Slijedeći povlačenje Njemačke vojske s područja Hrvatske, vlada NDH donijela je odluku o povlačenju svih Hrvatskih oružanih snaga i napuštanju državnog teritorija. U skladu s tom odlukom, izrađen je i razrađen plan povlačenja u Glavnom stožeru HOS-a. Dana 5. svibnja 1945. Hrvatske oružane snage su prešle iz borbenog poredka, s takozvane Zvonimirove crte, u stanje povlačenja. Planirani smjer povlačenja bio je; preko Celja u Austriju, u susret tamošnjim vojnim snagama zapadnih saveznika. Plan povlačenja brzopleto je donesen, pa je i povlačenje teklo u metežu, bez jedinstvene zapovjedne koordinacije.
Kolona se mukotrpno kretala. Put kojim se povlačila bio je zakrčen mnoštvom ljudi, opreme i stvari, vladao je opći metež, stanje je bilo kaotično. Na istomu smjeru povlačenja izmiješali su se vojnici i civili a to je vojne postrojbe činilo neučinkovitima. Kolona se pretvorila u gomilu ljudi i stvari, vojnika i civila, žena, djece, staraca i starica, iznemoglih od umora, gladi i žeđi, kamiona, zaprežnih kola s konjima i volovima, odbačene razno-razne opreme i stvari itd. U povlačenju su bile i zaostale njemačke postrojbe, slovenski domobrani, srpski Ljotićevci i četnici. Kolona u povlačenju bila je duga oko 50 kilometera. Čelo kolone dolazi pred Celje 9.svibnja. Rat u cijeloj Europi je završen a na prostoru od Celja do granice sa Austrijom počinju se voditi žestoke borbe – „rat poslije rata“. HOS se ne žele predati jedinicama JA bojeći se odmazde. U teškim borbama dobar dio postrojbi HOS-a uspjeva se probiti u Austriju i na Blaeburškom polju predati Englezima, no uzalud. Predaje se i grupacija koja se nije uspjela probiti u Austriju. Englezi su razoružane pripadnike HOS-a i civile sa Blaeburškog polja izručili jedinicama JA. Počinju masovni pokolji, oni koji su preživjeli marširaju u dugim kolonoma smrti širom ex Jugoslavije. Taj put zarobljenika nazvan je „Križni put“.
Priča koja slijedi, priča je malog, običnog čovjeka zahvaćenog vihorom rata, sudionika i svjedoka tragičnih događaja.
Sjećanja Stanka Miličića
Početkom travnja 1945. 2. Gorski zdrug, čiji sam bio pripadnik, nalazio se na širem području Konjica. Stiglo je naređenje za povlačenje pa smo se zajedno sa Njemačkim postrojbama preko Kiseljaka i Busovače uputili sjeverno, uz rijeku Bosnu, prema Slav. Brodu. Čim su zadnje postrojbe prešle most Nijemci su ga porušili. Tu smo se zadržali dva-tri dana pa su krenuli dalje, no jedan ustaški odred („Rajkovci“) nije se htio dalje povlačiti već se utvrdio u Prudu i čekao dolazak partizana.
U Rešetarima sam sreo Tunu Lukačevića – Luceni i Tinu Benaković koji su za potrebe HOS-a zaprežnim kolima prevozili ratni materijal. Sa svojima kod kuće nisam imao kontakta pa sam od njih saznao da mi je otac poginuo, kako su rekli od zalutalog metka, dok je išao na vodenicu. Ta me je vijest raztužila, bio sam blizu kuće a nisam mogao otići jer se povlačenje nastavljalo prema Kutini i dalje prema Zagrebu. Prošavši Zagreb našli smo se u Zaprešiću odakle je bio naš suborac Siročić Milan. Njegov otac je pozvao cijeli naš vod vezista kući, zaklao je ovna i lijepo nas počastio, no nije imao vina. Rekao nam je kako blizu ima neki državni vinski podrum pa smo se sa posudama koje su nam bile pri ruci uputili tamo. No, čuvar nam nije htio dati ni kapi jer to je državna imovina, očito nije znao što se događa. Govorili smo mu; kome čuva vino, poglavnik je napustio Hrvatsku, partizani su u Zagrebu, Radio Zagreb pozdravlja slušatelje sa „smrt fašizmu“, država propada a on zapeo pa neda vino. Čuvši to popustio je i dao nam da nosimo vina koliko god smo mogli ponijeti. Sljedećih mjeseci nismo bili te sreće. Krenuli smo dalje prema Sloveniji. Već na samoj granici sa okolnih brda po nama su počeli pucati slovenski partizani. Na čelo kolone dolaze legionari generala Bobana i čiste put koloni prema Celju. Sve mladići, okretni i borbeni, kad se odakle pripuca slete se i rastjeraju partizane tako da do Celja više gotovo i nije bilo napada.
