Slika 1
Uvod u priču
Madžarska revolucija 1848.
Madžarska revolucija pored općih značajki europskih ustanaka protiv feudalnih vlastodržaca i oslobađanja kmetova te borbi za druga temeljna ljudska prava je imala prvenstveno karakter madžarske borbe za samostalnost i nezavisnu državu. Pod vodstvom Lajosa Kossutha i Lajosa Batthyanyja zbačeni su Habsburgovci, a u Madžarskoj je osnovana republika. Daljnja događanja u madžarskom ratu za neovisnost uvelike su određena pogrešnom madžarskom politikom prema nemadžarskim narodima, a posebice retorikom madžarskog vođe Lajosa Kossutha1. Takva politika izaziva reakciju bana Josipa Jelačića koji sa hrvatskom vojskom ulazi u Madžarsku i sudjeluje u gušenju revolucije. Rat traje skoro godinu dana, da bi po ulasku ruske carske vojske madžarska vojska doživjela potpun slom u bitci kod Villagosa 13.8.1849.g.
Uslijedila je Austrijska odmazda; slijede hapšenja i likvidicije svih značajniji ustaničkih vođe i zapovjednika, 6.10.1849. pogubljeno je 13 vođa mađarske vojske kao i premijer Mađarske Republike Battyanyja. Mnogi revolucionari potražili su spas bjegom iz zemlje, L. Kossuth izbjegao je u Italiju a mnogi drugi potražili su spas u Turskoj.
Godina je 1850., stanje u Austrijskoj carevini polako se smiruje no carska vlast i dalje progoni odbjegle Madžarske ustanike. Narodne novine od 17.05.1850. godine donose vijest o akciji graničara 11. Županjske kumpanije- štacije u Štitaru koji su tom prilikom iz turske Bosne oteli tajanstvenog Madžarskog prebjega. Donosimo priču utemeljenu na novinskom izvješću;
Otmica Madžarskog prebjega
Carinski nadzornik za Štitar („tridesetnički motritelj – latov“) doznao je 8. svibnja 1850.g. kako se preko Save, kod nekog Turčina, krije Madžarski bjegunac. Za dobivanje ovakve informacije morala je postojati dobro uhodana i razgranate mreže suradnika koja je sezala i u tursku Bosnu. Uz prikupljanja informacija važnih za carinski nadzor i sprječavanje šverca ova mreža sigurno je imala i druge zadaće. Osim točnog mjesta gdje se bjegunac nalazi, imali su informaciju o krajnjem odredištu bjegunčevom no nije im bio poznat njegov identitet.
Od prije su Krajiške vlasti znale kako su se mnogi Madžarski ustanici, bojeći se odmazde, sklonili u Tursku. U nedalekom Gradačcu već neko vrijeme sklonište je našao Perczel Mór (slika 1.), madžarski vlastelin i jedan od značajnih ustaničkih vojskvođa iz revolucije. S obzirom na to kako se bjegunac 9 mjeseci uspješno skrivao po Ugarskoj a sada se nalazi u Bosni i želi se domoći Gradačca i stupit u vezu s Peczelom, očekivala se „ krupna riba” . Čini se kako je ostao bez novca pa je svojim Turskim domaćinima obećavao „masnu plaću” ako ga sprovedu do Gradačca a isplata bi slijedila iz Preczelove blagajne. Tri Turčina sa kojima je tko zna kako stupio u vezu htjela su profitirati na bjegunčevoj nevolji, da su htjeli, mogli su ga odmah odvesti u Gradačac, no nisu to učinili, dvojili su u mogućnost naplate svoje usluge pa su čekali pokušavajući na bilo koji način izvuć korist. Nije isključen ni dosluh sa Perczelovim domaćinom. No, to im se obilo o glavu.
Carinski nadzornik o svome saznanju izvjestio je štitarskog zapovjednika, poručnika Antuna Bašlinovića2, a ovaj zapovjedništvo kumpanije u Županji. Poručnik Bašlinović hitno priprema i organizira ilegalni upad u Bosnu i otmicu tajanstvenog Madžara. Za tu akciju Bašlinović bira 5 najboljih ljudi, vjerovatno serežana3, koji su raspoređeni po svim pograničnim mjestima i specijalizirani su za takve zadaće a i sam se dokazao kao hrabar i odlučan zapovjednik u borbama s „Pijemontezima” kod Novare u Italiji4.
