Deveti je dan mjeseca srpnja a.D. 1999. Vlada velika vrućina, sparina, bez daška vjetra. Nevoljko sjedim u uredu i pokušavam nešto raditi, kad me predveče zateče vijest o nenadanoj smrti drage osobe. U 55. godini života umro je Đuro. Ne mogu vjerovati. No, vijest je na žalost točna. Ostavljam posao i idem kući spremiti se za put u Slavoniju, na pogreb.
Točno u 24 sata u petak 9. ili 0 sati u subotu 10. srpnja polazimo automobilom, ali nevoljko. Rijetki su to dani kada mi se ne ide doma. No ovaj puta je to veoma intenzivno. Već nakon nekoliko kilometara mojoj se nevoljkosti i tuzi pridruži i jaka kiša, koja će me pratiti sve do Krapine. Uz brujanje automobila i dosadno klaćenje brisača pokušavam razmišljati. No ništa mi ne ide od ruke. Prepuštam se unutarnjoj praznini i buljim u crnu mokru cestu. Osjećam umor, pospanost i skrećem na parkiralište, ne bi li malko zaspao. Na krovu automobila odzvanja svaka teška kap austrijske planinske kiše. Ova me monotonija ipak uspava. Nakon pola sata me probudi moj mali pas, moja Sisi, koji se očito radije vozi. Nastavljam put malo odmorniji ali u istom neraspoloženju.
Nekoliko kilometara poslije Macelja pojavi se sunce. Taj bi događaj nekom drugom prigodom osjećao kao pozdrav Domovine, no danas mi ono samo smeta. Uz put gledam lijevo i desno. Ništa se nije promijenilo od prije dvije godine. Jedino su velike reklame uz cestu nove. Obećavaju bolje dane. Na njima je sve lijepo, no okoliš odaje surovu tužnu realnost. Zbog psa stajem na jednom parkiralištu, ili kako se to sada zove „odmorištu“, nadomak Zagreba. Prvo ugodno iznenađenje: uredan zahod! Da li će to biti jedino ugodno iznenađenje? Kriterije spuštam jako nisko, skoro na nulu, na kojoj se nalazi i moje raspoloženje.
Kod Kutine me opet savlada san i stajem na „odmorište“ koje nikako ne to ne liči. Nigdje ni jednog drveta! No umor je teži. Supruga šeta s psom, koji ugledavši neku stopericu neumorno laje. I opet me probudi.
Poslije 12 sati mučne vožnje dolazim na cilj. Nakon kratkog, uobičajenog pozdrava s rodbinom zbog umora ali i zbog aktualnosti trenutka na brzinu sam popio dva piva. Savladan od piva i umora odlazim u krevet. Navečer neminovna posjeta kući umrloga, nijema molitva nad njegovim lijesom. Gledam zatvoreni hrastov lijes i vidim njega i sve one lijepe doživljaje s njim. No očito je svemu kraj. Njega definitivno više nema. Ta mi istina tjera suze na umorne, crvene oči. Izlazim na dvorište i sjedam za stol, za kojim sjede već nekoliko dobro napitih ljudi. Pričaju obične priče. Bez imalo pijeteta. Pokušavam ih ignoriti i razgovarati s Franjom, sinom pokojnika, kojeg jako boli zub.
Nedjelja, 11. srpnja. Danas je u 15 sati pogreb. Sunce nesmiljeno peče, na nebu niti jednoga oblačka. U grobljanskoj kapelici, koja je jedva primila najužu rodbinu, svećenik bez nagovora, rutinski počima rekvijem. Njegov monotoni tekst vani se jedva čuje. Nakon 20 minuta kreće duga žalosna povorka prema grobu. Svećenik, fratar i nad grobom „šuti“. Među zadnjima bacam i ja grudu vlažne zemlje na lijes. Nijemi oproštaj od drage osobe. Opet me obuze ista praznina. Pa niti riječi Očenaša za njegov pokoj vječni ne ulijevaju utjehu i nadu. Zar je to bilo sve? „Život teče, na mrtve se ne obazire“ rekao sam davno u mojoj pjesmi „Elegija mrtvih“.
