Temom vlast ljudi se zanimaju već od svog početka. Teoretske rasprave o ovom fenomenu nalazimo već kod Platona, Aristotela i Cireona, a onda kod Machiavelija, Marxa, Engelsa te u novije vrijeme kod Luhmanna i Eliasa ( vidi Brockhaus, Enzyklopädie Bd. 13, 1990, S.673). U našem modernom industrijskom društvu nailazimo na različite oblike vlasti.
Najprije mislim na političku vlast. Ona svoj specifični izražajni oblik nalazi u pojmu vlast i za razliku od “nespecifične“ vlasti definira se kroz jasne „strukture zapovjedi i poslušništva“ (Weber, Max 1972, S.542). Već prema situaciji ovdje se postavlja pitanje razgraničenje s nasiljem, koje je u principu posljedica i kao negativni koncentrat vlasti vrijeđa i uništava osobe i stvari. Daljnji oblici vlasti identificiraju se u društveno javnom području na pr. u moći medija, takozvanoj „četvrtoj sili“, potom u sve većoj moći gospodarstva i.t.d.
Vlast nudi veoma zahvalno područje istraživanja organizacijskoj sociologiji, koja identificira strukture vlasti u organizacijama, koja dakle uz problem „socijalne“ vlasti opisuje „strukturalnu“ i „institucionalnu“ vlast. Ovdje spada i organizacija Crkve s njenom izrazitom hijerarhijskom strukturom (moći).
O AMBIVALENTNOSTI POJMA VLAST
Kako se već u prvom poglavlju dalo naslutiti, vlast u svakodnevnom razumjevanju i iz osobnog iskustva možemo itekako označiti kao moralno upitnu i suspektnu. Vlast je stvarno significirana stanovitom ambivalancijom. „Tako vlast znači kako mogućnost dobra i pozitivnoga tako i opsanost od zlog i razarajućeg“ (Guardini, Romano 1951, S.19).
Pogledajmo najprije „vlast“ u njenom etičkom odnosu. Svaki oblik vlasti potrebuje opravdanje, legitimaciju. Mjerilo moralne ocjene nekog čina u nekom socijalnom odnosu, u kojem se radi o utjecajnosti na druge, je svrha, namjera, koju treba postći. Ukoliko ovaj cilj postane svrhom njegovom autoru, i ukoliko cilj karakterizira ovisnički odnos, onda se drugoga instrumentalizira, degradira ga se na objekt. Utjecaj vlasti ima svoje granice tamo gdje se slobodu drugoga ograničava na nedozvoljen način i iz moralno neopravdanih razloga. Tako je etička odgovornost svakog „nositelja vlasti“ – neovisno o tome kako je do nje došao – da razmisli, kojem je on etosu odgovoran pri prakticiranju svoje moći (kroz dodijeljenu mu vlast). Moć treba samokontrolu, samovezivanje na savjest, kako se nebismo izopačili i delegiranu nam moć zlorabili. Vlast provocira odgovornost i na njoj se mjeri. (usp. Guardini 1951, S.16 f).
Prakticiranje vlasti je s kršćanskog gledišta od Boga darovana milost. Ta se milost temelji u čovjekovoj sličnosti s Bogom, jer stvoren je na sliku Božju. Ali to je gospodstvo vezano uz etos i od čovjeka zahtijeva veliku odgovornost.
Pozitivni aspekt ambivalentnosti vlasti žele pojasniti slijedeće misli. Veoma pojednostavljeno rečeno vlast ima itekako društveno stabilizirajući nalog – bar u demokratskoj pravnoj državi: “Čuvanje i obrana prava srž je i smisao vlasti… Ako vlast ne čuva pravdu, događa se nepravda“ (Pieper, Josef 1981, S.75). Pravo i pravda se orijentiraju na „općem dobru“ – na „bonum commune“, na tome što pojedincu po pravu pripada. To nipošto nisu samo meterijalne vrijednosti nego sve ono, što čovjeku na osnovu njegovog ljudskog bitka / njegovog ljudskog dostjanstva pripada (Pieper 1981, S.79-83).
