„Čovječe, majmune jedan, – razumiješ!?“
Jozo je bio mlad čovjek, tek kojih tridesetak godina. Tamo sa sela iz siromaške obitelji došao je u veliki grad i kao vozač kamiona zaposlio se u jednom poduzeću koje je imalo prodavaonicu-skladište građevinskog materijala, pa je on kamionom razvozio materijal kupcima ili bi dovozio razno-razne terete od proizvođača do toga skladišta. Ustvari pravo ime mu je bilo Joso ali kad je došao u grad prozvali su ga Jozo, jer, to je kao malo finije, i gradskije zvuči. – Crne kose, uvijek crven u licu, kratko ošišan, prodornih i malo nemirnih očiju, u razgovoru s drugim ljudima uvijek je on govorio više od ostalih. Volio se i šaliti na svoj i tuđi račun ali pristojno i umjereno. Zapravo Jozo nije nikad šutio. Uvijek je nešto govorio i pričao, a kad bi bio sam sa sobom u kabini svoga kamiona, onda je pomalo pjevušio one neke narodske popjevke tipa „selo moje malo“ ili bećarske tipa „mala moja …“ I dok je vozio, a često je vozio sam, Jozo je znao naglas, sâm sa sobom komentirati događaje na cesti u smislu „kako to voziš majmune jedan“ ili „vidi ovoga, ni prometne znakove ne zna a ima vozački ispit“. Zapravo – Jozo je bio čovjek dobričina. Dobar čovjek; popularan među ljudima; ljudina i pol.
Iz nekih davnih dana najranije mladosti – od kako se vratio iz vojske – Jozo je u svakom razgovoru s bilo kim i o bilo čemu imao svoju simpatičnu razgovornu poštapalicu. Skoro svaku rečenicu završavao je s „razumiješ“ a svaku drugu bi započinjao s „čovječe“. To mu je bilo toliko svojstveno i simpatično da ljudi u razgovoru s njim više to i nisu primjećivali, jer, to je jednostavno bio Jozin stil razgovaranja bilo s kim – službeno ili ne službeno, na nogometnoj utakmici ili na patriji boćanja, – svejedno.
Jozina putovanja najčešće su bila kratke gradske i prigradske relacije u razvoženju naprimjer kupljenih vrata ili prozora ili nekih dasaka na adrese kupaca. Ali najmanje dva puta mjesečno Jozo je imao dvije vožnje od preko 150 kilometara do tvornice vrata i prozora u Donjem Vakufu. Krenuo bi ujutro rano kako bi se isti dan kasno navečer mogao vratiti u Split.
Kamion što ga je vozio Jozo nije bio puno star ali se činio kao da mu je barem petnaest godina jer ga Jozo nije nikada oprao pa mu je boja već bila izbljedjela a cerada je već bila iskidana pogotovo onaj dio na zadnjem dijelu kamiona, pa bi taj dio dok je Jozo jurio kamionom viorio se kao zastava pošto nije bio zakopčan za nosače koji su služili upravo zakopčavanju cerade – pokrivala utovarnog dijela kamiona. Gledano sa strane ili izdaleka kamion se činio k`o neki zmaj iz crtanih filmova. Šibao je Jozo sto na sat!!! Da nisu ceste asfaltirane, prašilo bi se za Jozom oblacima prašine kao za kaubojskim kočijama u preriji kad kauboji bježe pred Indijancima, – ili obratno – naravno.
Toga jutra – zapravo odmah iza ponoći, zbog jednog posebnog razloga, rano – krenuo je Jozo put Bosne i Donjeg Vakufa u tvornicu vrata i prozora. Kamion je bio prazan, a u kabini Jozo sam sa sobom. Radio-prijemnik je bio pokvaren još dok je kamion bio nov iz tvornice. Pjevušeći neku pjesmu „mala moja…“ koja mu je još od sinoć dok je igrao na balote ostala u ušima. Na tom putovanju nakon nekih stotinjak kilometara vozi se preko jedne visoravni pa se prođe kroz jedan kraći tunel navrh jednog brda, i onda – spuštanje vijugavom cestom, kroz gustu šumu crnogorice i bjelogorice kao na nekom drugom planetu ili kontinentu. K`o u Africi. Sasvim drugi ugođaj prirode i okoliša. Gusta, gusta šuma; vijugava cesta; rana zora; sunce još nije izašlo; razdanjuje se tek; ima čak i malo one ljetne šumske izmaglice , – pomalo mistično i misteriozno. Ali, – Jozi je sve to već uobičajeno. Pa toliko je puta već ovuda prošao svojim kamionom. Vozi Jozo, vozi; mota upravljačem u krivinama i okukama i na jednom proširenju ceste stane zbog one osobne fiziološke potrebe za koju se kaže „moram na stranu“i za koju muškarci moraju otkopčati hlače. Piš… piš… jer je Jozo sinoć popio dva a ne jedno pivo. Dok je zakopčavao hlače i onaj plavi radni mantil učini mu se da se nešto čuje u kamionu pod ceradom. Malo posluša – ništa. Krene s druge strane kamiona do vrata ulaza u kabinu kad ono … opet čuje nešto u kamionu. „Hm, što bi moglo biti?“ – misli si Jozo. Vrati se nazad do zadnjeg dijela kamiona gdje je cerada – rekli smo već – uvijek bila otkopčana. Pomakne ceradu kad tamo: u dnu tovarnog prostora, u kutu šćućurilo se nešto. Neko stvorenje „ni čovik, ni životinja“ – čudio se Jozo. „Huš, huš, – tko si ti“ – reče Jozo već u čudu. „Šta radiš tu? Tko si ti? Što si ti?“. „Šta radiš u mom kamionu?“ „Gospe ti blažene što je ovo?“ „Čovječe, tko si ti, šta radiš tu majmune jedan – razumiješ?“
- Nisam ja čovjek, nisam ja mamun, ja sam čimpanza, ja sam čovjekoliki majmun – i udari u smijeh.
