Nedaleko ispred sebe ugleda ogromnu katedralu. Zadivljeno je promatrao taj sakralni objekt istežući vrat unazad. Na tornjevima mnoštvo križeva, iznad kojih se isticao onaj smješten na samom vrhu najvišeg tornja. Prekriži se.
«Šta se krstiš…neće ti on pomoć…već partija i drug Tito.» – progovori glas iza njega.
Okrene se. U njegovoj neposrednoj blizini nalazio se neki čovjek spremljen u lijepo odijelo. Na glavi je imao šešir. Odudarao je od svih dosadašnjih prolaznika koje je sretao. Samo razmijene poglede. Andrija šutke uđe u katedralu. Poklekne na samom ulazu, a potom prošeta crkvom. Zastane pored kipa Srca Isusova, te se tu odluči pomoliti.
Nakon molitve i kratkog zvirlanja po katedrali zaputi se van. Na pragu ga dočeka župnik.
«Hvaljen Isus…velečasni.»
«Uvijeke, drago dijete.» – otpozdravi, a potom zagonetno rekne:
«Sinko od kako si ušo u crkvu, onaj se ne miče odavle…mislim da te prate…odakle si.?» – pokaže rukom na gospodina koji mu se obratio kada je promatrao katedralu.
«Iz Slavonije…jutros sam došao.»
«A, iz Slavonije si.?» – potvrdi župnik, misleći o tom koji je razlog da se prati tek pristiglog došljaka, te mu dobaci:
«Velik je grad…čuvaj se i pazi s kim se družiš…zbogom.»
«Došo sam u školu…još nemam ovdi drugova.»
«A gdje će te spavati.?» – upita ga.
«Kod Mayera…tamo ću i radit…i od njeg ić u školu.» – ljubazno mu odgovori Andrija.
«Kod Mayera…onog…?» – htio je župnik nešto još dodati, ali odustane od svoje namjere.
«Pođi u miru.» – blagoslovi ga, te se pomakne u stranu ostavljajući mu prostor da nesmetano izađe van.
«Zbogom.» – rekne i izađe.
Našavši se na ulici promotri onog čovjeka što mu se bio obratio. Stajao je naslonjen o zid velike višekatnice čijim su se stranama protezale dvije uličice. Jednu ruku držao je smještenu u džepu hlača, a drugom je pridržavao pripaljenu cigaretu prinoseći ju ustima. Povuče dim i otpuhne. Stjecao se dojam kako je nekoga čekao.
«Čeka.!?» – proleti mu glavom.
Krene niz ulicu što se strmo spuštala prema trgu s kojeg je došao. U glavi je ponavljao objašnjen mu put do Mayera.
«E sad treba livo.» – rekne naglas.
Nekolicina prolaznika nasmije se na njegovu nehotice izrečenu tvrdnju. Zastane i osvrne se oko sebe. Nekih dvadesetak metara iza njega nalazio se onaj isti čovjek kojeg je sreo kod katedrale.
Njega ću pitat; pomisli, te odlučno zakorači prema njemu.
«Stoj…stoj…ne mrdaj.» – ovaj mu naredi, iskrivljujući lice na kom su se crvenjele iskolačene oči, a u rukama je držao revolver.
Kao ukopan Andrija stane. S nevjericom je gledao u čovjeka prema kom se bio zaputio.
«Samo sam…» – zausti
«Šta si…htio si me udarit…balavče seljački…vidjeli ste drugovi.?» – obrati se nekoj grupici što se tu zatekla.
«Nisam…tio sam pitat za gospon Mayera.» – zbrza, pokazujući na papirić koji je držao u ruci.
«A…Mayera…daj da vidim.» – istrgne mu papirić iz ruke, a revolver spremi za pojas, nevješto ga prikrivajući kaputom u kom se nalazio.
«Šta blenete…razlaz.» – razmaše se na ljude koji su bojeći se za vlastite živote, a gledajući oružje u njegovim rukama, stajali uza zid zgrade skamenjeni poput osuđenika koji iščekuju izvršenje smrtne presude pred streljačkim vodom. Na brzinu se raštrču.
«Kod Mayera…kažeš?»
