Dragi moji, vi će te uskoro na izbore. Ja neću. Ja u toj „časti“ ne sudjelujem. Vama želim da da budete sretne ruke.
Danas vam nudim ovaj tekst, kojeg je napisao Kazimir Klarić, a koji je objavljan u knjizi „GODIŠNJAK ZA 2004. GODINU – PUTUJUĆI SLAVONIJOM“ u izdanju vinkovačke „Privlačice“:
„HRVATSKI SURLAŠI
Vjerojatno neću izaći na izbore. Zabranio mi je to, osobno, moj liječnik. Duboko se zagledao u moje, uvijek snene oči. Bit će da je u njima spazio more neispunjenih obećanja, s prošlih izbora. Kuda s njima? Očinski me zagrlio. Onaku usput, a što od njega nisam tražio, izmjerio mi je i nos. Narasto je od posljednjih izbora za cijeli pedalj. To povećanje zapazio sam i u većine hrvatskog puka.
Vjerujem, da ćemo mi birači, na ovim prostorima, vrlo brzo stasati u novu autohtonu vrstu hrvatskih surlaša. Svi na vuku za nos, pa onda nije ni čudnovato: Neki dan, želim se s prijateljem poljubiti. Preživio Jadaptaciju stana. Ne ide. Smetaju nam obojici dugi nosovi. Nema nam druge, ljubimo se kod braća Eskimi. Nosovima.
Izbori su jako blizu. Oprez. Malo, malo, ljutit čelnik nekih od stranaka javno prijeti izborima.
Vidjet će te vi svoga Boga, kad dođu izbori. Znam, znam. To je za sve nas postalo jako pogubeljno. Ako vam na glavz padme teško izborno obećanje, može vas doživotno osakatiti.
Kad se odlučuje o uzgoju jednih tuna, narod hrli na referendum. Ali kad se odlučuje o izbornom zakonu i kad je naša koža u potanju, ne.
O izborima odlučuju dećki koji su na vlasti. Oni će to tako sve sjajno odraditi, da će i dalje ostati gdje jesu. Nema šance da većinu u slijedećih desetak godina svaki dan prtije spavanja ne gledam na televiziji. Ako dobije i jedan glas, dosta je njemu za pobjedu. Prešao je prag. Ušau u naše džepove.
Izašao bih ja, možda, na slijedeće izbore, kad bi… eh, kad bi… mena malo poslušali.
Kao prvo, uveo bih revolucionarnu novinu, koju bi svi, osim njih političara, u ovoj zemlji, prihvatili. Ne bi mogli u svojim medenim govorancija, upotrebljavati future i pluskvamperfekte. Ništa ne moćeš obećati, a ni tamburati o našoj slavonskoj prošlosti.
Bez futura i fraza, naš je kandidat, debeli šaran u mulju. Bez kisika. Svi mu vide leđa. Pati se, muči. Isključi mu televizor ili mikrofon, on u strašnim mukama, umire za pola ure. Ali da mu veliš, da svoj govor održi na buretu (jasno, ne baruta), neće ići. Desetorica ha trebaju pripeti na ti povijesnu govornicu. A da ga se skine, treba naručiti dizalicu. Zapustio se fizički i duhovno. Ne zna sići gdje treba. Nikako.
U redu, mogu nastupiti svi kandidati i na televiziji. Mogu nam Iznijeti svoje velebne izborne programe. Ali ne smiju govoriti. Na ustima imaju flastere. Jedno im je dopušteno, služiti se nogama i rukama koliko žele. Pita blagoglagoljiv voditelj, jednog od njih, što kani učiniti u svom izbornom mandatu.
Sve…. sve on može učiniti. Pritom zvjerski koluta pčima, diže se sa stolice. Grabi rukama po zraku. Davi se. To mi, koji ga gledamo, trebamo protumačiti, da nas on i njegova partija, iztavno žele odvesti u nebo. Gdje teče med i mlijeko i gdje se ne plaća porez. I čim se rodiš, dobivaš rješenje o stopostotnoj invalidnosti.
Drugi, što sjedi pored njega, daleko je jasniji. Diže se na noge lagane. Munjevito ih hlaća izvlači remen. Vješto pravi omču i stavlja sebi oko vrata. Voditelj je zaprepašten. Hoće pomoži. Njegovi izborni protivnici su savršeno mirni. Pomažu mu svesrdno u tom uzvišenom činu. Manje glava, manje izborne glavobolje.
Ma, ne, ne… mi gladatelji napokon ga shvaćamo. On nam želi pokazati svoju časnu golotinju. On nema ništa. On je imovinska nula> Biraj me, narode. Pokazuje prema nama raširene prste. Treperi s njima. Na njima samo neki pronicljivi vide plivaće kožice. Vidra. Pliva on u svakoj mutnoj vodi. Kao, veli, eto… što imam. Ništa.
Takav će itići na onaj svijet. Samo ste mi vi bitni, jedini moj narode. Što krije politički mađionićar u rukama, ne vidimo. A da krije, krije. U civilizirasnu svijetu za rto bi8 dobio jedno pet godina buhare.
Najteže će opet biti s onima koji bez prošlosti ne mogu. Polišđat će na uvjeriti u svoje nčasne namjere, skakajući po studiju, na sve četiri. Kako bi nama, gledateljima pokazali, da smo mi nekad bili majmuni. Oni su nas spasili. Spustili s grana. Da njih nije bilo, još bi se međusobno tukli kijačama, spavali u sojenicama i postavljali mamutima zamke.
Ali, ali… na kraju program ozlažwe jedan pravi. Šeće se po studiju i vješto prebacuje loptu s jedne na drugu nogu. Onda, jedno stotinjak puta trucka tu istu loptu, jednom nogom. Ne umara se. Bezobrazno gleda prema nama. Motri nas u oči. Fiksira. Pravi igrač. Otvorio sam debilno usta. Prvi znak, da me zaveo. Divim mu se. Drći ruke na leđimđđima. Za tu igru, glava mu uopće ne treba. Rade samo noge. Majstore. Majstore.
Na kraju, potpuno nenadano, u tačkama u studio doboze posljednjeg kandidata. Voditelj se gadno ušeprtljao. Te oprostite, dragi gledatelji, te ovo, te ono. A ovamo tvrde, televizija nije pristrana. Nego tamo, gdje je smještena, na Prisavlju, upozorava da će uvijek uz nekoga biti.“
Iz tački, uz teške uzdahe i stenjanja, dečki vode posljednjeg kandidata. On je zavezan u čvrstu jutanu vreću. Voditelj mu postavlja surovo precizna pitanja: što namjerava učiniti idzćih stotinjak godina. Kandidartovi odgovori su odlučni i neartikulirani. Pametnom jedna dosta. Rita se, bacaka. Gadno dere.
Da pokaže što i on umije, dečki kandidata skupa s vrećom bacaju u posudu s vodom, što je smještena u kutu studija. On iz vode i vreće izlazi munjevito. Suh. Uredno počešljan. Klanja se na sve četiri strane. Pravi mačak u vreći. Kupio hrvatski narod.
Opet će mo nqa izborima izabrati mačka u vreći. Oni iz vreće, a mi opet u vreću. Pa kud nas vode naši veliki nosevi. Pipat će mo jedan drugoga u tami. Jaukati. Gorko ridati nad svojom sudbinom. Kao, nismo mi to zaslužili, da nas tajvi vode.
Je, je… Al to tak’ mora biti. Što je u nas krivo, ne moće se ispraviti samo pustim izbornim obećanjima.“