Gledajući kako danas građani Županje užurbano i grozničavo žive, često se prisjetim onih dana kada Županja još nije bila grad, nego je imala neodređeni i neslužbeni status – mjesto. Sjetim se života tadašnjeg vremena. Ali odmah na početku da naglasim: ovo nije nikakva “jugonostalgična” usporedba tipa “nekad i sad” i ne želim ulaziti u polemike o tome kada je bilo bolje, nego obična crtica iz moje mladosti – stvarna i nepatvorena, onako kako sam je ja tada vidio i doživio.
Početkom 70-ih godina nova era u Županji započela je otvaranjem prvih supermarketa, odnosno samoposluga. Bilo ih je čak četiri, a tri su pripadala Trgovinskom poduzeću Posavina Županja. Prva i najveća bila je u centru, druga, od poduzeća “Sava”, nalazila se u novoizgrađenoj zgradi “Ljepotice” (danas Trgovina Patričar) na tada još nepostojećem Trgu, treća – “Ljupkova samoposluga” – bila je u tzv. Novom naselju, a četvrta u naselju Šećerana.
Kupci su u njima mogli slobodno prošetati između polica, sami izabrati ono što žele kupiti i odložiti to u žičane košarice s crvenom drškom. Za tadašnje Županjce to je bilo nešto novo i neobično. Građani svoje oduševljenje nisu skrivali, ali su komentirali: “Narod će sve ovo pokrasti! Pa roba je na izvol’te! Biraj!”
Na policama nije bilo stranih proizvoda – kupovalo se samo domaće. Mlijeko se prodavalo u plavim tetrapacima u obliku piramide ili u najlonskim vrećicama mljekare Pionir, koje su uvijek negdje malo curile. Popularan je bio smeđi losion poslije brijanja Brion, “za ozbiljnog radnog čovjeka, uvijek umjereno zabrinutog zbog situacije”, te krema Solea – “za svako doba”.
Na policama su se nalazile i Kraševe napolitanke Novela, Jaffa keksi i Bambi Plazma, s čije je prve ambalaže kupcu poručivano: “Kvalitetan keks je zamjena za meso.” Popularni Kaladont i danas je sinonim za pastu za zube, kao što Faks i danas mnogi koriste kao naziv za bilo koji prašak za pranje rublja.
S dupkom punim košaricama odlazilo se do velikih crvenih metalnih blagajni s ispupčenim tipkama, po kojima je prodavačica snažno udarala da bi se otisnuo račun i otvorila ladica s novcem. Svaki dodir tipki imao je zvuk koji je parao uši.
Mi djeca ulazili smo u samoposluge sa strahopoštovanjem, kao u crkvu – širom otvorenih očiju, čudeći se svemu. Često smo, noseva zalijepljenih za izlog, promatrali kako neki dečki, a ponekad i cure, ukradu poneku sitnicu i brzo je strpaju u gaće. Bio je to svojevrstan “test hrabrosti” koji je nerijetko završavao hvatanjem za uho i istjerivanjem od strane budnih djelatnika. Najveća kazna bila je sramota, pogotovo za roditelje koji se nisu mjesecima poslje usuđivali ući u tu trgovinu.
Umjesto današnjih kafića, odlazilo se u gradsku kavanu tzv. “Snek bar” ili na terasu hotela Jelen, gdje su uživo svirali popularni županjski VIS-ovi – Lotosi, Crveni makovi i drugi. Kafića u današnjem smislu riječi nije bilo tek jedan ili dva, a preovladavali su ugostiteljski objekti tipa gostionica i krčmi. Mladi su se okupljali u centru na klupama, parku a mnogi i u slastičarni Ciciban, a zatim zajedno odlazili u kino. Početkom 80-ih velika atrakcija za mlade bila je “Ljetna bašća” – disko na otvorenom u dvorištu tadašnjeg restorana Graničar.