- Čekaj čovječe, ti si majmun – izlazi vanka iz mog kamiona, razumiješ“.
- Neću! Neću!
- Šta hoćeš, majmune jedan. Da ja vozam majmuna. Imam svoga posla – izlazi van! Odmah! Moram dalje za poslom.
- Ti čovječe nisi čovjek, nego si mamun, – ti si majmunoliki čovjek kad me nećeš malo provozati. Ja se volim voziti u kamionu. Ajde, nemoj se ljutiti – provozaj me malo. Što te to košta. Ajde samo koji kilometar. Ajde, molim te, pa ljudi smo – odnosno i majmuni i ljudi smo!
- Dobro ! – odgovori Jozo ljutito. Ja sam za pola sata u tvornici na utovaru a ti ili iskoči u vožnji ili ćeš samnom u tvornicu pa se tamo čupaj kako znaš kad te ugledaju oni Bosanci na njihovom skladištu, razumiješ.
Uskoči Jozo u kabinu zalupivši vratima jače nego obično. Upali motor i
krene dalje. „Ma čovječe što se meni ovo događa, razumiješ.“
Vijugavom cestom, kroz gustu šumu pičio je Jozo brže nego obično, pa se kamion u svakoj krivini naginjao, samo što se ne bi prevrnuo. Škripale su i kočnice, pa onda dodavanje gasa i maksimalnog ubrzanja. Ona zadnja cerada vijorila je ko barjak navrh Kninske tvrđave za jake bure. Ljut Jozo k´o ris. „Ma što se meni neće sve dogodit“, misleći kako se riješiti nepoznatoga i ne željenoga gosta u kamionu. – A, zapravo, na neki način, negdje u primisli Jozi je sve ovo bilo i simpatično, jer, Jozo je sve u životu ipak vidio veselo i zabavno.
Odluči Jozo stati da vidi gosta u natkrivenom dijelu kamiona.
- Ej rođo,di si kako si, – odgrne Jozo ceradu i ugleda kako mu se prijatelj zgrbio i sklupčiou kutu uz kabinu kamiona.
- Ne pitaj me ništa mamune vozački. Muka mi je – povraća mi se od tvoje jurnjave. Izvrnut ćemo se i izginuti, pa šta ćemo onda.
- Čovječe, što si se usro od straha, razumiješ. Nisam ti ja vozač-amater. Ja sam Jozo, najbolji profesionalni vozač ovakvih kamiona.Nego, čuješ, ajd ti dođi kod mene u kabinu pa ćemo voziti polako i razgovarati k`o ljudi, odnosno majmuni, – razumiješ.
Tako je i bilo. Smjestili se njih dvojica u kabinu i sve se onako ispodoka promatraju. Šute. Ne govore ništa. Tko li će prvi što prozboriti.
- Joj što je ovdje u kabini fino i mekano za sjediti i voziti se. Meni je ovo prvi puta u životu da se vozim u kabini. – Jođo, ajde sada vozi brzo kao prije da i ja vidim kako je to juriti sto na sat.
- Pa čekaj čovječe, odnosno majmune, nisam ti ja Jođo, nego Jozo, razumiješ.
- A, ne, ne,Jođo, mi čimpanze slovo i glas „z“ upotrebljavamo samo u nazivu naše vrste i nigdje drugdje.