Događaj u Celju – Max Luburić;
Ušli smo u Celje i uz cestu čekali daljnje zapovjedi, bio je opći metež. Odnekud je cestom dojurio mali crni auto -kao Fićo- a u njemu smo prepoznali Maxa Luburića. Auto je stao pred nekom velikom zgradom koja se činila kao škola, tu su bili partizani, nešto se pregovaralo sa njima o prolazu prema Dravogradu. Luburić je ušao unutra. Nije mi poznato što se događalo samo poslije negog vremena u zgradu je uletjelo petnaestak ustaša u crnim uniformama sa noževima u rukama, nije se pucalo a partizani su sa kata skakali i bježali iz zgrade. Luburića su izveli van, sjeo je u auto i odvezao se. Kolona je krenula dalje, prema Dravogradu.
Dravograd
Stigli smo u Dravograd no dalje se nije moglo, dva dana prije ustaše su žestokim napadom uspjele probiti partizanske linije i probiti se u Austriju. No obruč oko nas ponovno je bio zatvoren, dočekale su nas Bugarske jedinice u sastavu Crvene armije, partizani i Englezi. Čekajući rasplet odnekud se pojavio kamion pun NDH kuna, istresli su ih i zapalili.
Ja sam prišao vatri i izvadio nekoliko svežnjeva nagorjelih novčanica među kojima je bilo i dosta neoštećenih, sve novčanice po pet tisuća. Stavio sam ih u ruksak a kasnije su mi dobro došle. Sutradan prišli su nam partizani, po govoru bih rekao Slavonci, kratko su nam rekli „rat je gotov, idete kući“. U tom metežu naiđem na Matu Vincetić – Piljeni i nas se dva zaputimo kući. Putem naiđemo na napuštenu zapregu, nigdje nikoga, a mi sjednomo i u kolima nastavimo dalje. Činilo se lijepo, eto vratićemo se kući, no nije dugo potrajalo.
Kod Sloven Gradeca zaustavila nas je partizanska patrola i otjerala u sabirni logor. Hrana koju smo imali sa sobom bila je na izmaku, počela su maltretiranja i ubijanja. Nakon nekog vremena počela se formirati kolona-četverored i krenuli smo nazad, u Hrvatsku. Putem smo naišli na još Štitaraca; Šima Lukačević-Gregić, Joso Martinović, Marijan Džojić, Ivan Dominković-Karlin, Ivo Martinović, Mato Spajić, Pejo Burdić, Marko Bikić i Nikola Reljanović. Putem smo se držali skupa i čela kolone, sve koji su zaostajali na začelju bez milosti su ubijali. A bilo je puno iscrpljenih, od dugog marširanja zadnjih mjeseci rata, bolesti, rana, gladi i žeđi.
Sveta Nedjelja
U Svetoj Nedjlji kolonu su dočekali mjesni stanovnici, jako su nas tukli, poljevali vrelom vodom i svakojako maltretirali. Kolona je zaobišla Zagreb i prolazila kroz Veliku Goricu, i tu su nas dočekali i tukli nas, posebno se isticao neki krupni čovjek sa štapom koji je najžešće udarao. Tako je udario i nekog omanjeg čovjeka a ovaj mu je odgovorio„ i ti si bio samnom ustaša i zaklao si babu zbog dukata“. To su čuli partizanski stražari, odmah su ga uhitili i odveli, neznam što je bilo sa njim.
Dolazak u Sisak:
U Sisku su partizani okupili zarobljenike. Bilo nas je jako puno, na tisuće, neznam točno. Tu su nas počeli razvrstavat; na ustaše, časnike, dočasnike, domobrane.