Nesmijemo izostaviti ni Riblji restoran i Savski vijenac. Pored “Jelena” tu je također bila glazba u živo i polako se uvlačio novi trend – traćenje svatova koji su se do tada slavili isključivo privatno pod šatorima. Stolovi su se ondje prekrivali uobičajenim kariranim stolnjacima. Uglovi rrstorana su se često popunjavali šareno osvijetljenim džuboksima s ponudom “trendovskih” pjesama. Izbor je tih godina često “padao” na legendarnog Ivu Robića i njegovu “Samo jednom se ljubi, sve je ostalo varka…” uz čije su se taktove na plesnjacima isključivo mogli otplesati “stiskavci”. No, dinari su se ubacivali i kako bi se čuli hitovi Abbe, Boni m, i Beatlesa.
Naselje Šećerana sa svojim centralnim objektom restoran Kristal i kinom bilo je tada u to doba sinonim modernog života. To je bio grad u malom. U samo par stotina metara imali su sve: moderne stambene zgrade, tvornicu, asfaltirane ceste, vodovod, kanalizaciju, struju, tržnicu, samoposlugu, frizera, mesnicu, zubara, park, drvorede, dječji vrtić, školu osnovnu i srednju, sportsku dvoranu, nogometne i sportske terene, modernu kuglanu, restoran, kino i noćni Bar… (Uf jesam li šta preskočio?) restoran Kristal je radio svakodnevno. Tu su se tračili svatovi, održavale razne priredbe, maskenbal, disko i plesne večeri, maturalne i razne druge zabave i baš sve ono što se moglo smjestiti u takav jedan prostor. I kino je radilo svakodnevno po dvije a vikendom čak i tri predstave.
Krajem 60-ih i početkom 70-ih u Županju su stigli i prvi crno-bijeli a odmah potom i u boji televizori marke EI, koji su zauzimali počasno mjesto na regalima kombiniranih soba. Na njima je obavezno bio prebačeno milje ili drugi ručni rad, a ispod stabilizator napona. Posebice je zanimljivo bilo vikendom kada se sjedilo uz radioprijemnike, slušalo prijenose nogometnih utakmica i navijalo “za svoje”. Nije u to vrijeme prošla nijedna nogometna utakmica, a da svi nisu poskočili kada je komentator Mladen Delić uzviknuo: “Ljudi, je l’ to moguće? ”
Zadovoljstvo se nije skrivalo ni kada je koševe tricama punio Dražen Petrović, a direktom ili krošeom protivnike na pod obarao boksač Mate Parlov. Mi djeca čekali smo crtiće Kalimero i Profesor Baltazar, a vrhunac je bio gledanje serije Otpisani, Sandokan, Velo misto…
Nešto kasnije, početkom 80-tih, dok su mladići popodneva provodili gurkajući se uz svjetleće i bučne flipere kod Franje, slušajući Idole, Plavi orkestar, Disciplinu kičme, Nenu Belana i njegove Đavole… Davorin Popović uglazbio je svoju “priču o velikoj ljubavi prema anonimnoj djevojci iz Sarajeva” u “Bacila je sve niz rijeku”.
Često smo znali ići na izlete. Tada bismo napravili 2-3 sendvića sa tada vrlo popularnom i obaveznom salamom Parizericom naribanim sirom Trapistlm i kojim kolutićem kiselog krastavca, napumili bocu vode i biciklom na Poloje ili Vjerove. Ti legendarni sendviči, uz tortu od banana su bili obavezni dio svakog rođendana.
Školsko zvono nove škole Moša Pijade, danas Ivana Kozarca, najavljivalo je mir u učionici poredanoj s drvenim klupama čiji su đaci u stavu mirno i uz otegnuto ZDRAAAAAAAVOOOO dočekivali drugaricu ili druga i ne trepćući zurili u veliku katedru s globusom iza koje je na zidu visjela zelena ploča. Po njoj su se matematički računi i prva slova redovito učila pisati škripavim kredama.
Svi smo bili obučeni u plave kute i imali papuče to jest preobuku. To je bilo obavezno i bez toga nismo mogli ući u školu.
Mi dečki obavezno smo sa sobom nosili svoje “oružje”: praćku napravljenu od izolirane bakrene žice s kojom smo tako vješto znali pogoditi djevojke u guzu.