«Da!»
«Eno tamo…deseti ulaz…ima trgovina.» – pokaže pravo ispred njega. Vrati mu papirić na kom se nalazila adresa, a potom ga upozori:
«Nikad ne trči prema nekomu koga ne poznaješ…briši sad.»
Osjeti olakšanje.Drhtavica koju je osjetio polako se povlačila. Grašci znoja su bili jedini dokaz straha koji je proživio. Zaboravljajući na naučene manire lijepoga ponašanja prevuče rukavom po čelu. Jasan trag mokrine ocrtao se na rukavu. Misleći kako ga je netko vidio sramežljivo prekrije ruku prebacujući preko nje kaput. Nađe se pred trgovinom. Zircne kroz staklo. Do pola spuštene metalne rolete stvarale su sjenu zaklanjajući mu pogled. U dnu izloga vidjela se razna roba; sjekire, pile, konjska oprema, malena zvona i stočne klepke, a na zidu izloga razne tkanine za stolnjake, zavjese i odjeću. Istegne vrat prema gore. Na povelikoj drvenoj ploči što se nalazila tik iznad samih vrata pisalo je «MAYER i DRUGOVI».
«Dobar dan mladiću!» – obrati mu starčić koji se tu stvorio vukući malena kolica što su dobrano kloparala po neravnom nogostupu. Na njima se nalazio povelik kockast zavežljaj.
«Smijete vi unutra…roba je da se kupuje…ali možete i pogledati…možda će te reći nekome što ima ovdje pa će oni kupiti…ako već nećete vi!» – uvaženo rekne, pomalo cinično pogledavajući na Andriju.
«Ja neću ništa kupit…tražim gospon Mayera!» – izvali.
«Znači ti si ta zamjena…kad čovjek malo oboli i ne može puno radit odma ga mijenjaju!?» – ustvrdi starčić, na čijem se licu pokazao bijes i nemoć. Pokunjeno spusti glavu na prsa. Malena bradica dodirivala mu je grudi. Zamišljeno ju stane gladiti rukom u kojoj se nalazio ogroman ključ.
Kao da mu je on bio gazda stane se ispričavati:
«Moro sam zatvorit, na kratko…gazda Mayer nije tu pa sam išo na željeznicu po robu.» – pokaže desno od sebe, na paket što se nalazio na drvenim kolicima. Povuče prema gore rolete, a potom otključa. Gurne vrata. Ona se otvore do pola zapinjući o drveni pod. Potom ih gurne jače tako da se cijeli izlog stresao.
«Spala su…treba popravit šarke…de uzmi paket.» – ustvrdi, a potom pokaže na kolica.
Sažali se nad tim starčićem. Uvidi kako nije vrijeme da mu sada govori zašto je tu. Poslušno se sagne uzimajući robu. Osjeti kako je težak. Pošteno napne mišice ne bi li ga podigao. Teškom mukom uvuče se kroz vrata. Mirisi ulja, tkanine i drugih proizvoda podignu mu želudac. Osjeti kako je proključao poput lončine s vrelom vodom koji mu je mati znala prirediti za kupanje. Jedva se suzdržao da ne bljuje po podu. Odloži paket na pult. Mijenjao je boju kože poput poljskog guštera velikih dimenzija koji je mijenjao boju prema prostoru i okolini u kojoj se nalazio.
«Nešto si blijed…na čašu vode?.» – pruži starac oveću kriglu s vodom.
Umjesto da se napije, Andrija izlije vode na ruku te se stane umivati. Dobrano istrlja čelo a potom i vrat. Starac se smijuljio.
«Al fino miriši…kad provedeš u trgovini dvadeset godina nećeš ni osjetit.» – podbode ga shvativši o čem se radi.
«Ja sam Drago.» – tek sada se predstavi
«Andrija.» – pruži mu ruku
«Andrija…hej pa ti si onaj iz Slavonije…ti ćeš ovdje u školu, a…» – spozna kako pred sobom ima mladića o kojem je toliko govorio njegov gazda.
«Gazda će doći oko podne…sjedi!» – pokaže na staru drvenu stolicu.
