Svi se mi susrećemo s raznim iskustvima u svojem životu. To se vrlo često događa u školskom razdoblju, gdje se mi djeca zapravo i učimo što je život. Nekada jednostavno ne prihvaćamo promjene, najradije bismo ostali na sigurnom potezu. Ali, često taj novi i nesigurni potez može nas dovesti do obogaćenja našeg života te iskustva koje prenosimo na druge.
Školska godina počela nam je malo drukčije od uobičajenog. Gosti su nam učenici OŠ ”Mijat Stojanović” iz Babine Grede. Odluka Ministarstva o privremenom preseljenju dijela babogredskih učenika u našu školu u početku je izazvala različite komentare. I ja sam držala usta otvorena jedno pola minute. Nisam mogla vjerovati kako će se sve poremetiti. Sve ono staro na što smo naučili, barem zasada, neće biti isto. Još uz to došao je kraj ljetnim praznicima te se dosta mojih prijatelja još uvijek ne može naviknuti.
Najprije sam sve javila prijateljici preko Whatsaapa i, iako nisam mogla vidjeti njezino lice, vrlo sam jasno znala kako izgleda. Malo – pomalo stizale su nove vijesti: Škola počinje u 7 sati ujutro, i idemo samo u prvu smjenu…Većinu nas je ta obavijest smočila poput hladne vode. Slušala sam različita mišljenja i priče, te shvatila kako i sama moram posložiti kaos u glavi i oformiti vlastito mišljenje. Sklona sam tome, ne prihvaćam slijepo mišljenje većine nego imam svoje ja i ubrzo je sve sjelo na svoje mjestu poput matematičke slagalice.
Učenici iz Babine Grede jednostavno trebaju pomoć, a mi smo se tu našli da im pomognemo. Mi moramo ustajati u 6, a oni moraju u pola 6. Oni moraju putovati, a mi samo prošetamo. Nažalost, svatko od nas misli kako je njegova nevolja najveća, a ni ne pogleda situaciju drugoga malo bolje. Evo, već je prošao i prvi tjedan. Naviknuli smo se na ranije ustajanje i imamo više slobodnoga vremena kod kuće. Neki su se susreli s Babogredcima i stekli nove prijatelje. Ima li išta ljepše od novog prijateljstva?! Ja se osobno nisam još ni sa kim susrela, ali imam vrlo pozitivnu sliku u glavi ( iako svi mi imamo i malog pesimista u sebi koji je uvijek tu).
Neke su stvari, ljudi i ponašanja jednostavno ostala ista. Ona vječna tema … “I, što ste radili za vrijeme praznika?” i dalje živi. Učitelji pričaju o pravilima i kako se moramo popraviti, a mi zijevamo i čudimo se:“ Pa što smo opet napravili?!“ Klupe su nas dočekale na starim mjestima, stara zelena ploča ne skida mrki pogled sa nas. Možda bi sada učitelji trebali povući novi potez ( mogli bi se i oni ugledati na nas) pa obojati zidove u narančasto!
Neka ploča bude plava i ne bismo se žalili da svaki sat nečim zaslade.
Hm, priznajte to bi bilo dobro novo iskustvo.
Vaša Nina
za zupanjac.net/Nina Matanović 7.b/OŠ Mate Lovraka Županja