Počima radni tjedan, uobičajena svakodnevnica.Teške egzistencijalne brige diktiraju tempo. Odlučismo se u kasno poslijepodne za put u Nijemce. Ovaj puta prekao Osijeka i Vukovara. Od Osijeka jaka kiša. Sada sve izgleda još tužnije. Prolazimo kroz pustoš, kroz pustu aveniju razrušenih kuća obraslih žbunjem i visokim korovom. Vukovar. Masa porušenih kuća unatoč grafitima „zauzeto“ i uobičajenim porukama „pobjednika“. Ostatke srušennog tornja samostanske crkve obavija skela. No nište se još ne radi. Poznavao sam tu crkvu i taj samostan. Još se sjećam krupnih dunavskih komaraca, dok sam pred rat sjedio u samostanskom vrtu s prijateljem Marijanom, fratrom, koji se spramao na službu u Australiju. Gvardijan Josip mi je s ponosom u crkvi pokazivao upravo postavljene nove hrastove klupe. Sada ih više nema. Nema samostana, nema crkve, nema kuća oko crkve. Prolazimo kraj vodotornja, Mitnicom. Na um mi dolaze dramatični radijski izvještaji Siniše Glavaševića. I onaj posljednji. Pada Vukovar. I tada sam se osjećao bijedno. Mislio sam da je to kraj Hrvatske. Nema ni Siniše. Desno od nas Ovčara. Molim za sve poginule ali i sve one koji tu žive. Njima je Božja pomoć potrebnija jer su bez posla, bez kuće, bez prihoda, bez perspektive. Bez nade, unatoč pustim obećanjima onih „gore“.U ratu su imali nadu oslobođenja. Strašno. Pa nije im u ratu bilo bolje?
Pred nama se široko ispružio Tovarnik. Sjetih se ispred porušene velike, i prije očito lijepe crkve, Matoša i kolege Mate Baličević. Matinog Tovarnika više nema. Nema starih šokačkih kuća u „švapskom“ stilu sa širokim anjforima. Sadašnje, nove kuće sve su jednake. Narušiše srijemsku idilu, koju je Mata i u Argentini, i Njemačkoj i u Alikante uvijek nosio sobom. I s njom vjerovatno i umro.A znam dobro kad mi je Mata recitirao Matoševe stihove iz pripovijetke «Nekad bilo, sad se spominjalo:
» Ali oči uzdignute
K strani lete – ah, onamo!
Gdje od drage domovine
Svako jutro sunce sine..”,
i onoga, što Matoš u istoj pripovijetci davno napisa mene se danas doima kao svojevrsno proročanstvo:
» Veče… Groblje sa mršavim, naherenim križevima, a na groblju pase junac. Škura, mahovinastom šindrom pokrivena crkva sa dva tornja džamijskog oblika. Ogromno, ogromnim proštacima ograđeno, zeleno dvorište; ogromna lipa; ogromna stara jednokatnica. Prizemlje joj zidano, gornji sprat drven poput okolnih zgrada, a na krovu na dva sljemenska roga dva su crvena metalna barjačića. Čujem mukanje i preživanje marve, neka sanjiva koka čini pospano koookokokoooo. Pored drvenog turbana, sa drvenim pijetlom mjesto kićanke – kraj bunara blenuo u nas neki bezjak (seljak, seljačina, glupan) i odrvenio se. Na grudima raspučio garavu košulju, prekoramio kóčinu sa dva vrga (sud za vodu, kabao), nožni mu prsti tu i tamo presežu poderani opanak, a kroz ventilirani – o, moj bože! – polucilindar ispala čovjeku kika.”
Možda je bolje da Mata sve ovo nije vidio. Sjećam se kad mi je pričao, kako mu je majka u kutiji od cipela donijela crnice zemlje srijemske iz rodnoga Tovarnika. Plakao je nad tom svetom zemljom i od čežnje za njom ostavio kosti u Španjolskoj.
U tim se mislima približismo Ilači. Omanja, lijepo ispisana tabla pokazuje pravac svetišta Gospe Ilačke. Dva puta sam kao dječak hodočastio u Ilaču. Jedan sam se puta ispovijedao čak kod biskupa Bäuerleina. Sjećam se cijelonoćnih bdijenja u parku oko crvke. Kao i svi hodočasnici ja sam gledao u bunar, u kojem se navodno ukazala Gospa. Velika je to stvar bila za mene.