- Ho, ho, onda tvoja domovina Zanzibar nije Zanzibar nego Đanđibar; nije zubar nego đubar; nije Zagreb nego Đagreb … ha, ha, ha … nije nogometaš Zubizareta nego Đubiđareta … nije zec nego đec … ha …
I tako su se Jozo i njegov novi prijatelj napričali o svemu i svačemu. Smijali su se onome mamune i majmune, Jozi i Jođi, onome „čovječe“ i onome „razumiješ“, čak su i pjevali ono „mala moja“. Na kraju su zaključili kako je u životu jako teško čovjekolikim majmunima odnosno majmunolikim ljudima jer ih se odriču i majmuni i ljudi !!! – Kad tamo!? – već su stigli pred tvornicu na ukrcaj tereta. „Ajme što ćemo sad!?“ naglas rekoše u jedan glas i u isti čas.
- Uf, uf, što ti meni čovječe praviš probleme, razumiješ. Što ćemo sad. Ajme meni jadan ti sam. Čekaj … lezi dolje … sakrij se pod sjedalo … ne miči se … ne gledaj kroz prozor … Majko mila šta je meni ovo trebalo … ma lezi dolje čovječe, razumiješ …
Skine Jozo onaj svoj plavi radni mantil i prebaci ga preko prijatelja na prostoru ispred suvozačeva mjesta. Dobro ga ušuška, pa ga prijateljski protrlja po glavi ispod mantila: „Ne brini rođo sve ćemo mi to srediti na najbolji način.“
Pred kamionom su se odmah našla dvojica Jozinih poslovnih prijatelja Mujo i Haso koji ga svaki puta srdačno dočekaju i vesele se Jozinim pričama, dosjetkama i načinu pričanja, a naročito onome čestom ponavljanju: „čovječe“ i „razumiješ“. I Jozo se veselio tim susretima. „Valjao“ bi i prepričavao bi Jozo koje kakve stvarne i izmišljene dosjetke, viceve i anegdote, a prijatelji bi se „valjali“ od smijeha i ugođaja druženja s Jozom. Odmah bi nakrcali kamion i zajedno bi pošli u ćevabdžinicu – udaljenu kojih tristotinjak metara – na marendu. Poslije toga Jozo bi kamionom u kabini prijatelje dovezao nazad na posao i krenuo bi put Splita da se do večeri vrati kući.
Ali ovaj puta – štaš sad moj Jozo? Kako primiti prijatelje u kabinu? „Smislit ću nešto dok se ukrca roba“, pomisli Jozo i nasmijan iskoči iz kabine:
- Di si Haso, di si Mujo – đe` ste ba, šta ima u vas. Kako ste mi prijatelji stari?
Malo začuđeni što Jozo nije u svom plavom radnom mantilu, pa ga skoro nisu ni prepoznali, – ipak, kad su vidjeli da je to on, Jozo, – rekoše:
- Hajde prijateljuda na brzinu natovarimo tvoj teret pa ćemo na ćevape!
- Ma kakvi ćevapi!? Ništa ovaj puta od ćevapa. U velikoj sam brzini i panici. Daj da što prije ukrcamo pa da krenem nazad u Split.
- Što je Jozo sad. Kako to? Nije valjda kakvo zlo? Ako treba mi smo tu za bilo šta. Samo reci, bolan, sve ćemo za tebe učiniti.
- Ne brinite prijatelji dragi. Nije ništa loše. Naprotiv, sve je u redu. Gledajte. Jutros, ustvari noćas sam prije nego sam krenuo ovamo k vama, odvezao moju Stanku u rodilište, – ja mislim da je već rodila. Ej, prijatelji, postao sam otac, ajoš ne znam jeli sin ili kćerka. – Ajde krcajte i šibam nazad u Split.
Tako je i bilo. Gotovo bez riječi ukrcali su Mujoi Haso vrata i prozore; izljubili se s Jozom za pozdrav i čestitke:
- Jozo! Ako bude sin daj mu ime ili Mujo ili Haso!
- Ne, ne. Ako bude sin zvat će se Jođo. Ne Jozo, nego Jođo!
Uskoči Jozo u kabinu, zalupi vratimai s dvije ruke naglo smota upravljač ulijevo pa kroz tvornička vrata doda gaščinu tako da se ona zadnja cerada već vijorila kroz vakufske ulice. – A, onda: naglo kočenje! Zaustavi Jozo kamion pred jednim uličnim štandom za prodaju voća i povrća. Preko cijeloga štanda na konopu nanizan red „grozdova“ banana u dužini tri metra. Sve jedna do druge zrele i ne zrele banane. Prodavač i ostala raja se začudili jer je Jozo već iskočio iz kamiona i viče: „Daj sve ove banane. Sve. Koliko ih ima. Reci koliko košta. Ajd ne cjepidlači, bez popusta koliko trebam platiti?.“ – U nevjerici da je i tako što moguće, da ima i ovakvih kupaca, – prodavač se smeo tražeći kakvu veliku vreću u koju će stati sve banane; potrpao ih je u nekoliko manjih i dok je Jozo vadio novčanik da plati, trgovac ponese vrećice banana prema kamionu, – kad tamo: otvoriše se desna vrata kabine i na njima Jozin prijatelj mamun: „Daj banane! Daj banane meni ovamo!“
- Ljudi, ljudi, rajo!!! – Šejtan! Šejtan! Bjež´te ljudi, – Šejtan!!!
