pjeva Đani ŠRGINA, autorica Antonija Koprek, naklada Croatia Records
Tamo negdje polovinom glavnog, velikog seoskog šôra – ali bliže centru sela – glavne ulice koja se nekada službeno zvala po kralju Petru a sada ulicom Maršala Tita, s desne strane kada se ide prema Vrbanji, tu baš na ćošku zvanom „Jozin sokak“ po nekada davno uglednom seoskom gazdi Jőzi Filipoviću, baš tu svježe okrečena kuća Máte birtaša; bila je to glavna (jedina) seoska gostionica, s kućnim brojem 21. Temeljito nekada građena po pravilima struke, uglovnica, zbog „Jőzinog sokaka“ građena na kant, svojom glavninom okrenuta na „front“ je imala ulazna vrata i dva pendžera. Ispred nje – ne slučajno – bila je nova bandera s uličnom sijalicom što je kasno-jesenskih i zimskih vremena svojom nejakom žaruljom ostavljala dojam „… i lije na uglu…“.
Máta je uvijek imao pripasanu muško-žensku crnu konobarsku kecelju i smeđu leptir-mašnu na zelenkastoj košulji jer je to kao zakon upamtio i ponio kada je u Osiku polagao majstorski ispit za konobarski zanat, zvanje i zanimanje.
Ulazna `rastova vrata s rasklimanom kvakom već oguljena neurednim a učestalim otvaranjem i zatvaranjem od pripitih seoskih đilkoša ali i od inače neurednih, pogotovo bahatih seoskih mlađih barâba, s gornjim ostakljenim dijelom ali zaštićen od pogleda izvana s unutarnje strane zastrt nekada svjetlo smeđom firanglicom; okrbanim zidovima tko zna žbuke ili smjese gline i pšenične pljeve ili piljevine iz ovdašnje pilane u vlasništvu Đuke Mađarevića; staklo na lijevoj vratnici dvokrilnih vrata bilo je u donjem desnom kutku razbijeno pa je rupa veličine dlana bila praktična zbog provjetravanja i cirkulacije duhanskih, alkoholnih i znojavih mirisa „uglednih“ gostiju; ulazeći unutra opčinio bi vas plavičasti ustajali zrak već opisanog mirisa pomiješan još i s okusom i mirisom svježe (nekidan) obojenog drvenog patosa izgorjelim motornim uljem; doduše svakog jutra, prije otvaranja, pometenog od ugašenih i nogom zgaženih opušaka i kojekakvih blatnjavih komadića zemlje majke crnice što su ih unosili gosti koji bi samo malo tarnuli obućom o pod kao da uredne obuće uđu u birtiju; kako je cijela kuća tako je i „salonski“ prostor birtije bio u obliku slova „L“; peć za grijanje bila je nekako na ćošku dvaju dijelova „salona“ gostionice kako bi grijala oba dijela prostora birtije; peć je bila ona okrugla tučana (od lijevanog željeza) s vratašcima za loženje na gornjem dijelu, povisoka gotovo metar i pol, energetskog kapaciteta tko zna koliko kilovata toplotne energije koju je davala sama od sebe plus barem pet metara dimovodnih cijevi od peći do ulaza u odžak na otvoru u zidu blizu plafona prostorije. – Svjetlosnu iluminaciju s noći i večeri davale su samo dvije obične sijalice obješene sa stropa jednog i drugog dijela „salona“. – Slika (fotografija maršala Tita u mornaričkoj odori s onom maršalskom šapkom veličine poveće rajnjgle) bila je na vidnom polju zida tako da je „ubadala“ uoči pri ulasku u birtiju. Natpis ugostiteljskog objekta bio je bijelim uljanim bojama na tamno zelenoj podlozi ispisan velikim slovima: „Gostionica Kod Máte“. – Bandera ispred gostionice na kojoj je bila ona slabašna sijalica a stup na kojemu je bila, bio je onoga „modela“ kada je osnovni (glavni) okomiti dio (drveni stup) poduprt pod kutom od 45 stupnjeva istim „stupom podupiračem“ kako bi sve bilo stabilno i u raskvašenoj slavonskoj zemlji crnici za vrijeme proljetnih i jesenskih kiša.
