Da bi bio – kao – pametan, moraš početi iz daleka: – Za razliku od kokoši, svinja, prepelica i ostalih beštIja (životinja) – čovjek je DRUŠTVENO BIĆE. To smo naučili davno, davno u osnovnim i srednjim školama. Filozofski, sociološki – znanstveno, dakle – to se vrlo učeno argumentira i objašnjava. Narodski, pak, rečeno to znači da se družimo, prijateljujemo, ženimo i udajemo, surađujemo, svađamo, – elem, da svi kao ljudi zajedno priskačemo jedni drugima u prilikama i neprilikama u kojima nas život upućuje jedne prema drugima.. Različite su zgode u kojima to – druženje/društvenost – radimo i ostvarujemo, a jedna od suvremenih ali čestih je i sjedenje u KAFIĆIMA. – Tu je osnovno načelo – između ostaloga, ali vrlo bitno – biti viđen i vidjeti (nekoga) bilo koga !
Tamo daleko početkom IX stoljeća počelo je „ušoravanje“ kuća i numera u Granici po befelu iz Beča, i, stvarno ljudi su počeli graditi kuće jednu do druge stvarajući ulice, sokake, šorove iliti po današnju avenije. Kuće su bile građene „na front“ s anjforom ili bez njega, ali za potrebe toga DRUŠTVENOGA BIĆA pred gotovo svakom kućom bila je i klupčica: dvije osnovice zabijene u tlo i vodoravna daska za sjedenje. Po cijeli dan tu su sjedili didaci s lulama duvana i bake s šlingeraljima, a popodne, pogotovo predveče pridruživali su se i kućevlasnici, snaše, snašice i divojke, pa i momci. – gledali bi tko prolazi sokakom ili drumom, pričali su o keječemu aktualnom u komšiluku ili u selu. Te klupčice su bile multifunkcionalne jer se moglo sjediti okrenut prema kući i stazi pored kuće, ali mogao si sjesti i „naopako“ pa gledati tko prolezi drumom. To je omogućavalo barem onu osnovnu komunikaciju „Faljen Isus i Marija“, do onoga: Ej živio, jesi li se umorio“. Znao je tu zaokružiti i koji sajtluk rakije jer bi se pridružili komšije sjedeći na tronošcima ili „šamlicama“, ali to je bilo to. To je na neki način pretpovijest, pa hadjmo dalje u XX stoljeće. – Da. Da, još da ne zaboravimo umjesto današnjih reklamnih suncobrana Jamnice, Karlovačkog ili Ožujskog, – služila su su stabla orasa (ne oraha, nego orasa).
I, sad, doselio ja iz Kolonije, Šećerane u Iliševićevi, danas Vinkovačku i prvi susjedi s desne strane bili su teta Kaja i čika Mika.. Mala kućica na front s jednim prozorom (sobom) a pred kućom oras (ne orah, nego oras), i klupčica muzltifunkcionalna kao i one iz IX stoljeća. Ali teta Kaja zbog lišća orasa ujesen posječe oras; preseli se na multifunkcionalnu klupčicu i svako popodne, jer je otišla u zasluženu invalidsku mirovin, na klupčicu:- „Ej, Tuna kako je. Mando kud si krenula? Ej, Šiminice, male penzije, jedva se žive.“ Itd.Itd.
Kad je standard života malo poskočio dosjetila se teta Kaja pa bi popodne kad sunce zađe na zapad i stvori hladovinu od kuća, – iznijela bi pred kuću i to na stazu (trotoar) šibljem pletenu fotelju i mali stolić s kavom i gledala bi samo one što prolaze cestom već asfaltiranom mjesnim samodoprinosom. U fotelju bi stavila jastučiće da ne bude tvrdo sjediti, i promatrala bi samo one koji cestom prolaze s posla iz Šećerane ili kojekud iz komšiluka. Ako bi tko biciklom prolazio stazom morao je zastati da ne poremeti Kajin komoditet, jer Kaja bi još pod noge dodala i kakav podložak radi cirkulacije.
E, – to je to: prapočetak barem kvartorvkog kafića: VIDJETI I BITI VIĐEN !!!.
Gledam tako u Splitu III, pa i u cijelomu Splitu, kako su vlasnici kafića onim zelenim itisonima pokrili trotoare i nogostupe pa naćulili dva-tri stolića, a penzići i ostali doholičari dođu ujutro i uz jednu kavu od desetak kuna pročitaju Jutarnji, Večernji, Slobodnu Dalmaciju, 24 sata i Gloriju, i naravno – VIDE I BUDU VIĐENI.
Eto to je to – nemaju pojma oni da je to moja susjeda teta Kaja Mikina izmislila. – Uostalom tako je to i na splitskoj Rivi gdje je kava (izvan sezone) 15 kuna.