Skine torbu s ramena. Odloži ju do stolice, a potom sjedne. Ispruži noge preko kojih prebaci kaput. Kako je bio od onih koji ne mogu na putovanju zaspati, a i od svih zbivanja koja su mu se dogodila na samom dolasku u grad, svlada ga umor. Zavaljen u stolicu čvrsto zaspi.
* * *
Vodeći za sobom grupicu ljudi u trgovinu stupi nizak čovjek. Trebalo mu je dovoljno prostora da se uvuče kroz vrata. Na sebi je imao štofano odijelo, a u ruci šešir. U prvi plan izbije njegova sjajna, ćelava glava, a potom poput bundeve okruglo lice nasađeno na debelu i masnu vratinu. Od debljine nije mogao skopčati niti prvo dugme na košulji. Sva je bila zategnuta. Vješto je zadržavala stomačinu koja se kipeći oko njegova struka naslanjala na nov kožni remen što se na jedvite jade nazirao, a k tome još je imao zakopčane tregere. Dvostruko se osigurao od ne daj Bože da izgubi hlače Onako kratke i široke skrivale su njegove poput balvana debele noge. U sitnom hodu manijo je bedru o bedru Svježe izbrijan i namirisan djelovao je pomalo kicoški. Bar je on tako mislio o sebi. Međutim, oni koji su ga poznavali znali su kako pred sobom imaju licemjera koji ljubav i žensku draž ne bi niti upoznao da nije imao novca. Oduvijek je sve kupovao; od žena i prijatelja do slobode. Bio je od rijetkih koji je kupio i život i slobodu.
Našavši se unutra, priđe pultu.
«Mogao si bar pomesti ispred trgovine, ako nisi već počistio u njoj…vidi koja prašina.» – izdere se na starca a potom mu ispruži šaku kojom je provukao po pročelju pulta.Na njoj su se nazirali jasni tragovi prljavštine.
«Godine…ne vidim više.»
«Dat ću ja tebi godine…ić ćeš ti u rudnik…tamo u Bosnu…jel drugovi…ćorave konje tamo trebaju.?» – derao se nesmiljeno na starčića koji samo pokunjeno spusti glavu jasno razaznajući grohotan smijeh pridošlica. Već je bio navikao na gazdine uvrede, ali ga je zasmetalo to što ga gazda ponižava pred drugima. Ovo nije bilo prvi put da mu se obraća takvim tonom. Sve češće se tako ponašao. Učini mu se kako je zaboravio da je upravo zahvaljujući njemu nosio živu glavu na ramenima. Mislima mu prostruji svo ono prošlo vrijeme.
«Tko je ovaj odrpanac?» – pokaže na Andriju koji se prilikom njegove galame bio razbudio, ali još uvijek držao skupljene vjeđe ne dajući niti najmanji znak svoje probuđenosti. Samo je čekao trenutak da ga dohvati u šake, ako bi se ovaj usudio udariti starca.
«Gazda to je…» – pozove ga da mu priđe bliže, a potom šapne:
«Onaj iz Slavonije…Andrija.»
«Andrija…Pavin…taj.» -ispruži ruku u nevjerici.
Stišavajući glas nagne se nad njega. Promotri ga, a potom sa smiješkom prozbori;
«Kog to moje oči vide…ustaj momče?!» – prodrma ga.
¸Pretvarajući kako se tobože budi, lijeno se protegne. Šakom se zaustavi kod debelog lica. Pomisli kako bi bilo zgodno da ga sastavi istom, odustane od te namjere, a potom se ustane. Rukama protrlja oči gledajući u sve prisutne. Tek jedan od njih bio je njegove visine. I baš je on odudarao garderobom od ostalih. Sve na njemu bilo je uredno dotjerano, a na glavi kapa tzv. titovka s crvenom metalnom zvijezdom;. Na nogama visoke kožne čizme slične onima koje je i sam imao. Zaključi kako je vjerojatno neki oficir. Svi ostali doimali su se poput patuljaka,slično odjeveni, iste ili približne visine a najniži među njima bio je upravo onaj koji mu se obratio.
«Ja sam Andrija.» – rekne, pružajući ruku prema njemu.