Kroz skoro potpuno obnovljene Đeletovce stižemo u Nijemce kod Stipe, susjeda iz Njemačke. Jedna je kuća skoro gotova. Druga, ruševina, zjapi. Država je ne popravlja, on je ne smije do kraja srušiti, jer mu onda država neće ništa dati !? Sa balkona kroz velika stabla kestena gledam popravljeni toranj crkve Sv.Kate i novi, crveni krov. Skoro je cijelo selo obnovljeno. Ljudi su se vratili, no ipak nisu zadovoljni. Zemljoradnički je to svijet, naučio na njive. Sada ih sve još ne smiju obrađivati zbog zaostalih mina. Nemaju prihoda. Malo viška proizvoda ne mogu prodati ni ispod cijene. Ljute se na vladu, na državu. Ljute se na političare koji su ih ostavili na cjedilu. Ljute se na domaće ljude koji dobro napreduju jer su u „pravoj stranci“. Zna se! Svagdje ista tužna pjesma.
Već je pala noć, kad se preko potpuno novog Podgrađa i Lipovca vozimo prema autoputu. Iz daleka se vide svjetla graničnog prijalaza Bajakovo. Tek po koji automobil u tom pravcu. Pusta cesta. Nekada su se u to doba godine njome probijale kilometarske kolone automobila. Sada pustoš. Pusta cesta, ali i pusti lijevi i desni pojasi uz nju. Spačva. Nekada bazen poznate slavonske hrastovine. Sada ništa. Sve je posječeno. Nigdje niti jednog novo zasađenog drveta. Dobar nam napredak prijeti! Na benzinskoj pupmi „Rastovica“ kod Županje uzimam gorivo. Dobrano pospani radnik INE zijeva od uha do uha i nevoljko otvara rezervoar mog automobila. „Noć je za spavanje. Jel“ ? „Ma jeste, ali se mora raditi“, odgovorim mu. „E kod nas se ne isplati raditi“ reče dok sam mu plaćao račun.
Budući mi šogor, radnik „Hrvatskih šuma“ radi na Papuku, odlučih u srijedu, 14. srpnja poći s njim na Zvečevo. Ustajem u pola šest. Zajedno smo popili kavu. Pred njegovom kućom čekamo mali radnički autobus, koji će nas odvesti na Papuk. U autobusu vozač Ivan i Ivša. Nešto kasnije nam se pridružuje i Tuna. Moj šogor i njih dvojica tamo uređuju „Djedovicu“. Vozimo se drndavom cestom preko Donje Motičine, Feričanaca, Slatine, Orahovice, Mikleuša, Čajluka, Četekovca, Balinaca, Čeraglija, Bokana i Macuta do Voćina. Pada kiša. Pred ulazom u Četekovce nailazimo na sedam križeva kraj desnog ruba ceste. Tu su srpski vojnici ubili sedmoricu radnika Hrvata, koji su se vraćali s posla. Jedna ih je srpska kontrola pustila, da bi ih druga poubijala. Kiša i dalje pada, kao da želi saprati sramotu minulih događaja. Prolazimo nijemi kraj groblja. Sjećam se priče staroga župnika i gospodina Grubišića o nemilim događajima četekovačkim. “Pokoj vječni daruj im Gospodine!“ Čeraglije, koje su prije rata bile nastanjene Srbima, su srušene, kao i većina kuća u Macutu. Mimo nas ruševine i breze. Nakon sat i nešto vožnje i neumorne kiše stižemo u Voćin. Stara poznata voćinska crkva je u potpunosti srušena, u što smo se uvjerili prije nekoliko godina za vrijeme studijskog putovanja. Ostaci će se sačuvati kao spomenik – opomena. U malom neizglednom kafeu pijemo mlaku kavu. Jedan čovjek srednjih godina s dubokim crtama na licu nemilo udara u automat, u koji je ubacio nekoliko Kuna. Što on više udara, time je automat škrtiji. „Pa to je čudo. Još nikad mi nije dao niti Lipe“ razočarano će nesretni igrač s cigaretom u ustima i bocom piva u ruci. „Vidiš onu veliku kuću preko rijeke Voćinke? To je kuća jednoga Srbina, trgovca. Njih se malo vratilo. Dosta je njihovih kuća prazno. Naselili su se Hrvati iz Janjeva. Imaju velikih problema s domaćim življem, ili domaći s njima. Znaš, oni imaju puno djece. Imat će mo mi s njima problema, kao Srbi s Albancima na Kosovu“ ozbiljnim tonom mi „objašnjava“ Ivša „Ma tko zna tko su oni? Da ih samo čuješ kako govore. Ja vjerujem, da su oni neka vrsta Šiptara“, nastavlja on dok sjedamo u autobus.
