Ivan Tomislav Kos, meni znan kao Cico, potaknuo me da malo procunjam uspomenama na bajkovite praznike koje sam provodio kod bake u Županji. I uskrsnule su mi tri pričice koje ću pokušati ispričati samom sebi, bez ikakve namjere da ikoga navodim da ih pročitaju.
Priča prva
Vrijeme je kad su Županjom vozila samo zaprežna kola drvenih kotača, a čorde su s jutra i s večeri milile nasipom prema ili s Poloja i Laza, a ja sam imao nepunih deset godina. Brat Goran je bio dvije godine mlađi. Ja sam to ljeto prvi put samostalno preplivao Savu. Bili smo razigrana djeca i po cijele dane smo visili po barama i na Savi.
Baka je imala dvije krave koje je držala kod Karamnovih (Bušići) u današnjoj ulici Ilirskog preporoda, i omanje stado ovaca koje je držala u Štitaru.
E, jednog dana baka me ozbiljna lica posjela pred sebe i reče mi, onako iz vedra neba: Dado, ti bi morao otići u Štitar po ovce, idi samo uz nasip i u prvoj kući poslije Šećerane one će te čekati.
Učinilo mi se to kao još jedna igra i s veseljem sam se uputio u avanturu. Naravno to nije moglo proći a da mi se Goran ne prikrpi.
Baka nam je pripremila nešto za pojest, ali se ne mogu sjetiti da li smo ponijeli vodu za piće. Bilo kako, put se otegnuo. Ja do tada samostalno nisam išao niti do vatrogasnog doma u Velikom kraju, a tek Štitaaar. Putu nikad kraja. Za čudo pogodismo kuću ljubaznih domaćina u kojoj su bile ovce. Iako je to bilo prije više od 60 godina i danas nosim sliku zabezeknutih seljana kad su vidjeli tko je došao po ovce.
Nismo se zadržavali. Ruku na srce to mi je ujedno bio i prvi susret s ovcama. Nisam imao pojma da li one laju, grizu li, a i ponadao sam se da ćemo ih možda moći uzjahati da nam put u povratku bude lagodniji. No, ništa od toga.
Povratak je bio još tegobniji. Sunce zapržilo, a mi ožednjeli, žedni do besvjesti. I onda mi sinulo da smo mi u igri na kupalištu znali iskopati jamice uz samu razinu vode i da se u te jamice slijevala čista voda iz zemlje. Našao sam jedno takvo mjesto uz strmu i blatnu obalu Save, iskopao rupicu te utažismo žeđ.
Još za dana stigosmo kući u Savsku 25 sa svim ovcama na broju. A prvo što učinismo po povratku je bilo da smo odjurili na kupalište prijateljima da im ispričamo našu nevjerojatnu avanturu.
U vrijeme priče prostor između korita Save i nasipa mjerio se u stotinama metara, ponegdje i više od kilometra, tako da je količina zemlje koju je od tad oderala Sava upravo nezamisliva.
Damir Rogulja