Srpanjska ljetna jära upekla je i u naše dvorište i na asfalnu šetnicu kroz Koloniju i parkovnu klupu nasuprot kuće s brojem 21 i šljakom utabane i ugažene crvenkaste prašnjave podloge redova između kuća, i već obranim baščama onih nasuprot našega „reda“ i moje kuće. – Gori li „gori“ peče ljetnom žegom i sunčevom podnevnom pripekom, tada – krajem 60-tih – toga dana jedini izbor šećeranskog dječačkog, mladenačkog mislećeg obzorja bješe – kupanje na Savi. Naravno, „Kod dizalice!“ – Nigdje nikog pa krenuh – sâm.
Još lanjske japanke s onim čavlićem s donje strane lijeve japanke koji je te japanke još držao uporabljivim jer za nove trebalo je čekati šećeransku isplatu radničkih plaća za srpanj, – a vruća, vrela podloga šljake i asfalta probijaju već ugažene lanjske tanke tanacke „Borovo“ japanke s onim ekserčićem u lijevoj koji samo što nije ispao jer se, valjda i on pregrijao na ovoj ljetnoj žegi kakvu može „proizvesti“ jedino i samo ljeto u Slavoniji.
Nisam dvojio, čak i pošto nikoga od vršnjaka nije bilo na ulici, s već obučenim kupaćim gaćicama što mi ih je mater „na ruke“ sašila, krenuh prema „rampi“ i onom prvom Cirinom redu do meni uvijek tajanstvenih garsonjera pa ću – mislim si – dokopati se kakve travnate površine koja će mi malo pomoći u – danas bi rekli „podnom grijanju“ – puta kojim sam krenuo. Nigdje nikoga, ni žive duše samo je poštar Marko na biciklu prolazio „rampu“ odlazeći s posla, i dvije bake u hladovini Tušekove kuće polupospano sjećaju se valjda svoje mladosti negdje u Hrvatskom zagorju. Kada sam došao skoro do kraja garsonjera, Mata Gagarin svojim „Renaultom“ odnekud sa službenog putovanja zađe iza garsonjera parkirati se u hladovinu bagrema. Ni Ciro Trbojević ni Vjeko Verić nisu u svojim dvorištima da ih pozovem na Savu. Tamo „kod“ žice tvorničkog kruga na željezničkoj pruzi, baš kod one „livadice“ gdje smo igrali nogomet, strojovođa Šimunović uz pomoć Vinke Čaldarevića prâzni lokomotivu od šljake sagorjelog ugljena; onaj čuvar-stražar što „čuva“ tvornicu na južnom ulazu u tvornicu niti ne izlazi iz svoje kućice-stražarnice. Već mokar od znoja prelazim kolosijek pruge i opet „uz žičanu ogradu“ šećerane biram travnate rubove i ove staze koja je šljakom sačinjena pa gori li gori na ljetnom podnevnom suncu valjda sa sto stupnjeva slavonskog ljetnog podnevnog ugođaja. – Tih stotinjak metara ili nešto više – nikada prôć. S druge strane žice uredno posijano i posađeno povrće za radnički restoran o kojemu nikada nisam saznao tko ga obrađuje i uzgaja – kopa, sije, okopava i bere. Nikad do nasipa … – E – sada – treba prijeći pozamašno dubok i širok kanal koji se uz nasip i žicu paralelno protežee pravcem sjever-jug. Dä mogu, sada bih Hermana Seidla, Tunicu Reljanovića ili kojeg drugog bivšeg direktora šećerane znatiželjno pitao zašto je taj kanal napravljen tako velik, širok i dubok, a na njemu nikada nije bilo „pravog“ mostića ili kakve ćuprije da se lakše može priječi preko kanala i početi se penjati najprije na onu prvu pa na onu drugu visoku „krunu“ nasipa. – Gore(!) – vidik beskrajne panorame slavonske ljepote savskih lâza; stada goveda županjskih gazda; prekosavske bosanske šume i šumaraka čija se stabla i zelene krošnje nadvijaju nad ovdje već široko savsko korito; Sava zelena i moćna iako niskog vodostaja; gdjekoji, povremeno ploveći šlep s rasutim teretom a na šlepu kokoši – brodarima ni traga jer su se pozavlačili u željezom građene i sada užarene mornarske i kapetanske odaje. – A, ja, – sada je trebalo spustiti se niz strminu, već ugaženu stazicu s vrha nasipa do ravnice savskih naplavina – lâza; nije bilo druge nego skinuti japanke jer su već od znoja postale klizave pa polako nizbrdo s nasipa dolje; iako je i dalje sve do dizalice i njenog betonskog postolja i manjeg dijela betonirane obale (pristaništa za šlepove), – bilo još dobar komad puta one ugažene stazice, ali je usput bilo i onih već sasušenih biljaka „bôca“ koje su znale i zagorčati taj dio puta. Nepregledno more lavandsko-ljubičaste metvice, tratičica i kojekakvog još cvijeća, stvaralo je dojam da ova stazica krivuda ogromnim tepihom ili djelom (umjetninom, tapiserijom) – danas bi rekli uvažene i ugledne Jagode Buić! – Ali bilo je dobro i paziti da ne ugaziš u goveđu svježu balegu od ovdašnjih stada goveda pa bi onda s nekim gađenjem jedva čekao doći do savske vode za oprati noge (i japanke, naravno). – Ma to s morem, morem, ljubičaste metvice – kasnije ću shvatiti da je – lavandine boje; divlje kamilice, maslačaka, stolisnika i čega i kojega ljekovitog bilja, ne, – a mi prolaznici mislimo samo tko će biti na Savi „Kod dizalice“ i hoće li savska voda biti manje ili više topla ili hladna zavisno od visine vodostaja.
Napokon stingete do velike, velike, rekli bi smo ćuprije, mosta, ispusta, propusta preko popriličnog kanala koji nadmošćuje vrlo brzi „potok“ koji dolazi od nasipa i pronosi otpadne tehnološke i tko zna koje (kanalizacijske?) vode iz tvornice pa valjda i kolonije, i koji utječe u Savu tu odmah dvadesetak metara od dizalice (nizvodno), i gdje uvijek ima makar djece-ribiča na savsku „srdelu“ „bjelicu“ odmah uz obalu, a tamo dalje velikim bambusovim zabačenim štapom na mamac vrtlarskog krumpirovog rovca, znalo se uloviti i poveći šarana ili čak soma, – E (!), tada se može reći da ste došli i na kupalište „Kod dizalice“. (Te velike šarane i somove upecali bi obično Pišta i otac Vašarhelji koji su dolazili predvečer i ostajali po noći pecati te prave primjerke riječne ribe. Znao sam to jer je obitelj Vašarhelji stanovala u mojemu redu druga kuća do „Ž“ zgrada pa bi se njih dvojica tek ujutro vraćali s pecanja a s njima je bio i „Picika“ bijelo-crne boje, omalena rasa psića.)
– Masivna betonska podloga kojih skoro jedan metar debljine betonske ploče a odmah uz rub grdosija od željezne dizalice kakvu sam vidio u splitskom brodogradilištu. (No, pustimo sada dizalicu, skokove i skakače s nje u Savu; pusto postrojenje za transport repe iz šlepova u tvornicu … … Jer, – došli smo na kupanje.- Da, da i – sada možemo reći da smo, konačno došli na kupališni dio „Kupanja na Savi kod dizalice!“ – Onaj betonski postament dizalice bio je dimenzija „cca / oko / recimo / otprilike tu negdje“ 20×20 metara tako da je bilo dovoljno prostora za uobičajenu kupališnu publiku Šećerane-Kolonije. Topla betonska ploča (rekoh već debljine jednog metra), kada bi ju ugrijalo sunce –dosta mjesta za ručnike ili „hrpice“ odloženih stvari koliko hoćeš – nije bilo straha da bi ti netko kao danas na plaži ukrao mobitel, – ali novčanik je znao biti mamac za šećeranske dugoprstiće. – Kupališna publika / kupači – skoro „uhodane“ face iz Kolonije i/ili još koji zalutali (ne)znanac. – Još s nasipa vrlo često su se vidjela dva