VLAST KOD ISUSA KRISTA
Zemaljski Isus je kao Sin Božji imao „udio“ u punini vlasti, svemoć trojedinoga Boga. Bog je „omnipotens sempiternus deus“ – svemogući, vječni Bog, koji je sve živuće dozvao u život, koji sve živuće čuva u sebi i vodi ka cilju, prema svršetku. Krist je prema tome Mesija, poslanik Božji koji je postao čovjekom i došao u svijet kako bi, snabdjeven moći, to znači Duhom Svetim, ispunio svoje poslanje: “Na meni je Duh Gospodnji, jer me pomazao. Poslao me da donesem Radosnu vijest siromasima, da nevjestim oslobođenje zarobljenicima i vraćanje vida slijepcima, da oslobodim potlačene…“ (Luka 4,18-19). Ovaj je dakle oblik vlasti – ovdje se radi o delegiranoj vlasti – za Isusa realnost.
VLAST U ISUSOVOM ŽIVOTU
Na početku svog javnog djelovanja Isus je odveden u pustinju na kušnju (Luka 4,1-11). Predaja uči, da se treći pokušaj kušnje odnosi na kušnju moći koja u sebi krije opasnost od umišljenosti (hybris). I Isus je, iako Sin Božji i bez grijeha, izložen ovom fundamentalnom iskušenju i mora mu se oduprijeti. Za vrijeme svog javnog djelovanja Isus je živio i naučavao suvereno, njemu svojstvenim autoritetom koji svjedoči moći a istovremeno odbacuje sva dosadašnja mjerila interakcije čovjeka s čovjekom. Tu moć ljudi osjećaju – dijelom sa zanosom: „Svi su bili zaneseni njegovom naukom, jer ih je učio kao onaj koji ima vlast, a ne kao književnici“ (Marko 1,22). Isus ima nad ljudima osobnu vlast – on poziva ljude da ga slijede:“…Hajdete za mnom, i učinit ću vas ribarima ljudi. Oni odmah ostaviše mreže i pođu za njim“ (Marko 1,17-18). Isusovo poslanje očituje se u ozdravljenju bolesnika, u njegovoj borbi protiv vlasti i nasilja, protiv „duhova i demona:“ Jednom istjera zlog duha koji bijaše nijem. „Kad zli duh iziđe, nijemi progovori, a mnoštvo se naroda poče diviti“ (Luka 11,14).
Isus je itekako svjestan svog poslanja, vlasti i autoriteta kojeg mu je dao Otac. To se najjasnije vidi u njegovom nastupu pred Pilatom, kad Isus potvrđuje:“ Dobro veliš – odgovori mu Isus – ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i zato došao na svijet da svjedočim za istinu“ (Ivan 18,37) a prije toga:“ Isus odgovori: „Moje kraljevstvo ne pripada ovome svijetu“ (Ivan 18,36). Na ovoj slobodi Isus gradi svoj odnos prema ljudima.
On se „usuđuje“ napasti vlast Farizeja i Pismoznanaca i postaviti pitanje o legitimacije njihove vlasti i na taj način razotkriti njihovo licemjerstvo i samopravdu: “Jao vama, Farizeji, koji volite prvo mjesto u sinagogama i pozdrave na trgovima. Jao i vama, učitelji Zakona… jer tovarite na ljude bremena koja se jedva mogu nositi, a sami ni jednim prstom nećete da dotaknete bremena“. (Luka 11,43; 46).