Ispod stolova su se “dodavali” i ispunjavali učenički leksikoni s već klasičnim pitanjima: “Imaš li simpatiju?”, “Koja ti je boja najdraža…?” Naravno svako od nas je imao i spomenar u kojem su prijatelji ostavljali svoje stihove…
Ranih 70-ih došlo je i do revolucije u modi. Dok su žene kratile kosu, muškarci su je puštali. Preferirala se vlažna frizura s puno briljantina jer gela nije bilo. U ženskim ormarima bezuvjetno je morao visjeti barem jedan komplet Coco Chanel. Suvremenija ulična moda, u fazi odrastanja svakoga klinca bivše Jugoslavije, nalagala je da se posjeduje i barem jedan par legendarnih bijelih borovskih startasica koje se “nikako nisu smjele miješati s kineskim šangajkama”.
Za društvo iz kraja Kuhinje su mirisale po “omraženom” zagorjelom mlijeku, a kinodvorane, plesnjake i partijske sastanke ispunjavao je opori miris srebrnog bora zapakiran u zelenu bočicu istoga oblika. Pojava legendarnog Pina Silvestra 80-ih označila je “konačni raskid s balkanskom zaostalošću”.
Tada nije bilo pametnih telefona čak niti SMS poruka. Sva komunikacija odvijala se pismeno u pravom smislu riječi. S ekskurzija su se obavezno slale razglednice: “Draga mama i tata, javljam ti se s izleta. Inače, danas je nedjelja pa smo se prošetali do partizanske bolnice Franja koja se nalazi iznad gradića Cerkno… Toliko. Primite puno pozdrava. Zdravo”.
I sa pijateljima i ljubavima širom tadašnje Jugoslavije jedini kontakt je bio preko pisama i razglednica koje smo ljubomorno skupljali. Nije bilo WhatsApp-a, tiktoka instagrama i facebooka, a gramafonsku ploču polako je zamjenjivala kaseta. Pojava kazeta u Županji je bio hit. Napokon je svako mogao sebi snimiti pjesme koje je htio. Pojavili su se prvi pirati koji su za sitnu lovu snimili kompilaciju pjesama po želji.
Ni u jedan direktorski ili službenički ured s drvenim ormarima do stropa nije se moglo zakoračiti, a da u njemu nije visjela Titova slika. Za glomazni drveni stol sjedalo se u smeđu spužvastu, na rukohvatima uvijek pohabanu fotelju. Dok je službenicima prvi dnevni “zadatak” bio popiti kavu, direktor je u uvjetima radničke samouprave imao više glavobolje nego privilegija – morao je balansirati između Komiteta i Radničkog saveza.
Omladinci su tada odlazili na ORA-e – omladinske radne akcije. Spavali su u zelenim šatorima, nosili prepoznatljive majice bez rukava uz natpise poput “ORA Bitola 1981”. Grupe su se izmjenjivale svakih 28 dana kako bi raščišćavale ruševine, obnavljale pruge, putove, nasipe… Redovito se jelo četiri puta na dan, a na meniju međuobroka bio je nezaobilazni Mesni doručak. Iako su brigade na samom početku brojile više muškaraca nego žena, godinama se omjer podebljao u žensku korist.
U Županji su tijekom godina postojale dvije ORB (omladinske radne brigade) Grga Čakić i Antun Grgić Učo. Iako su svake godine sudjelovale u akcijama diljem Jugoslavije, posebno su bile angažirane na uređenju Županje koja je tada bila veliko gradilište.
I sam sam sudjelovao na nekoliko, između ostalih i u akciji gdje smo proveli vodovodnu i telefonsku mrežu u ulicama Petra Svačića, Šabačkoj, Šantavi i još nekoliko drugih, ali to je materijal za drugu priču. ORA je uvijek završavala proglašenjem najboljeg omladinca kojemu je dodijeljena značka “Udarnik”. Taj je sistem imao pripadnost. Sa sedam godina si postajao pionir, poslije omladinac pa student. Sa svakim novim korakom u životu nekamo si pripadao. Neznam zašto, ali ja nikada nisam dobio nikakavo priznanje.
Zoran Lucić