Skupina graničara zajedno sa Carinskim nadzorniko kreće u lov na prebjega. Odlučni i s točnim saznanjima o mjestu gdje se prebjeg nalazi čamcem prelaze nabujalu Savu i dolaze do mjesta, neke „pojate“5, gdje se Madžar skrivao. Odmah upadaju unutra i zarobljavaju tri naoružana Turčina i prebjega koji zbog iznenađenja i zbunjenosti ne pružaju nikakav otpor. Vezane ih dovode do čamca i vraćaju se natrag u Štitar a potom odvode zarobljenike u kumpanijsko zapovjedništvo u Županju na „daljnju obradu“.
Kod ispitivanja Madžar nije htio odati svoje pravo ime a kod sebe nije imao nikakvih dokumenata niti se na bilo koji način moglo doznati o kome se zapravo radi. Prvo je rekao kako se zove Karl Nagy a poslije opet Karl Aczs, bilo je očito kako laže, jedini trag bili su inicijali na košulji „A.b.“, no to je bilo premalo za bilo kakav zaključak. Ni zarobljeni Turci nisu znali, prije nisu htjeli reći tko je neznanac. Kako je ispitivanje odmicalo Madžar je bio sve drskiji, nije tajio da mu je namjera bila stići Perczelu u Gradačac. Zahtjevao je da ga oslobode; „jer neznate što radite i koga ste uhvatili, neznate da bi ja vami mogao posredstveno u pomoći biti, jer evo opet će doći Koshut i Perczel i drugi vođe Mađarski s nebrojenom vojskom, te će i vas, bijedne graničare, i nas pobijeđene Mađare osvetiti i od jarma osloboditi.“ I iz ovih njegovih riječi da se naslutiti kako se doista radilo o „krupnoj ribi“. Vidjevši da nema koristi od daljnjeg ispitivanja, zarobljenog prebjega odpravili su u Vinkovce; „gdje će se stvar ota bolje još izviditi“.
Bilo bi zgodno kada bi se u kakvom Arhivu pronašao nastavak ove priče i doznalo ime nesretnog Madžara. U prilogu donosimo izvorni članak iz Narodnih novina od 17.05.1850. godine.
1 „Gdje je ta Hrvatska, ja je ne vidim na zemljopisnoj karti“, “Među nama samo mač može odlučiti!”
2 op.a.; vjerovatno potomak kapetana Pavla Bašlinovića iz Sikirevaca kojemu je Marija Terezia 1762. godine dodijelila plemićku čast i plemićki grb proglasivši ga plemićem. Pravo na tu čast imaju njegovi potomci oba spola i potomci njihovih potomaka.
3 Serežani su bili izabrani krajiški vojnici, a zadaća im je bila da zajedno s pripadnicima tzv. “poljskih bataljuna” obavljaju graničnu službu prema Bosni, zatim ophodnju po teškom i nepristupačnom terenu koje obične postrojbe nisu mogle nadgledati, te da sprječavaju upade razbojnika iz Bosne i da ih hvataju ako bi uspjeli prijeći granicu. Morali su dobro poznavati područje na kojemu su djelovali, biti izvrsni strijelci i stalno naoružani.
4 Bitka kod Novare bila je jedna od bitaka između Austrijskog carstva i Kraljevine Pijemont i Sardinije za vrijeme prvoga rata za Italijansku nezavisnost. Bitka je trajala 22./23. ožujka 1849. a završila je teškim porazom vojske Pijemonta i Sardinije. U bitci su sudjelovali i krajšnici-graničari 11. Županjske kumpanije. I u gušenju revolucije u Madžarskoj 1848/49. g. sudjelovali su i krajiški graničari 11. Županjske kumanije (vjerovatno i poručnik Bašlinović)
5 Poljska zgrada lošije gradnje
za zupanjc.net Mato Dominković
os-stitar-004@skole.t-com.hr