VLAST U ISUSOVOM NAUKU
Iako je Isus kao religiozni Židov potpuno poznavao nauk Pisma Staroga Saveza, njegov se nauk potpuno razlikuje od svih dotadašnjih. On u punoj slobodi uči ljude nečemu potpuno novom i to „novo“ ističe: „Novu vam zapovijed dajem: ljubite jedan drugoga; kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugoga“ (Ivan 13,34). Njegova propovjed često završava uputom:“ Ali ja vam kažem …„ ili „zato kažem vam…“. Time Isus objašnjava da on sve staro stavlja u nove okvire. Ali razarajuća snaga Isusove poruke do punog izražaja dolazi u Govoru na gori (Matej 5,1-12 i Lk 6,20-49), konkretno u blaženstvima. Ona su vijest nenasilja koja svoj vrhunac dostiže u ljubavi prema neprijateljima: “a vama koji me slušate kažem: Ljubite svoje neprijatelje! Činite dobro onima koji vas mrze! Blagoslivljajte one koji vas proklinju! Molite se za one koji vas ogovaraju!“ (Luka 6,27-28).
Isus koncidira svojim učenicima participaciju u njegovj vlasti, on ih šalje u „svijet“ i dajem i moć liječenja bolesnih. No najveći dar, koji je Isus dao učenicima, i uz to povezana participacija na punini vlasti, je obećanje dolaska Duha Svetoga: „Tada im se približi Isus te im reče: Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska. Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio ! Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta“ (Matej 28,18-20).
VLAST I SLUŽENJE
Sada moramo postaviti slijedeće pitanje: koji oblik vlasti Isus ima i koju je prakticirao, koju je quasi neograničeno rabio? Početak Isusove vlasti leži – kako smo već spomenuli – u božanskoj vlasti u kojoj je participirao i kao čovjek. No Isus drugačije postupa s vlašću od ljudi. Vlast je opasnost, jer „Vlast zavodi na oholost i zlorabu prava“ (Guardini 1951, S.37). Isusov jednostavni i nespektakularni odgovor na ovo iskušenje glasi: „služiti“. „Tada ih Isus dozva k sebi pa im reče: znate da vladari naroda okrutno postupaju s njima, i da se velikaši služe svojom vlašću protiv njih. Neka ne bude tako među vama! Naprotiv, tko želi biti velik među vama, neka bude vaš poslužnik! A tko želi biti prvi među vama, neka bude vaš sluga po primjeru Sina Čovječjega, koji nije došao da mu služe, nego da on služi i da dadne svoj život kao otkup mjesto svih!“ (Matej 20,25-28). A kod Marka, 9,35 stoji ovako: „Tko želi biti prvi, neka bude zadnji od sviju i sluga svima!“. Isus ne odbacuju ljudsku moć i vlast nego je uzima onakvu kakva ona jest: realnost ( vidi Guardini 1951, S.42), ali on radikalno odbacuje svaki oblik vlasti koja izrabljuje, zlorabi i podjarmljuje drugoga , on odbacuje čistu strast za vlašću i od ljudi zahtjeva, da vlast prakticiraju kao „službu – rečeno u kratkoj formuli: vladati, imati moć i prakticirati je znači: služiti. Sam Isus nam je to pokazao svojim primjerom.
Isusova „vlast“ vidi se upravo u njegovom odricanju od vlasti u „svjetovnom“ smislu, u apsolutnoj slobodi Krist kao Sin Božji bira „kenosis“ – samoodricanje (vidi Guardini 1951, S.40) i time postaje kyriosom – gospodinom, koji se na suveren način oslobađa veriga vlasti.
VLAST I CRKVENOST
Crkvenost je atribut kojeg se obećaje nekome koji se dopusti „zavesti“ povješću Isusa Krista, koji Isusovu poruku uzima kao mjerilo svojih čina, odluka, svoga života uopće. Takav čovjek svoje djelovanje mjeri po Isusovom djelovanju. Crkvena u ovom smislu nije sama ustanova. Crkven je čovjek koji je njen član.
