IVAN KOVAČ – S p o r t s k i v r e m e p l o v –
MAČEVANJE VIŠE NE STOLUJE U ŽUPANJI …..
Kada je autor ovoga natpisa 1990.godine, kao tadašnji stalni dopisnik novinske kuće „Vjesnik“ iz Zagreba( „Vjesnik“, „ Večernji list“, „Sportske novosti“ i drugi) pisao ovaj članak za„Večernji list“, promišljao je to kao jednu od inicijativa i svojevrstan doprinos za oživljavanje atraktivnog sporta kao što je bilo svojedobno mačevanje u Županji. Pripadnici nešto starijih generacija sjećaju se naime vrlo uspješno organiziranog Seniorskog mačevalačkog prvenstva Hrvatske davne 1965.godine u netom otvorenoj sportskoj dvorani osnovne škole u Županji (danas OKC ).
Nosilac ove nadasve atraktivne sportske manifestacije ,do tada neviđene na ovim prostorima koja je pobudila ogroman interes svekolike javnosti Županje i šire okoline, vrlo dobro, u organizacionom smislu, je obavio tada osnovani Mačevalački klub Županja, čiji nastanak je generirao i uspješno proveo poznati sportski djelatnik Stjepan Tomić, a koji je na spomenutom prvenstvu i sam bio jedan od natjecatelja u kategoriji mač, u kojoj je i osvojio brončanu medalju izborivši , za naše uvjete , nevjerojatno treće mjesto u disciplini mač.
Ova sportska priredba je u to vrijeme značila ogroman korak za izvlačenje iz sportske anonimnosti mjesta veličine Županja, koja je time stala uz bok nekolicine većih gradova kao što su bili Zagreb, Split ,Karlovac ili Osijek u kojima su jedino postojali mačevalački klubovi.
Uspješan start „Županjskih mušketira“ na otvorenju sportske dvorane pri osnovnoj školi u Županji ( današnji OKC ) – Na parketu u duelu (desno) Dubravko Tkalac / Snimak :Arhiv Muzej Županja/
Tadašnji mačevaoci, bili su mladići zvani „Županjski mušketiri“, braća Dubravko i Miljenko Tkalac, Antun Zlatunić, Željko Kamenski , Ivo Đurić i drugi, svojim nastupima na turnirima i prvenstvima širom tadašnje države : Zagreb, Beograd,Leskovac,Novi Sad, Subotica, Skopje i drugi – skupljali su iskustva u borbama, ali i pronosili glas o malom slavonskom gradiću Županji.
Na jednom treningu-„mačevalački pozdrav“ pred duel – Stjepan Tomić(l) i Ivo Đurić (desno)
Mačevanje je nastalo u prošlosti, prvobitno kao sport aristokratskih manira, potekao sa evropskih dvorova, gdje su plemići svojom vještinom u međusobnim dvobojima nastojali prikratiti slobodno vrijeme, a usput zadiviti i zabaviti svoje dokone dvorske dame.
U kasnijoj razvojnoj fazi, prenio se na evropska i svjetska natjecanja a kao sastavnica Olimpijskih igara već davne 1896.godine u tada održanim Igrama u Ateni postaje stalni sport u ovom natjecanju sve do današnjih dana.
Kao sam sport , mačevanje u današnjim uvjetima zahtjeva relativno manje prostore za trening za razliku od nekih drugih sportova, ali je i sport u kojega je ponajviše uvedena suvremena elektronika, koja omogućuje pravilno i pravovremeno praćenje osvajanja bodova jednog ili drugog natjecatelja , jer se radi prije svega o atraktivnom sportu , punom dinamike i promjene tempa, kojega ljudsko oko, zbog brzine izvođenja i zadavanja udaraca kod poentiranja , često puta ne može pratiti i uočiti. Zato vrlo dobro dolazi elektronika kao korektor greške. U tu svrhu posebno su napravljena specijalna zaštitna odjela kao i odgovarajuće kacige za svakog natjecatelja, koji međusobni duel vode na traci na podu širine 1,5 – 2,0 metra i dužine 14 metara. Onaj koji nije detaljnije upućen u spoznaje ovoga sporta i pojavljuje se kao puki gledatelj, i ne sluti koliko je prethodno potrebno uložiti truda na fizičkoj pripremi natjecatelja a pogotovu na psihološkom dijelu, jer natjecanje u ovom sportu zahtjeva prije svega stalnu vrhunsku koncentraciju i dovoljan je samo mali pad koncentracije pa da te protivnik iznenadi i pobijedi. Zbog toga sam sraz u duelu natjecatelja u borbi, predstavlja krunu prethodno ogromne količine uloženih napora i truda, da se to potvrdi i kroz krajnji rezultatski uspjeh.