Ispusti trgovac banane; okrene se, pa put pod noge:bjež´ koliko ga noge nose, vičući „hajvan! hajvan!“ – Jozo doda banane prijatelju u kabini i ostavi poveću svotu novca na štandu. Bilo je para i za sve kruške, i za sve jabuke na policama.
- Bravo Jođo. Bravo. Jupiii … al` ću se najest banana. Znaš šta Jođo.
Ti si baš jedan dobar čovjek. Ti si moj najbolji prijatelj. Žao mi je što se nismo prije upoznali. Viđao sam ja tebe i prije kako prolaziš ovom cestom. Svidjelo mi se kako voziš i zato sam danas uskočio u tvoj kamion. – Joj što ja volim banane.
- Kao pravi majmun ! – Oprosti, oprosti: kao pravi mamun, čovječe, razumiješ!
I, tako su dva prijatelja nastavili vožnju kroz onu gustu šumu u koju su došli prije nego li su očekivali. Zezali su se. Šalili se na svoj račun. Pričali o svemu i svačemu, – i za tili čas došli do onoga tunela poslije kojega nema više šume, nego ona visoravan. Pred samim tunelom Jozo zaustavi kamion:
- Znaš što prijatelju? – Sada se moramo rastati. Žao mi je. Jako mi je žao, ali meni se žuri, a ti moraš nazad u šumu, jer, nećeš valjda po ovim livadama poslije tunela lutati bez veze.
- Tako je Jođo. Baš si pametan. A, i meni je žao što se moramo rastati. Jođo, kako bi se mi opet mogli vidjeti kad ti budeš išao u Bosnu? Često sam ja ovdje kraj ceste … ali ne mogu baš stalno biti tu. Hm, što ćemo … kako ćemo.
- Čovječe, nema problema, sve je to Jozo već smislio, razumiješ. Ovako ćemo: evo tebi moj mobitel. Ja ću mojima reći da sam ga izgubio. Ionako sam mislio kupiti novi. – Vidiš: kada zazvoni, ti pritisni ovu zelenu tipku, pa ga stavi na uho. Ovako. Ja ću te nazvati i dogovorit ćemo se gdje ćeš me čekati sljedeći puta kad budem išao u Vakuf, razumiješ!? – A, sad, uzmi sve te banane i ispadaj iz kamiona – žuri mi se!
Jurio je Jozo već pola sata stopedeset na sat po onoj visoravni prema Splitu i mislio sada ne na prijatelja majmuna, nego na rodilište i svoju suprugu Stanku koja je već sigurno rodila. „He, he … sad sam tata! Mala moja … hej, Jozo, ti si sada roditelj, otac …“ Govorio je naglas Jozo sam sebi, sav nekako, ponosan i sretan.
A tamo, negdje, duboko u onim šumama u tami hladovine i predvečerja već, – zazvonio je Jozin mobitel. Mamun i njegovi rođaci i prijatelji – cijeli čopor – najprije se uplašili i razbježali po šumi, pa se opet skupili na hrpu gledajući Jozinog prijatelja mamuna kako se pravi važan i prinosi mobitel uhu pošto je pritisnuo zelenu tipku. – U slušalici se čuo glas Jozine supruge Stanke: „Halo, Jozo mužiću moj najmiliji. Znaš li da si postao tata. Da samo znaš kako je lijepa naša bebica. Hajde brzo k nama da budemo zajedno“.
- Alo, nisam ja Jođo. Ja sam mamun, – Jođin prijatelj, mamun, ćipanza.
- Jozo!? Jozo!? Već slaviš s prijateljima!? – Nisi se valjda napio s društvom slaveći naš najsretniji dan!? – Hajde požuri k nama da vidiš našeg malog dečkića. Već je isti kao ti – pravi mali muškić … – govorila je Stanka neznajuć s kim razgovara i tko ju sluša pa prekine telefonsku vezu.
U tom času – a još nije bila ni zaklopila slušalicu mobitela – zaprepastila se i obradovala se Stanka ugledavši svoga nasmijanog Jozu na vratima sobe broj 23 splitskog rodilišta.
Prošlo je puno, puno dana dok Jozo nije svojoj Stanki objasnio svoju dogodovštinu sa mamunom, – razumijete.
Čiča Miča – gotova je priča.