Crkvenost određenih suradnika u crkvenim ustanovama upućuje na strukturu nositelja te ustanove i njenu strukturu. Na drugoj pak strani ona mora dozvoliti pitanje, da li njeni ciljevi, njena “poduzetnička politika” dopušta i daje mjesto poruci i nauku Isusa Krista. „Ništa više, ali i ništa manje“ (Gärtner, Heribert 1994, S.193). Crkvenost suradnika je konkretno djelovanje, koje se razlikuje od humanistički orijentiranog djelovanja drugih necrkvenih nositelja. Usluga crkvenih suradnika mora se kvalitativno razlikovati od humano orijentiranih i motiviranih suradnika. Obje dimenzije crkvenosti, kako strukturalna tako i personalna su kvalitete; njihovo se međusobno djelovanje ne da strogo razgraničiti.
SLUŽENJE I VLAST NA VODEĆIM POZICIJAMA
Navedimo, za početak, na primjeru jedne vodeće pozicije mogućnosti, kako se u smislu crkvenosti mogu preuzeti „služenje i vlast“.
To najprije znači da osobi na vodećoj funkciji mora biti jasno, koje značenje za nju ima osoba Isusa Krista i njegov život, da u sebi napravi mjesta za djelovanje njegovog nauka, da prihvati njegov poziv da ga slijedi. Ukoliko je Evanđelje putokaz, onda će to biti i njegova zapovjed služiti a ne vladati.
Drugi važan aspekt je refleksija, posvješćenje mehanizama vlasti kako pozitivnih tako i negativnih. Temeljita i iskrena samospoznaja uzima netransparentnost ponekad veoma skrivenim „igarama“ s vlašću i moći. Samorefleksija, samospoznaja i samokritika su itekako značajke crkvenosti.
Ovako gledano vlast njegovom nositelju omogućuje angažirano zauzimanje za određeni cilj. Instrumenti su znanje, ali i osobna kompetentnost, koju se pomoću vlasti koristi za postizanje cilja. Angažiranost, zauzetost i razvitak svih sposobnosti ne samo da su jedna odlika crkvenosti, nego na osnovu činjenice, da je čovjek stvorenje Božje, Božja zapovijed.
Odlučujući kriterij za „mjerenje“ crkvenosti pri prakticiranju vlasti je oblik stila vođenja i rukovođenja. Pozitivno „ulaganje“ vlasti u smislu crkvenosti događa se tamo, gdje su odluke otvorene i transparentne, gdje se suradnike aktivno uključuje u procese njihovog donošenja, gdje se ideja suradnika konstruktivno prihvaćaju, gdje se odnos prema suradnicima njeguje na partnerskoj razini, gdje se suradnika u svim njegovim opterećenjima i beznađu uzima ozbiljno prema Pavlovoj u poslanici Galaćanima: “Nosite bremena jedan drugoga, te ćete tako ispuniti zakon Kristov!“ (Galaćanima 6,2). Veličina i crkvenost čovjeka na vodećoj poziciji vidi se i u njegovom priznanju, da ni on sve nezna i ne može. Tako bismo mogli nastaviti…
Zadnjom mišlju želim se nadovezati na prvu i tako zatvoriti krug. Za čovjeka, kojemu je Isus Krist onaj koji pokazuje put, važno je da svoj vlastiti život shvaća kao „nalaziti se na putu“, kao „zadaću“, kao nešto što se nikada ne završava, jer Krist je saputnik:“ Ja sam put, istina i život“ (Ivan 14,6). Ovo u čovjeku budi unutranju dimaniku a time i sposobnost za redovito kritičko preispitivanje i ispravljanje negativnih oblika primjene moći i vlasti. Crkva ovo naziva „metanojom“ – obraćenjem, pokorom.
Osim toga „biti na putu“ izoštrava senzibilnost za to, da smo unatoč sveg znanja i moći uvijek „učenici“. Onaj koji se razumije učenikom, u principu ne može biti moćan, ne može biti gospodar, jer moćnik ima ono što drugi nemaju i time vlada. Ako je dakle „biti na putu“ znak crkvenosti, onda to isključuje vlast u smislu gospodarnje i gospodstva.