„Da sve prolazi znali smo već u mladosti; ali kako sve brzo prođe shvaćamo tek u starosti.“
Marie von Ebner-Schenbach
Dragi moji!
Stalno govorimo kako vrime brzo prolazi. Vrime uvik ide jednakom brzinom, al mi stalno njekud žurimo i kukamo kako memamo vremena ni da se pošteno odmorimo i ispripovidamo.
Kad čojk ostari onda na sve, pa i na vrime, drukče gleda. Ima ga dosta, njekad i previše, pa nezna šta će šnjim. Doduše kod nas stariji nema opasnosti da počmemo mislit na „lude“ – vo je naš izraz za nu putenu ljubav. To je vrime prošlo. Al ni dobro stalno ni mudrovat. Nas više niko ni ne sluša, jer vi mlađi sve znaje bolje. Bar oni tako misle. Ja mislim drukče, al kad to kažem onda se šnjima moram posvađat, pa rad tog šutim. Vako mi je lakše. Pametniji popušća.
Baš ti mladi me naćeraju da se eto i rad nji vrnem u moju mladost. Kažem i rad nji, jer ja se najviše rad sebe uvik rado vraćam u mlade dane. Ta ko nevoli iz pakla u raj? Mladost je uvik lipa, pa i onda kad je bila teška. Fala Bogu pa mi u mladosti nismo morali imat auto, kompjuter i kojekake druge izume, brez koji današnja mladost nemore. Nama je bila dosta tambura, pjesma i veselje. I kućeš bolje! Dobro i cure su nam bila važne, da ne mislite da smo mi u naše vrime bili sveci.
E, moja lipa mladosti! Jučer sam divanijo s mojim drugom Ilijom Babić Andrinim iz Babine Grede, Đurom Živković i s Ilijom Dugalić iz Štitara, a danas s drugim štitarskim drugom Đurom Mrkim. Ma o čem god da mi divanili, u tim mi se razgovorima mladost vraća sama, premda se polako tužimo na kojekake bolje. Bila je teška, rekli bi vi današnji mladi, al nama je bila lipa. Ma i ni ona nama bila teška. Nismo znali za bolje, pa nam je bilo dobro. A štaj mladom čojku teško? Poso neznam daj kaki nikad ni bio težak. Ako smo se priko dana i naradili, uvečer smo bili čili i nismo se žurili u krevet. Eto baš ti Đure, ja i još pokoji momak, smo često noću išli selom, popo druma, i pjevali. Doduše moram priznat da smo pjesme uvježbavali u birtiji kod Pere. Ni pito trizan ne pjeva! I otvarali su se pendžeri, al nam niko ni psovo oca i mater, već su ljudi slušali. Bilo im je lipo, jer i taj se lipi stari običaj još u to naše vrime ni više obdržavo. Istina je na poslovica koja kaže:“Ko pjeva, zlo ne misli!“ Mi nikom nismo misliti zlo. Kako moš iz dna srca i duše pjevat i mislit na zlo?
E, mladosti lipa!
Na vo, o čem sad pišem, me je naćero i jedan članak u „Glasu Slavonije“ od prije njekoliko dana. Moja bivša gimnazija će eto sad bit starački dom. Eto vidite kaka sad izgleda. Isto ko i mi, koji smo prije 60 godina u nju išli učit. Onda smo bili mladi i lipi (ta nemojte me sad ružit. Nisu svi bili lipi, al mladost je sva lipa!) a sad smo ostarili ko i ta zgrada. Čitam da su njeki pridlagali daj nabolje da ju se sruši. Možda bi i naša đeca i unučad isto tako pridlagali da se najbolje i nas stare sruši, da nas nema, pa da budu mirni, da im ne prigovaramo. Ta ni baš tako, al eto njeki doba čojk zna i prićerat, premda i u tom ima bar malo istine.
Gledajuć sliku te zapustite zgrade pade mi napamet koje šta. Ta sve je to bilo, kako sad mislim, lipo, premda u to vrime nisam tako mislijo. Eto dok vo pišem gledam kroz pendžer i vidim kako snig pada oće neće. Tog u to, naše vrime, ni bilo. Znalo se kad je koje godišnje doba. I mi, nas trojica muški – pokojni Mata Dominković Karlin, pokojni Tina Pilipović i ja, i više cura: Kaja Pilipović, Evica Živković, Marica Mešina, Manda Paveni, Eva Piljeni ( valda nisam koju zaboravijo – joj jesam: Evu Tomić i Sofiju Kelava) smo bili prvi koji su na zidanom drumu prtili snig. E, da smo mi u to vrime imali obuću i odjeću kako danas nose vi mladi! Al kad smo došli u gimnaziju imali smo ipak privilegiju da se kraj tople peći ogrijemo i osušimo mokre čorape i noge. Ajd sridom i subotom je bijo u Županji pijac, pa su nas piljari znali povest. Autobusa ni bilo, bicikom se ni moglo. I nama je bilo lipo. Cilim smo se putem šalili i brzo došli.
I sad će ta zgrada bit starački dom. Nisam doduše još razmišljo o tom, da ću i ja možda svršit u stračkom domu, al možda i oću. Meni je eto ve godina 73. na leđima. Dosad, fala dragom Bogu, nisam imo razloga da o tom razmišljam, al zar nebi bilo lipo, da se mi, bivši učenici te škole, sad lipo svi nađemo u tom novom staračkom domu? To mi je njeki dan rekla Kaja Pilipović kad smo o tome divanili. Imali bi o čem divanit! Ta samo da svaki ispripovida svoj život od tad pa do danas, nikad nebi pristali pripovidat.
Ja sam već njekoliko put svatijo, al to i reko mojoj đeci i unučadima, da ja nisam više za vo vrime. Svako vrime ima svoje. Vo današnje je meni strano. Probam ja svatit vaj današnji svit, al nažalost u njemu ne vidim puno dobra. Nisam ja od ni koji uvik oće od života samo no najbolje. Nije život pjesma lipa, kaže jedna naša pjesma. Al vaj današnji je priviršijo svaku mjeru. Neću sad kast ništa ni s vjerskog ni s socijološkog stajališta. Već sam s ljudskog. A danas i u tom ipak nađem nješta dobrog. Neće mi bit žao umrt.
Da sve prolazi u to vrime nisam razmišljo. Al mi svakog dana imamo bar po jedan razlog razmišljat i o tome. Sve prolazi! Prolazi vrime, a šnjim prolazimo i mi. I rad tog se ja nebojim smrti. Ko se rodijo, mora i umrt. Kad se već nećemo skupit u našoj bivšoj gimnaziji, onda će nas dragi Bog, jednog po jednog, skupit oko sebe. I vjerujem da će nam bit lipo!
Zato, dragi moji, nećemo kukat. Privatićemo još vo malo života kaki je i nećemo se brinit, jer imamo obećanu nadu!
U toj vas nadi sve puno i lipo pozdravlja
vaš baća Iva!
Napomena!
Članak je autor napisao 2017.godine. U međuvremenu spomenuta zgrada stare škole nije prenamjenjena u starački dom nego srušena.