Gazda ali i konobar, Máta bio je za šankom uspravan kao svijeća, i krajičkom oka pomno i precizno motrio kada će netko od gostiju sebi karakterističnom gestom naručiti još jednu rundu rakije koja se posluživala u fraklićima ili možda, čak bocu „Apatinskog piva“ što su si mogli priuštit tek izabrani boljestojeći seljani ili kakav zalutali stranac. Doduše i seoski momci kada bi se dobro „nafajtali“ rakijom, navečer bi se častili pivom, a to je značilo da slijedi glasna pjesma „Oj, curice šil dir daj …“
Za drugim stolom lijevo od ulaznih vrata, barem jednom tjedno iza osam ujutro, tu bi zasjeli Tunja, povremni pomoćni radnik u pilani, dobrostojeći seoski gazda Stipa i Adam Filipović, trgovac, prekupac, nakupac, posrednik u trgovini stokom sitnog i krupnog zuba, a najviše konja.
Tunja je uvijek bio u onoj, od čestoga pranja već svjetloplavoj radničkoj bluzi izlizanih i odrpanih revera, ispod toga debeloj flanel kariranoj košulji otkopčanoj do trećega dugmeta ispod vrata, i konačno između bluze i košulje u tegetplavom puloveru satkanom i naštrikanom rukama žene Ruže koja je i u selu bila poznata kao dobra štrikerica; ugledni gazda Stipa je uvijek bio besprijekorno obrijan i podšišan, precizno štucovanih brkova; na glavi, za stolom gologlav, uredno počešljan, ali kada bi bio vani nosio je sivi šešir od najfinije konjske dlake i uvijek tko zna iz kojega razloga – u zelenkastoj lovačkoj dolamici k´o lugar Austrijsko-Ugarskih šuma. Adam, tgovac je sasvim druga priča: malo podeblja i poduža kožnata dolamica od najfinije teleće kože, ali dobrano već iznošena tako da je ovratnik i još koji dio već bio sjajan od nošenja; cipele visoke gležnjače, hlače od najfinijeg sivo-zelenkasto-smeđeg samta; cipele, crne, malo uznogu tako da se hlače obuhvate tim gornjim dijelom, s debelim gumenim potplatama s utorima kao na današnjim ljetnim auto-gumama Mercedesa „S“ klase, sa zlatnim zubom u gornjoj čeljusti s desne trane, i, – i kapom tipa kačket, nekog kariranog uzorka s tek malo naglašenim šiljtom koju nikada nije skidao s glave, – i naravno, „ogromni“ zlatni pravi muški prsten s crnom kvadratnom pločom od nekog nepoznatog ali sjajnog materijala. Dočim bi sjeo za stol iz džepa bi izvadio sjajno zlatnu cigaret-tabakeru od nekoga finoga sjajnoga metala s vijugavim ornamentima pa bi izvadio cigaretu koju bi potom, posebnim ritualom smirenog, strastvenog pušača, umetnuo u crno-srebrni muštikl (cigaršpic), i onda bi iz drugog džepa izvadio upaljač, fajercag s benzinski namočenim fitiljem koji bi se palio nekim automtizmom otklapanja i kresanja palcem po kotačiću koji je vještom rukom iskusnog pušača, kakav je bio Adam, iskrenjem zapalio fitilj, i Adam bi „povukao“ prvi dim. Inače se cijelo vrijeme razgovora desnom rukom „igrao“ s tabakerom i upaljačem kao iz neke umirujuće nervoze, a lijevom rukom bi svako malo potezao dimove iz cigarete u muštiklu-cigaršpicu „Niške Drine“ koju bi odmah po kupovini prebacio iz kartonske kutije cigareta u svoju omiljenu tabakeru. „Nišku Drinu“ moglo se kupiti tek u Vinkovaca kamo je on povremeno odlazio, zbog „posla“, naravno.
