Emil Weinberger rođen je 1887. godine u Županji u uglednoj i imućnoj obitelji židovskog podrijetla. Otac, Josip Weinberger, u to je doba uspješan poduzetnik sa razgranatim trgovačkim i industrijskim poslovima vezanih za Županju i okolicu. Emil je bio jedino dijete u obitelji, njegovi roditelji, otac Josip i majka Helena sve svoje nade polagali su u sina jedinca. Za uspješan nastavak obiteljskih poslova roditelji ga šalju na studij – vjerovatno u Zagreb- koji pred početak I. svjetskog rata završava ( „ svršeni trgovački akademičar “ ).
No, I. svjetski rat zapečatit će sudbinu obitelji Weinberger.
U Hrvatskoj je atentat na prijestolonasljednika Franju Ferdinada i suprugu Sofiju izazvao jednodušnu osudu. Narod je atentat doživio kao krajnje podao, barbarski i gnjusan čin , osobito stoga što je žrtva bila i žena. I onodobni hrvatski tisak jednodušan je u osudi atentata i velikosrpske politike. Većina tiska pisanjem stvara antisrpsko javno mnijenje koje je spremno podržati rat. Očekivala se brza i laka pobjeda, „ šetnja kroz Srbiju“ kako je govorio general Potiorek. Možda su takva očekivanja navela mladog Weinbergera da dobrovoljno pristupi vojsci i krene u rat. Kao pripadnik tadašnje društvene elite sigurno je mogao izbjeći novačenje. Koliko su procjene o brzoj i lakoj pobijedi bile pogrešne vrijeme će vrlo brzo pokazati.
Emil u rat kreće kao jednogodišnji dragovoljac u 53. Zagrebačkoj pješačkoj pukovniji. Ubrzo se našao na ratištu u Srbiji. Već tijekom prve kampanje u Srbiji, 19. kolovoza 1914., teško je ranjen od šrapnela kod Zavlake i pada u srpsko zarobljeništvo. Austro-Ugarska vojska doživjela je težak i bolan poraz.
Nije jasno je li zarobljen u kakvoj Austro-Ugarskoj poljskoj bolnice koja u općem i naglom povlačenju nije evakuirana na vrijeme ili su ga Srbi ranjenog zarobili i poslali u svoju vojnu bolnicu u Kragujevac. Srpska vojska oskudjevala je u svemu, tako i u sanitetskom materijalu, kojeg je manjkalo i za liječenje vlastitih vojnika i pitanje je kakvu su skrb ranjeniku mogli pružiti, osobito neprijateljskom. Bilo kako bilo Emil Weinberger umire 16. rujna 1914. u srpskoj vojnoj bolnici u Kragujevcu gdje je i pokopan.
O tome vijest donosi Ilustrovani list od 23.10.1915. Tadašnje novine uredno objavljuju vijesti o pogibiji ili stradanju uglednijih članova društva sve u svrhu promidžbe sa ciljem stvaranja privida kako svi slojevi društva bez razlike na društveni status i vjeru daju jednaki doprinos obrani Monarhije. Tako je objavljen veći članak o pogibiji baruna Nikole Vranyczanya Dobrinovića, pjesnika Frana Galovića, vijest o novačenju književnika Milana Begovića, vijest sa bojišta o opernom pjevaču Ivi Pattieri i Marku Vuškoviću, glumcu Alfredu Grunhutu te poznatim hrvatskim slikarima Robertu Frangešu Mihanoviću i Otonu Ivekoviću koji po bojištima slikaju prizore rata. Novine donose vijesti i o novčanim prilozima poznatih npr. oprene dive Milke Trnine i grofa Rudolfa Normanna, dobrotvorne priredbe „Junaka iz Like“, Županjca Marijana Matijevića i dr.
U Popisu gubitaka vojnog osoblja Austro-Ugarske vojske od 28.10.1914. stoji zapis:
Weinberger Emil, EinjFreiw. TitGefr., IR. Nr. 53, 3. Slavonien, Zupanja-Srijem, Zupanja, 1887, verw.
Iz zapisa je razvidno samo da je ranjen.
Vijest o njegovoj smrti tek je puno kasnije došla do roditelja u Županju, moguće posredovanjem Crvenog križa i razmjene podatak o sudbinama vojnika zaraćenih strana. Znali su da je umro i da je pokopan na vojničkom groblju u Kragujevcu no ništa se više nije moglo poduzeti. Roditelji su svakako željeli prenijeti posmrtne ostatke sina u Županju. To je postalo moguće tek nakon vojnog poraza i okupacije Srbije krajem 1915. godine. Jutarnji list od 15.2.1916. donosi vijest o ukopu Emila Weinbergera na županjskom groblju. Dosta je vremena, truda i traganja, uz beskrajnu tugu za izgubljenim sinom, bilo potrebno za prijenos posmrtnih ostataka u Županju. Bol za izgubljenim i iščekivanje mogu do kraja razumjeti samo oni koji su podnijeli takav gubitak.
Na posljednje počivalište nesretni Emil ispraćen je uz sudjelovanje mnogobrojnih Županjaca, pokretnih vojnika iz bolnice Crvenog križa kao i mnogobrojnih uglednika kotara Vinkovci.
Govore su održali kotarski rabin dr. Frankfurter i prof.Gavro Schwarz iz Zagreba te županjski učitelj Romić. U spomen na sina Emila otac Josip osnovao je „ Zakladu Emila Weinbergera „ sa glavnicom od 30.000 kruna iz čijih se kamata dodjeljivao novac mladoj siromašnoj djevojci pred udajom bez obzira na vjersku pripadnost počev od 1917. godine. No, Zaklada je potrajala koliko i Monarhija. Nekoliko godina poslije rata umire i otac Josip Weinberger. Iako su Weinbergeri zauvijek nestali iz Županje njihova ostavština je vidljiva i danas. Vizura grada nezamisliva je bez reprezentativnih zgrada svratišta Weinberger ( poslije hotel Jelen) isto tako i Županjsko groblje bez obiteljske grobnice-mauzoleja obitelji Weinberger.
Mato Dominković, prosinac 2017.
mato.dominkovic@skole.hr
One Comment
Mata
U ovoj povijesnoj crtici nema ustaša (niti četnika). Da je dočekao partizane, oduzeli bi mu svu imovinu (što su i učinili) a potom bi ga likvidirali zbog sudjelovanja u ratu protiv Srbije (OZNA sve dozna). To si i sam znao.