Pišem, da mi ne umre Slavonija. Pjevam, da probudim slavonske atare, ambare, đerme i stanove. Ne dam posila, češljopere, komušanja, ne dam kola i konje, ne dam moje kurjače. Ostavite lipu rič šokačku, bile misirske ponjave, gube i ponjavce. Čuvatje mi koršove, plejane zdile i tanjure, avane i stublike, naćve i okna, pustite dicu da se sakriju u čardak, da se kupaju u valovu, neće više marva tu vodu popit.
Čuvajte mi veškorpu, polosmaku, srp i kosu, spremite lampu petrolejku u kredenac i kanape, jastuke od perja, perine u starinske krevete…
Uželio sam se prove i kiselog mlika, rezanaca s makom i štrudle. Sio bi u upregnita kola, zavitlo kandžijom, pa kroz selo, a onda prtenim putem do stana.
Ej, miline.
S tornja zvono zvoni, prikrstim se i šapnem:“Bože, čuvaj mi Slavoniju!“
Ivan Brkić
OŠ „M.Š.Gamrišek“
Vrbanja
Izvor: Duša moja hrvatski je kraj – Zbornik radova učenika osnovnih škola
2004.“
Mene je vaj tekst više nego oduševio. Najviše me je oduševila mladost autora. Učenik 8. razreda osnovne škole!
Nisam mogo drugo, već pronać broj telefona obitelji Brkić u Vrbanji i nazvat, da tom mladom autoru čestitam. I uspjelo mi je. Najprije sam malko razgovarao s njim, čestitao mu na krasnom tekstu, a onda sam malo dulje razgovarao s mamom. I njoj sam čestitao. Otac nije bio doma, radio je. Čestito sam i majki i ocu na odgoju. Nebi moj imanjak, mi bi u Šokadiji rekli, „još dite“ došao do vake ljubavi prema rodnom kraju, da to nije čuo i vidio od mame i dade. Tako se uči đecu!
Al vaj me tekst ni samo oduševijo, već i pogodijo.
Šta mene zadivljuje je da jedno dite koje živi u Slavoniji želi isto no šta želim i ja koji već toliko godina tamo nisam, žali za istim za čim žalim i čeznem i ja. Zar smo obadvojica romantičari? Očito da to o čem ja sanjam, pjevam, divanim ne fali samo men već i njemu. “Pišem, da mi ne umre Slavonija”!
Zar se more bolje kazat? A rašta ja pišem? Ja sam u dosta moji radova napiso, da Slavonija, koju ja toliko volim, nisu samo rastove šume, crnica zemlja već i njezini ljudi, a gesu ljudi tud su i običaji, pjesme. Vaj momčić s puno tuge, bojazni, ta ja bi čak reko stra moli:“Pišem, da mi ne umre Slavonija“. On očito vidi da je ta Slavonija, koju dalje s toliko pojedinosti opisuje, na samrtnoj postelji pa ju proba bar održavati na životu.“ Pjevam, da probudim slavonske atare, ambare, đerme i stanove. Ne dam posila, češljopere, komušanja, ne dam kola i konje, ne dam moje kurjače.“ On želi svojom pjesmom mobilizirat sve, diže „uzbunu“, apelira, ma viče iz sveg glasa da se probude atari, ambari, đerme i stanovi, al i da se probude Šokci, jer brez nji’ je zagarantirana smrt Slavonije. „Nemoj, sine srušit stan“ moli Ante Knežević. Moj mali imenjak se ne zadovoljava molbom, on je od akcije. „Nedam posila, češljopere, komušanja, nedam kola i konje…“!
“Ostavite lipu rič šokačku, bile misirske ponjave, gube i ponjavce. Čuvajte mi koršove, plejane zdile i tanjure, avane i stublike, naćve i okna, pustite dicu da se sakriju u čardak, da se kupaju u valovu, neće više marva tu vodu popit.”
“Ostavite lipu rič šokačku”! Vidi on da ta lipa rič šokačka više nije u modi, da se više ne divani već pripovijeda, da su misirne ponjave, gube (u Babinoj Gredi, a možda i još njege, kaže asure) i ponjavce zaminile kojekake deke ambasadorke. Može mi se prigovorit da novo vrime sasobom donosi i drugi način života, standard. Dobro, tako je. Al zar je čuvanje šokačke baštine danas zbiljam samo zadaća ritkih udruga, nepopravljivi’ romantičara poput Ilije Babića Andrinog, maltene utopista koji zbog svog istančanog osjećaja za prave šokačke vridnote al i rad toga šta vide da ta Slavonija koju Ivan, želi spasiti od smrti, zbilja umire? Dal bi mi Šokci bili “nazadniji” ako bi uz priuzimanje novi “blagodati” moderne civilizacije sačuvali i no najvridnije šokačko: rič? A kad kažem rič onda to znači i literatura. Ić naprvo, ali ne bježat od noga šta Slavoniju karakterizira, obilježuje: njezino bogatstvo u različitosti, posebice njezin jezik… Ta koji se još narod more pofalit daj u to vrime, u 18. stoljeću, imo svoj pravopis? Slavonija ge je imala – pravopis slavonskog jezika!
“Uželio sam se prove i kiselog mlika, rezanaca s makom i štrudle. Sio bi’ u upregnita kola, zavitlo kandžijom, pa kroz selo, a onda prtenim putom do stana.”
Koje li sličnosti! Kad mi je moj drug Mata iz Babine Grede poslo lipe slike koljebe i jasenika, sav oduševljen sam zafaljivo i sanjarijo. A vaj momčić maltene isto ko i ja. I on se zaželijo sjest u upregnita kola, zavitlat kandžijom kroz selo (sjetim se mog “Mate”, sjetim se Ilijinog kočijaša!) i prtenim putem, lenijom do stana. I šta sve to kod njekog tako udaritog ko eto Ilija, i još puno drugi pučki pjesnika, ja al i vaj momčić more izazvati već uzdah:”Ej, miline”!
Ja se ne stidim kazat da sam, kad je u pitanju očita propast Šokadije, utopista. Jasno je meni da ju ja neću zaustavit. Možda se moje pjesme mogu svatit ko „oda prohujalom vremenu“, kako mi je reko jedan drug kad je pročito moju „Romancu“, al ja neću bit taj koji će stojat i mirno gledat kako ona umire. Ja za njom plačem, al probam dignit moj slabi glas, probam isto ko i vaj momčić plačem upozoravat druge, „moderne, suvremene“ Šokce da se s našom Šokadijom nješta strašno događa, da umire. Probam i’ malo zdrmati da mućnu glavom. Al ja sam i dovoljno realist da znam, da kod taki „Šokaca“, vod i’ namjernom mećem u navodnike jer ne zaslužuju da i’ oslovim brez nji’, neću ništa postići. Oni će i mene ko i druge slične meni, odbacit ko zastarjelo, „nepopravljivo jučerašnje“ koji žele „no šta niko ne želi“. Taki nisu u stanju pozabaviti se takim apelima, tim suzama, krikovima; njima je najvažniji njiov traktor, velika kuća u kojoj nikada nemaju mira i nemogu uživati jer nemaju mira i zadovoljstva u duši. Nek im bude. Ja upravo njima želim kazat da „ne živi čojk samo od kruha“. To smatram mojom dužnošću prema Slavoniji. Nek mi oni zamjere, to me ne sekira. Boljelo bi me kad bi zno da bi zamjerila Slavonija.
I zato se i ja svaku večer prikrstim i šapnem:
“Bože, čuvaj mi Slavoniju!”
Baća Iva, 2004.