osobna automobila. Jedan je bio najluksuznija varijanta Alfa-Romea – Giuilietta – zagrebački šmirnkerski auto. A (!?) to nije vozio makar tko!? Vlasnik i redoviti kupač „Kod dizalice „ bio je Ilija Jurić, – tada smo mi znali i mislili zagrebački student medicine ali se ispostavilo da je on bio i u doba socijalizma vrlo, vrlo uspješan poduzetnik nekog kamionskog prijevozničkog posla registriranog u Makarskoj. Navodno mu je djed koji je stanovao u Iliševićevoj ulici i bavio se prodajom rasadnih kultura povrća i zaradio novce te ih dao (sinovcu!?) koji će prekinuti studij medicine dok se bavio biznisom a tek nakon pustih godina veatio se na faks i postao liječnik anesteziolog u vinkovačkoj bolnici !!! Ne bih se zakleo da je sve ovo s Ilijinim biznisom točno, ali …!? „Alfa“ je bila srebrnasto sive boje i uvijek parkirana, gore na obali zaključana a Iilija bi se kupao na način da bi ovdje kod dizalice ušao u Savu, otplivao do polovice vodotoka i „pustio“ se da ga Sava „nosi“ do županjskog kupališta – onoga bunara gdje se utopio brat šećeranca Tomića na kojemu se cijelog života vidjelo koliko žali za bratom i koji se nije ni ženio, valjda iz te tuge za bratom. – Drugi auto, također srebrnasto sive boje „Renault 12“ bio je auto jednog izuzetno simpatičnog mršavog mladića po imenu Sile. Svi mi Šećeranci smo znali mu samo ime ali prezime nitko. Radio je na benzinskoj postaji na auto-putu, nosio je uvijek traperice, očito imao dosta novaca i bio izuzetno druželjubiv i omiljen u svim društvima Šećeranaca nešto starijih od nas klinaca i mulaca. Auto je uvijek bio otključan i pun kutija stranih cigareta i koječega drugoga, a Sile bi bio sa svojim društvom na onome „bentu“ dizalice gdje se znalo kartati i/ili pizditi o razno raznim dogodovštinama. Nakon nekog vremena Sile je oženio vrlo pristojnu i simpatičnu Blaženku Pavličević, Šećeranku, tamo iz prvoga reda, lijevo od dućana, – i bili su, barem po mojemu sudu idealan pâr momka i cure. Međutim vrlo brzo Sile je na auto-putu imao udes i poginuo. – Svi, – svi Šećeranci bili smo tužni zbog pogibije toga mladoga čovjeka. Sjećam se kako je nesebično na Savi jedne zgode donio gramofon na baterije (!!!!) – pustio je nama da se iživljavamo slušajući – (bože moj) domaću pop glazbu.
Inače pojedinih dana znalo se tu naći i pedesetak kupača. Recimo Omer Pekušić sa suprugom i sinom Adom, prostrli bi poveću prostirku kao na plaži Soline kada bi smo bili u odmaralištu u Biogradu na moru. Čini mi se da je često dolazio i Ilija Mesić koji je radio ne znam što u Šećerani. Bilo je i ženske publike: skoro redovito djevojke M.P. i M.D. te V.M. iz Kolodvorske i još neke Šećeranke … ostalo smo bili mi šećeranska dječurlija, momčići – odreda svi Gulaši, Milakovići Đurica i Ćelo, i Mirko, Farkaši, M.Skelin pa Prvomajci Ivkošići Surko i Truman pa Krpani, Pavelići …
Glavni štos je bio preplivati Savu i na drugoj obali – navodno – najesti se bosanskih (još zelenih) šljiva. (Malo me je sram, ali ja se nisam niti jednom usudio preplivati na bosansku obalu.)
I, – tako sve do predvečer kada se u grupicama vraćalo kući istim onim putićem, utabanom stazicom preko nasipa pa uz „žicu“ do garsonjera i dalje po naselju Kolonije.
Ja sam već bio preselio u Iliševićevu pa bih uletio u ljetnu kuhinju i podižući poklopce s lonaca i šerpi gledao što je bilo za ručak – ajer bio bih gladan k`o pas!!!