Uzimajući sve prethodno rečeno u obzir, sa ove vremenske distance , možete zamisliti u kakvoj se ulozi tada nalazio pok.Stjepan Tomić, inicijator i osnivač mačevalačkog kluba, i sam jedan od uspješnih natjecatelja, to tim više jer se radilo o čovjeku sa urođenim hendikepom vezanim za gluhoću, koju je doduše donekle uspio riješiti nošenjem adekvatnog slušnog aparata. S druge strane on je nastupao u poodmaklim godinama, kada bi se većina sportaša već odavno povukla sa aktivne sportske scene, no njegova ljubav prema mačevanju donekle je uspijevala prikriti ove probleme i nedostatke. Njegovi napori i žrtva nisu ostali nezapaženi. Uskoro su uslijedila i priznanja na javnoj sceni.
Iz dalekog francuskog grada Auxerre 1973.godine stiže jedinstveno priznanje u vidu dodjele odgovarajućeg ordena, kao sportsko priznanje za ovoga neuobičajenog sportaša, iz tamo nekog malog gradića zvanog Županja. To je ujedno popraćeno i odgovarajućim člancima i natpisima u njihovim ondašnjim novinama.
Mačevalačka epopeja trajala je nepunih deset godina u razdoblju 1961. – 1971, godina a Mačevalački klub Županja je bio jedna od sastavnica Društva za tjelesni odgoj „Partizan“, pri kome su osim njih još djelovali atletičari i rukometaši .U to vrijeme „Županjski mušketiri“ s uspjehom su nastupali na mnogim pozivnim turnirima, redovnim prvenstvima Hrvatske i šire a natjecanjima tadašnje države , te sakupljajući iskustva postizali i sve bolje sportsko natjecateljske rezultate.
Mladi „mušketir“ Dubravko Tkalac(lijevo) u akciji – U pozadini kao sudac Stjepan Tomić
/snimak:Arhiv Muzej Županja /
Još jedan uspješan napad „mušketira“ Dubravka Tkalac(lijevo) – U pozadini sudac ovoga duela ing.Radović / snimak: Arhiv Muzej Županja /
S lijeva na desno: Ivo Đurić,Miljenko Tkalac,Stjepan Tomić,Željko Kamenski,Dubravko Tkalac
No i tome se bližio neminovni kraj, ponajviše vezan za sudbinske limite male sredine kao što je uostalom i Županja. Mladići koji su dostigli punu sportsko natjecateljsku zrelost, morali su nažalost otići, neko zbog daljnjeg školovanja , neko zbog preseljenja uvjetovanog traženjem boljih uvjeta egzistencije, neko iz drugih razloga. „Županjski mušketiri“ su se počeli osipati a njihov vođa i lider Stjepan Tomić, unatoč i dalje punom entuzijazmu i ljubavi prema mačevanju, više nije mogao prikrivati godine koje su neminovno uzimale danak ali i radni elan i zanos koji je do tada u njemu postojao.