Nakon nekoliko kilometara pustom oronulom cestom, koja mi ne dopušta da se prepustim mislima (možda je i bolje ne razmišljati o onome što se prije nekoliko godina ovdje dogodilo), pred nama se u veličanstvenom ornatu pojavi ponosni Papuk. U velikim granama visoke crnogorične šume bliješte kapi tek prestale kiše, dok se kroz tanku maglu probijaju slabi traci jutarnjeg sunca. Stara nas tabla upozorava: “Đedovica“. „Znaš to je na srpskom. Sad ćeš vidjeti drugu, novu, na hrvatskom“ upozorava me vozač Ivan. Nova tabla „Djedovica“ ne odaje odmah što se iza nje krije. Nakon nekoliko metara iza visokih stabala na velikoj čistini pred nama se pojavi veliko uređeno zdanje. Na brdašcu desno od njega oveća vikendica, koju moj šogor, Ivša i Tuna već nekoliko dana renoviraju. „Znaš. Tu u lov dolaze budžovani. Đuro Dečak i njegovi, pa mora sve biti uredno, iako oni ne dolaze redovno“, opet će Ivša. Nekada su tu u lov dolazili neki drugi dečki i ostavili tragove. Pogled sa terase te još nedovršene vikendice je divan. Sjeo sam i nekoliko minuta gledao u krasnu staru šumu. Usput sam zapisivao dojmove i imena mjesta kroz koja smo prošli. Vozač Ivan mi ponudi dnevne novine. Pregledam naslove: „Seljaci blokirali prilaz Trnavačkom vinogorju“, „Todorić piše „knjige“ protiv Mateše i Škrebe“, „Tuđman pozvao Matešu, Granića i konzorte na Brijune“, „Žetva 99: da nema starih zaliha, Hrvatska ne bi imala dosta kruha“. Dok seljaci štrajkaju za cijenu pšenice od jedne Kune po kilogramu, dok Todorić optužuje predsjednika vlade i guvernera Narodne banke, dok radnici mjesecima ne dobivaju plaću, moj šogor, Ivša i Tuna uređuju vikendicu dečkima za lov, a Tuđman poziva neka članove vlade na Brijune. Bože, u kakvom mi to svijetu živimo ?
Šogor, Ivan vozač, Ivša i Tuna napraviše kratku pauzu, kažu za odmor, iako se po mojoj ocjeni nisu imali od čega umoriti. Ivan vozač mi predlaže da se odvezemo do kompleksa Zvečevo. Tuna se sjeti neke seoske birtije u kojoj rade Tužna i Ružna. Tako su oni nazvali dvije konobarice.
Bivši hotelski komleks Zvečevo zjapi napola razrušen i pust. Vojska je zatvorila glavni ulaz, tako da se u kompleks ne može ući. Vidi se da je to svojevremeno bilo otmjeno, ukusno uređeno mjesto. Uglavnom su tu dolazili sportaši na pripreme. Uz hotelske zgrade bez prozora i s uobičajenim velikim grafitima na dosta čistim zidovima, leži poveće umjetno jezero. Izvan hotelskog naselja par kuća i omanja, popravljena crkvica. Pred jednom stoji dječak. Očito ne viđa često strance, upitljivo gleda u naš bus. Odustajemo od posjeta Tužnoj i Ružnoj i idemo prema Kamenskom, vidjeti „staru slavu“, poznati spomenik žrtvama antifašističke revolucije. Cesta je više negoli grozna. Dobro se držim, da ne padnem u šoferšajbu, iako se Ivan trudi izbjeći sve veće rupe. U susret nam dolaze rijetki automobili. Pred nama se prostire istočni Psunj, raslinjem daleko siromašniji od Papuka. Skrećemo sa glavne ceste prema memorijalu, koji se jedva vidi. Obrastao je u trnje i korov. Prošla stara slava. Znaju li današnji moćnici “dečaci” da takva slava jako brzo prođe?
U taj dio Slavonije, koji je prije rata bio napučen većinom srpskim življem, još se nije vratio život. Na rijetkim naseljenim kućama nevoljko se vijori hrvatska zastava. Čudna zaštita stanovnika. Majstorski razrušene kuće lijevo i desno uz cestu jedva se i vide iza visokog korova i raslinja. Nijemi svjedoci jednog tužnog vremena.
Vraćamo se u Djedovicu. Sunce nemilo peče. Na visokim jelama u sjeni još se cakle kapi kiše. Dečki su za danas završili posao. Vraćamo se u Našice. U neudobnom, vrućem busu vlada tišina. Tuna kunja. Kroz glavu mi prolaze doživljaji današnjeg dana. Film se sada vrti nazad. Voćin, pa Četekovci…….