Dora Puljić, 24-godišnja Županjka velika srca i široka osmijeha, koju krasi jedna od najljepših vrlina – empatija, jer osjeća ono što drugi ljudi doživljavaju, posvetila se volontiranju u sirotištu u dalekoj Tanzaniji. Apsolventica na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu, gdje studira radnu terapiju, željela je doživjeti nešto novo i pomoći djeci.U jesen 2019., nakon povratka s četveromjesečne avanture po SAD-u, odlučila je na nekoliko mjeseci otići u Afriku. Ponosni roditelji Snježana i Tomislav dali su joj bezrezervnu potporu, što joj je, priznaje, bio jak vjetar u leđa. Prijavila se u udrugu “Kolajna ljubavi”, koja već godinama šalje volontere u sirotište u Tanzaniji. Pripreme za odlazak bile su dugotrajne. Odvolontirala je 80 sati u Hrvatskoj, u humanitarnoj akciji skupila je novac za rad sirotišta, prošla psihotest, odslušala desetak predavanja i – bila spremna za polazak. Nakon velike neizvjesnosti zbog korone, 8. siječnja uspjela se ukrcati na let iz Zagreba. Sa suputnicom Marijom proživljavala je sve stresove na putu od Zagreba, preko Istanbula, gdje im je presjedanje trajalo čak 19 sati, do Dar es Salaama, najvećeg grada Tanzanije.
– Ondje je bila naša prva avantura. Uskačemo u taksi sa 140 kilograma prtljage (120 kilograma činili su pokloni i donacije za djecu) i jurimo po jakom pljusku do autobusnog kolodvora. Taksist ulijeće ispred drugih auta, trubi, jurca, ali čitave nas dovozi na blatni parking. A tamo kaos, sedam puta veći nego što sam zamišljala. Svi nas vuku za rukav, žele nam pomoći, prodati nam nešto ili samo ponuditi sklapanje braka, jer tako to tamo ide kad si mlada bjelkinja – priča Dora. Kroz blato i lokve do koljena stigle su do autobusa i nakon nekoliko minuta sporazumijevanja s vozačem, i rukama i nogama, mokre do kože, sjedaju na svoja mjesta. A onda je slijedilo 17 sati drmusanja, vožnje makadamom, i to bez stajanja! Jedva su čekale stići u Songeu, uletjeti u WC, ali, kako to inače biva, pukla je guma na autobusu i njihovu je agoniju produžila za dva sata. Nakon ukupuno dva i pol dana putovanja djevojke su stigle na odredište.
– Čim smo ušle u sirotište, zaboravile smo na svu patnju. Njih 30-ak je pohitalo prema nama bacivši nam se u zagrljaj s pogledima za koje sam uvjerena da dopiru u najdublje dijelove duše. Upravo to je ono zbog čega sam došla! Tu sam tek oko mjesec dana, ali imam osjećaj kao da tu djecu poznajem cijeli život – ushićena je Dora. Na osmijeh joj, kaže, uvijek odgovore osmijehom, na ples još boljim plesnim pokretom, a na svaki pozdrav zagrljajem. Za igru im je dovoljan par čarapa umjesto lopte, pijesak za crtanje i pisanje umjesto papira i čepovi od boca kao zamjena za klikere.
– Dok im pomažem s matematikom ili engleskim, oni nesvjesno meni pomažu u shvaćanju velikih životnih pitanja koja mi se već dugo motaju po glavi. Da nema ovog “sve je dobro” mentaliteta, vjerojatno bi mi bilo puno teže prebroditi činjenicu da je ovdje prehrana apsolutno suprotna od ketoprehrane – jedu se isključivo ugljikohidrati, zbog kojih ću se vratiti s kojom kilom viška – kaže. U sirotištu im je osiguran svaki obrok, a uglavnom ih čine riža, ugali (vrsta kaše od kukuruznog brašna) i grah. Priznaje da joj, kao Slavonki, teško pada nedostatak dobrog mesa. Redovito posjećuje lokalnu tržnicu, gdje se prodaje najraznovrsnije voće, koje je, ustvrdila je, okusom dostojno kraljeva. Tržnica je žila kucavica u Songei, gradu s oko 100 tisuća stanovnika, a ondje se može naći sve, od igle do traktora.
– Osim prehrane teško podnosim i sve neidentificirane kukce i životinje koji traže dom upravo u mojoj sobi (očito nanjuše strah), ali i tuširanje i pranje kose u hladnoj vodi (brijanje glave mi se trenutno čini odličnom opcijom). No, izuzev tih nekoliko sitnica, život ovdje je odličan! – zaključuje.
U Tanzaniji će posjetiti i Serengeti, nacionalni park koji joj je želja doživjeti otkako je prvi put pogledala Kralja lavova. Pridružit će joj se i brat Fran, koji je također odlučio upoznati Tanzaniju.
Planira odlazak i na otok Zanzibar.
Dora Puljić – apsolventica
Gdje god prođemo, svi nam mašu i veselo nas pozdravljaju, a često nam ljudi i prilaze, žele nas zagrliti, vidjeti izbliza, ali i slikati se s nama. Mnogima smo, kažu, prvi “mzungu” (bijelac) kojeg vide u životu.
Marija Lešić Omerović
Izvor: glas-slavonije.hr
