali” i ispunjavali učenički leksikoni s već klasičnim pitanjima: “Imaš li simpatiju?”, “Koja ti je boja najdraža…?” Naravno svako od nas je imao i spomenar u kojem su prijatelji ostavljali svoje stihove…
Dok su žene kratile kosu, muškarci su je puštali. Preferirala se vlažna frizura s puno briljantina jer gela nije bilo. U ženskim ormarima bezuvjetno je morao visjeti barem jedan komplet Coco Chanel. Suvremenija ulična moda, u fazi odrastanja svakoga klinca bivše Jugoslavije, nalagala je da se posjeduje i barem jedan par legendarnih bijelih borovskih startasica koje se “nikako nisu smjele miješati s kineskim šangajkama”.
Za društvo iz kraja Kuhinje su mirisale po “omraženom” zagorjelom mlijeku, a kinodvorane, plesnjake i partijske sastanke ispunjavao je opori miris srebrnog bora zapakiran u zelenu bočicu istoga oblika. Pojava legendarnog Pina Silvestra 80-ih označila je “konačni raskid s balkanskom zaostalošću”.
S ekskurzija su se obavezno slale razglednice: “Draga mama i tata, javljam ti se s izleta. Inače, danas je nedjelja pa smo se prošetali do partizanske bolnice Franja koja se nalazi iznad gradića Cerkno… Toliko. Primite puno pozdrava. Zdravo”. I sa pijateljima i ljubavima širom tadašnje Jugoslavije jedini kontakt je bio preko pisama i razglednica koje smo ljubomorno skupljali. Nije bilo mobitela, SMS-ova, facebooka, a gramafonsku ploču polako je zamjenjivala kaseta. Pojava kazeta u Županji je bio hit. Napokon je svako mogao sebi snimiti pjesme koje je htio. Pojavili su se prvi pirati koji su za sitnu lovu snimili kompilaciju pjesama po želji.
Ni u jedan direktorski ili službenički ured s drvenim ormarima do stropa nije se moglo zakoračiti, a da u njemu nije visjela Titova slika. Za glomazni drveni stol sjedalo se u smeđu spužvastu, na rukohvatima uvijek pohabanu fotelju. Dok je službenicima prvi dnevni “zadatak” bio popiti kavu, direktor je u uvjetima radničke samouprave imao više glavobolje nego privilegija – morao je balansirati između Komiteta i Radničkog saveza.
Omladinci su tada odlazili na ORA-e – omladinske radne akcije. Spavali su u zelenim šatorima, nosili prepoznatljive majice bez rukava uz natpise poput “ORA Sava 1960”. Grupe su se izmjenjivale svakih 28 dana kako bi raščišćavale ruševine, obnavljale pruge, putove, nasipe… Redovito se jelo četiri puta na dan, a na meniju međuobroka bio je nezaobilazni Mesni doručak. Iako su brigade na samom početku brojile više muškaraca nego žena, godinama se omjer podebljao u žensku korist.
U Županji su tijekom godina postojale dvije ORB (omladinske radne brigade) Grga Čakić i Antun Grgić Učo. Iako su svake godine sudjelovale u akcijama diljem Jugoslavije, posebno su bile angažirane na uređenju Županje koja je tada bila veliko gradilište.
I sam sam sudjelovao između ostalih i u akciji gdje smo proveli vodovodnu mrežu u ulicama Petra Svačića i Šantavi ali to je materijal za drugu priču. ORA je uvijek završavala proglašenjem najboljeg omladinca kojemu je dodijeljena značka “Udarnik”. Taj je sistem imao pripadnost. Sa sedam godina si postajao pionir, poslije omladinac pa student. Sa svakim novim korakom u životu nekamo si pripadao. Neznan zašto ali ja nikada nisam dobio nikakavo priznanje.
Zoran Lucić
