B.MARIČIĆ – KOZERIJE & IVERJE „Zlatne ptice“ Viktorije MAJAČIĆ – dobro nam doletjele, naime

Davno, davno, tamo negdje 2013. ili 2014. počeo sam vam pisati „Pisma iz Splita“ kao povremene napise o svemu i svačemu. – Zašto ??? Pa, jednostavno zato što volim pisati i to pisanje odnosno tekstove javno objaviti, i kao svoje mišljenje „podijeliti“ s nekim tko bi to pročitao ili bi ga zanimalo to o čemu pišem. Za takovo što – javno objavljivanje – trebao mi je netko tko ima neku čitalačku „publiku“ i tko je, naravno, spreman to objavljivanje povremeno, sukcesivno, u neobvezujućim rokovima objavljivati na / u svom mediju. Tu publiku mi je omogućio i nesebično podario naš NetŽupanjac (a tko bi drugi, jel`da!) i ljudi koji ga vode i „stoje“ iza njega što zaslužuje svaku i svekoliku društvenu pohvalu. Među njima, pretpostavljam (mislio sam tada), pretpostavljao, da je to gospodin Zoran Lucić kojega nikada u životu nisam ni vidio niti čuo, a koji je tako nesebično podario mi mogućnost da mogu s vama poštovani čitatelji tim mojim „Pismima iz Splita“, danas „Kozerijama & Iverjem“ – da mogu, dakle, s vama i svima i svakima, – zajedno napose, da možemo – kako se to danas moderno i često kaže – „komunicirati“ i raspravljati ako baš netko hoće. A to nije baš malo kada znamo i sjećamo se kako su donedavno javno mogli govoriti, pisati i „razmišljati“ samo izabrani – nositelji važnih društvenih funkcija.

Tada, navedenih godina, ŽupanjacNet je imao tek jednog ili dvojicu, trojicu  stalnih suradnika (kolumnista) među koje ubrajam i antologičara Slavonije, Šokadije, Cvelferije i cijele Hrvatske – cijenjenog, uglednog, poznatog i priznatog čovjeka u osobi Ivice ĆOSIĆA BUKVINA. – A, – ja sam tada tvrdio da u Županji i županjskom kraju živi na stotine umnih ljudi, ljudi školovanih i neškolovanih intelektualaca i ostalih pametnih ljudi koji, nažalost šute, što nije prvi puta u hrvatskoj prošlosti pa je već institucionalizirana i poznata „Hrvatska šutnja“. Zato sam prvim „Pismom“ pozvao običnu raju, učitelje, profesore, policajce, pa i učenike srednjih škola, – da javno govore, javno misle i javno promišljaju o ovoj, sada baš našoj društvenoj stvarnosti pa i prošlosti i budućnosti. I, tako smo došli do već desetak NetŽupanjskih kolumnista koji rade to što sam ja mislio da treba raditi – javno pisati o javnim i aktualnim stvarima.

  Među tih desetak, petnaest redovitih ali povremenih suradnika je i gospođa Viktorija MAJAČIĆ koju srdačno pozdravljam i kojoj želim cijelo jato „Zlatnih ptica“. – Naime, kaj (?) rekao bi veliki „Vjesnikov“ Joža Horvat – Viktorija je upravo u nakladi „Prof&Grafa“ objavila roman pod naslovom „Zlatne ptice.“ – Čestitam i želim još zlatnih ptica jer … jer onaj tko ne piše (ne bavi se pisanjem) ne zna niti može znati i pojmiti što to znači napisati ROMAN. A Viktorija ga je upravo objavila. Kritika će reći svoje, a ja evo se divim „naporu“ Viktorije da napiše karakterističan roman i još k tome vezan za našu Županju. Doista, Viktorija – čestitam !!!

Za ovaj puta samo toliko. – Zdravi mi i veseli