Stipa i Tunja pili su rakiju iz fraklića, a Adam pivo jer je jutros rano već oko šest sati fruštukao malo popržene teleće džigerice, prije nego li je kočijom došao iz susjednog sela. – Pričali bi o svemu i svačemu, smijali se nakon treće i posljednje runde pića. Dok su tako pričali o svakidašnjim stvarima bili bi naslonjeni na već rasklimane naslonjače inače čvrstih bukovih stolica, a onda bi se sva trojica objema rukama nalaktili na stol, glavama „na hrpu“ i sasvim tiho, šapćući povjerljivo, istomišljenički, počeo bi „šu-šu“ tihi povjerljivi razgovor, okrečući se glaviama lijevo-desno da tko slučajno ne čuje, o porezima, cijenama stoke i žita, svinja i teladi, a kada bi bilo spomena o otkupu odnosno obvezi seljaka da državi „preda“ određenu količinu proizvoda, koja je bila kao „njihova“ i komunistički pravedna raspodjela seljačkih viškova, – tada bi gazda-Tunja šakom lupio o stol i naglas priopćio kako neka ta nova vlast ide u vraž´u mater jer su mu jučer s tavana oteli dva metera kukuruza u klipu što ga je čuvao za ovogodišnji tôv svinja. – Tada bi Adam govoreći sebi u bradu: „Imaš pravo, Tunja,“ ustajanjem odgurnuo stolicu unazad i ustao što je bio znak za kraj beskrajno pametne svakodnevne sesije trojice pravih, dobrih, čestitih ljudi, odraslih i odgovornih hrvatskih, slavonskih muževa-muškaraca, – komunistički utišanih domoljuba, prije svega!
Kroz podnevne i ranoposlijepodnevne sate i vrijeme, gostiju ne bi bilo baš Mátine pažnje i posla odveć, – ali predvečer i navečer sve do ponoćnog fajronta, gostiju svake fele bilo je krcato. Birtija puna k´o šipak: seljani umorni od dnevnog posla svake seljačko-domaćinske vrste – stočari i ratari; seoski učitelj obavezno, kao i seoski brijač poslije osam sati navečer kada bi zatvorio svoju brijačnicu; barem jednom mjesečno bi navratili i milicajci nove vlasti za koje su seljani posprdno sebi „u bradu“ govorili kako su stigli i žandari, ali bilo je tu i simpatizera pa čak i nosilaca nove vlasti: jedan glasoviti partijaš često s kakvim nepoznatim čovjekom, drugom, za kojega se govorilo da je žbir, „poturica“, doušnik UDB-e. Ali svejedno, sve do ponoći u gostionici je bilo „haj-naj“ veselo; neki su tamo u ćošku i kartali pa na brzinu prekinuli partiju šnapsa kad bi se, rekoh rijetko, pojavili milicajci. E, – al` to je značilo i previše posla za samoga Mátu pa mu je oko šest sati upomoć dolazila supruga-žena Marta. U nekoj crnoj haljini „radnog dizajna“ s pripasanom bijelom keceljom a u kosi onaj bijeli platneni volančić kao ukras i znak da je ona konobarica; bila je „oštra“ s neurednim, pripitim gostima, znala ih je po dvojicu istovremeno za rukave špenzli i „odvući“ do ulaznih vrata istjerujući ih iz gostionice. Marta je bila žena-zmaj, čiča, harambaša, prema pijanim i „nekulturnim“ gostima. – Gazdi Máti bila supruga-žena ali, – nevjenčana. Poslijeratni život ih je spojio u idealan pâr za posao koji su obavljali, – ali i za zajednički skladan gotovo pravi bračni život. Máta je nju, ali i ona njega čak voljela i poštivala, baš kao pravoga bračnog partnera – muža, supruga, i on nju kao ženu i suprugu. Zbog poodmaklih godina nisu ni „sanjali“ vlastitu djecu, ali je zato privrženost, poštovanje i ljubav bila intenzivna i obostrana. „Moj Máta“ i „moja Marta“ – govorili bi si međusobno, i pred drugim ljudima u razgovoru. – Najljepše im je bilo kada bi ljeti iza ponoći, kad odu svi gosti iz gostionice, a njih dvoje pošto bi novčano i na drugi način skončali radni dan pa bi sjeli na mjesečinom obasjanu klupu u dvorištu unutar opekom popođenog dvorišta na kant izgrađene kuće, i zagrljeni ili držeći se samo za ruke pričali bi „ … dugo, dugo u ljetnu noć, jedno drugom sav život svoj … „ – „… ćuk il´ netopir …“ bi ih na klupi zatekli pa bi tek onda pošli na počinak; trebalo je ubrzo nakon toga otvoriti ona `rastova vrata na birtiji i započeti novi radni dan. – I, tako, cijeli život do časa kada je Máta jedne noći zauvijek otišao dobrim s anđelima, a Marta zauvijek ostavila zaključana ona ´rastova dvokrilna birtijska vrata, u jednom selu, tamo negdje u Cvelferiji.