Partizani su prozivali časnike da se jave, obećavali su im službu u partizanskoj vojsci jer im tobože treba iskusnih časnika. Mnogi su se javljali. Među nama Štitarcima Marijan Džojić je bio dočasnik – vodnik pa se htio javiti a ja sam ga odgovarao, šuti i nejavlja se. Isto tako kad su prozivali ustaše, Pejo Burdić se htio prijaviti, na sebi nije imao ustašku uniformu već neke dronjke domobranske uniforme, što je u kaosu zadnjih ratnih mjeseci bilo normalno. I njega sam odgovorio; sjedi i šuti. Navečer istoga dana u blizini su se čuli rafali, mi smo to gorko prokomentirali „evo partizani našima dile činove“. Sve prijavljene ustaše i časnike su pobili.
Preživjele su podjelili u dvije skupine, koji su bili rodom i Bosne i Dalmacije uputili su prema Bosni a nas ostale prema Daruvaru.
Daruvar
Pred Daruvarom iz kolone je uspio pobjeći domobranski stanik Agičić, preživio je razvrstavanje i nekom zgodnom prilikom uspio pobjeći. Preživio je rat a poslije je u Vinkovcima radio u osiguravajućoj kući (DOZ). U Daruvaru su nas stjerali na vašarište. Sa nama je bio i županjac, domobranski satnik Šinka – preživio razvrstavanje u Sisku, a sada su ga partizani glasno prozivali; „Šinka, javi se, Šinka“, no on je mirno ležao i pravio se da spava. Tek kad je po glasu prepoznao svoga rođaka koji je bio u partizana, javio se.
U Daruvaru je od iscrpljenosti i gladi nažalost umro Ivan Martinović, nismo mu mogli pomoći.
Od gladi i iscrpljenosti tad ih je umrlo 20-tak.
Mi smo se nekako snalazili, ja sam u ruksaku imao nešto hrane i koječeg drugog, Mato Vincetić-Piljeni je cijelim putem nosio kotlić a Šima Lukačević-Gregić sjekiricu, osim što je nama bilo od koristi, posuđivali smo i drugima iz kolone u zamjenu za malo hrane.
Bilo je vrijeme kopanja kukuruza pa su seljaci iz okolice dolazili i tražili radnu snagu. Neke su odvojili pa su otišli raditi, među njima je bio i Marko Bikić. Neko vrijeme su radili u polju a poslije su ih odveli u ured nove partizanske vlasti dali im propusnice i pustili kući.
Za boravka u Daruvaru nekom zgodom u blizini crkve sreli smo Ivu Dominković, Štitarca-partizana. Porazgovarali smo, dao nam je nešto hrane i više se nismo sreli. Kolona je išla dalje, prema Pakracu.
Pakrac
Nije bilo hrane, glad i iscrpljenost uzimali su danak, cijlim putem nemilosrdno su ubijali one koji su zaostajali. U Pakracu su nas stjerali u dvorište neke pilane. Bili smo gladni. Zamolio sam neku ženu da nam donese nešto za jelo. Vratila se i donjela pola vreće kukuruznog brašna. Ja sam joj u zamjenu dao svilu od padobrana koju sam u ruksaku nosio još iz Bosne. Žena je bila zadovoljna razmjenom. (Njemci su srušili engleski bombarder, dvojica iz posade su doskočila, jedan se zakvačio za drvo a četvrtom se nije otvorio padobran, bio sam u blizini pa sam uzeo komad padobrana).
Nešto kasnije među nas došao je neki lokalni partizan i pitao imali li tko šivaćeg konca. Ja sam u ruksaku imao vojni komplet konaca za održavanje uniforme pa sam mu to dao a on je za uzvrat donio naramak luka i češnjaka. Stražari koji su nas sprovodili negodovali su; „što bre žališ bandu“. Sad smo imali čime začiniti ono kukuruzno brašno. Dobro su došle i one nagorene kune sa Dravograda. Ivan Dominković-Karlin bio je najmlađi među nama pa je upoznao neke mlade djevoke, kroz žicu smo im dali kune i zamolili da nam kupe nešto hrane.
Vratile su se sa cigorijom-divkom „ Zora“. Nastavili smo put prema Lipku.
Lipik
Dotjerali su na na ergelu, u ograđeni dio. Hrane nije bilo svako se snalizio kako je znao i umio. Izvan ograde nalazio se bunar pa su nas čuvari puštali da u oranijama nosimo vodu za piće.
