Stjepan TOMIĆ, novinar i publicist, naime
Moji vjerniji čitatelji pratitelji, sjetit će se da sam u nekoliko navrata pisao „Pisma“ i „Kozerije“ sa zajedničkim nazivnikom „Posebni ljudi.“ – Već neko vrijeme iz raznoraznih razloga i povoda pada mi napamet jedan čovjek koji je živio i vrijedno radio, i „blizu“ je toga moga pojmovnika „posebnih ljudi,“ ali po dosezima svojih radova nije na nekoj nacionalnoj, državnoj ili svjetskoj razini pa ga ja – uobražavam si – svrstavam tu negdje tik do tih „posebnih ljudi“ jer je taj čovjek ostvario rezultate svoga rada i životnog poslanja „tek“ na našoj lokalnoj i regionalnoj razini. (Molim biti oprošten od onih ljudi koji možda misle drugačije od mene; članove njegove obitelji ovim tekstom iskreno ljudski uvjeravam da ja zapravo želim posthumno „počastiti“ toga čovjeka izrazima poštovanja i zahvalnosti za sve što je učinio za našu Županju, Slavoniju, Šokadiju, pa i općenacionalno značenje jednog dijela njegovog rada i života.) – Stjepan TOMIĆ, naime !
Ja zapravo toga čovjeka duboko u sjećanju nosim kao poznanika s kojim sam se sretao i srdačno pogledima i gestama pozdravljao, a moguće je da on pri susretu sa mnom nije bio baš siguran tko sam ja, čiji sam, ili još nešto više, a najmanje da sam brat jednog njemu poznatog kolege, i sin obitelji koju je on dobro poznavao i cijenio. Trebao sam se zbog toga malo bolje pripremiti za pisanje ovoga teksta, ali, nisam. Nisam namjerno, jer hoću napisati nešto o tom čovjeku samo po sjećanju. Svjestan sam da je zaslužio puno, puno više, ali, eto, ja bih napisao baš ovako, kako sam ga doživljavao i zadržao u sjećanju.
Neizostavno je pak profesionalno određenje pokojnog gospodina Stjepana Tomića kao novinara i publicista, iako je po profesiji pa i zaposlenju bio socijalni radnik. Bio je novinar i publicist pisanih medija i to ga čini čovjekom zaslužnim za svako poštovanje, pamćenje i prizivanje među „poznate Županjce“ kako se to obično kaže. – Najčešće je pisao kratke napise o aktualnostima Županje, ali posebno priznanje je zaslužio čestim, temeljitim i gotovo istraživačkim pisanjem i objavljivanjem kulturno, povijesno i fenomenskim publicističkim napisima o npr. prvom igranju tenisa i nogometa u Hrvatskoj u doba kada je Županja imala svoj – recimo to tako – prvi pravi i veliki gospodarski i svaki drugi procvat, pa i u razmjerima gotovo cijele Hrvatske. – O tome svjedoče njegove uredničke i autorske monografije o tim fenomenima županjske baštine, ali jednom temom kojom se on valjda cijelog života bavio pisanjem „naveliko,“ bili su tekstovi razasuti po mnogobrojnim (gotovo svim) pa i najuglednijim, pisanim medijima cijele Hrvatske. – Bila je to tema o Marijanu MATIJEVIĆU, „junaku iz Like“ koji je zadnju ovozemaljsku dionicu življenja, smrti i sahrane završio na županjskom groblju, daleko, daleko od svoje rodne Like. – Marijan Matijević, čovjek neviđene i – čak svjetski neponovljive – fizičke snage koji je manifestacijama te svoje stvarne fizičke sposobnosti „osvojio“ cijeli svijet od Amerike do Europe izpobjeđivavši sve svjetske hrvačke, boksačke i borilačke prvake jednostavnim, doslovno prostim „ručnim“ izbacivanjima (!) iz ringova i sličnih borilišta daleko u publiku; ili noseći i gurajući polutonske kamene gromade; i još punoga toga sličnog! Prije stotinjak godina bio je, doslovce, svjetska faca i svjetski fenomen.
Višekratnim i upornim pisanjem i bilježenjem biografije toga junaka, Stjepan Tomić (za mene čika Stipa Tomić) zaslužio je i svoj nezaborav kao poznati Županjac i naš sugrađanin vrijedan svakog poštovanja kao i oni tzv. „Posebni ljudi“ o kojima sam u svojim tekstovima iskazivao poštovanje vrijednog ustajanja sa sjedišta ispred svjetala biografskih životnih pozornica, i skidanja šešira barem na deset koraka pri susretu s njim.
Stjepan Tomić je bio – od osnutka – član županjskog ogranka Matice hrvatske, a jedne je godine „Županjski zbornik“ MH bio ispunjen gotovo samo s njegovim tekstovima jer ostali županjski Matičari nisu imali što kazati ili napisati!
Još nešto u mojim sjećanjima – kao vjerojatno i većine postarijih Županjaca – a, vezano je za ime Stipe Tomića – jest športsko mačevanje. Sjećam se da sam još kao osnovnoškolac organizirano – dakle školski edukativno – kao gledatelj sudjelovao na jednoj pokaznoj „priredbi“ svih vrsta i podvrsta mačevalačkog športa (floret, mač itd.) u tada, davno, tek otvorenoj športskoj dvorani Osnovne škole „Moše Pijade.“ – Puno puta kasnije u životu prijatelji i poznanici su se čudili kada bih im ja pričao kako smo mi županjska djeca imali pedagoško demonstriranje mačevanja kao športa, zahvaljujući baš Stjepanu Tomiću.
Ne znam kako i koliko vama dragi moji Županjci, – ali meni je čika-Stipa Tomić bio posebno simpatična osoba. S ono nešto slušnog hendikepa, uporno, strpljivo ali marljivo skupljao je građu za svoja pisanja o ovdašnjim aktualnostima ili događajima koja nisu bila atraktivna tadašnjim „velikim“ profesionalnim županjskim novinarima. Čestim pisanjem minijaturnih novinarskih forma tekstova, subjektivnih, a stvarnih, rubno društveno značajnih događaja i zbivanja, – Stipa Tomić je, s jedne strane postigao pravu popularnost među sugrađanima, a s druge strane, eventualno „niže“ rangirani novinarski status od onoga kojega, evo, ja, kao „promatrač iz daleka,“ imam pravo nazvati i legendarnim Stipom Tomićem
Svojim karakterističnim ljudskim habitusom ostvario je najviše što bi bilo koja takova osoba bila u stanju uraditi i društveno se pozicionirati u životnoj i radnoj sredini kakvom je Županja u njegovo vrijeme objektivno bila.
Eto ga na˝ – Gotovo: zdravi i veseli bili.