«Znam…znam…odmah sam ja tebe prepoznao…kako ne bih prepoznao dijete svog druga Pave.» – samoživo mu se obraćajući prihvati ponuđenu ruku u rukohvat.
«Mayer!» – predstavi se.
«Idemo gore drugovi…a ajd i ti s nama!» – rekne
Ovi se odmah pokrenu. Vidjelo se da znaju put, jer su se odmah počeli penjati uz široko drveno stepenište obloženo hrastovinom. Sasušeno drvo škripuckalo je pod njihovom težinom. Andrija sačeka da se svi popnu,uzme torbu, a potom krene i on za njima. Nađe se negdje na katu. U uzanom hodniku što je odvajao stepenište od trojih vrata nalazila se neuredno složena hrpa papira. Bilo ih je posvuda, čak i na podu po kom su gazili. Na zidovima koji su čekali neko novo žbukanje i krečenje visjele su svakojake umjetnine. Jedino je do vrata kroz koja su se uvukli posjetioci na zidu visio veliki komad bijele tkanine. Ispod nje se djelomično nazirao za dlan debeli okvir. Htijući pogledati što se krije ispod, znatiželjno ga podigne. Pogled mu se zaustavi na velikom portretu. Prikazivao je prelijepu djevojku, odjevenu u široku krinolinu. Preko ramena bila joj je prebačena svilena marama. Na dugom vratu vidjela se ogrlica, a u ušima ogromne naušnice koje su doista čarobno djelovale na ovoj djevojci. Pogleda u lice te žene; oči, nos, usne, sve je odavalo kako se radi o portretu žene koja je sigurno imala neko posebno mjesto u ovoj kući.
«Ako postoje anđeli, ona je to sada!» – rekne Mayer koji se našao iza njega.
«Znate tu ženu?» – upita Andrija
«To mi je bila kćerka.»
«Bila?»
«Da sada je mrtva…ubili je ustaše.» – skrušeno rekne.
Andrija osjeti kako je pitanjem povrijedio domaćina, a k tome shvati kako je i njegov djed bio u ustašama. Međutim pitanje koje ga stane progoniti bilo je to kako da je on bio dobar i s njegovim djedom,a i ocem. Poboji se za sebe, spozna kako se nalazi u kući čovjeka čije su dijete ubile ustaše, a on je bio ustaški unuk. Lagano se pomakne unazad spreman se povući dolje.
«Tamo ćeš spavat.» – pokaže domaćin na jedna vrata prema kojima zakorači. Otvori ih.
«Bila je njena!» – s mukom prošapće.
Sada je izgledao miran, bez trunke arogancije. Žal za izgubljenom i voljenom osobom isplivala je na površinu stvarajući od njega samo čovjeka sa osjećajima. Čovjeka od krvi i mesa. Uvidi kako je svojom arogancijom razbijao nakupljeni strah i bol.
Andrija je znao dijelove njegove prošlosti. Pričalo se o tome u kući njegova oca, ali nikada nitko nije spomenuo da je imao djecu, odnosno jedno dijete i k tome žensko, a još manje o njenoj sudbini.
«Dobro…dobro…neću više!» – gazda rekne postajući svjestan kako se prepustio emocijama.
«Kako ti ono…dado…Pava…i imal glasa o djedu? – upita
«O djedu ništa…a dado je dobro…pozdravlja vas i šalje vam ono što ste tražili…a ima i neko pismo još.»
«E baš dobro…vi što su došli sa mnom…to moram podijeliti s njima…oni su ti našli mjesto u školi…tako to ide…de se raskomoti i dođi u onu sobu da te upoznam.» – rekne, preuzimajući torbu koju mu dadne Andrija.
Nešto poslije nađe se u drugoj prostoriji gdje se upoznao s gostima. Već su se dobrano gostili hranom iz njegove torbe, a bome i popili. Vjerojatno sutra neće ni znati kako se zovem, a kamo li kako izgledam; pomisli u sebi.