I ja sam bio među nosačima. Noseći vodu na drugoj starni vidio sam krave, nekako sam se iskrao i podojio jednu u vojničku porciju koju sam ponio. Vratio sam se pa smo od od divke, mlijeka i kukuruznog brašna skuhali kašu i pojeli. Zamalo me je dojenje došlo glave. Stražari su uhvatili jednoga koji je isto podojio kravu pa su počeli istraživat i tako su došli i do mene.
Naš sedam, koji su dojili krave, svezane su doveli pred upravnu zgradu ergele gdje je bila komanda. Postalo je vrlo ozbiljno, neka sisata partizanska djevojčura sa Javor planine u Srbiji o kojoj se svašta govorilo, došla je i zaprijetila nam strjeljanjem, – “banda pije belu kafu„ –govorila je. U međuvremenu je stigao neki visoki partizanski oficir, stasit čovjek, šuteći je prošao pokraj nas i ušao u komandu. Mi smo i dalje svezani čekali i strepili što će biti sa nama. Krenulo se dalje, pored nas je prolazila kolona, a blizu je stajao i taj visoki partizanski oficir, naišao je i Mato Vincetić i doviknuo mi da je ponio moj ruksak a ja sam mu odgovorio da mi više neće trebati. To je čuo i partizanski oficir, okrenuo se prema stražarima i upitao tko smo mi i zašto smo vezani. Odgovorili su mu da smo kradom podojili krave i da će nas zbog toga strjeljati. Kad je to čuo, izderao se na stražare „zbog toga ćete strjeljati ljude, puštaj ih odmah“. Stražari su nas hitro odvezali i mi smo se priključili koloni. Hodali smo dalje, prema Bjelovaru.
Bjelovar
U Bjelovaru su nas zatvorili u vojarnu. Tamo su nam dali svakome po mali okrugli kruh i porciju graha bez zaprške. Teror nad nama malo je popustio.
Tih dana su počeli puštati starije od 1910. godišta, Šima Lukačević-Gregić je bio 1909. pa su ga pustili kući, nadugo zatim puštali su i najmlađe mobilizirane u HOS rođene 1928. godine, tako je kući pušten Ivan Dominković-Karlin. Naša se štitarska „postrojba“ polako osipala. Nas koji smo ostali ukrcali su u stočne vagone. Čekali smo transport, nismo znali kuda idemo.
Vlak je krenuo i nakon dosta vremena zaustavljen je na sporednom kolosjeku, neznam gdje smo bili, tu smo čekali nastavak transporta.
U čekanju začuli smo ženski glas kako viče; „imali tu Štitaraca“, nemalo smo se iznenadili kad smo vidjeli Mandu Dominković, mamu Ivana Dominkovića koji je netom pušten a ona to nije znala i pošla ga je tražiti. S njom su pošle i moja mama Ana Miličić, Jose Martinović mama, Marija Martinović i sestra Mate Vincetić – Mara. Donijele su nam hrane ali kući nismo mogli. Nastavili smo vlakom prema Vinkovcima.
Vinkovci
Došli smo posve blizu kuće. Razmišljao sam o bjegu ali me je sprovodnik vlaka – partizan, čovjek sa Žumberka odgovorio.
Rekao mi je; pored mene možeš ići ali doma nije sigurno, hvataju odbjegle vojnike i ubijaju.
Tako sam odustao od svog nauma. Vlak je nastavio voziti prema Beogradu a onada prema Užicama.
Užice
Po dolasku u Užice tragična smrt zatekla je našeg sprovodnika u vlaku. Upetljao se sa neke dvije Srpkinje koje su ga optužile da je nas, zarobljenike, namjeravao odvesti u četnike. Ubrzo je strijeljan. Poslije toga nemilog događaja pješice smo se uputili prema Užičkoj Požegi i Ivanjici. Tamo se gradila neka energana, mi smo u početku kopali temelje. Ja sam kasnje prebačen u obližnji kamenolom, tamo sam sa bor-mašinom bušio rupe u stjeni za miniranje.
Došli su nam u posjete naši iz Štitara, donjeli su hrane a mogli smo i pisati pisma.
Nakon nekog vremena odvojili su stotinjak ljudi, samnom i Matom Vincetić, i uputili u Sandžak u mjesto Sjenicu.