Savez za fizičku kulturu općine Županja je 1990.godine, uzimajući u obzir sve ono što je učinio na području razvoja mačevanja ali i sporta općenito u mjestu Županja tokom svoje dugogodišnje aktivnosti, dodijelio je STJEPANU TOMIĆ Priznanje za životno djelo i rad u sportu na javnoj sportskoj priredbi i dodjeli priznanja u sportu održanoj za javnost u sportskoj dvorani osnovne škole u Županji-Stjepan Tomić stoji s priznanjem zadnji s lijeva na desno
„Stipu“ Stjepana Tomić pamtimo kao izuzetno ekstrovertiranu osobu,koji kuda god je došao, donosio je osjećaj vedrine,radosti,pošalica i viceva , zato je bio uvijek dobrodošao i omiljen u svakom društvu. Ako vjernicima Sveto trojstvo čini: „…. Otac, Sin i Duh sveti…..“, onda je to kod Stipe sigurno bilo: „…. Sablja, novinarsko pero i „Moja Liza“…“ Jer poštovana, danas udova, gospođa Liza je bila životna suputnica ali i sapatnica, žena i supruga, kakvu se samo poželjeti može, a Stipa to nije krio, dapače uzdizao je svoju suprugu na pijedestal obožavane osobe.Osim strasti i zanosa prema mačevanju, kojega karakterizira sablja iz gore spomenutog triangla, novinarsko pero je označavalo Stipinu strast za bavljenjem novinarskim pozivom i izvještavanjem, tako da u mjestu i okolici, nije bilo događanja a da o njemu Stipa nije napisao odgovarajući komentar, bilo u „Glasu Slavonije“, „Jutarnjem listu“, „Večernjem listu“ ili odgovarajućim specijaliziranim tiskovinama za određeno područje, a po tome je bio poznat i široj društvenoj javnosti. Poznat po svojoj izuzetnoj aktivnosti, bio je član mnogih udruga koje je svojim „perom“ ovjekovječio kroz pisanje monografija i povijesnih kronika ostavivši tako tragove i spoznaje za generacije koje nadolaze. Posebno se isticao kao član u radu DVD Županja čiju je odoru s ponosom nosio izgovarajući pri tom poznato geslo vatrogasaca: „…Vatru gasi – kuću spasi… „
Ipak najčešće se vraćao i poistovjećivao sa svojom životnom opsesijom – mačevanjem. Nije propuštao priliku a da ne citira izreku poznatog literarnog junaka Sirana, poznatog po vještini mačevanja: „ …. O viteže duga i šiljata nosa neka se znade, kad završim pjesmu ovu, probost ću te na kraju balade…. ! „ pri tom bi to popratio mačevalačkim iskorakom fingirajući napad na protivnika.Za čovjeka koji je pomalo živio u svijetu svoje imaginacije iz vremena vitezova, mačevanja, viteških turnira, posebnog viteškog kodeksa ponašanja i ophođenja, što reći na kraju nego: „ Laka ti zemlja Viteže Slavonske ravni…..“
O tim vremenima , kroz svoja sjećanja može još uvijek progovoriti jedini živući „mušketir“ iz toga vremena, umirovljeni profesor Dubravko Tkalac:„Nažalost , odlaskom na studije ili zbog traženja adekvatnog zaposlenja, odjednom,skoro u jednom danu, Županju je napustila čitava generacija mačevalaca i to u naponu natjecateljskog stasanja. To se nije moglo preko noći nadomjestiti,osim toga Stjepan Tomić je ostao usamljen i u godinama, koje su u znatnoj mjeri smanjile njegovu agilnost i motivaciju za nekim ponovnim početkom. Predvodnika u nekoj drugoj osobi za ovaj sport nije bilo a i društvena zbivanja i objektivne okolnosti toga vremena nisu bile pogodne za eventualni daljnji razvoj i opstanak mačevanja.“
„ Zašto je zamro zveket sablji… ?
Na to pitanje nitko nije dao odgovor. Možda se čeka dolazak nekog novog zanesenjaka ovim sportom ? Ili možda opće društvene okolnosti ne konveniraju ponovnom oživljavanju mačevanja ? Pitanje ostaje i dalje da lebdi u zraku i čeka mogući odgovor, a do tada…… ?
Mačevanje više ne stoluje u Županji……… !