Njegov domaćin Mayer plesao je oko njih, dvorio ih i napijao. Težina koju je nosio na sebi nije mu predstavljala nikakav problem. Plesao je poput vašarskih zabavljača; nedostajala mu je tek štura haljinica. Zamisli ga takvog. Sve mu se učini ništavnim. Nigdje nije vidio da netko može toliko pojesti i popiti kao ova mala grupica ljudi. Duboko u sebi borio se da ne plane. Ono s čim se moglo nahraniti tridesetak osoba u njegovu selu, ovdje je proždiralo tek šest, a k tome još su se razbacivali hranom tako da je ležala svuda po podu.
S prozora sobe vidio je da se Sunce već davno povuklo. Obraduje ga spoznaja kako će
gosti vjerojatno skoro napustiti ovu kuću. Čekao je još oko sat vremena. Nemalo ga iznenadi tiho kucanje na vratima. Ovi se nisu odveć pijani niti pomakli. On priđe i otvori. U malenom hodniku stajale su tri djevojke, a dolje na stepenicama onaj starac koji je radio u trgovini.
«Dame su došle…ja sad odoh.» – rekne mu, a potom baci svežanj ključeva u njegove ruke.
Među djevojkama prepozna i onu koju je jutros vidio na željezničkom kolodvoru. Jutrošnju ljepotu i gracioznost vjerojatno je uništilo šturo svjetlo sobe. Od njenog očaravajućeg izgleda ostao je samo onaj upečatljiv pogled koji mu se tako duboko urezao u pamćenje.
Poput pasa spremnih za parenje domaćinovi gosti živnu. Iz razvaljenih usta curila je slina. Jedan od njih dohvati omanju crnku te joj jednim potezom strgne haljinu. Ostane gola. Svi su se cerekali na njenu golotinju. Dvojica navale na nju. Masnim rukama šarali su njenim tijelom hotimično ih zadržavajući na dojkama. Štipali su ju, ismijavali i naređivali.
Andrija se povuče u svoju sobu. Nije mogao više gledati takvo raskalašeno ponašanje. Kroz zid sobe razaznavao je jasne glasove smijeha. Pogleda na krevet u koji se uvuklo mjesečevo svjetlo milujući jastuk na koji je trebao spustiti glavu. Odgojen u katoličkom duhu klekne pored kreveta, prekriži se a potom pomoli.
Raspremi se i spusti u ležaj. Taman kada ga je hvatao prvi san začuje kako su se otvorila vrata sobe u kojoj se smjestio. Na njima se pojavi ženska osoba. Njeno vitko tijelo obasja mjesečina.
«Spavate…?» – upita
«Skoro…da jesam…al ne mogu.» – odgovori
«Možda vam netko nedostaje?» -rekne, a onda polagano rastvori haljinu na prsima spuštajući ju niz ramena. Postepeno se razodijevala, malo po malo. Jasno je nazirao bjelinu dojki na kojima su se poput prezrelog drijenka isticale bradavice uokvirene tamnim krugovima, a onda blago zaobljen trbuščić, široke kukove. Tu stane. Zadrži rukama haljinu. Tek je još malo nedostajalo da ju spusti niz noge, kad mu se ponovno obrati:
«Želiš li…?» – upita
«Imam djevojku.» – rekne glasom u kom se osjetila napetost i uzbuđenje.
«I…onda…ja imam muža.» – odgovori. U tom trenutku pusti da joj haljina klizne niz noge.
Nespreman na nešto takvo, šakom prekrije oči i okrene se na drugu stranu.
«Pogledaj…zar sam ružna…pa si se okrenuo od mene!?»
«Ne…niste ružni…imate muža.» – osjeti kako je dotaknula njegov vrat. Nježnim prstima masirala je zatiljak usputno dodirujući resicu uha.
«On zna…a osim toga već je star.» privije se uz njegovo tijelo.
Njen miris i toplina pričine mu ugodu. Popusti pod njenim dodirima. Grlila ga je kao bršljan hrast. Pokretima iskusne kurtizane budila je njegovu muškost. Uzvrati. Sada je on bio taj koji je dodirivao, ljubio i milovao. Svidjelo mu se što ga nije požurivala. Jednostavno je uživala pod njim. Grašci znoja kvasili su razuzdana tjelesa. Stegne jače ovijajući noge o njegove kukove, a rukama ga uhvati za ramena podižući glavu. Zatomljujući uzdahe zagrize široka prsa.