Sjenica – Priboj – Prijepolje
U okolice Sjenice, uz cestu, nalazilo se mnoštvo oštećenih njemačkih kamiona i drugih vozila. Tuda se povlačila Njemačka vojska iz Grčke a tukla ih je saveznička avijacija i to gadno. Tamo se nalazilo i desetak njemačkih vojnika-zarobljenika, valda su bili mehaničari jer su rukovodili poslom oko rasklapanja vozila. Djelove teško oštećenih vozila skidali smo i postavljali na ona manje oštećena i tako ih dovodili u vozno stanje. Poslije su odvojili nas desteak, dali nam pile, sjekire i konje sa samaraom te odveli u šumu gdje smo u brdima sjekli drva i konjima spuštali u dolinu. Jednom prilikom kradom smo sa nekom starijom ženom zamjenili tovar drva za 3-4 litre rakije. Radeći po šumama zašli smo i u Crnu Goru. U nekom selu vidjeli smo Crnogorce kako igraju kolo i to nam je bilo vrlo neobično. Igrali su u krugu, muški i ženski, a jedan par je bio u sredini kola, skakali su u tome krugu a muški se sve zalijeće prema djevojci i „ruči ko vol“; valda se kod njih tako ofiralo.
Pod kraj rujan pješice smo se vratili u Užice. Nedugo pošto smo se vratili stigla je naredba: idete kući. Posjeli su nas na vlak i pravac Vinkovci. Kući sam došao 28. rujna 1945 g.
Prilozi;
1. O kazivaču;
Stanko Miličić-Paveni (u Štitaru poznatiji kao Stanka Paveni) rođen 1922. godine u Štitaru gdje i danas živi, po zanimanju poljoprivrednik.
Mobiliziran je 1942. godine, služio je u 2. Gorskom zdrugu, 2. Gorska pukovnija, 3. bojana, vod za vezu. Zapovjednik zdruga bio je pukovnik Božidar Zorn. Stožer Zdruga bio je u Konjicu. Djelovi Zdruga bili su raspoređeni na području od Konjica do Sarajeva.
Križni put Stanka Miličića – karta
Crvena crta- put povlačenja HOS-a Plava crta – „Križni put“
3. Fotografije;
Na želj.kolodvoru u Jablanici
Odmor
Motociklista
Na terenu negdje u Bosni; u sredini Stanko Miličić
4. Kronologija događaja;
travanj 1945
– počinje bitka za Berlin
– Crvena armija napreduje prema Beču
– povlačenje Njemačkojčke grupe armija „E“ sa jugoistoka Europe
29. travnja
– kapitulacija Njemačkih snaga u Italiji
30.travnja
– Hitler izvršio samoubojstvo
svibanj 1945
5/6. svibnja
– počinje povlačenje HOS-a i civila u pravcu Celja ( procjene od 300.000 do 500.000 ljudi )
7. svibnja
– Njemačka kapitulirala
8. svibnja
– predaja zaostalih jedinica Njemačke grupe armija „E“, neke jedinice ( „SS“ ) odbijaju položiti oružje i pod borbom se probijaju prema Austriji
9. svibnja
– završio rat
– kolona HOS-a i civila stiže pred Celje, stanje je kaotično
9/10 svibnja
– pregovori HOS-a i slovenskih partizana oko prolaza kroz Celje, partizani zavlače pregovore, pregovarači HOS-a prijeti paljenjem Celja
– počinju borbe snaga HOS-a i JA i slovenskih partizana, iz sat u sat sve žešće
12.svibnja
– nadolazeće snage JA zatvarju obruč oko HOS-a, vode se žestoke borbe
13/14. svibnja
– teške borbe Snaga HOS-a i JA na prilazima Austrijskoj granici
– čelne jedinice HOS-a (ustaški veterani Crne legije, Ustaške obrane i Poglavnikova tjelesnog zdruga ) razbijaju snage JA i probijaju obruč
15.svibnja
– do kraja dana u Austriju je prešlo oko 60.000 – 70.000 vojnika HOS-a i civila
– istoga dana Slovenska 14. divizija na cesti između sela Poljane i Bleiburga presjekla je daljnje povlačenje HOS-a i pratećih civila, mnoštvo vojnika i civila ostaje opkoljeno na slovenskoj strani.
-predaja HOS-a oko Dravograda
15/16.svibnja
– predaja HOS-na Bleiburškom polju
17. svibnja
– OZNA počinje sa masovnim likvidacijama zarobljenih vojnika HOS-a i civila
– formiraju se kolone zarobljenika i kreću natrag u Hrvatsku, tijekom puta neprestano se vrše likvidacije zarobljenika
za zupanjac.net;
Mato Dominković
