E! – Evo me opet! – Neki – rijetki će se možda radovati, a neki nerijetki (?) će kazati, – zapravo poslat će me k vragu jer sam im već dosadio. – Bilo kako bilo ja ću pisati a vi imate demokratsko pravo čitati ili ne čitati moja „TRABUNJANJA“ jer ne morate baš svakodnevno čitati (slušati) sličan glagol iz prethodnih navodnika kao i u slučaju našeg demokratski izabranog predsjednika Republike, Zokija Milanovića. Uostalom, ja zapravo u ove „penzićke“ dane malo više pišem jer sam cijeloga života samo čitao druge (!) i nešto malo pisao (žalbi, tužbi i kojekakvih pravničkih i ravnateljskih umotvorina) pa, evo, s vama poštovani moji čitatelji nadoknađujem taj „pišući“ životni i profesionalni deficit.
Dakle, to, ovo moje buduće pisanje zamislio sam ovako kako slijedi u ovom prvom SITNOZORU.
Bit će to češće sitnoslovni napisići o svemu i svačemu što bi moglo i vas zanimati. „SITNOZOR“!?– Da, stariji i upućeniji će se sjetiti i primjetiti riječ „SITNOZOR“ a ja priznajem da sam ga ja za ovu prigodu „ukrao“ od meni dragoga, poštovanoga, uglednoga i evo, ugledavajućeg, gotovo kanonski velikog hrvatskog intelektualca, Igora (Velikog) MANDIĆA, iz njegovih početničkih kritičarskih i sličnih javnih napisa i nastupa, doduše, samo o događajima u izdavaštvu, nakladništvu – u kulturi, a koje je objavljivao u nekada – sedamdesetih – u vrlo ozbiljnim (kakvih danas, doduše nažalost – uopće nema!) novinama „VJESNIKU“ i „VUS“-u. – Eh, sad će se neki, možda i mnogi nakostriješiti – otkud baš Igor (Veliki) MANDIĆ jer da je on bio izdajica, šarlatan … ovo i ono (znate već što), a ja ga posebno volim, poštujem, divim mu se i veličam ga kao izuzetno velikog hrvatskog intelektualca iz stotinu razloga – takvog kakav je bio, makar i kontroverznog – i „nacionalno izdajničkog“, i kakvog sve ne su ga još za života mu krstili ostali hrvatski intelektualci i plebejci kao što su neki od vas! – Pazite sad ovo: taj čovjek ništa u životu nije znao „raditi“ osim pisati, (mislim da mu je supruga Slavica vezala i „pertle na cipelama jer on ni to nije znao); bio je ogromnog, gotovo enciklopedističkog znanja o književnosti i kulturi uopće; bio je književni kritičar najvišeg ranga na ovim prostorima („Regiji“) da mu nije sedamdesetih i osamdesetih bilo ravna i premca u toj istoj „Regiji“ i na „ovim prostorima“; – pa, on je imao muda napisati čak cijelu pozamašnu knjigu o nesuđenom nobelovcu – nacionalnoj književničkoj veličini – Miroslavu Krleži: „Zbogom dragi Krleža“, dakle zbogom svome mladenačkom idolu i općepriznatom velikanu hrvatske književnosti svih vremena …
A, – karakterno je bio veliki, veliki hedonist (!) iznad svega i zato što nije znao ništa drugo raditi nego pisati; pisao je i ono što nije mislio al´ se dalo prodati od kuharice do činjenice „bijega“ u Beograd kao i mnogi veliki hrvatski pisci poput Matoša, Ujevića, Andrića i mnogih drugih; ma, bio je i na Brijunima jer je tamo i za njega i Slavicu sve bilo mukte (besplatno) i još (vjerojatno) plaćeno baš kao i Radi Šerbedžiji koji već godinama kao nešto radi na Brijunima, a ustvari, koristi svoje ime i ogromnu umjetničku vrijednost iskazanu ranijih vremena kada je to bio u stanju iskazati – a za obojicu to vrijedi kazati: radili su to tako i činili su to jer se naučilo dobro i lagodno, baš „rajski“ hedonistički tamo živjeti na – tuđi trošak!!!
Ali, još i ovo: riječ sitnozor mi je baš nekako draga u odnosu na mikroskop, stetoskop, periskop, žiroskop, kaleidoskop i ostale „skopove“ jer baš, dakle, zorno, razvidno jasno, hrvatski smisleno „oslikava“ sitne sićušne hajvane, hajvančiće, amebe i viruse, i kaže ti, objasni i slikovito prikaže ono o čemu je riječ, a to prostim okom i pogledom, ne vidiš. – Mali, sitan, inače nevidljiv a sada i razgovjetno vidljiv, prepoznavajući vidljiv; jasno, zorno vidljiv; i „skop“, jednako kopanje! Ha, ha … E, j***i ga brajo trebalo je od nečega živjeti ( !? ) (pa mi pade mi napamet i glupost koju smo imali u poraću, – koliko li smo samo bogato nakladničko tiskanih i prodanih imali takozvanih „razlikovnih“ rječnika – neki su dobro zaradili na njima. Bravo nakladnici, tako se živi od rada i trgovine rezultatima znanja i rada – prodaje!!!; Uostalom kao i Igor Veliki MANDIĆ, doduše samo dijelom svoga spisateljskog opusa!
Usput – uobraženo od mene(!?) – samo ja i Igor ZIDIĆ o Igororu MANDIĆU ovako i na ovakav način mislimo, razmišljaamo i zborimo, (svjesni – naime – toga Mandićevog životnog i profesionalnog usuda ).
KRAJ. KONEC – THE END (!) Obvezno je pisalo na kraju prikazivanja svakog filma i u kinima „Kristal“ i kinu „Mladost“.