«Oprosti morala sam…previše sam bila.» – naglo se odvoji od njega i pogleda kroz prozor. Mrak i tama. Tamo dolje oslonjen na štap stajao je pored ulične svjetiljke neki čovjek. Kao da ju je vidio. Visoko podigne šešir u znak pozdrava. Pripali cigaretu i zaputi se niz ulicu.
«Ponovno sam se osjetila ženom…tako si pažljiv.» – obrati mu se.
«Odavno nisam ovako uživala…a i kako bi…ovi smrdljivci misle da mogu sve kupiti…moju ljubav ne!!» – pokaže na zid koji je dijelio sobu od one u kojoj su se nalazili gosti. Odatle se više nije čuo nikakav glas.
«Koliko ti je godina?»
«Trideset i devet.» – odgovori
«A mužu?»
«Šezdeset i tri.»
«Toliko…sad razumijem.» – uvrne glavom Andrija
«Ništa ti ne razumiješ.»
«Kako ne…» – htjede još nešto reći, ali mu ona stavi ruku na usta.
«Nemoj kvariti ovo veće…ovo je novo nakon toliko dugo vremena.» – uhvati njegovu šaku te ju položi negdje u visini svog srca.
«Ovi trenutci vrijede svega…bola, patnje i poniženja…ova noć držat će me na životu.»
Andrija je razmišljao o njenim riječima. Iako ju nije u potpunosti shvaćao znao je da je u njoj pokrenuo lavinu osjećaja.
«A koliko je tebi godina?» – prekine tijek njegovih misli.
«Devetnaest.»
«Mlad si…kako znaš tako postupati s ženom.?» – pomiluje mu obraz.
«A kako to?» – zagonetno upita želeći još slušati o svojem uspjehu. Ona se nasmiješi. Ustane od njega. Stajala je okrenuta leđima. Promotri ju od glave niz kralježnicu na kojoj se isticao svaki pršljen a zatim zagleda u njenu stražnjicu na koju položi dlan. Bila je čvrsta. Tu zagrize.
Izvije se i protegne. Ostane u raskoraku. Blijedi mjesec besramno ušeta u njeno međunožje štipkajući pubis načičkan kovrdžavim dlačicama. Andrija mu se pridruži. Iako je bio u rukama dulcinee, žene koja izaziva strast, on je u mislima imao svoju dragu, svoju Janju. I prvi puta ona je bila ta koja je igrala u njegovim očima, letjela mislima. Njoj se podavao, a ne ženi s kojom je bio. Osjeti grižu savjesti. Duhovno je pripadao jednoj, a tjelesno drugoj.
«Bio si divan…tako divan!» – rekne, skupljajući svoju haljinu s poda.
«Niti slutila nisam da ću se tako provesti večeras!» – stane se odijevati, a zatim zatraži od njega da joj zakopča rajfešlus na leđima. Htjede krenuti.
«Ono što sam pomislila kad sam te jutros srela…to mi se ostvarilo…nisi mi rekao svoje ime!?» – dadne mu do znanja kako je i ona njega zapamtila.
«Andrija…a ti!?» – odgovori upitom.
«Zar je bitno…možeš me zvati kako hoćeš; Eleonora, Helena, Marija il Terezija…a naći me možeš uvijek ako poželiš?!» – rekne i odleprša iz sobe u tamu hodnika.
Znala je put iz ove kuće.
Andrija priđe prozoru. Mogao je čuti korake uz sitne zvuke potpetica kako su se gubili u daljinu. Promoli glavu. Kao da je osjetila njegovu prisutnost, žena se okrene, podigne ruku u znak pozdrava, a potom s dlana otpuhne poljubac u njegovu pravcu. Sjeti se kako je to isto učinila jutros kad ju je sreo na kolodvoru. Pratio ju je pogledom dok se nije izgubila u tami ulice.
Sada je mogao krenuti na počinak, ali nikako nije imao mira niti sna. Progonila ga je činjenica kako je prevario voljenu osobu.
…nastavlja se
