B.Maričić – Pisma iz Splita: Infantilan svijet i ljudi

Cijeli svekoliki ljudski vijek događaju se promjene i napredak u svakom pogledu. Kako ono rekoše: „Svaki dan napredujemo u svakom pogledu“. Rezultat je to činjenice da je čovjek stvaralačko biće – stvorenje. Htjeli mi to ili ne, čovjek svakodnevno nešto novo i drugačije „izmišlja“ u životu, a što se odnosi i na nas pojedince kao članove društvene zajednice, čovječanstva. Elem, događa nam se napredak u svim ljudskim djelatnostima: proizvodnji, kulturi, načinu življenja, međusobnim odnosima, – svemu i svačemu – dakle, – pa kažemo: napredak i promjene ! – Odmicanjem vremena prošlost ostaje za nama, a nakon sadašnjosti, dolazi budućnost. U svim tim razdobljima događaju nam se i kao ljudima, osobno, ali i kao društvu kao cjelini, kojekakve loše i kojekakve dobre stvari.
E, sad – ako preskočimo sadašnjost – odnos prošlosti i budućnosti, zbog toga napretka i promjena, po suštini su u mnogočemu antagonistični, i taj antagonizam nas prati u cijelom životu, od djetinjstva, mladosti do onoga posljednjeg dana kada odemo s ovoga svijeta.
Nekada nam se čini kako je u prošlosti puno toga bilo boljega nego li je to u sadašnjosti, a onda nas dočeka budućnost u kojoj se ne znamo snaći pa mislimo da je trebalo ostati na starome. U životnoj filozofiji Andrićevih begler-begova, paša i alipaša, ali i obične raje, vladalo je mišljenje i stav: „Ne mijenjaj ništa bolan, neka bude svagda vako kako jes, sada, pa za svagda“.
Zapravo kroz cijelu prošlost ili kroz njen dugi niz godina neke su se stvari ustalile do te mjere da su postale uobičajene stotinama godina, pa kažemo da je to tradicija. Nešto što se ustalilo do te mjere da je postalo nekakva društvena zakonitost recimo u ljudsko-međuljudskim odnosima. To ne znači da je to tek-tako prihvaćeno u ponašanju ljudi, jer to je istovremeno s ponavljanjem i provjeravano, kritički ili kako drugačije preispitivano, odmjeravano, i popravljano, – ali, ostalo je kao nekakva zakonitost u međuljudskim odnosima (obiteljskim, općedruštvenim i sl.). I, onda u nekom povijesnom trenutku-razdoblju, ljudi iz nekog (čak i neobjašnjivog) razloga to „pravilo“ napuste i zamjene ga nekim drugim i drugačijim „običajem“, postupanjem, međusobnim odnošajem – gotovo naglavačke u odnosu na ono prijašnje. – I, onda se „rodila“ čak i znanost – sociologija – koja proučava zakonitosti, uzročno-posljedične razloge i veze tih promjena.
Takve velike promjene donose ratove među državama, raspadanje velikih država i stvaranje malih državica, nove saveze i druge oblike udruživanja više država, i sve ono najgore i sve ono najbolje u različitim oblicima i stvarima.
Mi obični ljudi, raja, ne znamo te uzročnosti jer nismo sociolozi, ali ih (te promjene) registriramo i počinjemo se ponašati i „razmišljati“ na taj novi način i to gotovo bespogovorno, doduše malo po malo, i mi postajemo drukčiji i drugačije postupamo za razliku naprimjer od naših roditelja, odnosno starijih generacija.
Primjera je ovome napretek, u svim ljudskim i međuljudskim odnosima. Stječemo nove prijatelje, od prijatelja činimo neprijatelje; rastajemo se i razvodimo od supruga; odričemo se djece; jedni druge zbog velikih ili malih razloga doslovce upucavamo i činimo zlodjela i zločine; postajemo lopovi veliki i mali; pijančine i ovisnici; selimo se iz sela u gradove, iz države u druge države čak na drugom kraju zemaljske kugle, itd. itd.

I sad, postavljamo si pitanje jesmo li „u pravu“ kada višestoljetne običaje, pravila itd. preko noći, bez baš nekog naročitog razloga, jednostavno napuštamo i počinjemo se ponašati, razmišljati, i bauljati u to „novo“, bez nekog naročitog smisla, nego tek tako, olako napuštamo nešto što su generacije prije nas stvorile kao npr. običaje, svjetonazorska osobna stajališta u (o) koječemu, čak i u svakodnevnim, takozvanim malim stvarima, a o velikim stvarima, da i ne govorimo. Kažem „bauljati“ jer budućnost je za razliku od prošlosti, uvijek u mnogočemu nepredvidiva, neizvjesna i donosi i one stvari koje nismo baš željeli i priželjkivali, za razliku od onih dobrih stvari koje nam je ta budućnost donijela a koje smo htjeli da nam se dese.
Eto to, te male svakodnevne uobičajene stvari posebno želim naglasiti jer sam i sam s njima sudionikom. Pa me smeta, i pitam se zašto ovi „novi“ ljudi postupaju baš suprotno od onoga kako smo mi, starije generacije, postupali. (Znate već onu priču o odnosima poštovanja i poštivanja starijih u raznim svakodnevnim situacijama: pozdravljanje; oslovljavanje; uslužnost; skromnost itd.itd.)
A, ovih aktualnih dana čak je jedna društvena skupina (i to ne makar koja), razgalamila se i raspametila kako se bore za svoje dostojanstvo. Dostojanstvo traže, kao da se dostojanstva dijele na pazaru i na cesti – zamislite. Traže oni dostojanstvo koje su navodno nekada imali. – Pa se onda pitam: ma, čekaj, – kada ste to dostojanstvo izgubili i zašto ste ga izgubili. Tko vam ga je oduzeo i zašto. Što ste to napravili pa ga – dostojanstvo – izgubište. Kada, i otkada vam se taj gubitak dostojanstva desio i dogodio. Tko vam ga je uzeo, pas mu mater . . . Ne radi se o bilo čemu banalnome, nego o dostojanstvu, čovječe. S tim više i s tim prije što dostojanstvo nije „jednostruko“, plošno, nego kompleksno i slojevito i sastoji se od ukupnosti nečega, a ne samo od jedne stvari ili odrednice, i treba proći jako puno vremena da ga se stekne !
Eto tako pitam ja (njih i vas) o tim stvarima koje mi se ovih dana ne bez razloga vrte po glavi. Pa se onda sjetih jednog citata i stava jednog uglednog i pametnog čovjeka, akademika – nije sociolog – koji je već poodavno u jednom kontekstu društvenih promjena napisao dosljedno ovako: „Nikada se kao tada nisu roditelji i djeca toliko razlikovali po . . . i po pogledu na svijet. Razumije se da su roditelji pristali na sve što su djeca htjela, pa su s vremenom i sami postali djeca, te zato danas živimo u infantilnom svijetu.“